Začuđeni svatovi/IX.

← VIII.

Začuđeni svatovi IX. autor: Eugen Kumičić

X. →

IX.

Načelnik Ermano Murelli duže se vremena zabavi u svojoj pisarni, prevrćući i pregledavajući razne spise. Bilo je već kasno; cijeli je sat prošao, što je Alfredo otišao kući veseo i zadovoljan opipavajući džep, u kojem bijahu novci, onih pet stotina forinti. Načelnik čitaše njegova pisma jednako smiješeći se i gladeći okruglo rumeno si lice. Mala sobica bila je prepuna dima. Na stolu se jošte rumenjelo nešto vina u staklenki. Murelli, držeći smotku u zubima onako po strani, uvis, nagnu glavu nad desno rame, te zatvorivši desno oko, da mu ne ide u nj dim, uze promatrati Alfredov potpis na obaveznici. I on se je dobrano napio onoga zdravoga vina, pa mu se crvene i obrazi i uši, štono su iznutra bile jako runjave. Smiješeći se nad plemićevim potpisom pijucka, mljaska i liže si usnice, te pogledava u plamen lojenice, kojoj se stijenj silno puši. Načelnik pogleda na zaprašenu uru na zidu. Dva sata. Zamalo ustane, pozatvara nekoje pretince, pa uzevši lojenicu uputi se u spavaću sobu, no opazivši na zidu malen okvir, ustavi se pred njim, podigne svijeću i počne čitati riječi, natiskane na lijevoj hartiji u onom okviru. Lijepa i glatka hartija bijaše dekret, kojim mu bjehu javile oblasti, da je odlikovan zlatnim križem za veliku požrtvovnost prigodom poznatoga brodoloma. Načelnik se nasmiješi na veliki pečat onoga dekreta, kimne zadovoljno, zanjiše se, te koračiv nekoliko puta uniđe u spavaću sobu.

Na širokoj postelji protegnula se Anastazija nauznak. Na dugački nos hrče grdno, u grkljanu i u hripelama cvili joj i hropće sopa. Načelnik položi lojenicu na stolić kraj uzglavlja, pa pogleda u lice svojoj ženi, kojoj se micahu usta, kano da nešto žvače. I dlake na bradavicama po licu gibahu se. Koščate, crvenkaste, kao vrućom vodom oparene i do lakta gole ruke pružila je niz tijelo nad pokrivačem. Glava joj je zavezana žutim rupcem, i to sve do polovice čela, a nad čelom velik uzao. Iza uzla vire okrajci rupca, koji se prikazuju kao zečje uši. Murelli pogledava u žutkasto lice svoje žene i u laki pokrivač, koji se nadimlje i pada po postelji baš kao jadra male lađe, kad ga mornari rastegnu na grebenasti žal. Slegnuv ramenima stane se svlačiti. Kako je malen i debeo, veliku mu to zadaje muku. Izvlačeći jednu nogu iz široke nogavice silno se zaljulja i skoro da se ne prevali na pod. Kad se svuče, pogladi si gola tusta prsa, uzdignu desnu nogu na jednu stolicu, puhnu u lojenicu, uzvinu se u zrak, odmaknuvši se triput lijevom nogom od poda, zavali se u postelju i, uzdahnuvši: Ah!, protegnu se. Postelja škripnu. Anastazija se trže iz sna. Iskesivši se ljutito, zavika:

— Ne možeš li mirnije leći?

— Ne ljuti se, Anastazijo, spavaj.

— Da, da spavam! Zar si morao do sada lokati?

— Molim te, spavaj.

— A kada je otišao Alfredo? Koliko ste boca ispili? Zadnje vam bilo!

— Bit će sat i više, što je Alfredo otišao.

— Ti si mu opet novaca dao! Reci, govori, reci, koliko si mu dao?

— Anastazijo, spavaj; govorit ćemo sutra.

— Ne ljuti me; istinu kaži!

— Pet stotina forinti; da, pet stotina!

— Što! Pet stotina! — kriknu Anastazija, pa pridignuvši se u postelji, podboči se mršavim laktima.

— Ne viči; ne viči; da, pet stotina, a obavezao se je, da će toliko postotaka...

— To je malo. Ti si luda! Prevarit će te! Zašto se nisi sa mnom prije posavjetovao?

— Anastazijo, spavaj; umiri se!

— Sram te bilo! Sve ćeš nas zatrti, kuću ćeš nam uništiti! Zar ne misliš na našu Idu? Alfredo će te prevariti, glupane! Lopov je ono, kao što mu je i otac. Što će biti od nas, što će biti od moje Ide?

— Lako za nju! Molim te, Anastazijo, umiri se! Ja znam, što radim.

— Oh, sve, sve si nas zatro!

— Ida je pametna djevojka, a nije još ni stara; ima ih, koje se i u pedesetoj godini udaju. Anastazijo, ne brini se, kunem ti se, naći ću joj muža.

— Ne brbljaj, magarče! Ta deset joj ga već godina tražiš! Pet stotina, pet stotina!

— Molim te, slatka ženice, molim te, ostavi me u božjem miru!

— Čovječe, ti si poludio! Oh, jadne li mene! Pet, pet stotina!

— Anastazijo, spavaj, daj mi mira, umoran sam. Alfredo mi je već nekoliko puta povratio novce, što sam mu ih posudio, pa će mi i ove povratiti.

— Ta pet godina nije ti ni novčića povratio, a sad ti duguje na hiljade! Zar mi nisi obećao, da mu nećeš više posuđivati?

— Anastazijo, spavaj; svrši već jednom! Molim te, dobra moja dušice, molim te!

— Što da spavam? Ma pljunut ću ti u lice!

— Molim te, ženice draga!

— Zar se ti tako brineš za svoju obitelj?

— Anastazijo!

— Šuti, glupane! Proklet bio čas, kad sam se s tobom združila! Uništio si me, zatro si me!

— Molim te, ne deri se, molim te, ne viči; govori laganije, da, laganije, dušice moja...

— A, vidi sotone, da ne vičem, da ne govorim, da se ne brinem za obitelj, za kćer!

— Anastazijo, ti me siliš, da...

— Što, ti mi se groziš? Hajde, reci, izmeći, na što te silim?

— Ta molim te, ne brundaj mi više! Spavaj!

— Evo ti tvoj spavaj! Pljus, pljus! — vrisnu Anastazija, udarajući ga po debelim obrazima.

— O, sada je dosta! Ti, kosturo, vještice, gujo, hoćeš li mirovati? — viknu Murelli, uhvativši je za grkljan i pritisnuvši ju k zidu.

— Ido, Ido! Ubit će me ovaj lupež! Ido, u pomoć, u pomoć! — vriskaše Anastazija grebući mu noktima jake ruke.

Ida je spavala u obližnjoj sobi. Probudivši se odvrati srdito majci:

— Mani me se!

— Ubit će me; zadavit će me!

— Nek te zadavi!

— Ne vjeruj, Ido, neću je zagušiti, no ne zaslužuje nego da crkne.

— Molim vas, ostavite me na miru! Tucite se, koljite se, kao što ste se i do sada klali, no pustite druge da spavaju! — viknu Ida jedovito.

U taj par udari netko na kućnim vratima.

— Ido, skoči iz postelje! — zapovjedi otac.

— Zašto?

— Zar ne čuješ, da netko po vratima lupa, kao da ih hoće razbiti?

— Čujem, no meni je dobro u postelji. Neka lupa, ako će do sutra. Ustani ti! — odgovori djevojka i navuče pokrivač preko glave.

— Oh, prokleta djeco! — zakuka načelnik.

— Ta što mi kuneš kćer, zar ti je salo tako teško? — izdere se Anastazija.

Murelli se izvuče iz postelje i stane tražiti žigice, pa kad ih nađe, struži i struži po zidu, no ni jedna neće da plane.

— Čemu ti treba svijeća?

— Anastazijo, hoćeš li, da te batinom opalim? Šuti, grdobo!

— Idi, gnjuse, da ti oči ne iskopam!

Kad upali lojenicu, pođe k prozoru, otvori i ljutito upita:

— Tko je?

— Ja sam, gospodine!

— Magare, zar ne znaš drukčije kucati na vrata?

— Vi ste valjda spavali, gospodine! Oprostite, nesreća je, velika nesreća; stari gospodin vas moli, da odmah k nama dođete.

— Tko si ti?

— Ja sam Luka, sluga gospodina Salettija.

— Što se zbilo? Kakva nesreća? Zar nisi mogao počekati dok dan svane? Je li to način buditi ljude iz mirna sna? Baš sam bio usnuo...

— Nesreća, gospodine! Idite čim brže; da, velika nesreća! Stari gospodin moli vas...

— Ta govori! Što je, kakva nesreća?

— Znate, Alfredo...

— Alfredo!... Što je s njim?

— Ubili su ga...

— Ubili?

Načelniku pade lojenica iz ruke.

— Da, ubili, razbojnici, ne zna se tko.

— A-A-Alfreda? — mumljaše načelnik u stravi.

Ida pruži glavu ispod pokrivača.

— Stari gospodin vas moli, da odmah k nama dođete, da, odmah.

— Ubili?... A je li već mrtav? — izusti načelnik dršćućim glasom.

— Glupane, zar ne čuješ, da su ga ubili? — razljuti se Anastazija, stojeći u košulji iza muža.

— Što izvolite, da kažem staromu gospodinu? Hoćete li skoro doći? — upita Luka.

— Čekaj, idemo zajedno. Evo me za časak! — reče Murelli i pođe da se obuče.

— Zatro si me! — zareži Anastazija gnjevno, grozeći mu se noktima.

— Ubili, ubili! — drhtaše Murelli.

— Pet stotina forinti!

— Šuti, kujo!

— Toliko hiljada! Oh, jadne li mene!

— Zaklat ću te, vještice!

— Uništeni smo zauvijek! Propali smo! Tko će ti sada vratiti novac, što si mu ga posudio? Oh, gdje su naše hiljade! Ta od glada ćemo skapati! Znala sam ja, da će te on prevariti!

— Ta ubili su ga, ubili, zar nisi čula?

— Pitaj Luku, da li se je našlo novaca kod njega?

— Čekaj, dok se obučem.

— Pitaj ga, da ti ne izgrebem lice!

Murelli pođe k prozoru i navali na Luku:

— Čuješ, dođi bliže; znaš, reci mi istinu...

— Ta velim vam, da su ga ubili.

— Ne pitam te za to, no jesu li ga i porobili?

— Ne znam... Čekajte... da, jesu, jer ura i zlatan lanac...

— Zar nisu našli novaca kod njega?

— Nisu ni novčića.

— Alfredo je nosio novčarku sobom, zar niste ni nje našli?

— Tko?

— Vi na brijegu, njegov otac; niste li mu pretražili džepove?

— Jesam pred ocem, no ništa nismo našli.

Murelli protrnu. Anastazija zdvajaše.

— Ubit ću te, ako mi dođeš kući bez novaca! Sve si nas uništio — zagrozi mu se, kad se otpravi, pa dođe sa slugom.

Načelnik se je neprestano križao, idući s Lukom iz Lučice.

— Sve, sve mu dakle ugrabiše?

— Da, sve, jer nismo ništa našli, a pretražili smo mu sve džepove, znate pred ocem, da, pred starim gospodinom.

— A gdje su ga ubili?

— Na cesti, iza kuće.

— To nije moguće! Luka, ti si poludio! Alfredo mrtav, ne, to nije moguće!

— Hajdemo, osvjedočit ćete se; vidjet ćete ga.

— Ti lažeš, Luka! Na cesti, iza šumice! Ne, nije moguće.

— Jedan čovjek javio je starom gospodinu, da mu sin u krvi leži.

— Tko je taj čovjek?

— Ne zna se; svi onda spavasmo.

— Luka, ti si pomahnitao! Ja ti ne vjerujem!

— Onaj čovjek probudio je gospodina, no gospodin nije ga mogao prepoznati u tmini.

— Gdje je sada Alfredo? — hoće načelnik križajući se.

— U kući. Sav je bio okrvavljen.

— Kako su ga ubili?

— Nožem. I gospođici Elviri nije dobro. Kad nas stari gospodin probudi, stadosmo letjeti po kući, te ju nađosmo na podu kraj jednog prozora. Bijaše se onesvijestila. Svi se kruto prestrašismo, pa ju kao mrtvu na postelju položismo. Prije negoli pođoh k vama u grad, rekoše sobarice i druge žene, da je progovorila i da će biti zla.

— Sve su dakle ugrabili, i lanac i uru?

— A valjda i novce ako ih je imao pri sebi?

— Luka, takav gospodin, pa nećeš, da ima pri sebi mnogo novaca! On je sigurno imao više stotina!

— Više stotina?

— Da, no što si se prepao?

— Ja prepao... Da, da, pričinilo mi se, kao da vidim pred sobom Alfredov duh.

Načelnik se prekriži.

— Dakle vi mislite, da je on imao pri sebi više stotina? — upita Luka otresavši se neke zabune.

— Da, ja mislim. No jesi li siguran, da su ga porobili?

— Jesam, ta pred ocem, pred svima ukućanima pretražili smo mu sve džepove. Da, pred ocem; svi bijahu okolo lešine, jest, svi.

— A što ti misliš, tko ga je ubio? Ovdje nema razbojnika.

— Čujte, gospodine, nema vam u mojoj glavi odviše soli, no nisam baš glup, pa mi se sve čini...

— Reci, Luka, što ti se čini?

— Oh, proklete žene!

— Luka! Žene, žene?

— Da, ja mislim...

— Da, da, i to je moguće. Ovdje u Lučici nema lupeža... Ta tko drugi da bude? Jest, moglo bi biti. Jučer, kad ga htjede Alfredo pljusnuti, on mu se je zagrozio...

— Gospodine, je l' te da nisam baš bez moždana — hoće Luka, a oči mu rado sijevnu, videći, da ga je načelnik razumio.

— Ako je on, neće nam uteći; naći ćemo ga i na kraju svijeta.

— Čujete! Zar nije moguće, da su dvojica sporazumna?

— Da, pravo imaš. Nahod i on. Kad vidjeh jučer, kako mu se je zagrozio, odmah pomislih, da se iz njegove prepirke ne može izleći ništa dobra. Evo, moje se slutnje obistiniše! Sve, sve su mu dakle uzeli?

— Da, sve, i lanac i uru i novce valjda... Pazite, ovdje, malo više gore, ovdje su ga ubili. Vidi se još krv — govoraše Luka, kad se penjahu po onoj cesti.

— Gdje, gdje?

— Ta evo pred vama! Zar ne vidite skrućenu krv?

Načelnik problijedi.

— Čuješ, Luka, jeste li ovud razvidjeli? Ovdje, gore su ga ubili, u jarku, u blizini? Znaš, ovdje bi mogla biti njegova novčarka...

— Potražit ćemo kad svane, no ja mislim, da je onaj, tko ga je ubio, i novce odnesao.

— Marko?... Ne vjerujem, da je tat. Uostalom, tko ne treba novaca?

— Ne mislim na Marka; no Antonio...

— To je moguće, jer ga je on i ubio po naloga svoga gospodara. Luka, počekaj malko; vratimo se natrag ovo malo koraka, pa daj da razvidimo oko one krvi. Znaš, možda nađemo novčarku...

Luka se osupnu i vrnu natrag s načelnikom, koji ga uze za ruku, bojeći se, da ne nađe novčarku i da ju ne sakrije. Nakon duljega uzaludna pretraživanja pođu kroz šumicu i stignu pred kuću.

* * *

Svi su prizemni prozori Salettijeve kuće rasvijetljeni. Luka i načelnik uniđu. U veži skupilo se mnogo čeljadi, sve kućne sluge, kao na čudo. Vrata jedne prostrane sobe širom otvorena. Načelnik poglednu u sobu i problijedi. Na velikom stolu, posred sobe, leži krupna Alfredova lešina, pokrivena bijelom plahtom. Vidi se samo jedna ruka, što se mrtvo spustila prema podu, gdje je sila razlivene vode. Pod plahtom crtaju se jaka uda mrtvoga tijela. Podalje od stola, u jednom kutu sobe, sjedi Elvira u noćnoj haljini. Lice si prikrila rukama i spustila glavu na naslon stolice.

— Gospodine, hajdemo, izvolite u prvi kat; gore vas čeka stari gospodin — reče Luka prestravljenom načelniku.

— Hajdemo — šapnu Murelli i pođe za slugom.

Kad se popnu u mali hodnik u prvom katu, pokaže Luka načelniku staroga Salettija kroz otvorena vrata jedne sobe. Saletti, sjedeći pred jednim stolom, držaše glavu na rukama, uprtima laktima o stol.

Načelnik pokuca i uniđe. Saletti podignu lagano svoju veliku glavu, okrene se, pogleda i žalosno mu kimnu. Tamna mast crnomanjasta lica prelazi u žutu; pod očima nabrekla mu koža neobično. Kad mu se načelnik približi, pokaže mu rutavom rukom stolicu, da sjedne, pa istisnu dubokim i razbijenim glasom:

— Umorstvo!

— Da, umorstvo, grabežno, grabežno umorstvo, da, grabežno!

— Nisam slutio...

— Tko da vas utješi?

Saletti pogleda načelnika zapanjeno, pa slegnuvši ramenima izusti mirno:

— Mišljah, da je u svojoj sobi; poslije večere, reče mi, da ide odmah spavati.

— Bio je do kasna kod mene.

— Kod vas?

— Da kod mene; došao me pozdraviti... da ide u Pariz.

— Kod vas?

— Bijaše vanredno veseo; dugo se vremena šalismo. Tko da sluti ovakvu nesreću?

— Nesreću? Da, da, nesreću! Jadna moja Elviro!

— Luka mi reče, da je došla k sebi. Vidjeh ju dolje u sobi. Gospodine, žalim, srce mi puca od boli.

— U Pariz, da, u Pariz! Sad ga više neće tužiti oni skotovi! — progunđa Saletti i pogleda vrlo važno u oči načelnikove.

— Jeste, i ja mislim... Nikada se nije pročulo, da ima u ovim krajevima razbojnika. Sve je moguće. On mu se jučer strašno zagrozivo. Nesreća, nesreća.

— Ne, ovuda nema razbojnika.

— Alfredo htio ga je pljusnuti pred poštom... Silom ga odvukoh, da se ne osramoti, da si ne okalja ruke na onom prostaku.

— To sve radi jedne mornarske kćeri!

— Odbijte to na ludost—mladost!

— No tko trpi polag toga?... Čujte, Murelli!

— Slušam; raspolažite sa mnom.

— Ja bih rekao, da ga on nije svojom rukom usmrtio.

— I ja mislim tako.

— Naložio je onom mulcu... Poznate li Antonija, onoga nahoda iz Trsta?

— Ta naravno, da ga poznam! Pogibeljno, vrlo pogibeljno stvorenje! Jučer ujutro dao sam ga zvati u općinski ured radi onih pušaka; mislite li, da je došao?

— Ne dvojim; on ga je probo — reče Saletti, gledajući mrko preda se.

— Čekaju ga vješala, no ne samo njega, već i najamnika Marka Šabarića, komu nije ništa sveto, koji bi utopio svu gospodu u žlici vode. Gospodine, ono vam je prava hulja, lupež, da mu na svijetu para nema. E, skrhat će si doskora vrat! Umjesto da s nama u miru živi, brani ove skotove, ove naše kopače. Dobro, neka ga sada kopači od vješala izbave.

— Umorstvo! Murelli, umorstvo!

— Grabežno! Luka mi kazivaše putem, da su Alfreda orobili...

— Jeste, sve su mu porobili, i lanac i uru.

— I lisnicu s novcima... Tako... tako... možda koju stotinu...

— Ne vjerujem.

— Valjalo bi, da čim prije uhvatimo ono kopile, jer je kod njega sigurno ura, i lanac, a možda i novci.

— Ta velim vam, da nije imao novca.

— E, tko bi znao? Pa ako je i nekoliko forinti, zar nije dobro, da ih spasimo?

— Poslao sam odmah Luku po vas, da ne zakasnimo. Odmah moramo javiti sudu i umoliti, da povjerenstvo dođe još danas u Lučicu. Žandari ne smiju manjkati. Murelli, napišite, što se je zbilo, pa pošaljite odmah izvješće u Volosko. To morate učiniti čim prije. Lupeži se neće nadati žandarima. Danas je nedjelja, kod suda je malo posla, pa mislim, da je povjerenstvo još danas popodne u Lučici. Murelli, učinite sve potajno, da nam ne umaknu. Uhvatit ćemo ih iznenada.

— Sve ću vam učiniti po volji, no mislim, bit će najbolje, da ovdje, u vašoj kući izvješće napišem. Pošaljimo Luku k meni, da donese općinski pečat.

— Izvješće može otići još prije dana u Volosko.

— Dobro, gospodine! Nadam se najboljem uspjehu. Možda spasimo uru i lanac i novce.

— To mi je deveta briga! Ono kopile, ono kopile mora na vješala.

— Da, na vješala! Ja mislim, dobro bi bilo, da se nađu kod njega i ura i novci, jer bi to bio dokaz grabežna umorstva.

— Tako je! Murelli, žurno!

— No čujte, kako da se Alfredo nije branio?

— Iz zasjede! Našli smo kraj njega na cesti nabijenu kuburu.

— Nije valjda imao vremena da puca. Oh, nesreća, nesreća po Lučicu, da Alfreda više nema! Divan mladić, duša od čovjeka!

Malo kasnije nastave Saletti i načelnik izvješće za sud. Još nije ni sunce ogranulo, kad Miro Tompić, općinski sluga, gurnu u njedra načelnikovo pismo. Miro se je križao u svakom potoku, skakutajući, brzajući i zaustavljajući se po cesti, što vodi iz Lučice u Volosko.

Sljedeća stranica→