Uvodni govor Franje Tuđmana na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a

Govor Franje Tuđmana u Zračnoj luci Zagreb 23. studenog 1996.

Uvodni govor Predsjednika dr Franje Tuđmana na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a 7. prosinca 1996. autor: Franjo Tuđman

Govor Franje Tuđmana o sedmoj obljetnici Prvog sabora HDZ-a

Izvor: http://www.predsjednik.hr/Zagreb07.12.1996 Dopuštenje: http://www.predsjednik.hr/Impresum "Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora."

Pozadina i svrha namjera za smjenu demokratske vlasti suverene Hrvatske

Blokovska podjela svijeta zasnivala se na održavanju versajsko- jaltskog sustava. I, nakon raspada bloka, Istočnog i Zapadnog bloka, europske sile i Sjedinjene Američke Države bile su za očuvanje versajskog poretka. U tom sklopu, očuvanje bivše Jugoslavije pod svaku cijenu, pomoću komunističkih reformista, koje predvodi Ante Marković iz Hrvatske, ili pak prijestolonasljednik Karadžordževića iz Londona ili američkog državljanina Panića iz Sjedinjenih Država. Uzgred, Zapad je bio prihvatio Tita i uspostavu komunističkog režima u Jugoslaviji samo zato što je to bio jedini način ponovnog obnavljanja versajske Jugoslavije. A, isto tako, usput - Sjedinjene Američke Države nisu dopustile, na moj prijedlog, bivšem guverneru jedne od američkih država, Rudiju Prpiću - da prihvati ministarsko mjesto u hrvatskoj Vladi, a bio je već u Zagrebu mjesecima.

U takvim međunarodnim okolnostima i u sklopu takvih strateških pogleda i opredjeljenja i europskih sila i Sjedinjenih Država, kao glavne svjetske velesile, Hrvatska je na svom putu osamostaljenja našla se i neprestano nalazila u veoma nepovoljnim uvjetima.

Za mnoge i u bezizglednom položaju. Bez dosljednjih saveznika unutar bivše Jugoslavije i ne samo s nenaklonošću, nego i s odlučnim suprotstavljanjem svih bitnih međunarodnih čimbenika.

I, jamačno, tim i takvim okolnostima, a ne samo subjektivnom nezrelošću mogu se objasniti činjenice:

1. Da je u prijelomnim danima 1989. i 1990. u hrvatskom političkom životu samo Hrvatska demokratska zajednica nastupila s dovoljno jasnim i čvrstim programom uspostave samostalne i demokratske hrvatske države, i
2. Da je od samog početka, od prvih dana pa nadalje, sve do danas, došlo do svestrane sprege svih unutarnjih i vanjskih protivnika uspostave suverene hrvatske države.

Već sam spomenuo glavni razlog svih vanjskih protivnika, određenih krugova, od Londona i Pariza, Rima i Bonna do Washingtona. Za njih je očuvanje osnova versajskog poretka dobilo još više na važnosti upravo zbog neočekivanog proboja Hrvatske, što treba osujetiti regionalnim planom integracije.

Za držanje međunarodnih čimbenika znakovito je mišljenje bivšeg predsjednika Francuske Mitterranda, da, ako bi dopustili takvo zbivanje kao što je to osamostaljenje Hrvatske, što bi moglo slijediti onda desetak drugih u Europi, zašto smo onda vodili i šta bi bilo s rezultatima i I. i II. svjetskog rata.

Drugim riječima, protiv HDZ-a i protiv Tuđmana, bili su i stoga što je taj hrvatski primjer bio veoma zarazan primjer za sve druge nesamostalne narode koji su težili svojoj nacionalnoj suverenosti.

Ovakve vanjske međunarodne okolnosti izrazito nesklone prema hrvatskoj samostalnosti, svakako su pogodovale, dijelom i uvjetovale, ali ne i proizvele ili prouzročile sve protivnike HDZ-ovskog programa i suverene Hrvatske i na domaćoj, unutarnjoj političkoj sceni.

Ti protivnici bili su logičan poslijedak većim dijelom sveukupne hrvatske političke tradicije, a manjim dijelom i novonastalih okolnosti.

Oni su ponajprije bili izraz neiživljenih jugointegralističkih, pače i jugounitarističkih pogleda idejno preostalih još od prošlog stoljeća, a i iz doba I.svjetskog rata, a podržavani, za sve vrijeme socijalističkog razdoblja.

U znatnijem broju dolazili su iz redova načelno, ali ne i dovoljno stvarno, obezvlašćenog socijalističkog sustava, i to politički potkovanih, svih idejnih pobornika marksističkog internacionalizma, što će reći, u najmanju ruku, hrvatskog jugoslavenstva. Ali, isto tako, ne manje, nego još i više, nezadovoljnih ostataka komunističkog sustava i jugosrpskog režimskog stanja u Hrvatskoj.

U manjem broju u njihovu, ili kraj njihova tora, bili su istekliški pobornici velikohrvatskog radikalizma, primjer Parage i Švarca, kojima su HDZ-ovski program i ova politika bili nedovoljno pravaški dosljedni i odlučni, jer nisu išli do Zemuna, Drine i Boke.

Uz sve ove, ali također i iz takvog političkog nasljeđa, a jamačno i iz novih okolnosti, pojavljivali su se i udruživali na HDZ-u protivničkim osnovama svi oni, dosta brojni, više ili manje ozbiljni i ambiciozni stari i novouskrsli političari i politikantski diletanti, pa i strani poslušnici.

Razlozi njihova nepomirljivog oporbenjaštva prema HDZ-u i hrvatskoj državnoj politici, osim već spomenutog idejno-političkog nasljeđa jesu ponajviše subjektivne naravi.

Traženju opravdanja svoje osobne ili stranačke nezrelosti da programski i politički odigraju onu ulogu, koju je na sebe preuzela Hrvatska demokratska zajednica, ili da joj se priključe u povijesno prijelomnim neponovljivom razdoblju za hrvatski narod.

Pogrešne prosudbe vanjskih i unutarnjih okolnosti, odnosno nesposobnost samostalnog vlastitog zaključivanja, na razini povijesnog izazova.

Pomanjkanje vjere, ne samo u vlastite programe, nego i vlastiti hrvatski narod. I, na kraju, ali ne i najnevažnije - potpadanje ne samo pod politički utjecaj stranih čimbenika i centara, nego i povezivanje s njima radi osiguranja moćnih zaštitnika i saveznika, pa i izravne političke i financijske pomoći.

Iz takvih općih okolnosti došlo je već na samom početku, u danima stvaranja višestranačkog života do sprege unutarnjih i vanjskih protivnika HDZ-a i samostalne Hrvatske.

Najprije, dotadašnji komunistički režim i kad se već opredijelio za pluralističke izbore pokušao spriječiti HDZ-e kao stranku opasnih namjera, služeći se pritom i Goldšajnovom socijalno-liberalnom strankom.

Kad su komunisti ipak u zadnji čas dopustili nastup HDZ-a, onda je došlo do stvaranja široke koalicije od reformističkih komunista iz 1971. do desnih struja nasuprot HDZ-u, kojem ni režimski ni oporbeni domaći i vanjski stratezi nisu davali nikakve izglede na izborima.

Nakon trijumfalne pobjede HDZ-a na prvim izborima, došlo je na unutarnjoj sceni samo do djelomičnog preslojavanja i u pozitivnom i u negativnom smislu, a u vanjskim krugovima do još oštrijeg odnosa prema HDZ-u kao poborniku samostalne Hrvatske.

Svi međunarodni čimbenici od Londona, Pariza i Rima do Bonna i Washingtona, i razumije se, Moskve, bili su za održanje pod svaku cijenu bivše Jugoslavije, kao glavnog ugaonog kamena versajskog poretka u ovom dijelu Europe.

Kad su se svi političko-diplomatski napori za održanje Jugoslavije izjalovili, onda su ti isti krugovi prosuđivali da se samostalna Hrvatska ne može održati, ugrožena od organizirane pobune srpskog pučanstva u Hrvatskoj i neizmjerne vojne premoći jugokomunističke armije.

Sve europske sile zajedno s čitavom Europskom zajednicom i sa Amerikom i Ujedinjenim narodima ne samo da su skrštenih ruku promatrale kako u jesen 1991. jugokomunističke i srpske snage barbarski razaraju Vukovar i druge hrvatske gradove, već su u Vijeću sigurnosti proglasile embargo na uvoz oružja. To nije značilo ništa drugo nego ostavili goloruko bespomoćnu Hrvatsku na milost i nemilost nadmoći jugoslavenske armije koja je smatrana jednom od najjačih vojnih sila u Europi.

Prosudbe diplomatskih vojnih stratega bile su da će se Hrvatskom biti gotovo do Božića 1991., a uoči raketiranja Banskih dvora 7. listopada radi obezglavljenja Hrvatske, američki i sovjetsko-ruski generali konzuli napustili su Zagreb.

Kad se Hrvatska usprkos svemu održala na iznenađenje i čuđenje svega takvog svijeta, onda je došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske na početku 1992.

No, jamačno, opći i političko-strateški pogledi na Hrvatsku i na ovo područje nisu se s time bitno promijenili.

A kad je Hrvatska gradeći svoju promišljenu odlučnu politiku na čvrstini demokratskog poretka i jedinstvu goleme većine hrvatskog naroda domovinske i iseljene Hrvatske, svim svojim uspjesima na gospodarskom, političko-diplomatskom i vojnom području postala samostalan i važan međunarodni subjekt, onda su prema njoj i u bitnom počeli mijenjati službeni odnosi pojedinih država i sila.

Iako se u stvaranju svoje oružane sile nismo mogli osloniti ni na koga i ni u čemu i premda smo sve svoje odluke o oslobađanju okupiranih područja i rješavanju krize u Bosni i Hercegovini donosili ne samo samostalno, nego i nasuprot materijalnim savjetima i prosudbama, nasuprot prijateljskim savjetima i prosudbama, od masleničke operacije do otkaza UNPROFOR-u, od oslobođenja središnjih područja Hrvatske, međunarodni čimbenici morali su ih post festum priznati i prihvatiti.

Velebnim, za svijet posve iznenađujućim bljeskovitim i olujnim ratnim pobjedama u Hrvatskoj i u Bosni promijenili smo strateške odnose, ne samo na području bivše Jugoslavije, i ostvarili partnerske odnose sa glavnom svjetskom velesilom Sjedinjenim Državama.

Međutim, unatoč svemu tome, a dijelom i baš zbog toga, nastavljena je politika nesklona hrvatskoj samostalnosti i suverenosti. I to podjednako iz unutarnjih i vanjskih krugova, sa sve većom njihovom spregom i radikalizacijom.

U tom sklopu pripremali su do sada nekoliko uzastopnim podhvata, sve u cilju kompromitacije i destabilizacije HDZ-a i uspostavljanja vlasti i razumije se, njihove kompromitacije, destabilizacije HDZ-a i uspostavljene demokratske vlasti i razumije se, njihove zamjene s novim vodstvom i ljudima koji bi bili prihvatljivi nevidljivim nalogodavcima.

Već sam spomenuo stvaranje velike koalicije za prve izbore 1990. koja je trebala zamijeniti vlast komunista, ali i spriječiti pobjedu HDZ-a.

U tijeku 1991.-1992. stvorena je "Međunarodna hrvatska inicijativa", od skupine hrvatskih intelektualaca iz svijeta ili iseljeništa. Tu skupinu predvodili su Ivo Banac, Krsto Cvijić, Neven Šimac, a sačinjavali su je kanonik Milan Simčić i prof. Juraj Šutija, Radoslav Katičić, Stanko Lasić i Mark Đidara, te dr Krnjević, sin Jurja Krnjevića.

Kako su većina spomenutih dobronamjernih ubrzo spoznali da stvarna namjera te Inicijative nije "pomoć Hrvatskoj državi", već stvaranje druge vlasti u Hrvatskoj, to je ubrzo došlo do njihova razlaza s predvodnicima, gotovo sve koje sam spomenuo su napustili osim predvodnika.

Pravi program tih inicijatora i njihovih suradnika iz Hrvatske, očitovao se u pismu, što su ga objavili u "Erazmusu", 20. rujna 1993. nakon što ga je jedan ambasador prije toga prihvatio. Objavili su znači, pismo pod naslovom "Vrijeme za povlačenje s vlasti" koje su potpisali Ivo Banac, Krsto Cvijić, Slavko Goldštajn, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec, tražeći od hrvatskog predsjednika da odmah podnese ostavku.

Kolovođe tih i takvih inicijativa prenijeti će težište svojih djelatnosti u zemlju, gdje će oformiti udrugu "Domovina i dijaspora". Tu će udrugu ili krug njihovih istomišljenika u domovini činiti gotovo svi oni pojedinci iz iseljeništva kao što su Ivo Banac, Cvijić, Rađa, Maruna, Jakša Kušan, Vlado Pavlinić, Gojko Borić, neki Osman Stjuard, zapravo Alija Brković s jednog našeg otoka, svi oni prema kojima je sveukupno hrvatsko domoljubno iseljeništvo bilo veoma suzdržano u svijetu.

Sada u slobodnoj domovini takvi su pobornici povezivanja oporbenih i inozemnih krugova i neprestano novih inicijativa za destabilizaciju HDZ-a, kompromitacijom ili izazivanjem raskola i smjenjivanjem s vlasti svim mogućim sredstvima.

Za saborske i predsjedničke izbore 1992. pripremali su se s napisanim smjernicama iz londonske centrale, s prosudbom da bi pomoću HSLS- a mogli ukloniti HDZ-e.

Kad se to međutim pokazalo nestvarnim i neostvarivim onda su na izbore 1995. tu ulogu namijenili HSS-u.

Doživjeli uzastopne neuspjehe na izborima laćaju se svih mogućih metoda uključujući i pozivanja na neposluh, na socijalne nemire, na štrajkove, a politički najdalekosežniji ali i najprozirniji pothvat bio im je izazivanje zagrebačke krize. U povijesti demokracije nezabilježen je slučaj stvaranja nenaravne koalicije udruživanjem svih stranaka, strančica i struja od krajnje desnice do krajnje ljevice, s odbijanjem prava Hrvatskoj demokratskoj zajednici, koja je odnijela pobjedu u čitavoj Hrvatskoj, pa i u Zagrebu, da uopće sudjeluje u gradskoj upravi. Trebalo je zagrebačku krizu, na kojoj su dobili maksimalnu potporu, i ucjene Hrvatske iz inozemstva, protegnuti na čitavu Hrvatsku.

U svezi s tim treba se podsjetiti da je skupina dr Paula Wernera, koja je u Njemačkoj radila pod zvučnim imenom Demokratski hrvatski opći sabor, DEHOS, u prošloj godini ne samo poticala stvaranje male i velike koalicije od hrvatskih oporbenih stranaka, već i uspjela da prvaci sedmoglave Udruge budu odjednom pozvani u Njemačku s obećanjem pomoći od službenih njemačkih krugova.

Do toga ipak nije došlo pošto smo se s DEHOS-om pozabavili na prvoj sjednici Glavnog odbora u veljači ove godine.

Osim izravne političke djelatnosti, raznoobraznih sastavnica domaće i vanjske protuhadezovske sprege ne, manja, nego čak i veća aktivnost, za promjenu lika Hrvatske, razvijena je na području humanitarnih, kulturnih i publicističko-medijskih djelatnosti, u brizi za ljudska prava i opće slobode.

Posredstvom Soroševa "Otvorena društva", Helsinškog odbora i drugih organizacija za ljudska prava proželi su nam čitavo društvo. Soroš je registriran u Hrvatskoj 5. ožujka 1993. pri Ministarstvu gospodarstva, sa suglasnošću za "prikupljanje i raspodjelu humanitarne pomoći". Kako je ta humanitarna pomoć bila riješena?

Moram samokritično priznati da je meni bilo jasno kakva je to humanitarna pomoć, ali da smo se i prema Sorošu i prema drugima, pa i prema ponašanju traktorskih diplomata morati odnositi šire, u ono vrijeme kad smo se borili za službeno dobre odnose i s europskim državama i sa glavnom svjetskom velesilom. Pri tom smo međutim, ispustili iz vida razmjere njihovih djelatnosti, dopustivši im da rade maltene što hoće, tako da su oni dobili u svoje ruke gotovo neograničene, nesmetane mogućnosti djelovanja. U svoje projekte uključili su ništa manje nego 290 različitih ustanova u Hrvatskoj, i neposredno još na stotine ljudi, koje izravno imaju na svojim vezama, koji daju stipendije ili veće ili manje svote novaca. U svoju mrežu upleli su ili su upisali, nastojeći ih pridobiti financijskim potporama, pripadnike svih naraštaja i staleža od srednjoškolaca i studenata do novinara, sveučilišnih profesora i akademika, i to iz svih područja kulturnog, gospodarskog, znanstvenog, zdravstvenog, pravnog i publicističkog života. Proteklih godina samo Soroševa fundacija dala je u te svrhe 15-tak milijuna dolara.

U svezi s tim treba reći, da smo kao vlast, kao državna uprava, bez obzira što smo morali voditi računa i biti širi zbog spomenutih međunarodnih okolnosti ipak dopustili takvu jednu djelatnost koja nije spojiva s diplomatskim kodeksima i državnom suverenošću.

A, što hoće sa svim tim, to Soroševo i slična društva, to oni i sami otvoreno govore: zadaća je - promjena vlasničke i upravljačke strukture posredstvom donacija i u tehničkoj i u računarskoj financijskoj opremi. Čak i otvoreno kažu - da im nije dovoljno što putem različitih stipendija za Ameriku, BBC i sl. za što izdaju i javne i interne pozive, da nije dovoljno što školuju novinare i druge, već je potrebno da ih se opremi i tehnički i financijski.

"Voice of America" uputio je poziv svim radio postajama u Hrvatskoj da prenosi njihov program, s tim da im daju tehničku opremu radi prijema i emitiranja, ali odazvao se samo Radio 101. A svojim najvećim uspjehom smatraju, pored postojanja 101, još i Feral Tribune.

Jamačno, javnost, sve do ministara, o svemu tome nije dovoljno upoznata, pa onda ima, ne samo nerazumijevanja takvih pojava, nego i pogrešnih ocjena i postupaka.

U stvaranju situacije za promjenu sadašnje vlasti i prilika u Hrvatskoj, za ovladavanje svim područjima života, najutjecajnije i najjače treba djelovati na području medija i kulture. To ponavljaju na svim svojim skupovima, svim svojim pisanim dokumentima. U Soroševu misiju za pomoć medijima, angažiraju se i druge strane europske i američka zaklade, fundacije, pa i diplomatska predstavništva. U tu svrhu financijski se podržavaju Feral, Arkzin, Vijenac, Novi list, Bumerang, Otok-Ivanić, Dan, Metro, Start nove generacije, Radio Baranja, Radio Labin. A, na kojim su razinama, vidno je iz toga što jednom Feral Tribunu pridaju posebnu važnost, u medijskom prostoru, kao jednom od najuspješnijih njihovih projekata uopće u slobodnom svijetu. Osim njega, uspjeh, pored Radija 101, ubrajaju i neki Bumerang u Osijeku, i nekakav Otok u Ivanić Gradu, gdje su uspjeli, kako sami pišu - pokrenuti smjenu načelnika općine i direktora doma zdravlja, a i izazvati aferu u uredu obrane.

A, da su umrežene ustanove i pojedinci, upućeni na konkretnu djelatnost, pokazuje i primjer dviju službenica dječjeg vrtića iz Samobora, koje su jasno primile dolarske škude, a koje su onda pristupile organiziranju pri prikupljanju potpisa za smjenu HDZ-ovskog gradonačelnika Bedeničića u Samoboru.

Sprežno samozvano "vodstvo" "Domovine i dijaspore" već se priprema za izbore 1997. što je u sadašnjoj situaciji poprimilo ozbiljnost planova za posttuđmanovsko razdoblje, no, što razumije se, treba iskoristiti.

Velike nade polagali su u uvođenje Zakona o porezu na dodanu vrijednost, ocjenjujući da bi to još pojačalo nezadovoljstvo širokih slojeva, i olakšalo sve ono što je priprema za smjenu HDZ-a.

Sve to stoji u njihovim pisanim dokumentima, strateškim studijama, koje im rade ne samo pojedinci, a uz sve one pojedince angažirane već prije, od Londona, Washingtona, Pariza do Bonna, čak i do Australije - očito imaju iza sebe još centre koji se bave strateškim planovima uključenja Hrvatske u regionalnu integraciju balkansku (južnu od Slovenije i sjeverno od Grčke) ili, jugoistočnoeuropsku, što zapravo ide još, odnosno hoće još dublje, na Balkan.

Spomenuti emisari, u ulozi kolovođa i koordinatora sveukupne aktivnosti za skidanje HDZ-ovske vlasti, imaju već razrađene nacrte, a pripremaju i posebne studije za strategiju glavne oporbene stranke, što opet smatraju HSLS, zbog predsjedničkog kandidata, i za udruživanje sveukupne oporbe.

Sve treba poduzimati da dođe do raspada HDZ-a. Prema njihovim prosudbama, unutar HDZ-a postoje i umjerene snage, ali se njima ne može pomoći, niti se s njima može surađivati dok je na čelu stranke i države Tuđman. Čovjek ima velike zasluge za Hrvatsku, priznaju, ali, koji je glavna zapreka, razumije se čemu sve glavna zapreka - i, pišu - s Tuđmanom se ne smije dogovarati, mora ga se pobijediti!

Očito, da se podsjetimo, to su isti oni koji su pokrenuli i prvu inozemnu inicijativu, iz koje je došao onaj poziv da Tuđman da ostavku, koji su iz zemlje potpisali Gotovac, Goldštajn i slični. Kao što već spomenusmo iz te početne inicijative brzo se povukli dobronamjerni profesori i dužnosnik Vatikana. Vatikan je sa svojim dvotisućljetnim iskustvom veoma brzo dokučio o čemu se radi, i odrekao svaku suradnju s takvom protuhrvatskom djelatnošću u danim svjetskim odnosima.

Ta grupacija, kojoj jezgru čine sva ona dvojbena imena iz emigracija sa svojom širokom povezanošću, sustavno proširuje svoju djelatnost, radi postizanja svoga cilja. Osim ljudi iz oporbenih redova, nastoje privući što više "neutralnih" (kao što su Živko Kustić ili Vice Vukov), makar samo i u svoje posebne kulturne i medijske programe.

Već su organizirali posebnu programsku TV-Mrežu, koja će OTV-u i drugim nuditi svoje programe, od sada pa sve do izbora 1997.

U angažiranju ljudi različitih pogleda idu vrlo široko, jer, na kraju, treba osvojiti sve ono što se nema u rukama, da bi se iz manjine postalo ili nametnulo većinu. Među novim projektima, pored svih žutih tjednika, s kojima su izravno ili posredno istovjetni, planiraju pokretanje i jednog ozbiljnijeg tjednika, pa i dnevnika. Za tjednik već imaju predviđene i izdavače i tiskaru i urednike. A od potrebnih oko pola milijuna dolara, već su osigurali znatna sredstva, uključujući i iz nekih ambasada, s obzirom da će program biti odobravan od tog veleposlanstva. A, budući da predviđaju da će takav tjednik moći postići takvu nakladu, da će biti profitabilan, to će, u suradnju s tim veleposlanstvom, profit biti ostvaren na duži rok, biti upotrijebljen za podršku razvoja demokracije i u drugim medijima u Hrvatskoj. Prijedlog za uporabu tih fondova bit će podnešeni na odobrenje onima koji su dali sredstva, prije svega, tom veleposlanstvu.

To su zamašni novi projekti uz one za koji su do sada dali već 4 milijuna, samo u medijskim projektima u protekloj godini.

Nasuprot tome, ni Hrvatska demokratska zajednica, ni hrvatska demokratska vlast, do dana današnjeg nismo mogli osigurati normalne financijske uvjete, čak za izlazak, čak ni za jedan Vjesnik, jedva nađosmo nekakvo rješenje za izlazak Obzora, ali ne još potpuno i za književni tjednik Hrvatsko slovo. Mi, koji smo morali rješavati obranu i izgradnju države, nemamo sredstava, a ovi koji nam rade o državi, ti imaju sredstava i vremena. Očito, neki zaključci nameću se sami po sebi.

No, nije riječ samo o medijima. Riječ je, prije svega, o znanosti i kulturi, zaštiti okoliša, o zdravstvu, o prosvjeti. A, ta gospoda, osnovali su u Zagrebu i Hrvatski pravni centar, i navodno plaćaju desetke odvjetnika, koji ispituju ratne zločine u Hrvatskoj, pri čemu od njih još nismo čuli o zločinima, agresora i terorista od Vukovara do Škabrnje, već samo o tobožnjima u "Bljesku" i "Oluji". Bave se raznim oblicima edukacije, pomoći knjižnicama, pomoći vrtićima i srednjim školama, a u kakve sve svrhe - već smo vidjeli i na primjeru Ivanić Grada i Samobora.

Čičkov Helsinški odbor zapošljava mnoštvo ljudi, a on se na televiziji ne libi izjaviti da prima donacije od 5, 6 nekih međunarodnih organizacija i iz stranih ambasada u Zagrebu. A, onda mu mi dozvoljavamo održavanje mitinga na Jelačićevu trgu, koji on organizira bez odobrenja, ne poštujući važeće zakone, iako se inače predstavlja kao pobornik pravne države.

U okviru pokretanja svog novog lista, utvrđene su obveze na veoma demokratski način, na prvom mejestu treba udovoljiti programske zahtjeve financijera, onda formalnih izdavača, pa na kraju zaista i postoji javnost.

Konstatiraju, u pismenom obliku, da se već do sada u sadašnjim medijima uspjelo devalvirati vrijednosti svih osoba u Hrvatskoj koje nešto znače, sustavnim napadajima i iznošenjem različitih izmišljenih afera.

Cvijić-Bančev savjetodavni stožer planira unaprijed emisije i konferencije u zemlji i sudjelovanje na međunarodnim skupovima, mjesecima pa i čitavu godinu unaprijed. Pojedine ustanove kao na primjer Centar dramskih umjetnosti Hrvatske u Zagrebu što ga vode Vjeran Zuppa i Nenad Puhovski, učinili su središtima svoje šire djelatnosti.

Otvoreno su proklamirali da im je cilj: - internacionalizacija hrvatske drame i svih literalnih tema, štoviše eliminiranje uopće nacionalnog elementa iz hrvatske umjetnosti u cjelini. Znači, denacionalizacija hrvatske kulture ili kako se Banac učenije izrazio deetnizacija hrvatske kulture.

To su im programski ciljevi, dakako ne samo u kulturi, ništa više ni ništa manje od toga.

A za to daju i nedvosmisleno obrazloženje.

Evo citata iz njihova dokumenta: "Davanje prostora za uvođenje multikulturnog aspekta kulture, koje postoji na prostoru bivše Jugoslavije, te u drugim socijalističkim državama". Vjerovali ili ne.

Da to i takvim svojim planovima, a za njihovo ostvarenje tih i sličnih ideja jedan njihov sudionik iz Australije koji nastupa pod veoma karakterističnim imenom Osman Stujard, a zapravo je neki hrvačanin sa otoka Iža, raspravlja sa Bancem i Cvijećem kako treba u Hrvatskoj formirati "think-tank" - strateški centar, u kojem bi njihov trust mozgova, po uzoru na londonske i američke, razvijao njihove demokratske ideje. No, radi uspjeha na hrvatskom tlu treba mu dati ime Stjepan Radić.

S obzirom na takvo proklamiranje, tobože demokratske kulturne politike, koja otvoreno zagovara dehrvatizaciju hrvatske kulture, a da bi se to omogućilo treba dehrvatizirati hrvatsku politiku i Hrvatsku državu, nije li potrebno da se Hrvatska intelektualna, ali i sva druga javnost zapita, kako su takve pojave moguće i čemu služe nakon ostvarenja hrvatske slobode, hrvatske demokracije i naše državne samostojnosti.

Kako je moguće da u hrvatskom PEN-klubu glavnu riječ pred svijetom danas imaju Bančevi i Cvijićevi istomišnjenici Prosperov Novak i slični književni neznatnici, a ne glavna pera hrvatska književnosti Petar Šegedin, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Pero Budak, Ivan Aralica, Ivan Kušan, Hrvoje Hitrec, Nikola Miličević, Pavao Pavičić, Goran Tribuson, Vlatko Pavletić, MIlivoj Slaviček, Ivo Frangeš, Nedjeljko Fabrio, Ante Stamač, Dubravko Jelčić, Anđelko Vuletić, Nedjeljko Mihanović, Dubravko Horvatić, Josip Pavićić i drugi. Nema ni jednog značajnijeg imena književnog, kulturnog među njima, a oni govore u ime, i to ne samo hrvatskog PEN-a, nego tobože hrvatske intelektualne javnosti. Da, kako je to moguće, zašto dopuštaju.

I primjer PEN-a dokazuje do koje su se mjere održati ostaci jugokomunističkog naslijeđa i nametnuli novi iluzionisti, ne samo zatornici svega hrvatskog nego zaista i novi iluzionisti kakve smo imali od sveslavenstva, jugoslavenstva, internacionalizma do danas. Dok su takvi prodirali u sve kulturne, znanstvene i u različite, čak i sporedne pore društvenog života, o kojima mi nismo stigli razmišljati zaokupljeni svim problemima državne izgradnje. Nismo dovoljno okupili čak ni sve ratne veterane i ni državne medije, niti se dovoljno ozbiljno pozabavili svim problemima tranzicije civilnog društva različitim udrugama od onih mladeži do antifašističkih boraca, političkih zatvorenika, predstavnika srpskih i drugih manjina itd.

Sve u svemu stvarali su nam državu u državi, nastojeći je destabilizirati, ali ipak, usprkos svemu tome, s veoma neznatnim rezultatima.

Na sve moguće načine trude se da uvjere svoje istomišljenike i inozemnu i domaću javnost kako oporba jača, a ugled i utjecaj HDZ-a neprestano pada, i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj.

U tom smislu neprestano objavljuju, ne samo u žutom tisku tobožnje rezultate istraživanja javnog mnijenja, po kojima HDZ-e nema više nikakvih izgleda na pobjedu.

No, evo sažetka istraživanja javnog mnijenja, što ga je proveo Institut za primjenjena društvena istraživanja zagrebačkog sveučilišta, od 1. do 22. listopada o.g. na širokom, koliko ja znam, do sada najširem uzorku od 3441 ispitanika iz 419 naselja Hrvatske, i to kombiniranom metodom usmene ankete i tajnog izjašnjavanja ispitanika.

Za Hrvatsku demokratsku zajednicu na razini Hrvatske u trenutku provedbe istraživanja glasovalo je između 36 do 40 posto glasača, za HSS i HSLS između 12 do 14 posto, a za SDP 7 do 8 posto, a za sve ostale to se kreće od 1 do 3 ili ispod.

Istodobno bi Hrvatska demokratska zajednica i u Zagrebu osvojila kao i prije oko 35 posto glasova, HSLS 19, HSS 13, SDP 9. To je stvarno stanje javnog mnijenja a ne ono koje oni prikazuju.

Više od 62 posto anketiranih građana u potpunosti ili uglavnom podržava način na koji dr Tuđman obnaša svoju predsjedničku dužnost, ne podržava ga 25 posto, ali protiv njega bi glasovalo samo 13 posto. Na predsjedničkim izborima koji bi bili održani u razdoblju istraživanja za Tuđmana bi glasovalo sigurno između 48-51 posto birača, za Gotovca između 10 i 13, za Tomca između 11 i 14, za Tomčića između 5 i 8 posto.

Prema tome, i ova zadnja objektivna istraživanja dokazuju da HDZ- e ostaje ne samo središnja, nego i glavna stranka hrvatskog političkog života.

Strateške planove za predsjedničke izbore i to za konkretnog predsjedničkog kandidata, pripremaju inozemni sprežnici. Jasno opredijelili su se za kandidata najjače oporbene stranke.

Ali ne ta stranka, nego savjetnička skupina ovih ljudi (o kojima je riječ) iz domovine i inozemstva treba utvrditi izborni program i već ga rade i dorađuju. I odnosi su precizirani: - savjetnička skupina daje program, a on, predsjednički kandidat, mora ga nametnuti i svojoj stranci i stranačkim partnerima, i razumije se, javnosti Tako da tu ne može biti nikakvih nejasnoća, o najvišem stupnju demokracije.

Prosuđuju da oporba jedino udruživanjem može odnijeti pobjedu nad HDZ-om. Kandidat se sa savjetničkom skupinom mora redovito savjetovati, držati je potpuno, informiranom i provoditi njene savjete i prijedloge i politiku.

Eto, takvi su im idejni i organizacijski planovi. Vidjeli smo što su do sada ostvarili, što su im neposredni planovi i ciljevi za budućnost.

Dame i gospodo,

štovani članovi Glavnog odbora,

dragi stranački prijatelji,

cijenjeni gosti.

U uvodnom dijelu podsjetio sam na versajsku pozadinu i regionalnu svrhu ustrajnih napora za smjenjivanje demokratske vlasti suverene Hrvatske.

Osim ova dva bitna razloga bilo je i drugih, zbog kojih je Hrvatska bila izložena trajnim zahtjevima za promjenom.

I u Hrvatskoj se održavala bitka za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama. Zbog uloge Hrvatske i njezina partnerstva sa Sjedinjenim Državama, trebalo je kompromitirati i Hrvatsku i Clintona u korist Dola, a to se osjećalo po odnosu svih prorepublikanskih subjekata sve do Soroševih otvorenih društava i donacija.

Još važnije od toga bilo je svojevrsno nadmetanje između europske unije, odnosno glavnih europskih sila i Sjedinjenih Država preko leđa Hrvatske.

Nezadovoljni, što su same Sjedinjene Države odigrale glavnu ulogu u rješavanju bosanske krize, a isto tako i s Hrvatskom jer im je promjenom strateških odnosa i bitnom ulogom u Daytonu uzdrmala osnove njihovog pristupa, neki europski krugovi išli su na kompromitaciju Daytonskog sporazuma. A za sve teškoće i željeni neuspjeh bilo je uputnije optuživati Hrvatsku negoli glavnu svjetsku silu SAD.

Sustavne planove kojima se Hrvatsku htjelo prisiliti da ostane vezana za jugoslavenski i balkanski prostor, Hrvatska je onemogućila izrastanjem u samostalnu snagu, koja sama može rješavati probleme svog nacionalnog državnog opstanka.

Prisjetimo se plana Z-4, koji je predviđao srpsku republiku, s posebnom vladom, valutom i vojskom, 28 km od Zagreba, a i zahtjeva za transgranički izlaz Istre. Da to nismo bili kadri riješiti, jamačno, da bi nam bilo mjesto u regionalnoj integraciji.

No, ako nam je pošlo za rukom da svojom politikom i snagom promijenimo aktualne odnose, službene vlada europskih država, SAD prema Hrvatskoj, to nije slučaj i s njihovim prevladavajućim strateškim pogledima na ovaj dio Europe, što se ogleda u njihovim planovima za regionalnu integraciju.

A kako je za ostvarenje tih planova svejedno balkanske ili jugoistočne europske integracije glavna zapreka sadašnja Hrvatska pod vodstvom HDZ-a i Tuđmana to ih valja na svaki način ukloniti.

Istine radi, treba dodati da su strateškim centrima, iz kojih se određuje politika na dulje staze, predvidjeli da sa političke scene treba maknuti sve koji su krivi za raspad Jugoslavije, a to su i Milošević i Izetbegović pored Tuđmana.

I bez obzira, na bitnije ili neznatnije razlike između pojedinih centara i europskih i američkih pogleda, u tome su uglavnom jedinstveni.

Početkom prošle godine i u diplomatskim krugovima šaputalo se da bi uklanjanje tih krivaca ua nestanak Jugoslavije trebalo provesti u roku 2,5 do 3 godine!

Bljeskovito-olujno izrastanje Hrvatske u jakog i nezamjenjivog međunarodnog subjekta, samo je dijelom dovelo u pitanje takve planove, a dijelom ih čak i aktualiziralo.

Špekulacije u svezi bolesti predsjednika Hrvatske, tome su dale samo novog maha.

A sve to treba politički i praktično pripremati na međunarodnoj sceni, ali i u samoj Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini.

Svjedoci smo kakve to oblike poprima na sceni unutarnje hrvatske politike, a ne slučajno u vrijeme događanja naroda u Beogradu i u Sarajevu.

Pa, evo samo nekih primjera iz međunarodnih okvira o kakvim se pogledima i kakva se politička obrazloženja za takvu politiku daju.

Warren Zimmerman zadnji američki veleposlanik u Beogradu bio je tamo od 1989. do 1992. objavio je ove godine knjigu o uzrocima katastrofe i rušiteljima Jugoslavije.

Za naše razmatranje nije od tolike važnosti što on ne pravi razlike između rasizma, nacionalizma i fašizma, ili njegova nebulozna umovanja o Anti Markoviću, ili Aliji Izetbegoviću.

No, kad on svaki hrvatski nacionalizam poistovjećuje s fašizmom, a Tuđmana proglašava hrvatskim Hitlerom, a Miloševića srpskim Staljinom, onda je u tome sadržana zloguka poruka iz njemu sličnih redova. Hitlera je, kao što je poznato, trebalo uništiti, makar i u savezu sa Staljinom!

U rujnu ove godine, Jimm Hougland, jedan od najutjecajnih američkih vanjskopolitičkih komentatora, s grupom novinara iz Washington Post, objavljuje u International Herald Tribunu urednički članak - "Najveća opasnost za Bosnu nisu Srbi", već je "Tuđman najopasnija osoba za budućnost Bosne".

Na slična umovanja povremeno nailazimo i u europskim glasilima od Engleske i Francuske do Njemačke i Italije.

Evo što je 1. ovog mjeseca napisao talijanski Colliere de la Sera, pod naslovom - "Balkan, izazov dvojici diktatora". Za mnoge, bilo Hrvate, bilo Srbe, radi se o diktaturi, jer "kraljevstva" Tuđmana i Miloševića, iako različita, izgledaju tako kao dvojajčani blizanci: izašli iz utrobe nekadašnje Jugoslavije, oblikovani nacionalizmom, vođeni na isti način, odvedeni u balkanski rat s istovjetnim težnjama.

Kao što rekoh, takva i slična pisanja nisu službena gledišta vlada tih zemalja, ali zavaravali bismo se teško kad ne bismo vidjeli da se ona odražavaju i u planovima koji žele prisiliti srednjoeuropsku i sredozemenu katoličku Hrvatsku na regionalnu integraciju s balkanskim, pravoslavnim zemljama.

U svezi sa svim izloženim u zaključku smatram za potrebno reći:

Kao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice obraćam se svom stranačkom vodstvu, od Predsjedništva i Glavnog odbora do županijskih, gradskih i općinskih odbora, i sveukupnom članstvu HDZ-a u domovini i iseljeništvu.

• Budimo ponosni što smo na čelu hrvatskog naroda ostvarili hrvatsku slobodu, hrvatsku demokraciju i samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
• Budimo svjesni povijesne uloge i odgovornosti za budućnost svega što smo ostvarili, a o čemu su sanjali i za što su umirali hrvatski ljudi stoljećima.
• Očuvajmo i jačajmo jedinstvo Hrvatske demokratske zajednice, kao središnje općenarodne državotvorne i demokratske stranke, koja svoj program i djelatnost zasniva na načelima kršćanske civilizacije.
• Budimo dosljedni u provedbi središnje stranačke i nacionalne državne politike, politike pomirbe i izgradnje svoje Hrvatske u prosperitetnu, socijalnu, demokratsku i pravnu državu.
• Razlike unutar HDZ-a proizašle iz okupljanja svih pozitivnih povijesnih sastavnica, od desnice do ljevice, nisu slabost, nego jakost Hrvatske demokratske zajednice, jer, u sadašnjim okolnostima sve podjednako doprinose središnjoj politici ostvarivanja nacionalno državnog programa HDZ-a. HDZ nije, i ne treba se pretvoriti ni u kakvu monolitnu, kadrovsku stranku, već mora ostati i razvijati se kao široka, općenarodna demokratska stranka.
• Jedinstvo i dosljednost u provedbi središnje politike u vodstvu HDZ-a jamstvo su u sadašnjim unutarnjim i vanjskim okolnostima, čvrstine demokratskog poretka, i sveukupnog djelotvornog ustroja državne uprave, a i sigurnosti međunarodnog položaja Hrvatske.

A, kao Predsjednik Hrvatske i svih Hrvata, i svih građana Hrvatske - obraćam se, ovom prigodom i svim istinskim demokratskim snagama Hrvatske, strankama i pojedincima, svim ljudima na svim područjima društvenog života, kao i umirovljenicima, studentima i svoj mladeži, na svim područjima, od kulture, znanosti i gospodarstva, do prosvjete i športa, i osobito i posebno djelatnicima u sindikatima i u medijima:

• Povijesni je trenutak da svi trijezno razmislimo o izloženim međunarodnim i unutarnjim okolnostima, s kojima je suočena Hrvatska.
• Vrijeme je da prepoznate opasnosti, da ne postane slijepo oruđe upregnuti u politička kola onih međunarodnih krugova koji su neskloni samostalnoj Hrvatskoj, ili onih unutarnjih jugokomunističkih ostataka, koji se ne mogu s njome pomiriti.
• Nasuprot rastrojstvenom djelovanju svih protivnika hrvatske suverenosti, neka se udruže srodne stranke i snage s Hrvatskom demokratskom zajednicom, radi zaštite bitnih nacionalno državnih interesa.

Svoju smo slobodu i suverenu državu izvojštili "odlučujući sami o svojoj sudbini". Sada možemo i moramo sami rješavati svoje probleme, bez ičijeg tutorstva i traženja tuđeg skrbništva.

Ne dopustimo da Hrvatska ikad opet postane objekt tuđe politike!

Podsjetimo se, za hrvatske povijesne nedaće nisu nam bili krivi samo vanjski protivnici, već ponajviše nejedinstvo, razdor i nezrelost u redovima hrvatskoga plemstva, a kasnije u redovima drugih vodećih političkih struktura.

Danas je na svima nama odgovornost, da ne dopustimo da nam i nakon naših velebnih pobjeda i uspjeha, zbog naših nesloga, nametnu nove bleiburške, jasenovačke poraze i križne putove.

Kao što sam:

• u prošlosti, i jučer, vjerovao u sadašnjost hrvatskog naroda, u njegovu političku svijest i zrelost, na putu uspostave, obrane i izgradnje samostalne hrvatske države;
• tako danas, vjerujem u budućnost hrvatskog naroda na osnovama umnogostručene i svijesti i zrelosti i osobito stvorene snage, što su jedino jamstvo i za budućnost, dosanjane i oživotvorene slobodne i nezavisne, demokratske i suverene hrvatske države.