Urota zrinsko-frankopanska/XXXVII.

XXXVI. Urota zrinsko-frankopanska XXXVII.
autor: Eugen Kumičić


XXXVII. uredi

Bilo je u mjesecu srpnju god. 1703. gotovo trideset godina od Katarinine smrti. Zora je rudjela, nadaleko su se rumenjeli bedemi i kule Schlossberga u štajerskom Gracu. U istočnoj kuli, u malenoj sobi, na dronjavoj slamnjači ležao je velik čovjek, okoštan, mršav. Prosjeda smeđa kosa bila mu je raskuštrana i slamom natrunjena, a tako i duga brada i rutava prsa. Imao je na sebi samo košulju i hlače sive boje, sve odrpano, prnjavo. Bio je dulji od slamnjače: gole noge, kost i koža, protegle su se na podu od opeka. Disao je mučno, grčio je pesti, katkad bi se trgnuo, otvorio oči i bolno i smućeno pogledao na prozor gdje se kroz željeznu rešetku ružičasta svjetlost slijevala u jadnu sobicu. Taj bolesnik bijaše Ivan Zrinjski. Već je dvadeset godina tamnovao. Navršila mu se pedeseta. Jako je obolio...

Kad su mu pogubili oca, bio je u Pragu, a malo kasnije odvedoše ga u Beč, u neki samostan. Oštro su pazili na njega jer je bio mučaljiv, miran i oprezan, i uvijek je nešto snovao. Prođoše dvije godine i više, a on uteče iz samostana i sretno dođe k sestri Jeleni u Munkač. Dva je mjeseca bio kod nje.

U to vrijeme vratili su se neki velikaši u gornju Ugarsku, iz Erdelja, te podigli strašnu crnu vojsku, bijesne "Kuruce" kojima bijaše geslo: "Krv njemačku moraš piti!" Austrijski vojnici zvali su se "Labanci". Grozan planu rat: nož na nož, sjekira na sjekiru. Grof Tököli, vođa svih Kuruca, do nogu potuče generala Spankaua kod Košica, onoga istoga Spankaua koji je "osvojio" Čakovec.

Ivan Zrinjski po dogovoru sa sestrom Jelenom, protuče se do Graca gdje mu je majka umrla u naručju, 16. studenoga 1673. Sahranili su je u crkvi dominikanki, u bijeloj dominikanskoj haljini, po njezinu zavjetu.

Ivan pođe odmah u Beč, pa umoli neke ministre da bi ga kralj imenovao pukovnikom jedne husarske pukovnije. Na dvoru bili su neki uvjereni da Ivan "ne misli na zlo", jer da misli, ne bi se bio vratio u Beč. Kralj ga imenova časnikom.

Sad se potajno sastajao sa svojim bratićem Adamom koji bijaše također časnik, kapetan, u cesarskoj vojsci. Mnogo su se razgovarali o vepru u šumi kraj Varaždina, o Bečkom Novom Mjestu: o strašnoj osveti. Odlučiše čekati na dobru zgodu i, međutim, nastojati da se vinu do što višeg čina u vojsci. Tad će se lakše osvetiti. Adamova majka bila je već u grobu.

Ugri su se bunili sve silnije, a na bečkom dvoru sve veći strah: francuski kralj Ljudevit XIV. podupirao je ugarske velikaše. I Poljaci su isprva pomagali Ugarskoj. Gdje je ćaća strah, tu je i njegov sin metež, pa su zajedno vladali na cesarskom dvoru. Knez Vencel Lobkowitz ogovarao je Klaudiju Felicitu, drugu kraljevu ženu, a kralj Leopold kao da to ne zna, ali kad se uvjerio da je njegov prvi ministar u dogovoru s francuskim kraljem, dao ga je uhvatiti, pa odvesti iz Beča u češki grad Roudnic pod vojničkom pratnjom, kao zločinca, veleizdajnika.

I kralj, u nevolji, obrati se na Hrvate i obeća im: "da će ispuniti sve njihove pravedne zahtjeve čim nastane mirnije vrijeme". Da predobije za sebe stališe, dao je "uvesti" u bansku čast grofa Nikolu Erdödyja.

Duša velikoga ustanka u Ugarskoj bila je Jelena, kći Petra Zrinjskoga.

God. 1676. umro je njezin muž Rakoczy Franjo I. Malo dana prije njegove smrti rodila je Jelena sina. Taj njezin sin, Rakoczy Franjo II. zadat će trista jada Austriji kad mu brk probije usnicu.

Nijednu ženu ne slave Ugri koliko Jelenu. Ona je Hrvatica. Nijedno ime ne oduševljuje Ugre koliko ime njezina sina. A što bi bio Rakoczy Franjo II. da ga nije odgojila onakva majka?...

Dvije godine klali su se Kuruci i Labanci. Ovi nadjačaše. Nakon kratke stanke opet plane ustanak, a sad vodi Kuruce od pobjede do pobjede grof Imre Tököli, mlad i krasan junak koji je uvjeren da će osloboditi Ugarsku, jer je i francuski kralj njegov saveznik. Tököli ima svu vlast u svojim rukama: on već kuje novce kojima je na jednoj strani: "Tököli, knez Ugarske", a na drugoj: "Ljudevit XIV pokrovitelj Ugarske".

Mladi se junak zaljubio u mladu udovicu kneza Rakoczyja, u krasnu Jelenu koja ga je sokolila u borbi, koja je s njim vodila svoje čete u krvave okršaje. Vjenčali su se god. 1682.

I Jelena i Tököli jednako su mrzili Austrijance iz dubine srca, žestoko, strastveno, i nisu mislili dan i noć na drugo nego na osvetu, na najveću odmazdu. Ljubav je svezala njihove duše, ali još više mržnja na Austrijance, neugasiva mržnja. Njihovo konjaništvo već se zalijetalo u nasljedne austrijske zemlje. Beč je tražio saveznike, molio je za primirje kad su Jelena i "Tećelija bane" zvali Hrvate u svoje kolo.

Kralj, u nevolji, obeća Hrvatima "da će ispuniti sve njihove pravedne zahtjeve čim nastane mirnije vrijeme". Da im pokaže svoju dobru volju, imenova "privremenoga namjesnoga" bana Nikolu Erdödyja "namjesnim" banom.

Sultan Muhamed IV. spremao se na velik rat. On je govorio svojim pašama: "Zrinjskih i Frankopana nema više u Hrvatskoj. Sad možemo navaliti i na sam Beč". Dok sultan tako umuje, francuski kralj sokoli Ugre, šalje im silu zlata. On hoće da smrvi Austriju s pomoću Ugara i Turaka. Tököli sklopi savez sa sultanom koji mu posla vladalačke znakove. Sultan zahtijeva od Beča velik danak i da povrati Hrvatskoj i Ugarskoj sve što im je oteo, sva prava, sve sloboštine. Kralj Leopold nađe saveznika: rimsku stolicu, njemačke knezove, Poljsku.

Osvane god. 1683. Tököli s turskim pašama mlati bečke generale, goni njihove čete iz gornje Ugarske. Veliki vezir Kara Mustafa primiče se k Beču, još je dosta daleko, a kralj Leopold, u smrtnoj stravi, "kadli se noćca uhvatila", bježi u Linz sa ženom, s djecom, s čitavim dvorom i uzdiše: "Da su Zrinjski i Frankopani živi, ne bi se Turci usudili na Beč! Jelena ne bi bila sklopila savez sa sultanom!"

Grozne vijesti lete iz Beča u Linz. "Kad je cesar glase razumio, prije zore biše uranio, ter pobiže"... u Passovu. Turci su opkolili Beč, kao krtovi izrovali su zemlju oko njega, biju ga sa svih strana, predgrađa su izgorjela, mnogi su bedemi razvaljeni, svud prasak laguma, svud plamen, dim, vapaj, užas. Na desetke tisuća ljudi poginulo je od olova i različitih pošasti.

"Te žalosti Bečani gledahu, gorko cvile, suze prolijevaju."

I kralj je cvilio: "Sve se to ne bi događalo da su živi Zrinjski i Frankopani!"

Turci jurišaju sve bješnje, janjičari golim sabljama, dan na dan, već mjesec i pol, pa zapališe tri strahovita laguma.

"Potrese se polje naokolo. Dunaj voda, drvlje i kamenje. Beč bijeli, visoke planine, dim se diže gore u visine."

Sad je svatko uvjeren da će Beč pasti. I bio bi pao da se nije Bog smilovao kršćanstvu. Ista božica Nemeza nije više mogla gledati onolike strahote, onoliku krv. Bog je kaznio Beč, ali nije dopustio da ga Turci osvoje. Da su ga osvojili, to bi bio grozan udarac cijelomu kršćanstvu, jer bi oni, u svojoj oholosti, bili pomislili i na isti Rim. U posljednji čas doletio je u pomoć Ivan Sobjeski.

"Treća se je ugledala vojska, u zeleno sva je obučena, silna vojska kralja poljačkoga, Ivaniša, zmaja ognjenoga."

Povijest je zabilježila da je Sobjeski s Božjom pomoći spasio Beč.

Daleko su već Turci bili od Beča kad se cesar Leopold vratio u svoj dvor...

Ivan Zrinjski veselio se turskom posjetu.

Jedne noći kad je bio na straži na bečkom bedemu, obori se na njega nekoliko cesarskih časnika, svezaše ga i zatvoriše. Poslije opsade odvedoše ga u Tirol, u tvrđu Rattenburg, pa u Kuffstein, a koji mjesec kasnije baciše ga u tamnicu na Schlossbergu gdje je ostao do svoje smrti, dvadeset godina.

Ivan u tamnici nije znao što se zbiva u svijetu, samo štogod čuo bi od svojih ispovjednika i tamničara. Nikad ga nisu preslušali, nikad zvali pred kakav sud. Za sestru Juditu znao je da zahtijeva od dvorske komore miraz koji joj bijaše zapisao otac. Judita je umrla oko god. 1710. u Zagrebu, te bî sahranjena u crkvi samostana gdje je bila predstojnica.

Poslije bečke opsade nastane dugotrajan rat u kojem su Turci uzmicali gubeći zemlje i gradove. I Budim se oslobodio. Tököli je bio u turskoj vojsci. Ugarski velikaši hrabro su se branili, ali napokon podlegoše.

Kralj Leopold sazva god. 1687. sabor, svoje pristaše u Požun i razjasni kako je on oslobodio Ugarsku od Turaka i buntovnika, te kako je pravedno da Ugarska bude nasljedno kraljevstvo njegovo, i da odmah priznaju za nasljednika sina mu Josipa. Još zatraži kralj da se svakako moraju brisati u Zlatnoj buli one izreke po kojima imaju Hrvatska i Ugarska pravo da oružjem brane svoje ustave ako ih kralj gazi. Svi zapanjeni, svi plahi. Ustane grof Drašković, jedini on, pa oštro reče da Hungarija mora ostati izborno kraljevstvo. Kralj ga jarosno prekine: "Ti si dakle, jedini koji mi nećeš priznati sina za nasljednoga kralja!?"

Isti dan popodne grof je Drašković umro. Neki su govorili da mu je kap pala od uzrujanosti, drugi su šaptali da je otrovan, a treći su uzdisali da ga je Bog kaznio...

Svi gradovi, osim Munkača, bili su se predali. Njega je branila Jelena, pol godine, preslavno, na udivljenje cijelomu svijetu. Kad joj je nestalo hrane, predala se generalu grofu Caraffi, jednom od najvećih krvoloka u čitavoj povijesti. Taj Caraffa, rodom Napuljac, na tisuće je naroda podavio u Ugarskoj. Strašno "krvavo kazalište" u Eperiešu njegovo je djelo. Tu je on klao narod dan i noć. Većih grozota nikad nije vidjela Ugarska.

Jelenu odvedoše na prijevaru s njezinom djecom, s Barbarom Julijanom i Franom, u Beč gdje ih zatvoriše u samostane, svako za sebe. Bečki biskup Kollonich, kasnije kardinal, gurnuo je nogom u samostan šesnaestogodišnju Barbaru Julijanu...

Još je trajao rat na Turke koji su bijesno provaljivali u Slavoniju i u južnu Ugarsku pošto su izgubili Beograd.

U velikoj bitki kod Slankamena, godine 1691. pao je Adam Zrinjski. Bio je cesarski potpukovnik. Ustrijelio ga austrijski vojnik u leđa...

Turci, poraženi kod Slankamena, još nisu zdvajali. Bili su zarobili austrijskoga generala Heisslera, pa javiše u Beč, po nagovoru grofa Tökölija, da će pustiti generala na slobodu ako kralj pusti Jelenu iz Beča. Kralj pristane. Jelena je htjela vidjeti kćerku i sina, djecu od prvoga muža, htjela ih je zagrliti, reći im: zbogom, ali joj to ne dopustiše. Tužna ode k svomu mužu, u glavni turski tabor, jedan dan južno od Beograda. Osam je godina bila s mužem u turskim taborima, u različitim okršajima srtala je na Austrijance, turski su se paše divili njezinoj hrabrosti, svi su je štovali i slavili, i darivali su je najdragocjenijim haljinama. Bila je odjevena kao najbogatiji paša, a najljepša među svima, zdrava, jedra, pravo čudo.

Godine 1697. sjajnu pobjedu izvojšti Eugen Savojski kod Sente. Turci klonuše. Ne prođe godinu i pol, i potpisan bî karlovački mir. Beč je zahtijevao da mu Turci izruče Tökölija, ali Turci ne htjedoše na to pristati, nego se obvezaše da će ga poslati daleko od njegove otadžbine, u Malu Aziju, u grad Nikomediju, otkud se neće maknuti. Tako bî učinjeno.

Jelena je pošla sa svojim mužem u Nikomediju gdje je umrla god. 1703. Sahraniše je u Galati, u crkvi lazarista. Latinski natpis na njezinu grobu kaže da je Domina Helena Zrinia slava svoga spola i svoga stoljeća, jednako da je slave i Hrvati i Ugri. Nabrojane su njezine vrline i patnje, ukratko, prekrasno.

Tököli je umro tri godine kasnije. Sahraniše ga uz Jelenu.

Rakoczy Franjo II. kad je ponarastao, stao je snovati kako da osveti svoju majku, njezine roditelje, rod i narod. Baciše ga u tamnicu u Bečkom Novom Mjestu, u onu istu sobu gdje je čamio njegov djed ban Petar. Da ga uzmognu zatvoriti, podmetnuše mu nekakva pisma. Njegova sestra Barbara Julijana bila se udala za grofa Ferdinanda d-Aspremonta, a ovaj je oslobodio svoga šurjaka veoma mudro.

Fran uteče u Poljsku a godinu kasnije osvane u gornjoj Ugarskoj. Sve leti pod njegovu zastavu, narod i velikaši. Francuski kralj šalje novaca. Beč strepi. Godine 1702. raširio se plamen ustanka po cijeloj Ugarskoj. Rakoczy izdaje proglas na Hrvate da stupe u njegovo kolo: "Hrvati, zar ne vidite kako vam je cesarska komora zatvorila more? Ne osjećate li kako vam Austrija kida otadžbinu? Hrvati, jeste li vi slobodan narod dok vam zapovijedaju varaždinski i karlovački generali? Oh, sramote! Gdje vam je stara i slavna banska čast! Sjetite se onih junačkih vaših porodica koje su vam Austrijanci zatrli! Gdje su vam Zrinjski koji su proslavili vaše ime po čitavu svijetu? Gdje su vam Frankopani, oni silni stupovi otadžbine? Gdje su vam? Jeste li vi još narod? Sjetite se svoje slavne prošlosti! Pohlepa austrijska nije mirovala svojim nasilnim vladanjem dok nije učinila prvake kraljevstva mučenicima premile nam otadžbine."

I kralj Leopold zove Hrvate u pomoć i svesrdno ih uvjerava: "da će im ispuniti sve pravedne zahtjeve čim nastane mirnije vrijeme."

Hrvati se odazvaše svojemu kralju.

Dugo je ratovao Rakoczy, svu je vlast imao u svojim rukama, a god. 1707. na skupštini u Onodu skinu Habsburge s prijestolja ugarskoga. Leopold I. umro je dvije godine prije tog čina, za najvećeg ustanka u stravi za svoj prijestol. Njegov sin Josip I. slao je vojsku za vojskom u Ugarsku.

Rakoczy nije se mogao dugo braniti: zemlja je bila opljačkana, pusta, narod gladan i gol. Poslije mira u Satmaru, god. 1711. živio je Rakoczy tri godine u Parizu, na dvoru, a zatim ode u Tursku da govori sa sultanom kako bi opet udarili na Austriju. Umro je u Rodoštu, nedaleko od Carigrada, god. 1735. U cijeloj je Ugarskoj bila grozna tišina, ali je tinjala žeravica pod pepelom na golemu garištu...

Za velikoga rata na Turke slavno su vojevali Hrvati u Slavoniji, na Uni, u Lici i Krbavi. Osvajali su grad za gradom, izagnali su Turke iz krajeva gdje su sto i pedeset godina gospodovali silni paše, i velika je radost obuzela bila sav hrvatski narod, ali je malo trajala... U Beču su tvrdili da osvojena zemlja pripada dvorskoj komori, da su sve one nepregledne i krasne šume u Granici kraljeva svojina, a hrvatski su stališi uzalud prosvjedovali da nije tako jer su Hrvati svojom krvi otkupili svoju zemlju.

Strašni su nameti bili u Hrvatskoj za austrijsku vojsku, ljudi su bježali u tursko sužanjstvo, a mnogi su prodavali svoju djecu Turcima da uzmognu platiti namet nezasitnim austrijskim časnicima, da se uzmognu osloboditi okova, te onda poći u potragu za djecom. Sve bî odmah porobljeno i crkve, i pobožni darovi koji su resili svete slike i kipove. Bečki general Alberto Caprara palio je u Slavoniji sela i gradove, dan i noć klao je narod, starce, žene, djecu i mahnito je govorio da će zatrti sve Hrvate... Mnogi hrvatski velikaši i plemići pali su u velikom ratu za slobodu svoje otadžbine u koju su sada nahrupili tuđinci. Dvorska komora prodavala je tim tuđincima u bescjenje dobra hrvatskih velikaša i plemića, i cijele krajeve gdje su prije bili Turci.

God. 1693. umro je ban grof Nikola Erdödy. Njegovim nasljednikom imenovan bi grof Adam Batthyányi, a slavni Senjanin Pavao Vitezović plače: "Jadna Hrvatska, što si doživjela! Vojvode i kraljeve drugim si davala, a sada biraš vođu i potkralja među tuđincima!"

Poslije karlovačkog mira kojim bî Hrvatska osakaćena, Beč nije mislio na svoja obećanja. "Nastalo je mirnije vrijeme, ali se pravedni hrvatski zahtjevi nisu ispunili." Bečki generali gazili su u Hrvatskoj sve Božje i ljudske zakone. Nikad nije Hrvatska vidjela većih grozota. U njoj nije bilo Zrinjskih i Frankopana...

Još je živio jedan Zrinjski, u tamnici na Schlossbergu...

Mnogo godina kidalo se Ivanovo srce od jada, grozno je bilo u njegovoj duši, mnogo je puta grčevito plakao, očajno ridao, čupao kosu, grizao ruke od boli za slobodom, za osvetom. Uvijek je mislio na majku, na oca, na sve svoje, i vidio je ledene sobe, okove, mučila, stratišta, krvnike, krv. Užasna je bila njegova bol: već nije mogao plakati, čamio je na slamnjači, mrak mu padao na dušu...

Petnaest je godina podnosio takve muke, a tada, jedne noći, grizući prste, skočio na noge sa slamnjače, uhvati se za željeznu rešetku na prozoru, i dugo se mučio da je razbije. Nije mogao. Okrvaviv ruke, očajno je upirao oči u mračnu noć... Zjenice mu mrko sijevahu, kosa mu se nadizala, a nebo bilo crno, na obzorju valjao se krvav oblak, čulo se graktanje. Ivan je vidio gavrane, veliko jato, letjeli su prema jugu, oči su im bile žarke poput ugljena... Podignuv ruke uvis, otvori usta, prestravljeno je gledao Ivan za onim crnim jatom koje se najednom pretvori u golem sag, spusti se na zemlju i pokrije cijelu Hrvatsku... Na onom golemom suknu puši se krv, velika se trupla na njemu trzaju, na kraju sukna vije se crni dim, čuje se prasak, lagumi dižu bedeme, golema ptica grabljivica, prokleta, strahovito prokleta, bježi od dima, sakriva se za obzorje, lagano se spušta, pada u crno ništavilo...

Ivan Zrinjski nasmijao se groznim grohotom...

Od te noći nije progovorio ni riječi, nikada. Poludio je i zanijemio od boli, muke i bijede. Od te noći bio je miran: sjedio je ili ležao na dronjavoj slamnjači i gledao vrata svoje sobice. Svaku je noć vidio oko sebe više sjena s dugim bijelim koprenama, od glave do poda, i svaku je sjenu raspoznavao. Najvećma je gledao svoju majku, njezine sjajne i crne oči koje su mu se milo i utješljivo smiješile kroz prozirnu koprenu. Majka je najtužnije jecala...

Pet je godina tako tamnovao, nijem i miran, pa jako obolio...

Zora je rudjela, nadaleko su se rumenjeli bedemi i kule na Schlossbergu, u Ivanovu sobicu slijevala se ružičasta svjetlost, jutarnjim zrakom razlijegao se zvuk zvona. Mučno dišući, upirao je Ivan pomućene oči u onu svjetlost i htio se pridići sa slamnjače. Najednom pozlati se željezna rešetka. Ivan se trgne, pane na pod, dovuče se do prozora, pridigne se s najvećim naporom. Zlatno sunce na ogranku obasja mu blijedo mučeničko lice i prosjedu i raskuštranu kosu, natrunjenu slamom. Tada mučenik rasklopi oči, pogleda istočno obzorje, hiti ruke uvis, sav zadrhta — dubok i otegnut odisaj poleti kroz željeznu rešetku u sjajni jutarnji zrak, posljednji Šubić-Zrinjski prevali se na pod — mrtav.


Povratak na vrh stranice.