Urota zrinsko-frankopanska/XXXVI.

XXXV. Urota zrinsko-frankopanska XXXVI.
autor: Eugen Kumičić
XXXVII.


XXXVI. uredi

Sav kršćanski svijet bio se zapanjio, prepao, kad su na stratištu pale glave prvih hrvatskih i ugarskih velikaša, glave onih najslavnijih zatočenika vjere Isusove. Mnogi nisu vjerovali u strašnu vijest. Hrvatska opustošena, pogažena i izmučena, prestravljeno je šutjela. U prvi mah osjetila se mračna praznina, činilo se da se raspuklo vrijeme, da se prolomio nepremostiv jaz između prošlosti i sadašnjosti, da su se slomili svi stupovi ustava, slobode, banske časti uz stravičan prasak. Mnogi su Hrvati osjećali da se dogodilo nešto užasno, da se na otadžbinu survala grozna nesreća, veća od potresa, veća od najstrašnijih turskih poplava, od crne kuge. S ježnjom šuljao se šapat od sela do sela, ljudi su se rano zatvarali u svoje kolibe, prestrašene su se žene Bogu molile, djeca su hvatala majke za skute, stiskala su se na ognjištu, kao da krv iz Bečkoga Novog Mjesta zapljuskuje kućni prag, kao da se kotrljaju pred kolibom dvije glave s okrvavljenom kosom... Sad, u narodnoj nesreći, u ledenoj tami, obuze neizmjerna bol mnoga srca, tuga i sućut pritisnu otadžbinu, a izdajice drhtahu i sakrivahu se, i stenjahu pod golemim prokletstvom svoga prevarenoga naroda... Jedno dugo doba od više krvavih i slavnih stoljeća prekinulo se iznenada okrutnim udesom strahovito, očajno. Budućnost hrvatskoga kraljevstva, bila je zastrta crnom tamom, kao stratište onim suknom, i nitko nije možda pomislio da će ona krv probiti tamu, kako je probila sukno. Sve je ležalo u prahu i krvi, rastavljeno od prošlosti.

Ona Hrvatska, kojom su ravnali pojedini velikaški rodovi, zauvijek je propala u krvi na stratištu; onda je iščezla onakva Hrvatska, a u ono grozno doba još nitko nije ni naslutiti mogao silnu moć seljačke kolibe, veličanstvo naroda...

Dobri su ljudi žalili Zrinjskoga i Frankopana, mnogi su za njima plakali i tugovali. U različitim zemljama pjevali su njihovu slavu pjesnici onoga vremena, ponajvećma latinskim jezikom.

Jedan ih pjesnik slavi da su dostojni vječne uspomene poradi sjajnih i divnih zasluga: "Viri aeterna memoria digni, qui tantis meritis clari, admirandi..." Drugi pjeva: Njihova je smrt najveća radost opakim ljudima, a dobrim najveća bol. Hrvatska dala im je život, Austrija im ga otela. Pali su, a nije im se sudilo po zakonima njihove otadžbine, kao što bi se bilo moralo. Tražili su slobodu, htjeli su odstraniti zlo od svoje otadžbine, a preslušani su kao buntovnici, i tako se dugo bjesnilo na njih dok su nesretno pali. Poginulo je tijelo, ali živjet će njihov duh, živjet će njihova slava. Na samom tijelu pokazala je smrt svoju zlosretnu moć. A koje su se božice sakupile kod tužnoga trupla? — Istina, Slava, Osveta!...


"Quae circumsistunt Divae lugubre cadaver?
Diva tenens veri, Fama potens, Nemesis!"


Tako ih slave različiti pjesnici suvremenici. A kako bi grmjeli njihovi stihovi da se već onda znalo za potankosti golemog vjerolomstva, za dogovoreno poslanstvo u Tursku, za čitavu parnicu, za sve patnje onih porodica?

Grof Nádasdy smaknut bi isti dan kad i Zrinjski. U Beču bilo je sve mirno, narod nije ni znao što se zbiva u gradskoj vijećnici gdje je krvnik odrubio glavu bolesnomu grofu. Pri smaknuću bili su samo dvorski povjerenici, ispovjednik, gradski sudac i turski poslanik. Nádasdy se neprestano Bogu molio dva posljednja dana, posve je bio spokojan kad ga dovedoše pred krvnika. Sjedeći na stolici, prignuo je glavu koja je pala od prvog udarca. Već je dvorska komora bila prodala veći dio njegovih dobara grofovima Zichyju i Eszterházyju, dakako u bescjenje, kao bečkim pristašama.

I grof Tattenbach osuđen bi na smrt. Kralj je potvrdio osudu 25. studenoga 1671. a tri dana zatim došao je u štajerski Gradac povjerenik Abele s drugim povjerenicima. Grof se svijao od straha, stenjao je i onesvijestio se kad mu je pročitao osudu neki dr. Schrott, a pročitao ju je, kako se veli u službenom izvješću, posve lijepo, kratko i ljupko: "... und Dr Schrott las das Urtheil ganz schön, kurz und lieblich vor". Kad se Tattenbach osvijestio, preniješe ga u gradsku vijećnicu i predaše ga gradskom sucu. Sad je stao vapiti da mu se smiluju, da on neće umrijeti, neka ga slobodno zatvore u najdublju tamnicu do smrti, a zatim je vikao kao bijesan, pa ga uhvatiše grčevi, i opet se onesvijestio. Drugi dan dovedoše mu u vijećnicu dvanaestogodišnjeg sinčića koji je drhtao i plakao videći svog oca u okovima. Otac je grlio sina, trzao se od boli, padao je na koljena i zaklinjao povjerenike neka pišu u Beč, neka mole kralja da se odgodi smaknuće, pa neka slobodno zadrži dvorska komora sve njegovo, sve njegove zemlje i gradove, i prisizao je da neće nikada od nje zahtijevati da mu štogod vrati. Nešto poslije devetog sata jutrom 1. prosinca 1671. pala je i Tattenbachova glava u jednoj sobi u gradskoj vijećnici. Kako je bio klonuo od straha, videći mač, krvnik je zlo udario prvi put, te je još tri puta morao sjeći: "Der Freimann führte den Streich so schlecht, dass er ihm noch drei Hiebe geben musste." Za desnicu bio je pomilovan u posljednji čas. Dvorska komora prodala je sve njegovo.

Grofa Karla Thurna, goričkog kapetana, nisu mogli odmah uloviti. Osudiše ga ipak na smrt zbog prijevare, krive prisege, preljuba, umorstva, rodoskvrnuća i veleizdaje!... Kasnije ga uhvatiše, oteše mu sve, pa ga zatvoriše na Schlossbergu gdje je dočekao god. 1689. Umro je od glada.

Potkraj god. 1671. svi kapetani banske vojske pušteni su na slobodu. Beč je htio tim činom pokazati Hrvatima kako ih ljubi njegovo premilostivo srce. Neki su kapetani otišli u Bosnu gdje su već bili kod Bukovačkoga haramije Pakanović i Tonković.

Katarina je saznala za mnoge događaje od svoga ispovjednika u siječnju 1672. Bila je tada jače bolesna, a ležala je u onoj vlažnoj i studenoj sobi; rijetko bi dobila žlicu tople juhe. Sama se čudila što može podnositi toliku bijedu. Zora, ogrnuta prnjavim rupcem, pogibala je od studeni uz majčino uzglavlje, i skapavala je od gladi. Majka bi joj uzela ruke u svoje, a plakati već nije mogla, videći je blijedu, slabu, modrikastu oko usnica. Stari ispovjednik bio obolio, a drugi nije htio ništa kazivati.

U Beču su se, međutim, gradile velike osnove. Kralj je govorio: "Hoću da se Ugarska i Hrvatska preurede. U njima neka bude kao u Češkoj i Moravskoj." Svi se ministri dadoše na posao: treba ukinuti bansku čast, palatinat, sav ustav. U Hrvatskoj ostat će još neko vrijeme privremeni ban, a u Ugarskoj vladat će gubernator, Nijemac, u kraljevo ime. Svud neka bude ista vladavina, svud neka se ukinu ustavi!

A može li to kralj učiniti?...

Kralj, da to odmah sazna, da umiri svoju savjest, žurno sazove povjerenstvo: jednoga franjevca, jednoga kapucina, jednog dominikanca, jednog svećenika i — tri jezuita. To povjerenstvo dobilo je ovo pitanje: "Je li kralj obavezan da poštuje ustave Ugarske i Hrvatske, ili: jesu li Ugri i Hrvati, pošto su se pobunili, izgubili sva svoja prava?"

Pošto je dvorski kancelar barun Hocher potanko "razjasnio" povjerenstvu cijelu urotu i bunu, izjavi povjerenstvo jednoglasno da su Hrvati i Ugri izgubili sva svoja prava, sva!

Austrijska vojska opet je haračila po Hrvatskoj i Ugarskoj, jednako. Već nije bilo stratišta: seljaci su visjeli na granama. Svuda bijes i krv, svuda pakleni metež na crnim garištima, na sve strane rasklopila se nezasitna i zlotvorna zvjerska žvala. S groznih garišta, gdje su jednom živjeli slobodni narodi, sad bi rijetko doprla koja crna vijest u studenu Katarininu sobu.

Kruta bijaše zima, led je visio na rasklimanim prozorima, a Katarina i Zora uvijek u onim jadnim izderotinama. Dvorska se komora napokon smilova: nešto pred podne 13. veljače 1672. bane u sobu Julijana Saus s novom haljinom za Zoru, i pripovijedi veoma veselo da je tu haljinu dao napraviti barun Würzburg, predsjednik komore. Još reče Zori neka se odmah preobuče, pa izađe iz sobe pjevajući. Zora pogleda novu haljinu, pa majku, onako odjevenu, i suze joj navrnu na oči, uzjeca se.

— Obuci se, tugo moja.

— Neću dok i tebi ne donesu...

— Obuci se, obuci se, a ja ću zaogrnuti ramena tvojom starom haljinom. Bit će mi manje studeno.

Zora ogrli majku, isplače se, pa se preobuče, sva drhtava. Majka je tužno gledala njezina mršava ramena, njezine tanke ruke, i sjetila se neke mrtve djevojčice koja je imala onakva ramena nakon duge bolesti...

Netom se Zora preobukla i sjela uz majčino uzglavlje, uđu u sobu tri mušketira i Julijana Saus. Krv stine u srcu onih patnica. Majka se pridigne u postelji.

— Što ste naumili?

— Kola čekaju. Hajdmo! — grakne Julijana i pograbi Zoru za ruku.

— Majko! — vrisne Zora i ovije ruke oko majčina vrata.

— Ostavite mi dijete! — krikne bolesnica i više se pridigne.

Mušketiri uhvate djevojku za ruke i ramena, istrgnu je iz majčina zagrljaja, majku odrinu k zidu.

— Majko, majko!... — zajaukne Zora dok su je mušketiri vukli iz sobe. Grozno se trzala.

Majka skoči s postelje, poleti prema vratima, ispruženih ruku, raspletene kose, zdvojno. Dvorkinja je gurne i zalupi vratima za sobom.

— Majko, majko!... — čulo se izvana. Strašan vapaj.

— Zoro moja!... — zavapi majka, ruka joj se zaleti za njedra kao da ju je ubo nož u srce, pred očima joj se smrkne, sva se uzdrma, zanjiše se, posrne, i sruši se na onaj studeni pod posred sobe...

Zoru odvukoše niza stube, u veži je omotaše debelim gunjem, podigoše je na kola i baciše na nju nešto sijena da je nitko ne vidi. Kad se Julijana Saus popne na kola, kočijaš, mušketir, ošine konje, pa naglo odjure iz grada.

Bijaše vedar dan, pukla je ciča, snijeg se sjajio na suncu. Mušketir je naglo gonio. Julijana se ljutila na Zoru, grdila je i psovala jer je neprestano plakala, spominjala svoju majku. Pod onim sijenom, u onom gunju, onako skršena, usnula je nakon tri sata vožnje, i snivala da se vozi u sjajnoj kočiji put Ozlja sa svojim ocem, a krasnim drumom, u proljetno doba, o sunčanu zapadu, i vidjela je na bedemu svoju majku i svoju braću, i svi su bili veseli, svi u bijelim odjećama, krasno pozlaćenim...

Uršulinke u Celovcu nisu htjele primiti Zoru u svoj samostan, cijelu su se godinu branile, ali se kralj počeo groziti, pa se napokon "upustiše u pregovore s njim i s gradačkom komorom poradi plaće za hranu i stanarinu." Kralj je najprije nuđao sto i pedeset forinti na godinu. Opatice ni čuti. Nakon svakojakih grožnja pogodiše se za tri stotine i pedeset. Barun Würzburg, da ne osramoti dvorsku komoru, dao je odmah napraviti onu haljinu za Zoru. Što bi svijet rekao, što bi pomislile opatice u Celovcu kad bi Zora došla k njima u svojim krpama, gotovo gola?...

Pod noć stigla je Zora u neko malo mjesto gdje je prenoćila, a sutradan, u sumrak, dovezla se u Celovac. Dne 15. veljače 1672. stupila je u samostan gdje je ostala sve do svoje smrti. Zna se da je još bila živa god. 1682.

Čim je Zora došla u samostan, pisala je predstojnica Marija Rozalija komori da je djevojka "veoma nježna i slaba, i da nije ništa sa sobom donijela: ni haljina, ni obuće, ni posteljine, ni rubenine, upravo ništa". Predstojnica se tuži, veoma gorko, da je njezin samostan siromašan, da jedva veže kraj s krajem, i moli baruna Würzburga da bi poslao novaca kako su se pogodili. Barun joj lijepo otpisuje da je milosrđe najveća krepost, da će dobri Bog obasuti njezin samostan svojim blagoslovom ako se smiluje onoj nesretnoj djevojci, ako je kršćanski odgoji među svojim svetim zidovima. Predstojnica piše kralju o tvrdoj pogodbi, a kralj joj odgovara da se obrati na baruna Würzburga, i još je svaki put usrdno moli da bi se sjetila i njega, kralja, u svojim molitvama...

Da je Zora mnogo trpjela u samostanu, to se jasno vidi iz njezinih listova na kralja Leopolda kojemu je jednom pisala da nema cijele haljine, da je nastalo ljeto, a ona još uvijek nosi onu tešku zimsku haljinu što ju je dobila od baruna Würzburga kad su je preokrutno otrgnuli od majke. Moli kralja da joj se smiluje da joj pošalje koju krajcaru, jer bi kupila konca, šivala bi, plela, radila. "Svojim radom zaslužit ću štogod, kupit ću cipele, nešto rubenine", piše Zora kralju i još ga zaklinje da bi zapovijedio neka je puste iz samostana, neka je odvedu k bolesnoj majci u Gradac.

Katarini bijaše onaj dan kad su joj istrgnuli iz zagrljaja Zoru, njezino najmlađe dijete, jedna od najstrašnijih, možda najgrozniji u cijelom životu. Kao da joj živo srce iščupaše iz prsiju. Blijeda i ukočena ležala je na podu, a kad se osvijestila, mučno se dovukla k postelji i klonula na nju. Zatim se ogledala: sve je bilo pusto i ledeno u njezinoj sobi, kao i u njezinu srcu. Da je sada mogla vidjeti Zoru kraj sebe, da je sada mogla čuti njezin slatki glas, ona bi se tužna soba bila pretvorila u raj, u njoj bi bilo ono anđeosko njezino dijete. I dok je majka tako mislila, pao je njezin pogled na rastrganu Zorinu haljinu, a tad je sklopila drhtave ruke pred licem, uzela je zatim onu haljinu i stala je cjelivati. Sva je drhtala od boli, pa je glasno proplakala, i cijeli je dan plakala. Kad je usnula, u kasnu noć, vidjela je u snu mladu djevojku, smrznutu na rubu nepoznate ceste, pa se prestrašeno probudila te opet zaplakala...

U samoći, u crnoj bijedi, rascviljena i bolesna, čamila je Katarina i molila se Bogu da joj ugasi mukotrpni život. Od svog ispovjednika, koji je dugo bio bolestan, saznala je potkraj godine 1672. da je Julija, mlada udova kneza Frana, postala opatica u Rimu. Malo kasnije čula je od ispovjednika da dvorska komora nije dala ni krajcara za Zoru onom samostanu u Celovcu i da joj dijete strada. Opet je molila kralja da joj vrati kćerku, jedinu utjehu u tamnici. Ovako mu je pisala: "Naše su muke i patnje takve da bi i kamen proplakao, a Vaše Veličanstvo neće da nam se smiluje." I kraljici je pisala da se smiluje barem Zori. Uzalud.

Nadođe i jesen god. 1673.

Katarina nije ustajala, svaki je dan bila slabija, naglo je ginula. Kad je spavala, činilo se da je mrtva. Tako je sada bila blijeda. Njezina je dvorkinja znala da će izgubiti dobru službu čim umre banica, pa joj je sada davala i juhe i mesa, i pokrivala je vunenim gunjem. Julijana je pitala ispovjednika hoće li Katarina ozdraviti, a ispovjednik je skretao glavom.

Bilo je u mjesecu studenomu, oko ponoći.

Katarina je spavala nauznak, mučno dišući. Na stolu je gorjela uljanica, plamen sad utrne, opet oživi, rasvijetli sobu sad jače, sad slabije drhtavom svjetlosti. Kraj prozora bilo je više svjetlosti, jer je mjesečina probijala tanke i rastrgane oblake. Sunce i rijetke pahuljice snijega vidjele su se u blijedom zraku nad onom strminom ispod Schlossberga, a kadšto bi koja doletjela na staklo prozora. Oko kuće šumio je vjetar, sad muklim hukom sad otegnutim cvilom kroz neke pukotine. Kad oblak preleti, pane sjajna mjesečina u sobu, rasvijetli pod pred prozorom, ali samo za koji hip dok drugi oblak prekrije mjesec.

Na nekom tornju odbije ponoć. Malo zatim uđe u Katarininu sobu visok čovjek s dugom i crnom kabanicom, korakne dva puta, stane, pa skreće glavom, kao da nešto traži u polumračnim kutovima... Pred vratima sobe, u većem mraku, čuo se šapat, kretale su se sjene; sudeći po širokim klobucima, kao da su mušketiri. Kako je na prozoru bila razbita jedna staklena ploča, propuh je lagano zatvorio vrata. Onaj visoki čovjek s crnom kabanicom, stojeći posred sobe, primi se objeručke za glavu, prigušeno uzdahne, pa se tiho primakne k postelji i sagne se nad nju... Gledao je blijedo Katarinino lice, sav je drhtao.

Vjetar jače zašumi oko kuće, a bolesnica se malko gane, te šane, u snu, posve tiho:

— Daj mi ruku... Petre, ne idi. Ne vjeruj mu...

— Oh, majko... — zajeca onaj visoki čovjek, uze joj vruću desnicu i poljubi je.

— Tko je?... — probudi se Katarina mirno i okrene malo glavu.

— Ja sam, tvoj Ivan...

— Moj Ivan?... — nasmiješi se bolesnica tužno, pa duboko uzdahne.

— Majko, ti me ne poznaješ?...

— Moj Ivan!? — trgne se sada Katarina i naglo se pridigne na postelji. Ukočeno je gledala onu glavu pred sobom.

— Sinoć sam došao u Gradac, podmitio sam tvoje stražare...

— Taj glas...

Svijeća se ugasi. U većem mraku vidio se stijenj kao crven ugljen, malen.

— Pobjegao sam iz Beča, bio sam kod Jelene u Munkaču, svakojako preobučen došao sam u Gradac.

— Kod Jelene?... Taj glas!... — šaptala je Katarina i pritiskala srce rukama.

— Majko, ja sam, tvoj Ivan. Već me tri godine nisi vidjela. Da, kod Jelene sam bio. Jelena je lani rodila kćerkicu. Barbaru Julijanu. Došao sam u Gradac da te oslobodim. Podmitit ću mušketire, odvest ću te u Munkač k Jeleni...

— Ti moj Ivan?... Ne, ne... Zar nisu i moga Ivana ubili? Oca su mu ubili, znaš, moga Petra. I brata su mi ubili, a moja dobra Zora umire od studeni... — dahne Katarina, prignuvši se.

— Ozdravit ćeš, majko. Spasit ću te.

— I sina su mi ubili, i sina...

— Nisu, nisu, ovdje sam, kod tebe sam.

Katarina nađe mu ruku, pa nastavi prigušeno i grozničavo:

— Čuj: prošle noći kad sam usnula, ova se kuća uzdrmala, ja sam se probudila, nešto je zazujalo, tek čujno ova soba napunila se plavom svjetlosti, ali bijedom, pa sve tiho, samo iz neizmjerne daljine čulo se tužno zvonjenje... Najednom nešto duhnu... posred ove sobe stajale su dvije visoke sjene, dva mila obličja, neiskazano mila... tužna. Gledale su me, činilo mi se da plaču...

— Majko...

— Čuj: ruke su im bijele kao i kabanice, duge i lake kabanice, i pristupiše k mojoj postelji... Ja sam ih gledala i molila sam se Bogu. Pod bijelim čelom vidjela sam oči svoga Petra, crne duboke, sjajne... I moj brat milo me je gledao, kao i Petar, a tiho je bilo u ovoj sobi, posve tiho, tako da sam čula jecanje, kao iz daljine... samo ja sam plakala... Ona viša sjena šaptom me je tješila, oh da znaš kako mi je milo govorila: Katarina, ne plači, jer će naš narod saznati za naše velike muke, za našu mučeničku smrt. Doći će vrijeme kad će ga naše slavne patnje sokoliti u borbi za slobodu otadžbine... Te sam riječi čula... još sam plakala. One sjene tješile su me zatim zajedno: mila ženo, mila sestro, ne plači, jer će nakon stoljeća hrvatski narod plakati za tobom, za nama, za svima našima, i prolit će suza koliko ih nije ni za kim prolio... Ne, ne plači, mila ženo, ne, ne plači, mila sestro jer će svaka Hrvatica i svaki Hrvat, kojima ne bude srce od kamena, plakati za tobom. Morat će plakati... Da, ja sam čula te riječi, a usta se onim sjenama nisu otvarala. Osjetih zatim na svojem čelu nešto studeno, dva puta... One su se sjene bile sagnule nad moju glavu... U sobi nastao je mrak, ja sam dugo plakala...

— Majko, položi glavu na jastuk...

— Kako mi je mio tvoj glas! Pridigni se da te bolje vidim: sad je manje mračno.

Oblak bi preletio, mjesečina se sjajila na podu pred prozorom. Katarina ustane s postelje i uzdahne s velikim smilkom:

— Dođi k prozoru da te vidim.

— Slaba si, sva dršćeš. Legni, majko, legni.

Držao ju je ispod ramena. Ona je teško disala, glas joj bio prekinut, posve udušen. Osovivši se iznenada, gledala je vrata i šaptala:

— Jesi li čuo kako je kuća zadrhtala?... Što to zuji?... Eno ih... ruke su im bijele kao i duge kabanice. Gledaj ona mila lica... tužno nam se smiješe... Ono su oči moga Petra, a one druge, nadesno, ono su Franove... Kako su blijedi!... Sad govori ona viša... čuj: kaže mi da je moj Ivan živ... još govori, još...

Majka i sin lagano dođu k prozoru: mjesečina obasja Ivanovo lice. Katarina je govorila sve slabije:

— I tebe gledaju oči moga Petra, milo te gledaju, kao da si Ivan...

To reče i podigne oči na Ivanovo lice. Brada mu je smeđa i kratka, brk punan, niz lice rone mu se krupne suze. Vjetar zacvili kroz pukotine na prozoru, studen zrak proleti sobom kao srh smrti. Katarina prepozna svoje dijete, zadrhta, pane mu oko vrata s hroptom:

— Ivane, sine...

On je privine na svoja prsa i — protrne: bila je teška kao mrtvo tijelo. Podigne je na postelju, primi je za ruku i stane je dozivati najslađim imenom...

Pol sata zatim dođoše u sobu tri mušketira sa svijećom i začuđeno se pogledaše.

Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Sve njezine muke prestale su ondje u kutu usnica, na jednoj strani, kraj onih bijelih zuba, u ono nešto sline, čiste, tanke, srebrnaste. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja, i kao zahvala za prolivene suze. Okrunjeno prosjedom kosom, ono plemenito obličje, pod očima nešto nažuto, bilo se uspokojilo i sinulo je mučeničkom dobrotom poput premile bijele ruže o sunčanom zapadu, još otajstveno osvijetljeno slobodnom dušom koja se malo prije vinula k nekim sjajnim zvijezdama, visoko, visoko...


Sljedeća stranica