U smrt gospođe Slave Ruski

U smrt gospođe Slave Ruski
autor: Ivan Bunić Vučić


Kon tekuća bistra vira
   kliče glasit sve boljezni
   u ovake gorke pjesni
   najtužniji od pastira:

"Čemu meni ucviljenu,
   jaoh, sto oči nije dato,
   kroz sto oči, moje zlato,
   da te cvilim izgubljenu?

Čemu li se oči moje
   ne satvore u dvije rijeke,
   neka suzim sve me vijeke
   cjeća tebe, mâ gospoje?

O pokoju moj veseli,
   duše moje drag životu,
   ko tač prijeko tvu ljepotu
   [s] slugom vernom sad razdijeli?

Ah, prikazni od naravi,
   kleta smrti i nemila,
   da li utruni tvoja sila
   cvijet najljepši od ljubavi?

Ali bržek ti proljetje
   pogledajuć u nje licu,
   lijer poljepši i ružicu
   negoli je tvoje cvijetje,

nenavidno htje sharati,
   jaoh, ovako sasma rano
   kitno cvijetje izabrano
   ke se vidje tuj cvjetati?

O razbludna dušo moja,
   da li je voće tve zamerno
   sad ubrano tač čemerno
   u nezrela doba tvoja?

Da li je sunce tve ljeposti
   pomrčalo i stamnilo
   tač neredno i nemilo
   u istoku od mladosti?

Da li, prije nego ljeto
   dođe od tvojijeh slavnijeh dana,
   naišla je zima nenadana
   prem u isto primaljeto?

Ruže cvijete prirumeni,
   ki si ures svoj livadi,
   ah, molim te, sad opadi
   i pohudi i poveni,

pokli ruže one mile
   ke su u ustijeh me razblude,
   jaoh, bez reda jesu osude
   ko snijeg bijeli problijedile.

I vi rajske svijetle zvizde,
   ke čim nebom prohodite
   sveđ tanačce izvodite
   cjeća vaše dike i gizde,

pust'te tance tej ljuvene
   pokli svjetlje one oči
   od Danice od istoči
   sad su smrtno potamnjene.

I ti, slavju, dragi i mili,
   razgovoru svijeh livada,
   biglisan'ja ustav' sada
   pute, i ti sa mnom cvili,

pokli huda i nemila
   smrt je sada, za zlo moje,
   slavu moju, ime tvoje
   bez milosti porazila.

A pastijeri vi od gora,
   ki cjeć vaše dosle slave
   ponosiste vrhu glave
   vijence slavna od lovora,

sad ih veće povrzite,
   ter biljega cjeć tužnoga
   od čempresa umrloga
   vam ugodne vijence vi'te.

Ah, životu segaj svijeta,
   koli je lasno izgubiti
   u čas jedan što dobiti
   ne može se u sto ljeta!


Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.