U noći/XXXVII.

← XXXVI.

U noći XXXVII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXVIII. →

XXXVII.

Drugo jutro još je spavao, kad uniđe k njemu Lucić.

— O pospana li puha! — Eto dana — ustani, pobro. Došao sam ti s prekrasnim predlogom, da govorim u stilu naših političara.

— Dobro jutro! — Daklem da čujem! — iz kreveta mu odvrati Živko, no odmah ustane i ogrne se u svoj elegantni žutosvilni šlafrok.

— Ja idem sada kući, pa sam mislio, da ti sa mnom pođeš, oj — kako bi se naša majčica veselila, — to bi bilo — o mio caro — carissimo figlio! Čuješ li dakle, ajde!

— Što — što — da — lijepo bi bilo — al — ja — kako! — smeteno odvrati Živko.

— Ništa, ništa! Ajde ti sa mnom, roditelji jedva čekaju da te vide.

Još nije mogao Živko ništa odgovoriti, kad u sobu stupi lakaj i pruži listić, od kojega je odmah zalahorio svom sobom miris fina parfema.

Živku bude tek sad jasno, kako mu je nemoguće zadovoljiti pozivu Lucićevu, da se i nije plašio susreta s roditeljima. Ta sjetio se, da mu je još jučer kazala barunica, da će morati za nju otići k frizerici. Dakako, to ga razljuti, da barunica zahtijeva od njega takove usluge. Listić otvori s nekim oklijevanjem. Bojao se prikora radi svoga ponašanja na plesu. No umjesto toga bilo pisamce ljubežljivo i dobro. To ga dirne. Da ga je barunica po svom običaju karala, Bog zna, ne bi li bio odmah prihvatio Lucićevu ponudu. Ovako odluči, da joj prošnji udovolji, te bez dalnjega promišljanja odbije Lucića. No ovaj ne popusti. Gotovo s mržnjom i nestrpljivošću pozirući ljutim očima na lakaja, nagovaraše sveudilj Narančića. Uzme se i ozbiljno pravdati. Spočitnu mu, da nema nikakva djetinjskoga čuvstva; da je nezahvalnik, napokon ljutito se okrene k lakaju i protjera ga iz sobe.

— To je od Leportovih? — okrene se k Živku.

— Jest -, zbunjeno odgovori Narančić.

— Pa ti, čovječe, ne Božji, nego vražji, — zar toj nesretnoj barunici za volju oklijevaš i njezino društvo voliš od roditeljske kuće? Nije pravo — jok — dragane moj! Jesi li čuo, kako su te jučer ondje svi slavili, nade u te polagali; a da te sada vide, kakav si! Tko je to vidio, toliko silno se zaplesti u ženske suknje. Ne, ne ljuti se, ja sam sjedoglav, mogao bih ti biti ocem, a šurjak sam ti, od mene možeš to slušati. Gle ti njega! I to si se valjda naučio od tih kavalira. Što mu se ne sviđa, to bi si oholom gospodskom kretnjom odmah zabranio. Možda dvoboj jošte? Ha, ha, ha! — al nije mi do smijeha!

— Nemoj, doktore, — no stvar je delikatna. Ti zaboravljaš, da se tu radi o jednoj dami!

— Trice i kučine — i ta tvoja dama. — Rekao bih ti što drugo, no neka bude! Ti ideš sa mnom — sad mi više nećeš izmaknuti! — pa ne čekajući odgovora iziđe u predsoblje i ondje reče lakaju, da gospodin doktor neće doći, jer mora odmah u silnom poslu otputovati.

— Bar reci kamo! — doviknu Narančić.

— Još šta! Valjda da odmah za tobom dođe? — Ajte, momče! — otpravi Lucić slugu i onda slavodobitno skoči natrag u sobu, te poput dječarca obuhvati Živka i stane se s njim po sobi vrtiti.

— Eto — eto — ipak postigoh svoje! — klicaše uz to neprestance. Za pol sata već sjedio Živko u kočiji Lucićevoj i hrlio put Zagorja.

Nije ni sam znao, kako mu je, no da mu se vrijeme prehitro odmicalo, kad se je približavao Jaseniku, očinskomu domu, nije ni časka sumnjao. Makar bijaše doktor svih prava, zreo čovjek, ipak se plašio svoga strogoga oca i nije znao, kako će preda nj stupiti nakon svega, što se zadnjih godina zbilo, a za koje cijelo vrijeme nije od oca ni jednoga pisma primio, pa ni onda, kad je položio stroge ispite.

Doček u Jaseniku bijaše svakako neobičan. Dok je majka gotovo od radosti kliktala i bacila mu se burno na grudi, objema rukama zahvatila ga za glavu i k sebi niže privukla, te ga nebrojenim cjelovima izljubila, — otac je učinio, kao da ga nije ni opazio. Živko je nekoliko puta pokušao, da mu se približi i da mu poljubi ruku, no strogi starac svaki put mu okrene leđa.

Majka se s toga ražalosti i usrdnim pogledima uzme supruga moliti, da se umekša. Napokon zaplače. Sad se starac uzvrpolji.

— A šta ove suze! Zar ne — e, zaslužio ih je? Ne ljutim se ja na nj, što je zapustio roditeljsku kuću, koja bi mu ipak morala najprva biti. No on je prekršio dužnosti poštena čovjeka, on se valja eto godine i godine u grijehu, najsramotnijem grijehu — vikaše starac.

Živko se povukao u drugu sobu i ondje ponikao upravo kao nekoć, kad bi ga otac radi zlo izrađena zadatka korio.

Konačno bude Luciću previše ove starčeve vike, te pristupi sasvim slobodno k njemu i potrepta ga po ramenu načinom čovjeka, koji znade, da imade povlasticu, svakomu sve reći:

— A hoćeš li se već jednom iskokodakati! Čudna li svata! Dovedem mu sina u kuću, dođem da se malko pozabavim, — a on rogobori kao zloduh u kući. — Tad ga povuče na stranu i rekne mu tiše: — Ma ne luduj, čovječe. Ne zaboravi, da imadeš muža pred sobom, čovjeka, koji jest nešto u svijetu, koji od tebe ništa ne treba i ne traži, a napokon — mladost ludost — šta ćeš, kad je ta barunica uistinu najljepša žena, što je ikada vidjeh!

Starac se na to napokon umiri, — pravo da se kaže, nije bio onako ljut, kako se činilo, pače mislio u sebi: »Gle ga, kako je fin i lijep momak to, vražji dječko — taj zaluđuje barunice!« — pa najposlije dopusti Živku, da mu zaželi dobar dan i da ga poljubi u ruku.

— Nije, ne, lijepo, nisi mi se pravo ponio, a sad se nadam, da je svemu kraj, pa da budeš čovjek, koji smije cijelomu svijetu ravno u oči pogledati — i istomu barunu Leportu!

Živko problijedi, no radost, da mu je otac oprostio, ne popusti mjesta drugomu čuvstvu.

Sad nije bilo kraja veselju u kući. Lucić pošalje kočiju po ženu svoju, da i ona vidi brata.

Jedan čas malo da nije učinio kraj radosti. Majka opazi, da je Živko donio sobom sami mali ručni kovčežić. Upita ga s toga zabrinuto, zar kani naskoro otići? On uistinu nije mislio nego tek nekoliko dana ostati u Jaseniku, no ne usudi se sada cijele istine kazati, pa nejasno odgovori.

Kod objeda spomene otac, da Živko mora što prije odabrati stalno kakovo zanimanje.

— Nije to ništa, to tvoje piskaranje po novinama. (Živko je naime imao lijep dohodak kao suradnik nekojih njemačkih, poljskih i francuskih listova. To mu napokon bijaše glavni dohodak, jer mu otac nije ništa davao, otkad je s barunicom otišao, a malena pripomoć, što ju je dobivao od matere, nije dostajala ni u desetu za potrebe u društvu, u kojem se je kretao).

— Ne bih rad ni da ideš u advokaciju; ne sviđa mi se. U službu pogotovu ne. Ovdje kod kuće, — ja sam krepak, — tu nemamo dvojica što u ruke uzeti. Da si bio drugi čovjek i poslije svršenih nauka išao proučavati kakovo industrijalno poduzeće! Ovo — ovo, moj dragi, — tu u istu ruku koristiš sebi, stvaraš imutak, a i domovini — narodu — više nego svim političkim tiradama.

— Dakako — dakako! — prekine ga Lucić, — osobito kod nas će procvasti industrija, gdje imademo zemlju isprepletenu željeznicama, gdje je plodna Posavina tako osigurana od savskih poplava, gdje je Srijem u tako kratkoj i najbržoj liniji spojen s Adrijom, na kojoj nema ni jednoga domaćega broda! Ah, silna li mi procvata takvomu industrijalnomu poduzeću! Ha, moj stari idejaliste! Bar ti imadeš dosta posla s najklasičnijim flegmaticima, pa nisi od njih naučio da se otreseš takvih sangviničkih nada!

— Prestani sa šalama. Ma da je sve tako, kako ti veliš, ipak se jedared mora početi. Bit će više poteškoća, nego li da nije takova komunikacijona politika, al se ne smije duhom klonuti.

Živko živahno prihvati očeve misli. On mu je sasvim pravo davao, te se dogovoriše, da Živko poslije nekoga vremena pođe na putovanje i pregleda sve znamenitije poslovnice s drvima u Austriji, Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj.

Sad nije Živko mislio više na barunicu, nego je pravim žarom pravio osnove za ovaj put.

Za nekoliko dana bijaše mu sasvim lako, tek koji put bi mu srce bolno zadrhtalo, te bi mu bilo, kao da je taj čas pred njim zalebdilo nešto od barunice, ili krasni joj vrat, ili plemenito spuštene ramenice, ili divni lakti; no sve to bijaše prolazno. Dom, njegove uspomene, ugodni domaći život, materina ljubav, sve ga to ljupko, prijatno, slatko zatomljivalo, te se voljko podavao svemu tomu, — i kao razmaženo dijete, koje se iz teške bolesti pridiglo, prepuštao se ovomu draganju i maženju, koje je dapače nalazio u toplom dahu naloženih ogromnih peći staroga doma.

Isprva nije na ništa mislio, jedino se podavao osjećajima doma, pače se čuvao, da misli na skoru promjenu svoga života. Poslije opet prihvatio misli o putovanju i veselio se tomu, bodrio si dušu domoljubljem, hrabrio se osjećajima dužnosti prema domovini. U takav tren bijaše neizrecivo zadovoljan sam sa sobom i sretan, što se je ovako sve mirno s barunicom udesilo. Često bi jedva sobom vladao, da se strpi i pričeka opredjeljeno vrijeme, i željaše što prije — odmah — otpočeti. U ovakvim časovima energije i preporoda još bi ga nešto blažilo i mililo. Kao da mu je sada Vilma mnogo bliža, pa se snatrivim posmijehom sjećao nje. »Kad sazna, da sam opet valjan i radin čovjek — možda -«! — i on se ne bi usudio misliti, što bi onda moglo biti.

Kad je nakon prvih dana, što je Živko u rodnom domu boravio, ponešto jenjala radost, a i ono usplamćivanje sa svake malenkosti domaće svagdašnjosti pa nastupila navada, u kojoj se sve ravnodušno uzimlje i ne opaža se ni stoti dio onoga, što su uznesene oči prije žedno hvatale: bude Narančiću, naviklu na bučni gradski život i na aristokratske salone, mnogo puta neizrecivo pusto oko srca u dalekoj ladanjskoj tišini roditeljske kuće, pa je stao ćutjeti dosadu i mislio na povratak u Zagreb. To je bivalo sve gore, a sjajna raskošna pojava Nelina što češće, to se jače lelijala pred očima njegovim, sveudilj ga okružavala, očaravala, mamila, kako ono u starim pričama privlače k sebi u dno rijeke potočne vile mlada ribara. Prenuvši se ujutro iz sna oblijetale bi ga prosnule slike, u kojima mu nije bilo posla nego s Nelom. Požudna bi drhtavica prostrujala mladim mu tijelom, dušom bi zabrodile uspomene na tolike prelesne časove, prosnivane u naručju čarne žene, te bi strasnom željom hvatao u duhu za svakom pojedinom njezinom ljepotom i raznježen, razigran čeznuo za ljubavnim strastvenim zagrljajem njenim!

Ganuto i zahvalno sjećao se svega i bilo mu koji put, kao da ćuti miris kose njezine i odjeće, pa videći se u zbiljnosti samoga, udaljena od nje, nevjerna njoj, on se malo ne rušio u tešku bijedu i žalost, prekoravao se s nezahvalnosti, s grijeha protiv nje, koja mu je žrtvovala svoje bračne dužnosti i nadarila ga tolikim sretnim časovima. — U trzanju tih prikora i u groznici silne požude bude mu mnogo puta, da je htio bezodvlačno da ostavi dom roditeljski, gdje mu bješe u takav tren sve omraženo i neprijatno, jer se od njega traži prevelika žrtva, pa da se vrati skrušeno k njoj, padne joj pred koljena i da je zamoli, da mu oprosti, da ga opet zagrli božanskim svojim rukama!

U takvim časovima strasti nije ni na što drugo mislio. No sjetio se drugda opet svojih dužnosti i počeo sam sebi dokazivati, da ga barunica ne bi mogla priječiti ni u čem, ta — zašto on ne bi mogao uz nju također nastojati oko zadaća ozbiljna rodoljuba i muža?

Dakako, izlazeći na šetnju i gledajući ondje svu bijedu, zapuštenost i nevolju naroda, zatim u općenju sa strogim radinim ocem, koga nije ni čas vidio besposlena, nadalje crpajući izjavnih glasila uvjerenje, kako je u zemlji na sve strane pune ruke posla, pa da tu treba radnika, koji su čitavi ljudi i neustrašivi tvrdi borioci: on se silom otimao onim zamamljivim željama i odlučno ih od sebe gonio. U časovima ovakova plemenitog zanosa on bi poletio gore u očevu sobu i stao čitati, učiti, praviti osnove, kako će ovdje i ondje pomoći narodu.

Što se više odmicaše vrijeme, to je stalniji bivao u tim svojim odlukama.

Jednom ipak podlegne. Bilo je prošlo već nekoliko nedjelja, otkad je otišao iz Zagreba. Stajaše na prozoru svoje sobe i gledaše dolje pravcem ceste, koja se u kišovitom hladnom danu pričinjala osamljena i dosadna. I njemu bude turobno, nevoljko, sjeti se barunice, pomisli: Bog zna, što ona taj čas radi, kako je negda u takovo vrijeme kod nje sjedio, i obuzme ga silna želja za njom. Uto se začuje iz daleka štropot kola. Za čas vidje, kako juri cestom zatvorena kočija, na boku s inošem i kočijašem, kojih su promočene jasnosmeđe kabanice bile upravo onakove, kao u Leportovih. »Nije li ona?« — izmakne mu se glasno pitanje, te ne obazirući se na kišu pohrli u dvorište, a odavle na cestu. No kočija se već daleko izgubila. Živko ne promišljajući dugo dade osedlati konja, te je za nekoliko časova hrlio prema Krškomu.

U jednu je ruku želio, da se ne prevari u svojoj predmnjevi, i veselo se, da će opet vidjeti »nju«; u drugu se ruku plašio toga i priznavao, da bi bolje bilo, da je ne nađe, da ga ne primi, uopće da se s njom ne sastane.

Došavši pred dvor u Krško gledao ga pridošli činovnik sav u čudu i nije razumio pitanja, da li su gospoda kod kuće?

— Ta u gradu su, — barun, — mislim, — on je u Habersfeldu, na štajerskom dobru. No ovdje nema nikoga, niti će tako skoro doći.

Živko se okrene, ne odvrativ ni riječi. Sada ga ljutilo, što se je prevario, i stidio se svoje slaboće, pa se zlovoljan ne vrati istim putem. Zakrene na lijevo, kuda je mnogo dalje bilo u Jasenik. Makar je kiša jako padala, pustio je konju, da ide korakom.

Prođe mimo oveće krčme za putnike. Pod sušom opazi onu istu kočiju, za kojom je letio u Krško. Makar ga sada nije više zanimala, ipak više slučajno svrne okom za prozorčić kočije.

— Bože, — ta — je li — nije li ona? — Njemu se pričini, da je Vilma unutra. Ma — njena divna plava kosa! — Dakako — ona je — ona!

Od uzrujanosti sav ustrepeće i zadršće tijelom. Ne usudi se više pogledati u kočiju, a opet nije mu se dalo otići. Nadao se, da će putnici možda izići i unići u sobu. No jedva je odmakao nekoliko koračaja, a kočija pođe protivnim pravcem.

Sada pozove krčmara i nestrpljivo ga upita, tko se ono vozi. Ovaj mu znao tek kazati, da je kočija iz susjedstva, od gospodina grofa C., pa da vozi iz Zagreba dvije gospođe, kojih ne pozna. Mlađa da je neobično lijepa. Kola da su jučer još išla u Zagreb po te gospođe.

— Ona je! — nije više sumnjao Živko i podbodavši konja vilovitim kasom pojuri prema domu, gdje se odmah skloni u svoju sobicu, zatvori je i blažen baci se na balzak, da sanjari o Vilmi. Taj dan nije više mislio na barunicu!

Došavši poslije k večeri, predade mu sluga pisma, što su stigla poštom. Bilo ih je nekoliko, no jedno ga upravo iznenadi — prestraši. Prepozna pismo Nelino, a da i nije pogledao na slova, odmah je morao znati, od koga, jer tako se ugodno iz njega širio miris pravoga Hatkinsonova Ylang-ylanga, najmilije Neline i njegove mirodije.

Listić otvori tek prije nego što je legao u krevet. Još jučer bi ga bio silno uzradovao, — danas bijaše mu nepriličan, ljutio se na nj, što se tako utisnuo među njega i Vilmu! Barunica mu veoma ljubazno pisala, nije mu ni jednom riječi spočitnula odlazak, ni njegovu dugu šutnju; samo izricaše milim dragim riječima nadu, da je nije zaboravio, pa duhovitim prelazom završi, da svakako još ovaj koji dan dođe k njoj, jer mu imade nešto vrlo znamenito priopćiti. Na koncu lista označi mjesto, koje je poljubila, te i njega moli, da ga se ustima takne, »da se tako naši cjelovi barem in effigie sastanu!«

Narančić baci list od sebe i odluči, da ne ide. On se, za Boga, nadao, da će imati prilike možda sastati se gdje s Vilmom i opravdati se pred njom. »Al kako — kako?« — usklikne i uvjeri se o nemogućnosti svojih nada. A fini listić snažnim mirisom procijedio sav zrak, i Narančiću, uzeo ma što promišljati, uvijek bi se misli svraćale k barunici.

— Kakova to do vraga može biti vrlo znamenita vijest? — klikne još u noći, kad se je uzalud silio, da usne, makar je mirisavi listić spremio u ormar.

I on se više nikako ne mogaše riješiti te misli. Krasna Nela sve mu se jasnije — sjajnije podizaše pred očima, a u sobi ploveći miris ylanga kao da ga je još jače uzbuđivao. I on posve premahne u staru svoju strast, u daleku nepreglednu želju za divnom grješnicom, koju sada slavljaše sa dobrote, da mu poslije svega ostaje dobra i vjerna. Ponosom ga napunjalo, da ga takva umna, gizdava a prekrasna žena tako silno ljubi.

Sivo jutro ožujsko pokazalo se na prozore, kad je Živko tek mogao ustati.

Još isti dan odveze se Narančić u Zagreb, kazavši roditeljima, da mora ići radi dopreme svojih stvari i otkaza stana. Otac mu tek primijeti na odlasku: »Molim te, budi pametan, sad nema Lucića, koji bi te znao obraniti!« — Živko se tek nasmije ovoj primjedbi, jer uistinu držaše, da više neće ostati u mrežama Nelinim, pa radila ona ma što joj drago. O, mi smo jaki! »Napokon bi bilo ipak gadno, da joj ne reknem ni pravo »zbogom«. Zašto da budem grub — osoran — prost? Baš hoću svoju jaku volju dokazati! -« Nije on mislio, da u takovim prigodama nema mjesta ni smisla mirnomu »zbogom«, — pa da se kod žena Nelina soja ili valja za uvijek podati gospodstvu i ugresti posve u vrući opojni zagrljaj mekana čarobna tijela, u kom se duši svaka druga volja, svaka želja, svaka snaga za druge ciljeve; — ili neumolno bezobzirno a svakako strašnim prizorom učiniti svemu u jedan čas kraj i konac.

Sljedeća stranica→