U noći/XXXVI.

← XXXV.

U noći XXXVI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXVII. →

XXXVI.

Narančić — on je to uistinu bio — skoči u kupe, napaliv si prije cigaru, i hitro zaklopi za sobom vratašca. Kočija pojuri žurno prema Dugoj ulici i stane pred jednom od onih staromodnih, no stanovitim poštivanjem gledanih kuća gornjega grada u blizini »Narodnoga doma«. Bila ovo kuća baruna Leporta, koji je ove zime odlučio boraviti u Zagrebu.

Živko i ne čekajući pravo, dok se vatreni konji umire, skoči iz kupeja i pohrli odmah pod vežu, gdje kao dobar znanac kuće i ne popita nadošla lakaja za gospođu, nego se žurno popne uz stube u prvi kat. Stupiv u predsoblje uvjeri se, da ne vise ničiji kaputi, pa da nema gosti. »Hvala Bogu« — promrmlja kroz zube, svlačeći svoj elegantni Chesterifield od pravoga engleskoga sukna. Kao da je bio nervozan, — jer mu samo šuštanje svilene podstave rukava kod svlačenja bijaše neugodno i kao previše glasno. Premda se na debelom sagu, kojim je bio sav pod pokriven, svaki korak udušio, ipak je stupao oprezno, lagano, gotovo na prstima, dok je pošao k vratima, na koja se ulazilo u unutarnje odaje.

Uniđe u prostranu dvoranu, zatomljenu polutamom slaba svijetla, što je strujalo iz blijedih plamena četiriju svijeća, zataknutih u srebrni masivni svijećnjak — žirandol, ostavljen najednom stoliću kraj vrata, što su vodila u pokrajne sobe.

Od drugoga kraja sobe plazilo crveno nesigurno svijetlo komina i podrhtavalo po bijelom krznu ogromna sjevernoga medvjeda, razgrnutom na pođu do peći. Ostalo se sve gubilo u sjenama. Dugi u debelim naborima padajući zastori od tamocrvene svile gutali svaki tračak i dušili ga tminom, što se iz njih razastirala. Niski baršunasti naslanjači iščezavali u vlastitoj sjeni. Velike slike u bogatim crnim okvirima gubile se u tapetama i naslikane na njima ljudske prilike primale nejasni izgled sablasnih prikaza. Same ogromne kineske vaze unatoč svojim živahnim bojama izgledale kao sivi stupovi.

Narančić se malko nakašlje, da upozori na se, no nitko se ne javi. Zato sjedne u duboku i mekanu stolicu njihaljku kraj komina, da strpljivo čeka. No na njem moglo se opaziti namršteno mu čelo, a oko usana zlovoljno drhtanje. Od časa do pača pače kao da bi njime prevladala nekakva mržnja, dok je kružio okom po tom dobro mu poznatom pokućstvu, po toj sobi, pa bi s pravom djetinjskom kretnjom lupio nogom ljutito i razjađeno u najbliži predmet.

Uto začuje šuštanje haljina. Obazre se i na vratima spazi barunicu. Svijetlo iz žirandola svu ju je oblilo. Oh, Bože silni, kako je krasna bila! Fantastična odora po ukusu talijanske renesanse činjaše, kao da bi oživila koja divna Makartova slika, samo puno ljepša, raskošnija, a tijelo joj tako pravilne i zamamljive krasote, kakvu nikada neće dostići kist nijednoga smrtnoga umjetnika. Tamnogrimizna se odjeća neopisivim skladom privila uz ovu bijelu put divna vrata, snježnih grudi i olimpijskih lakata, — uz taj stasiti, tanki, prelesni struk i kao da se taj čas sva poezija, što je nosi krasna žena, sabrala u ovom jednom začarnom, zamamnom stvoru, koji je među svilenim portijerama vrata ponosno a ipak dražesno stajao.

U tili se čas razvedri lice Narančićevo. Oko mu zasja od zanosa, obožavanja, požude, pa je malo ne izgledao uzbuđen kao netko, tko je odviše pio. Žedno je upijao u se divotnu prikazu, očitom se nasladom prepuštao zamamnom dojmu i tek za čas ustane sa stolice i pokroči do nje.

— Barunice, vi ste divna! — istinitim joj zanosom rekne i došav posve blizu, poljubi je u pruženu mu ruku.

— Hvala vam, Anatole? Zbilja? — odvrati mu ona jetkim glasom. No vi kao da mnogo ne cijenite tu ljepotu. Danas vas još ne bijaše ovdje. Mogu vam kazati — -

— Ja sam danas bio četiri puta ovdje. Uvijek mi rekoše, da nije moći do vas, — prekine joj on nježnim prikorom riječ.

— Makar deset puta. Što je mene briga, što vi vani sa služinčadi govorite. Bijaše vam čekati.

— Htio sam, no silni poslovi. I sada, čim spazih na trgu vašu ekipažu, pustih jedan neotkloniv posao, silni pohod, — sjedoh u kupe, i eto me ovdje.

— Molim vas, ne izvinjavajte se. Qui s'excuse, il s'accuse. Pa i mogu vam kazati, otkada smo u Zagrebu, vi ste nekako čudni postali, — uvijek ti vaši poslovi.

— Barunice, vi znadete najbolje, da ste sad nepravedni.

— Ah, pustite — c'est bien, — nestrpljivo ga prekine ona i uđe sasvim u sobu. — Morat ćete još u dućan, — nastavi za čas, — moja madame Amélie sve mi je poslala k današnjoj toaleti, samo je zaboravila svilene rukavice, strašno — ti ljudi na ništa ne misle. Morat ćete dakle ići tražiti u dućane, možda ćete ipak naći. — Da — tražite ružičaste, al više zagasite nianse. Molim vas, pazite, — ne mogu se zanesti na Klarku ni na Ivana, — zato ćete biti tako dobri, — no žurite se, da — molim vas — usput entrez encore chez Hübler — i naručite — pour le lendemain dvanaest put riz a la glace, — moja Babika ne zna to praviti comme il faut. Izvolite dakle.

Narančić oklijevao jedan čas.

— Što stojite? — upita ga zadivljeno i hladno.

— Mislio sam — zar ne bi zbilja Ivan ili Stipo ili Klarka, — ta — želio bih biti opet jednom koji čas — tako dugo već nisam smio u četiri oka s vama govoriti.

— O — quel amour! Ha, ha, ha — pustite to — učinite radije, što sam rekla.

Čar, u kojem se je Živko sve do sada nalazio, u taj ga čas mine. Ljutito skrene k vratima i za čas bio je na ulici. Pod vežom sastane se s ljepušastim Miščevićem, sada već savjetnikom kod jedne od najviših oblasti. Opaziv ovaj Živka sakrije se malko u sjenu, no Živko se tek bolno trzne a tad se ludim hohotom glasno nasmije. Ipak popostane i vidjevši, da je Miščević uljezao u kuću, srdito udari nogom o tarac a tada pohiti dalje.

Natrčav se po svim dućanima Duge ulice i Ilice, skoči još do Hüblera na trgu i vrati se napokon sav znojan sa željenim rukavicama.

Barunicu je našao u salonu kod glasovira. Igrala je Straussov valcer: »Nur für Natur...« Narančić joj htjede pružiti donesene stvari, no ona mu tek pokaže, da ih položi kamogod, nastavljajući glasoviranje.

— Vi ste međutim imali posjet, — uzme Narančić.

— Jest — bio Miščević ovdje. Došao me pitati, idem li na ples.

— A vi — kazaste?

— Da idem. Zar još pitate? Ta valjda nisam rukavicâ tako silno trebala, da s vama ovdje večer probavim.

— Nelly -! Zašto vi ovako? Ja sam mislio, da ne biste išli, — jer baruna nije ovdje. — U Zagrebu nije publika velegradska — i — jer ja valjda neću ići.

— Oh — comment vous etes trop aimable! Dakle jer se vama neće, — neka i ja ne idem. Uostalom, nadam se, vi ćete ići.

— Imam silna posla!

— To se mene ništa ne tiče. Vi znadete, da sam ja obzirna. Dok ste ispite pravili, nisam li vas sama tjerala, da učite?

— Ne sjećajte me toga, barunice, za Boga dragoga!

— Ah, sentimentalna li Otela opet! Ha, ha, ha! Uostalom zabranjujem vam -, gle — jao — on se prvi baca kamenom na me, — a tko je kriv, da sam sve žrtvovala, što kao čestita žena nikad ne bih žrtvovati smjela! Pa da bi i bilo tako, kako mislite, — kojim pravom da se vi na to tužite — ili princ Žiga — ili Vi — sve jedno je pred barunom, koji bi jedini imao prava pitati me. Vi ne! — pamtite to!

— Nelly! Za Boga — nemojte tako! Sve sam za volju vas pustio, svega se odrekao, izdao svoje najmilije idejale, ništa nije od mene nego rob — vaš rob — pa da nemam prava tražiti, da ste moja i ničija nego moja! Pustite me! Sada vam moram kazati, dugo mi je već na srcu. Jest — moj a morate biti — ne dopuštam nikomu, da k vama samo oči podigne! Sam vas hoću imati! Kad sam već sve izgubio, neka barem zadržim vas — za se, za se, — a svima drugima prostrijeljat ću glave, ako se usude pomisliti samo, da mi vas otmu!

— Ha-ha — my dear! Da se vidite, kako sav plamtite. Klasično, krasno, — na pozorištu dakako, no ovdje — vjerujte mi — smiješno! Ja ne mogu nego smijati vam se. Svakako je princ Žiga bio čedniji od vas, mogu vam kazati. Pa — moj dragi, on vas je barem riješio dužnosti, da budete uvijek kod mene. Mogli ste učiti, pa ste danas eto doktor. Ta prije toga uvijek mi spočitavaste, da sam ja kriva, što ne učite za ispite, — voila — kako ste nepravedni!

— Vi pak — vi ste užasni, — to nadilazi — barunice — sve! Pa tu ženu ja ljubim — ginem za njom, — ah — bez svakoga stida spominje mi moje nuzljubovnike!

— Anatole! — Gospodine! — strašnim glasom prekine ga barunica. — Vi ste drzoviti, — prosti, — vi vrijeđate slabu ženu. Sad vidim — među nama sve je svršeno. Udaljite se — udaljite se! — Vi ne idete — ja ću zvati lakaja!

I ona bijesno stane pred njega, — visoko u zraku držeći ruku, da joj je široki rukav pao k leđima i sav se vidio mramorni i krasni lakat. Lijepo lice gorilo od srditosti, nešto đavolsko krasno bilo je u toj tiranki u taj čas, te Narančić, koji je odmah požalio svoje riječi, opojen sada ovom poraznom krasotom, baci se na koljena i grabeći rub odjeće uzme ga cjelivati, mucajući: »Nelo, Nelo, zašto si tako krasna! Oprosti mi, — daj mi oprosti, — ja te ne mogu pustiti, — čini što hoćeš, tek mi dopusti, da sam kraj tebe, — tvoj rob — tvoja ništica, — ali me ne tjeraj!«

Videći barunica krasnoga i po njezinu načinu ljubljenoga muža, prema cijelomu svijetu toliko ponosna, sada skučena pred sobom na koljenima, gotovo sa suzama u očima i kako dršće po svem tijelu — ona se umekša, jedan čas proleti joj licem ponosan, slavodobitan posmijeh, a tada dirnuta strasno ga pograbi objema rukama za glavu, pridigne ga k sebi mucajući: »Oh — Anatole — Anatole — nous ne sommes que des enfants!« — burno mu se baci na grudi, čvrsto mu se svije oko vrata i pomamno uzme ga cjelivati po čelu, po očima — vratu — usnama — svakuda! Dugi strasni cjelov učini, da su zaboravili sve. On je u naručju ove sjajne krasote izgubio iz pameti sjećanje svega: i poniženje svoje, i uvrede, što ih je čuo, i počinjeni grijeh, i nanesenu sramotu. Oh, ogrljaj ove žene opajao ga neopisivom nasladom, za sav svijet, — mislio je — ne bi se on ovoga užitka mogao odreći.

Takav prizor nije danas prvi put bio. Od početka ne mogaše se on oteti sili čarne ove žene, svaki bi put u valovima njene slasti sve utonulo. Vazda je padao u tu plamenu raskoš, da se barem u časovima najveće strasti drži najsretnijim čovjekom ovoga svijeta.

Pomiriv se ovako, dozvoli barunica Živku, ili, kako ga je ona voljela nazivati — Anatolu, da je prati u toaletni kabinet. Ovo bijaše obično najveća nagrada Narančiću. Oh, kako se opet podavao neopisivom užitku. Gledajući, kako se spušta niz leđa svila, što se raskošnim šuštanjem sklizala i padala do bokova, da onda u svijetlu nebrojenih svijeća zasine divnom bjelinom meka punana put, te se pokažu u božanskoj nagosti i junonski glatki vrat i oble ramenice i čvrste amazonske grudi: — njemu bi se, makar je to već sto puta doživio, osjenile od toga sjaja oči, zamaglilo pred njima, i u strasnoj ukočenosti mogao se tek naslađivati, kako se Nela u dražesnoj igri pred srebrnim lavorom u požudnom samoužitku nad rođenom ljepotom pere miomirisnom hladnom vodom, dragajući si kod toga meke glatke forme. Gotova s time sjedne pred visoko stojeće ogledalo, a Živku dopusti, da joj bujnu dugu kosu češlja. Miris, koji je pršio iz nje i iz čitava tijela, čisto ga obmamljivaše, pa ne mogući dalje, baci elegantni češalj od slonovine na pod, baci se na koljena i zakopa opojenu i zatravljenu glavu u njezine skute.

— Ah — mi se moramo žuriti, opet ću biti zadnja, — prekine barunica rajski čas, — zovite Klarku, — a — Anatole — da svakako dođeš!

* * *

Narančić išao je teškim srcem na ples. Bojao se, da bi ondje sastao Vilmu Mirkovićevu; a za sav svijet ne bi mogao podnijeti njezina pogleda. Nije on znao, da Vilma od onoga kobnoga njegova pisma ne zalazi nikuda, ni u najskrovnija društva, kamo li na sjajan ples, kakav danas priređuje odbor »nekolicine mlade gospode« u prostorijama Streljane. A ipak — koliko mu je srce žudilo, da je vidi! Nijedan tren nije prestao ljubiti je manjim obožavanjem i manjim zanosom. Stvorio si u duši neki dualizam, u kojem je jedna polovica daleko od svijeta odletila u najsakrivenije strane unutrašnjosti i ondje podigla sjajan — sjajan oltar ljubljenoj djevici. Na nj ju je visoko stavio svu krasnu, svetu, nepristupnu i ponosnu i gledao u nju kao u više neko nadzemaljsko biće, kojemu se tek klanjati može, a zarad kojega mu se malo ne kidalo srce od muke, da ga je za uvijek izgubio. O — boljelo ga to — i tad bi s kletvom na ustima na onaj prvi čas svoga izdajstva, bijedan, izgubljen trčao, da se opoji, da se omami u naručju Nelinu, u tim silnim nasladama grijeha, koje je čas držao izljevom đavolske moći, čas slavio kao rajsku sreću, a uvijek nalazio zaborav svoje bijede, svoga dvoguboga čuvstvovanja.

Dakako, u časovima ma kakove druge žalosti, on je opet jedino mogao naći utjehe, ako bi pribjegao u onaj idejalni kut i bez prestanka čeznutljivo, gorljivo, neprekidnim uzdisajima šaptao: »Vilmo moja — Vilmo draga«

I sada vozeći se u fijakeru u Streljanu željno si stavljao pitanja o Vilmi, — i tek se za čas osvijesti i bijedno šapne: »Ipak ne bih bio smio jošte u Zagreb doći. Ide preko moje snage«. Svlada ga također stid, što se nekoliko trenutaka nakon svoga boravka kod Nele usuđuje spominjati ime Vilmino.

Još pred ulazom u dvoranu trzao se od straha, da se ne sastane s Mirkovićevima. Kao kakav zločinac prije je ogledao skup ljudi, nego li je bliže pristupio. Već se plesalo, te je čekao, dok stane glazba. U taj tren proleti mimo njega barunica s jednim časnikom. Narančić morade priznati, da je opet porazno krasna. Njegov smisao za lijepo, istovetan s umjetničkim zanosom, taj ga tren sasvim svlada, i oči mu sa žarom počivale na sjajnoj ženi, pa osjeti kao ponos, da je njegova, da je još prije nekoliko časova dobivao iz onih rumenih, punanih i tako sočnih usana najvruće, najslađe cjelove. Sva mu se duša zanjiše, u raskošnoj prelesti, pače sa strahom oćuti misao, da bi je jednom mogao izgubiti.

Oh, to ljudsko srce, ta čovječja duša, koliko tajnovitih strana, koliko neshvatljivih protimba krije u sebi! I mi se snebivamo od divljenja pred tajnama mekaničnog svemira, pred tajnama plamteće kovi zemaljskoga besvijesnog trupla, a ne mislimo, da u sebi najveće tajne nosimo, a mi im se ne divimo! Oh, ljudi Božji, i za svemir, i za utrobu našega planeta imadete i imat ćete svojih strojeva, svojih algebra, sve to nije zatvorila pred vama vječna Tajna; ali ljudsko srce — ljudsku dušu, što se bliješti još neposredno u blijesku Božjega veličanstva, — ah — to ljudsko srce i tu ljudsku dušu lje nikada do dna ne ispitaste!

Čim je barunica bila na mjestu, odmah poleti do nje Živko i umoli je za ples. S njom jedinom plesao on pravim neopisivim užitkom, te već odavna nije s drugima običavao plesati, makar mu je barunica spočitavala, da time vrijeđa pravila društva. No on nije mario za to, a opet je to godilo njenoj taštini i samoljublju, pa se napokon u najstrožim društvima praškim i bečkim priučili ljudi na ovu njegovu osebujnost. Zato i sada nije ni s kojom više plesao, a videći, da Nela imade toliko plesača, da je upravo teško do nje doći, ostavi nakon dva tri plesa plesnu dvoranu i pođe u nuzgredne prostorije, gdje se blagovalo.

— Hej, doktore mladi! Gle ga, kako je gizdav, ta valjda si ti to? — začuje Živko za sobom glas, koga ne mogaše odmah raspoznati. »Nije li to Mirković?« — bila mu prva misao, koja ga u jednu ruku strašila, a u drugu napunjala radosnom nadom. Plaho se ogleda, no ne vidje nigdje Mirkovića. Uto pak već je k njemu pristupio gospodin, iz daleka mu pružajući obje ruke. Prepozna šurjaka Lucića u kratkom staromodnom fraku izlizanih lakata.

— Zar me ne poznaš?

— Ma ti si-, zdravo — šurjače! Ali što ti ovdje — a gdje je sestra — nje još ne vidjeh?

— Nje nema, — ja sam sâm, — imadoh posla u Zagrebu, — pa me prijatelji nagovoriše, da dođem ovamo, — i eto ti mene seoskog medvjeda među vama finom gospodom.

— A kako tamo kod vas? Majka mi je doduše prije nekoliko vremena pisala.

— Sve je dobro. No kako ti? Moram ti kazati, da nisam više mislio na tvoj povratak u Hrvatsku.

— Tako -! odvrati tek smeteno Živko.

— Znaš, ne bi se napokon čudio nikomu, tko si ne želi ovamo, — jer prilike naše upravo su užasne. Odozgo samovolja i sila, odozdo terorizam — kukavština, — pa da onda ne postaneš stari zagrižljivac — kao ja.

— No — no. Neće valjda biti tako, — moj šuro! — Lucić nije više pustio Narančića. Uplete ga u živi razgovor, a Narančiću bijaše taj prijatni susretaj pravi melem. On se uvijek pobojavao, da će ga poslije njegova odnošaja s barunicom izbjegavati sav nearistokratični svijet u Hrvatskoj. Koliko je dakle sada bio zahvalan Luciću! Bijaše mu neizrecivo ugodno razgovarati opet o stvarima, koje su mu nekad bile bliske i drage. Koji put je cinički način Lucićev izazvao u njem protuslovlje, te bi pravim žarom uzeo braniti svoje nazore i protiviti se njegovim primjedbama. To ga iznenadi. Nalazeći u sebi toliko čuvstva i ljubavi za sve, što je domaće, gdje se je dosele bojao samo i pomišljati na što i silom turao od sebe svako slično ganuće, jer se držao za sve nevrijednim: sada mu bude, kao da se je iz sna probudio. Poput zdrava čeljadeta, kad u jutarnjem polumraku ustane i veselo tare oči u vidu mladoga sunca, on se sada malo ne protegao, ispružio tijelo i u taj jedan čas bude mu veoma lako. Već dugo nije tako osjećao.

Lucić ga na to povuče k svomu stolu, oko kojega su sjedili sami narodni priznanici, umne glave, zaslužne ruke. Iz prva se Narančić opet plašio, neće li ga tko odsudnim susretanjem kazniti, te dosta nesigurno pristupi k društvu. No Lucić predstavi ga slavnim riječima, a svi ga radosno i prijatno pozdrave. Omiljeli pjesnik Ž. na čelu stola pruži mu iz daleka ruku i reče mu: »Tako valja, da ste opet ovdje. Mi se svi već bojali, da ćemo vas izgubiti kao tolike druge, — a šteta bi bila za vas«. Oh — kako je Narančić taj čas želio, da se pokaže vrijednim takova priznanja.

Onda ga pitahu o nakanama njegovim, čemu će se posvetiti, — a on, zastiđen, što nije zapravo na to mislio i opet ne htijući im kazati, da je gotovo već spreman popustiti barunici, koja zahtijevaše, da se posveti diplomatskoj karijeri, ne mogaše im ništa izvjesno odgovoriti.

— Ta sad ste s učenjem gotovi! Načinili ste, hvala Bogu, svoje ispite, a to je glavno, — no — čovjek ste na mjestu: sada pak treba da se odlučite na pozitivan rad, gdje ćete moći na uhar domovine i naroda raditi. Vjerujte mi, lako je sada — kao doktoru, — ne trebate baš u kakvu pisarnu, — neće škoditi, ako otvorite makar kakovu mljekaru. Doktorija neće za to trpiti, a bome ni mlijeku škoditi, — rekao mu književnik i novinar B., čovjek ozbiljan, koji već godine i godine prodiče mladim ljudima, neka za Boga ne idu samo u javne službe, nego da se posvećuju i produktivnim zvanjima.

Poslije skrene razgovor na javne odnošaje u zemlji. Tu su sjedili sami odličnici naroda, većina ih zapremala znamenita mjesta bud na kojem polju, no tek su nekoji od njih, po zanimanju odvjetnici, smjeli glasno i otvoreno izjavljivati svoje mnijenje. Drugi su se plaho obazirali, ne promatra li ih koje nepozvano oko ili ne prisluškuje li koje za to postavljeno uho, pa su se usuđivali tek pridušenom riječi iskazati svoja opažanja ili samo sporazumno kimati glavom. A svima se vidjelo, da su teško zabrinuti i da im srca, kucajući tako živo za dom i rod, trpe silne muke. Gotovo bolne jadikovke, najrječitije tužbe prolamale se iz njihovih očiju, iz njihovih tihih pridušenih uzdisaja.

Narančiću također samo što ne puče srce, kad je slušao svu nevolju domovine. Koji put čisto mu se potreslo u grudima, i kao da mu se eto na pomalja suza u očima; ta ljubio je on svoju Hrvatsku svim žarom žarke svoje duše. On je mogao na vrijeme zalutati na stramputicu, gdje ova ljubav nije imala poticaja, da svaki jaki opstanak pokaže svijetu; no on je nikada — nikada nije izgubio. Zato ga sada tim jače morila tuga i prikor, što je dosele zanemario svoje dužnosti, živio samo za svoj grijeh, a ipak ima odavna sve uvjete, da se prihvati posla! Ti su ga uvjeti u jednu ruku sada tješili: u onom svojem stanju ipak je položio ispite! Dakako morade priznati, da je tomu mnogo prinijela barunica, koja je onda nalazila osobito mnogo zanimljivosti u zabavi s mladim princom Žigom R., glasovitim sportmanom, te je Živka upravo silila, neka se kod svojih knjiga pripravlja za ispite. Istina, da ne bi bio postigao uspjeh, kad ne bi bio znao sačuvati svoju ljubav k znanosti. U toj grižnji savjesti odluči sada poći u kolo ovih muževa, pa će započeti nov život. Al koliko je puta on tako odlučio! I bude ga strah pred rođenom slaboćom, a barunica mu se pričini kao njegova zla kob, nesreća, — đavao, i on ju je stao proklinjati!

— Gdje si, Anatole! — prekine ga u tim mislima grof S. — Poslala me barunica, da s njom plešeš. Grof se ovjesio o naslonište stolice i rekao ovo Narančiću u uho, al tako, da se je glasno čulo. Narančić, vičan slušati volju ove žene, mekanično se digne.

— A kamo ćeš? — Šta ti je do plesanja, starče moj! — umiješa se Lucić i ne obazirući se na grofa uhvati Narančića za ruku i prisili ga, da opet sjedne, natočiv mu odmah čašu vina. Živko sjetiv se svoje odluke zbilja ostane kod stola i umoli grofa, da ga pred barunicom izvini, jer da imade ovdje sa svojim rođakom važna razgovora.

Grof se okrene na peticama, učini piruetu i fićukajući Bog zna kakvu ariju vrati se opet u dvoranu.

Narančić pak najprije bješe smeten i uznemiren sa svoga čina, no Lucić brzo opet pokrene pređašnji razgovor i uvede vješto Živka u raspravu tako, da za kratak čas nije više na što drugo ni mislio.

Svijet se jur počeo razilaziti, kad su se također gospoda oko Narančićeva stola jedan za drugim dizali i stali gubiti. Lucić i Narančić bijahu među posljednjima. Lucić ni riječcom ne spomene barunice, a Živku bijaše to samo ugodno. Napokon se i oni otpraviše kući.

Nešto svježe, lako osjećaše Živko, koracajući domu svomu na Zrinjskom trgu. Kao da ga je ostavila običajna umornost, težina, strastvena razigranost. Jasna i zato hladna zimska noć, prazne uspavane ulice, još zadnje zvjezdice na prozirnom nebu, sve ga je to oživljavalo, te još u sobi svojoj, kad je legao u postelju, nije mogao shvatiti, da ide leći — spavati-, a ipak se osjeća tako čilo u tijelu. Blaženim posmijehom na usnama ugasne svijeću i slavodobitno se spomene, da nije bio zapravo cijele noći s barunicom...

Sljedeća stranica→