U noći/XXX.

← XXIX.

U noći XXX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXI. →

XXX.

Po prilici iza dva mjeseca, što je došao kući, vrati se Kačić jedne večeri sa svoje šetnje, na koju bi obično uvijek ponio koju pravnu knjigu, ali bi redovito propustio zaviriti u nju, a mjesto toga protiv volje padao je u snatrenje, u ono »dolce far niente«, u kojem nema mislima kraja ni nozi cilja i u koje naši ljudi pod ovim divnim modrim nebom a sa svojom slavenskom dušom tako lako, tako dragovoljno padaju. Ovaj put još ga je nešto bunilo. Ujutro je prekapao od dosade među svojim stvarima i našao ondje Ružičin medaljon. Taj čas oćuti, kao da bi ga štogod ubolo, i osjeti, da je u licu porumenio. Dugo promatraše sitnu stvarcu i na srce zastre se nešto u isti čas i blaženo i bolno. Sva mu duša zatrepće i za nečim požudi, da se onda povuče za tim istim, kako se žuti cvijet sunčanice žedno podaje i povlači za sunčanim trakom. Čeznutljivo pomisli na lijepo djevojče i bude mu teško, što je daleko od nje — Zagreba — cijele družine. Sve ga se to s tim jače doimalo u seoskoj tišini, ladanjskoj samoći. Sad se više nije mogao toga otresti. Bude mu drago, što je zaboravio vratiti medaljon, te nekako pun miline pritisne ga k sebi i spravi u džep. Kadgod bi uzeo tu svjetlucastu stvarcu u ruke i pogledao u nju, kao da je nešto magijskog strujalo iz nje, on bi razgorelim, u nedogled izbuljenim očima vidio ljepuškasto lice Ružičino, djetinjske joj kretnje s onim posebnim joj strasnim nemirom i ganuto, raskošno razmahan izgovarao čas hitro, čas slovku za slovkom ime »Ružica«. — Tako je bilo za čitave šetnje. Videći plavetnu goru, za kojom leži Zagreb, neobuzdanom ga željom vuklo onamo, te bi se duhom krilio preko gorske kose, da traži djevojče mlado, svoje drugove, svoja šetališta i šetaoce, zaviđajući svakoj ptici, koju je gledao, kako visoko nad njim u prozirnom zraku leti onamo daleko.

Vrativ se kući sav još raznjihan htjede ravno u svoju sobu. No u dvorištu pod lipom sjedio otac s još jednim gospodinom. Glasno se razgovarahu, prepirući se živahno i u prvi mah nisu ni spazili Krešimira. Tad ga slučajno spazi otac i povikne:

— Hej, Krešimire! Dođi ovamo, eto mila gosta, da ga upoznaš!

Kačić se nevoljko, gotovo zlovoljno okrene k lipi. (— Oh, on bi volio, i te kako ostati sam —) i pristupi dosta plaho i zbunjeno pred neznanca.

— Ne poznaš li više gospodina? Kako bi! Gospodin Krnjetić, vlastelin orahovački, moj konškolarac i susjed. Ovo je moj sin.

— Drago mi je! — javi se Krnjetić srdačno bez ikakvih ceremonija, pruživ ruku došljaku. Krešimiru se odmah novi poznanac svidje. Nešto iskreno, jednostavno, dobro izricala mu sva prikaza. Kratka sijeda kosa i duga kao snijeg bijela brada pod jedrim crvenim licem otvorenih, još uvijek lijepih poteza s prilično jakim, nešto podvinutim nosom nad dugim uvijenim brkom: sve to sjećalo Kačića na likove starih Hrvata, kako ih je u muzeju i u Trakošćanu vidio, pa gledajući ga k tome u kratkoj sivoj surci s crnim gajtanima i uskim hlačama u visokim svijetlim čižmama, pogotovu je Kačić u njem gledao nešto originalno, sačuvano od sadašnjosti, nešto pravo hrvatsko.

Starci se ne dadoše dolaskom Krešimirovim smesti u dojakošnjoj zabavi, već nastaviše svoju prepirku. Kačiću udari ponajprije u oči, da Krnjetić sveudilj govori u čistoj kajkavštini, nepomiješanoj ni ciglom štokavskom riječi. Očito bijaše, da se starac upravo brižljivo ugiblje riječi »što«, pa da baš bira najneobičnije kajkavske izraze. I, za čudo, Kačiću, komu bijaše kajkavština zazorna i neugodna, sada se baš sviđala u ustima ovoga starca.

Nije se doduše miješao u njihovo pravdanje, no pristajao je posve uz Krnjetića. Ovaj je navaljivao na »Ilirce« i pripisivao im svu bijedu, koje je poslije njihova pojava zemlju pritisla, psovao narodnjake kao sluge crnoga kabineta, slavio dobra stara vremena, kad si se mogao za cvanciku do sita najesti i napiti, i još »drobiša« iz nje dobiti; kad si bio u svojoj županiji sam svoj gazda, a nisu ti zapovijedali svakojaki »graničari« i »pemci«; kad je i seljaku i građaninu i gospodinu bilo dobro, te se smio duhan saditi, sol se gotovo badava dobivala, a »štibra« nikakva ili posve neznatna plaćala. Šta je bilo njega briga, kad mu je Kačić senior dobacio »modernu državu i njene potrebe, njene dobrobiti za zajednicu« — on je ostao kod svoje, ne popuštajući ni onda, kad mu je Kačić spomenuo, da su njegovi negdašnji i sadašnji jednomišljenici prihvatili ovu »modernu državu«, te se pače i oni nazivlju »narodnjaci«.

— Vičeš, moj Krnjetiću, na to »danas«! Što vičeš na »danas«, to bih ja mogao, al ne ti. Ta tko je gospodar, nego tvoja stranka, — i tvoji Madžari! — raspaljeno dovrši stariji Kačić.

Krnjetić u prvi čas ne odvrati išta, pače se zabuni i tada kao zastiđeno i nezadovoljno mahnuv rukom reče više za sebe: — Oh — nisu svi pravi! — Pustimo to — ja se ne razumijem u tu današnju politiku. Valjda nije inače moguće, — i njih i nas prevarilo doba — prevario Beč, — što ćemo!

No Kačić ne htjede odustati, već uvijek iznova stane u smislu novinarskih članaka napadati na postojeći sustav.

Krnjetić pak ne htjede nikako da mu izravno odvraća, nego bi napokon stao braniti negdašnje stanovište svoje i svojih jednomišljenika. Kod toga je uzvisivao stare pravice i sloboštine; tvrdio, da je jedini oslon u njima; hvalio se, kako je uvijek vjeran bio i ostalo svojim načelima i nikada ne htjede biti drugo nego »Horvat«.

Krešimir bio je sada posve zauzet za starca, te se ne mogaše više suzdržati, a da mu ne povladi.

— Vi i vaši mogli ste se prevariti, al bijaste barem uvijek pošteni. A što je glavno, niste nikada napustili ime hrvatsko! — umiješa se on.

— Što ti znaš! — plane otac. Zar ne, milo ti je sada, da se ureduje u hrvatskom jeziku, da imaš hrvatskih knjiga, da se danas piše i govori jednako u Primorju kao u Srijemu i u Bosni, da se osjećamo jednim narodom? Zar ne, da je to lijepo, sinko moj? Al da je tako, nije, bora mi, zasluga ni Krnjetićeva ni njegovih madžarona! Jer tko je derao narodne knjige i palio ih? Tko je proklinjao štokavštinu? Tko je hrvatsko ili kako oni hoće »horvacko« ime nastojao stegnuti na tri gornje županije i borio se za posebnu Slavoniju i Granicu? Tko je išao u mađarski sabor i ondje molio uzdignutim rukama, da Madžari s oružjem u ruci idu u Hrvatsku protiv nevjernih Ilira? Tko je mađarski jezik htio uvesti u hrvatske županije? Je li to bilo pošteno? Je li to bilo pravo hrvatski? He, što ćeš na to? Evo, to ti je prava slika; oni su bili s dopuštanjem Madžara dobri »Horvati«, jer kao takovi nisu nikomu preko Drave bili na putu. Ja, koji sam proživio ono doba — ja znadem!

Kod večere umirili se duhovi staraca, te se ljubaznim prijateljskim načinom praznila čašica za čašicom. Krešimir morao se u sebi čuditi, kako ovi stari ljudi mogu slatko jesti i silesiju vina popiti, a lica im se tek rumene! Do pravdanja uopće nije više došlo. Krnjetić stao pripovijedati zgode i doživljaje iz svoga negdašnjega doba i cijele okolice. Riječ mu slasno tekla, a najvećma svlada Krešimira ljubavlju, koju pokazivaše za sve, što je iz prošlosti, što dalje to milije.

Na rastanku pozove Krnjetić Krešimira, da što prije dođe k njemu u Orahovicu.

— Vidjet ćeš barem, kakav je to stari madžaronski »norček«, — rekne otac, kad ostadoše sami.

— Tako? — odvrati tek Krešimir.

— Ta valjda si opazio, kako miješa katkad koju madžarsku riječ, a ne zna upravo baš ništa mađarski. Sinove je krstio jednoga Atilom, drugoga Arpadom, a kćeri mu ime Šarlota. Svaki sluga dobije kod njega novo ime; od Josipa načini Jožija, od Imbrića Imreja, od Franceka Ferenca itd. Ne trebam ti više kazati, nego da je pače od našega poznatoga rodoljuba i narodnjaka Ivana K. učinio Jančija, pa ma koliko ovaj prosvjedovao protiv toga, on sveudilj Janči pa Janči.

— A ma čudak! — prekine oca sa smijehom Krešimir.

— Ne čudak, nego luđak! Kada čuje samo štogod madžarskoga, obliju ga suze od tronuća, čega li? U svom vijeku nije ništa čitao i ne zna ni za jednoga znamenitoga pisca. Kad mu spomeneš Goethea, može ti se dogoditi, da ga zamijeni s Rollvesom, piscem »Živinvračitelja«. No zato da ga čuješ, kad započne o literaturi; on će odmah: »Erdek teremtete — uje ninč — kaj je sve to, dajte čitajte Petöfyja i Etveša, — to su glavice! Al dakako, Madžari su vražji dečki! -«, ovako on o literaturi, a nije ni Petöfyja ni onoga drugoga čitao.

Krešimira sada tek stane zanimati Krnjetić, i čvrsto odluči, da će što prije k njemu otići, a ne odvrati ga ni to, što mu otac reče, da je o Rauchovoj instalaciji dao u slavu povratka starih vremena osam dana pucati iz mužara i kresove paliti, dok mu nije izgorio čitav jedan hambar sa svim prirodom one godine.

— Barem ima svojih misli! — primijeti Krešimir.

— Svojih misli! Ala si čudan svat. No, dakako, vi s njima očijukate, jer ni vi ni oni ne shvaćate dalekih ciljeva narodnih. — Svojih misli, kažeš! Lijepih li misli, kad tvrdi, da su Madžari najizobraženiji narod u Evropi! Da, jednom vratio se iz sabora peštanskoga, — prije ga naime birali u sabor, — ja ga slučajno sastanem, ne ovdje, nego u gradu, a on kao lud stane nasred ulice i začne vikati: »Šta vi narodnjaci, šta ćete sada! Baratom, to ti je izvanredno, — ovi Madžari! To su coprnjaci, što li ti sve ne učiniše! Kažem ti, Pariz mora da je selo prema Pešti!«

— Djetinjarije! — prekine Krešimir.

— Djetinjarije, veliš, — al nisu djetinjarije, da u svom vijeku nije još ni novčića dao za koju narodnu hrvatsku stvar, — a za Madžare, makar nije bogataš, neka samo čuje, da se u koje ime štogod sabire, eto ti njega, i vjerni brat šalje svoj obol. Za sam Abdul-Kerimov mač dao je pet forinti. Takav ti je!

— No sada nije više u saboru?

— Nije! — E — čini mi se — nije sasvim u milosti. Napokon nije on iz interesa, nego iz uvjerenja pa ima s toga koji put svoju glavu.

Sljedeća stranica→