U noći/XXIX.

← XXVIII.

U noći XXIX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXX. →

XXIX.

Drugo su jutro vukla jednoprežna slaba kola Kačića putem u zavičaj. Otac mu se nastanio, kako je nakanio, na svom obiteljskom imanjiću od nekoliko jutara. Kačić bijaše ondje tek nekoliko puta, još kao dijete. U vrijeme očeva službovanja držao ga susjedni jedan seljak u zakupu, pa su Kačićevi, živući u Slavoniji, rijetko ili nikada dolazili radi velikih troškova putovanja. No ma da nisu Kačića spajale čvrste niti rodnoga mjesta, ni slatke uspomene prvoga djetinjstva s ovim krajem, ipak se radovao, što će uljesti u dom otaca i djedova, — u staru drvenu kuću. Davna hrvatska prošlost kao da ga pod ovim krovom iščekivala, a ova prošlost bijaše za nj sveta, veličajna i puna čara.

Jasno proljetno jutro uzdizalo mu također dušu. Ono nježno modro nebo u visokim nedoglednim visinama sa svojim oštrim mirisnim dahom i sjajnim mladim svijetlom; one modre planine u šiljastim rubovima, optočene zlatnom bojom tek nešto višega sunca; oni bliži bregovi, obrasli mladim šumama i obrezanim čistim vinogradima; ona daleka podolja, iz kojih se puši prozirna magla, da oblijeva žitko granje drveća modrikastim ljeskom i čini, da je sva daljina zapredena tankom srebrnom koprenom, kao lijepa djevica, kad nježno lišce čuva od sunčana žara; sve to budilo je u njem čas blaženo-žalobna čuvstva, nejasne razmaknute slike iz nekog dalekog doba, da li budućeg ili prošlog; a čas bi mu uzbunilo srce velikom radosti, da bi bio najvolio glasno iz svega grla zapjevati, zaoriti u skladu sa svom silnom pjesmom naravi, koju su pjevale i ptice u šumi i kukci u travi i mušice u zraku, i tamo negdje u bokovima žurna potoka za gajevima i grmovina mlada pustopašna pastirčad.

»Oh kako je sve to divno, krasno i vječno! A mi gradski ljudi u zadimljenim sparnim kavanama pravdamo se o svem i svačem. Briga za sve to ovu seosku prirodu! Koliko ludosti u tom čovječjem nikad mirnom životu, — a gle, ovaj veličanstveni mir, koji ipak uvijek rađa, uvijek stvara, uvijek ide bliže svojemu cilju! — pomisli Kačić, pa se iznova zagleda u prekrasnu okolicu, rastrtu u podnožju brda, preko koga ga vukla kola.

U ravnici sastajao seljake. Videći im poderane zamazane surine, gledajući, kako bosonogi klipšu po tvrdom kamenju na drumu, suha lica, zlovoljni i zabrinuti — zanos mu bude poparen i stane razmišljati o kukavnom životu našega seljaštva. Duša ga silno i istinito zaboljela. »O, otvorit ćemo mi ljudima oči!« — rekne gotovo glasno, da ga je kočijaš upitao, da li što zapovijeda, i zamahne rukom kao na grožnju.

Kasnije je vidio čitavu hrpu djece na paši s nekoliko glava krmadi i dvije tri mršave krave, davno nečišćene, na pašnjaku, obraslu posvuda gustim grmljem i trnjem tako, da nije bilo ni vidjeti tratine. On doduše nije o gospodarstvu mnogo razumio, no zato je ipak pogodio, da mu se tu prikazuje slika užasne zapuštenosti i gospodarskoga neznanja. Kako mu je svaka najsitnija žilica kucala za narod i njegov boljak, kosnu ga se ovo neizrecivo teško. »Oh, zanemaren — zanemaren nam je strašno narod! Treba čvrsto raditi!« — i mekanično segne za manjom putnom torbom, u kojoj je spremio čitav kup brošira i monografija svoje stranke. U taj tren sjeti se Narančića, pa mu se pričini sumnjivim, da li će iz ovih spisa niknuti sjeme, koje će gospodarstvo hrvatskoga naroda podignuti. No brzo se snađe. »Dakako! — Kako ne? Treba najprije dovesti narod k svijesti, izvojevati mu slobodu i sva prava, prije i onako nije moguće podići ga materijalno. Ta neprijatelji naši, gospodari naši, upravo žele i moraju nam željeti siromaštvo. Siromah — gotov rob, gotova kukavica! Kad sunce slobode sine i pred naša vrata, sve će se popraviti; dotle bi bilo svako nastojanje jalov posao. Neka Živko kaže, što hoće. Eto, Bog bi ga znao, što je s tim čovjekom — o da li je istina, da se sasvim otuđio i postao pravim aristokratom?« — Vozeći se kraj bujne cvatuće livade, spazi na njoj dvoje kljusadi, gdje pase, dok se je čuvar pomnjivo za grm sakrio i ondje drijemao.

— Tepče! — dovikne mu Kačić ljutito, a momak najprije prestrašeno skoči iz grma, pa uvjerivši se, da to nije bio vlasnik livade, izvali se mirno na svoje pređašnje mjesto.

— Takav je — jao — narod naš! — pomisli bolan.

Uto dođoše do jednoga sela. Pred kućama gnusne i gnjile zelene mlake, gotovo čitave bare; na okna niskih koliba bez dimnjaka sukljao zadušljiv smeđi dim; djeca gotovo posve gola valjala se s psima po blatnu dvorištu ili po prašnu drumu. Pred niskim dućančićem stajao kramar žid još onakav, kakav je iz postelje ustao, te točeći seljacima oko sebe napitak u litrene boce, brižljivo pazio, da mu ne bi koji izmakao, a da ne plati. Seljaci su odmah na mjestu, razbočivši noge, nagnuli požudno bocu na usta, da onda obrisavši golom rukom usta i brkove, reknu: »Baš je bio valjan čovjek, koji je izmudrio ove špire. Ta eto za groš, pa se pošteno napiješ!«

Nešto dalje stajala je oveća zidana kuća. Crna ploča s natpisom »Ured upravne općine N.« kazivala je svijetu, da ovdje počivaju brige i zadaće javne uprave. Premda je tek sedam sati sjutra, sabralo se pred vratima već sila naroda. Jedni zamišljeno sjede na suncu i strpljivo zijevajući iščekuju, kad će na njih red doći, da uniđu u pisarnu. Drugi pak viču, buče, svađaju se, da je Kačić mogao razumjeti, da se pravdaju radi kućne diobe.

— Oh, ta naša gospoda — mudra, eto, što su svojim diobnim zakonom učinili! — promrmlja u sebi.

Većina je seljaka držala u ruci modre zamrljane knjižice i čulo se, kako gotovo svaki glasnom vikom ponavlja: »Ta plati, uvijek plati, a nikad gotov, siromah ne zna već kuda, — sve im dadeš — platiš prije porez negoli se nahraniš, — a ipak si još dužan, — još nije dosta! E, dakako, — zato gospoda puše fine cigare i kartaju se kod Kobija!«

Na kraju sela spazi Kačić množinu sakupljena svijeta. I ondje se vikalo, da ne može gore. Pred napola porušenom seljačkom drvenom kućom, kojoj je krov na sve strane raskidan, stajao nekakav kaputaš u visokim čizmama, uza nj dva oružnika, a nešto podalje skupljeni narod. Gromkim glasom govorio je nešto prema dvorištu, u kojem su dva tri općinska pandura vucarila malenu mršavu kravicu, za kojom je na pragu kuće plakala žena s djecom gorko, da bi se, čini ti se, kamen umekšao.

— Zadnja — zadnja kravica! Što ćete sada, djeco! Sve nam oteše: lani konje, preklani svinje, jesenas sav prirod, a sada i to. O, vi raspikuće, zar se ne bojite Boga! — jadikovala je seljakinja.

— Šuti, babetino, prokleta coprnjice! — prekine je onaj u visokim čizmama s ceste, — mi smo carski ili bolje kraljevski ljudi. Ne misli, da pred tobom stoji tvoj općinski načelnik, koga se možeš nagrditi. Sa mnom se ne šali; ja ću hitro tvoj neoprani jezik urediti, — možeš u Lepoglavu doći.

Pred stajom nijemo je kao u ludilu stajao seljak, u ruci držeći toljagu.

Kad je Kačić sve to čuo i vidio, bude čisto bijesan. Najvolio bi skočiti s kola i »silnoga onoga tamo gospodina« čvrsto izlupati. Padne u teške jadovne misli i sva mržnja na postojeće odnošaje strasno mu u duši uskipi i očajno klikne: »Ovo je pakao! A gle narod na sve šuti — mirno trpi, oh — to je stvoreno za robovanje. Madžari svoje ovrhovoditelje popale i žive ispeku, a ovo — ovo je strpljivo kao janje!«

Seljak, koji ga je vozio, obazre se. Podržav malko konje okrene se natrag sasvim Kačiću:

— Evo, tako je, kad ljudi ne plaćaju, pa su još tako ludi, da se protive. Što može siromah seljak? Gospodi se valja pokoriti, za to su ovdje. Ja, hvala Bogu, isplatio svoj porez, pa nikome ništa.

Krešimir se prezirno okrene od njega i ne odvrati mu ništa. Tad se sjeti, da seljak valjda i njega drži za »takvoga« gospodina, pa za to tako govori. On je napokon poznavao pretvaranje našega seljaka. Da ne bude dakle u takvoj sumnji, počne psovati na takovo utjerivanje poreza. Seljak ga najprije u čudu i s nepovjerenjem slušao, no kad je Kačić stao sve gore psovati, spozna, da »taj ozbiljno i istinito« misli, pa se uzme i on tužiti i jadikovati. Oh, da ste ga sada čuli, kakve je grozote pripovijedao, da se Kačiću u pravom smislu riječi koža ježila.

On se tek umiri, kad su opet dospjeli među poljane i livade. Svaki je čas vidio štogod, što mu je oku godilo i dušu blažilo. Preko poljane pod brijegom, obraslim bukovom šumom, sterao se zelen bujan pašnjak; u sjeni, što se daleko u nj iz šume zalijevala, razabiralo se krdo blaga, a iz njega domnijevao sitno tanko zvuk praporaca, ovješenih oko vrata šarene teladi, što se vrtjela u nespretnoj igri oko matorih krava, koje su mirno ležale ili lagano plandovale u rosnoj travi.

»Idila!« — primijeti Kačić i priznade, da dugo već nije vidio što tako dražesno, veseleći se iznova ladanjskom životu, što ga čeka. Dolje opet nešto u širokoj i do modre daljine izgubljenoj ravnici vidio je u sredini travnika osamljen napô posušjeli ogroman hrast, iz koga se samo nekoliko potrtih posve suhih svrži, fantastično previtih i kvrgastih, ukočeno u zrak izbočilo, te mu tek na najnižim grančicama buji mlad proljetan život u jasnom zelenom lišću, a posvuda se po njem vije i liže zimzelen tustim i tamnim zelenilom. I dok je to Kačić neizrecivim užitkom promatrao i padao u nehotične sanje i mašte o dugom vijeku staroga duba, o tolikim ljudima, koji dođoše i prođoše, o vječnoj bijedi, koja je tuj bila, dok je još to silno stablo žirom bilo, a ni danas, dok je evo na koncu života, nije ništa manja, — uto se i kola bliže primakoše, a sa suha svržja poleti velik jastrijeb, da se dostojanstvenim letom digne u zrak, te poput kralja lebdi u svem svojem veličanstvu nad niskom ovom zemljom, uistinu pak, da se taj čas gladan bijesno spusti na majušnu životinjicu u travi.

— Takav je svijet, takav. Eto mu prave slike! — gorko i turobno uzdahne Krešimir.

Što se više primicao domu, to mu je teže postajalo i osjećao se veoma nemirnim. Nije mu išlo u glavu, kako će pred oca stupiti. Stidio se radi svoga pada na ispitu, mislio je pače, da bi si pomogao neistinom, pa pripisivao čitavu nezgodu pizmi povjerenstva, političkomu progonu; no odmah se zasrami i odbaci tu misao od sebe. »E — kazat ću, da je bio zlosretan slučaj, pa napokon istina je; da sam imao malko sreće, bio bih dobro prošao!«

Napokon prepozna iz daleka brdo, na njem drvenu nisku kuću slamom pokritu, dva jablana nuz ljesu dvorišta, za kućom šljivik, dalje s druge strane gospodarstvene zgrade.

»Eto — Šmirovo! Eto — dom!« — klikne duboko ganut.

Umorno kljuse teško se na brdo uspinjalo, no Kačiću, koliko ga i tjerala ljubav djetinjska, da se što prije baci ocu oko vrata, ipak je i ovako bio korak konja prenagao. Upravo se bojao časa, kad će stupiti pred roditelja. »Kako ću mu se ispričati, — što ću mu kazati?« mučilo ga neprestance.

Došavši napokon gore, spazi oca pod lipom sred dvorišta. Sjedio je na klupi i čitao novine. Na glas kočijašev, da otvore ljesu, digne glavu i staviv si pred suncem ruku nad oči, pogleda na došljake.

— Oho, gledaj, eto moga Perice! Živio, sinko! — i starac sam potrči, da ljesu otvori. Kačiću bude u jedan tren sasvim lako. Skoči s kola i prebaciv se preko prelaza kraj ljese, pohiti u naručaj očev.

Otac bio gotovo izvan sebe od radosti.

— A ma gledaj ga! Kakav je to silan medo, gotov orijaš postao od moga djeteta. Odakle si takav junak uzrastao, — živio — živio! — kliktaše starac i uzrujano gladio sina čas po licu, čas hvatao ga za ruke i ogledao sa svih strana.

— Oj, da te vidi sirotica pokojna majka, ala bi se radovala! Dobro — dobro. No ja sad brbljam, a ti si zacijelo gladan. Hej, Nežo, ili ti, Magdo! — odmah spremite štogod za mladoga gospodina, — viknu prema kući, kojoj se u sredini vidjela kuhinja s otvorenim kominom.

Zatim se okretne opet k sinu i uhvativ ga pod ruku, povuče ga za sobom prema dvoru.

— Eto, ovako sam udesio život. Ovdje ću boraviti svoje dane. Dakako, malo mi je teško, ekonom nisam, pa i na čemu da ekonomiju tjeram? Al napokon što ću, — zar da u gradu plaćam stanarinu? Uostalom imade i ovdje društva, pa ti neće biti dugo vrijeme, — a ti i onako imadeš posla. (Starac pocrveni i smete se kod ovih posljednjih riječi, požaliv, da je sina sjetio na nesretne ispite).

— O ja ću učiti, — moram se za rigoroze pripravljati.

— Dobro, bene! Znam ja, da si ti marljiv. A danas ćemo razgovarati i ništa drugo; dugo se već ne vidjesmo. Ta ima već više od dvije godine! Gotovo ne mogu razabrati, je li to moj mali Perica. Kakav si velik i čil narastao, a bome znam, da ti nije išlo dobro.

Uto dođoše iz dvorišta preko praga u otvoren hodnik, iz kojega su jedna vrata vodila u prednje dvije sobe, srednja u kuhinju, a treća naprama prvima u stražnju služinsku sobu.

— Usko je, usko! — uzdahne otac. — No što ćemo; graditi nemam čime, pa napokon naši stari Hrvati bolje su živjeli od nas, pa su mogli u takvim kućama biti. Zašto ne bi mi?

— O, meni su mile ove stare kuće, to je nešto pravo hrvatsko. Ne mogu ti kazati, kako se veselim, što ću ovdje biti.

Stupiv u sobu, pohiti Kačić odmah do ogromna starodavna kanapeja, namještena među prozorima u pročelju. Baci se veselo na nj i zaokruži svu sobu dugim blaženim pogledom.

Navale na nj uspomene iz mladih djetinjskih i dječačkih dana, te mu bude i bolno i slatko sve u jedan mah.

Otac pak nemirno hodaše sad ovamo, sad onamo. Nekim je strahopočitanjem gledao na sina, kao da svojim očima ne vjeruje, da bi taj ozbiljni čovjek bio onaj njegov dječko otprije. Malo ne i plašio se pred njim, padajući u onu plahost i nesigurnost, što je uvijek ljudi stariji imadu prema mladima, te se pobojavao, da će izgledati pred sinom kao da je zaostao i kao da u ropotarnicu spada.

Kačić je također pogledavao na oca. Kod dolaska pričinio mu se dosta ostarjelim. Kosa, gle, posve je bijela; no videći opet njegovo dobro pothranjeno lice crvene svježe boje i dobroćudnih crta pravoga veseljaka, zatim lako gibanje, živahnu kretnju, koliko je samo dopuštao prilično tusti objam tijela, pomisli Krešimir: »E, pa nije ova penzija oca tako ubila!«

Zato se sada usudi zapodjeti o tom riječ. Starac se taj čas uzvrpolji i prekipi. Stane vikati, psovati i žestiti se. Iz tužbe na nepravdu, koju mu naniješe, zađe u općenitu kritiku dnevne politike i domaćih odnošaja, pa — Bože moj! — kako je odlučno, kako strogo sve skupa osuđivao i olakšavao si duši time, što je na sva usta glasno i slobodno psovao na sve mogućnike i njihovu politiku, pa slavio skoru pobjedu narodnih idejala i čežnja. Ta trideset godina morao šutjeti kao som, bojati se svakoga đavola, zapravo ni pisnuti, protiv svoga uvjerenja raditi u službi za političke svrhe, koje je svom dušom mrzio. Tko dakle pravedan smije mu sada zamjeriti, ako u srdžbi svojoj i u psovkama zaboravi granice?

To je jedino činilo, da laglje podnosi penziju.

— Barem ne moram hiniti i lagati! — tješio bi se sada i pred sinom. Dakako — slabo odmjerena mirovina silila ga, da misli, ne bi li se opet ukopao u koji ured i tako se domogao boljeg dohotka.

— Rado bi me ovdje izabrali načelnikom. Ljudi su za me, neće se ni podžupan protiviti, e, kad je čovjek siromah, nije druge. Vederemo! — To ti je budućnost činovnika, da pod stare dane, kad mora u mir, opet nije druge, nego ajde pa traži iznova, kako ćeš što drugo početi, ako hoćeš da barem nekako živiš! Oh, ja bih ti savjetovao, da ne ideš u beamteriju!

— Pa i ne idem!

— E, Bog zna, ipak je i u njoj dosta dobra!

— Ma ne protuslovi sam sebi. Gledaj, kako je s tobom, — to je dosta.

Kačiću bijaše tako voljko i drago oko srca, da se nije htio dalje inatiti. Ovo neprekidno unutarnje veselje, gotovo slavljenje ne htjede si ničim pokvariti.

Tako bude, da cijeli ovaj prvi dan nije poveo riječi o politici. Ni onda, kad bi ga otac nestrpljivo i plamteći od znaličnosti pitao, što je novo u »Evropi«, kako se ima s istočnim pitanjem, kako s dualizmom i da li će naskoro pasti, da li će se republika u Francuskoj održati i ima li nade, da će nihilizam u Rusiji jenjati?

Sve je to starac gotovo u jedan mah raspitao, a Kačić ili mu nikako ili tek od nevolje i nemarno ma što odvraćao.

Nije bio nakanio tako, ali samo je od sebe došlo, da pod starim ovim krovom, u krugu tih ormara i stolaca, poznatih još iz djetinjstva, na očigled tih slika, koje su prikazivale okolice iz Švajcarske i Škotske i ratne prizore i prilike iz Krima, Solferina i Kraljičina Graca, nije mogao drugo nego svom dušom tonuti u prošle dane, a onda se opet veseliti kao dijete svakoj najsićušnijoj malenkosti ladanjskoga svijeta i doma svoga.

Radi toga, što je došao mladi gospodin, odredio je stari Kačić, da kod stola dvori momak Jankić, koji je u jednoj osobi obnašao čast inoša i kočijaša i kravara. Kačiću se ta dvorba pričini doduše smiješnom, starinskom staleškom predsudom, i sjeti se Bradača, koji bi u tom zacijelo nalazio trag tiranstva; no ne reče ništa, ne htijući ocu veselja kvariti. Napokon i njemu se samomu to sviđalo i veselilo ga.

U večer legavši u manjoj sobici na postelju udobno, udobno ispruži udove i s nasladom uvuče u se miri bijelih domaćih ponjava, pomiješan mirisom »majčine dušice« i »ružmarina«, što se od nekud — Bog zna otkud — ta od svakuda točio zrakom sobe. Zadovoljno šapne: »Ipak je kod kuće najljepše!« — te se slasno bez svakoga povoda nasmije, a na to odmah ugasne svijeću i bezbrižno slatko usne. Davno, davno ne bijaše mu tako! Nešto zdravo, nešto mlado kao da mu je uljezlo u dušu i kao da je ovaj svježi ladanjski zrak, ovaj skromni starinski krov imao u sebi neku posebnu snagu, te je svojim mirisom svježe trave donosio prave okrepe duši izmučenoj u vrevi ljudstva. Još u polusnu poredio se ptičici, koja se u podrhtavanju jasne proljetne večeri udobno namješćuje i stiskuje u mekanom svom sakrivenom gnijezdu.

Drugi dan nije se još dalo Kačiću, da počne učiti, premda je u Zagrebu odlučio svakako započeti odmah čim dođe. Čitav je dan lutao i plandovao po okolici. Sastajući se sa seljacima opet nije radio po svojoj osnovi i namjeri, da se upušta s njima u razgovor i kuša »otvoriti im oči«. Nije mu se dalo. Volio je onako bez cilja i svrhe juriti po brdima, sam ostajati i svojim se sanjama podavati, jedino uživati svježi krasni zrak, u koji je visoko rivao glavu i punim prsima uvlačio u se zadah lahora. »Krasno — krasno!« — kliktao bi gotovo neprekidno. Otac ga nije pratio, premda nije našao pravoga posla kod kuće. Doista je kazao, da mora ostati radi okopavanja vinograda i kukuruza, no Krešimir ga nađe na povratku zadubena u novine, koje je držao u društvu sa župnikom.

Kačić više od nemara i slučaja svrne okom na novine. Spazi šifru Hojkićevu pod uvodnim člankom. Netom smirena duša sad mu se starom mržnjom sva uzvrpolji i gotovo kao rak crven u licu prekine oca:

— Pa šta? Zar ti čitaš ove bljuvotine? Ta čovjeku se mora smučiti nad tolikom rugobom.

— Ti dakle ne odobravaš? Zar i ti možda pušeš u stekliški rog?

— Dakako! Al da i nije tako sa mnom, komu Božjemu da se žuč ne razlije nad ovom politikom, što je ovi izrodi tjeraju, a nije im svrha, nego da narod zavaraju, da laglje domovinom pazare.

— Ne odobravam ni ja mnogo toga, istina; predaleko se išlo, napustilo se gotovo sve; — doista nije se dalo inače. No uzme li se opet, — i vi — ni tvoji — ne pogodiše cilja. Kule u zraku, — nemogućnosti, — pak — sve svetinje naše u blato vući, — sa svim slavenstvom zavaditi nas! — Nije ni to pravo.

— Eto, ti si još sasvim u ilirizmu. Taj se preživio. Tebi je dakle nemoguća združena velika Hrvatska! Tebi je nemoguće Slovencima i Srbima otvoriti oči, da spoznaju, da nisu nego Hrvati, a moguća ti je nekakva Slavija od Urala do Adrije; moguće ti je, da ruski Tatari, Poljaci, Pemci i Bulgari i Servijanci — i tko bi ih sve nabrojio, — da svi ti napuste svoje osebnosti, te budu tebi za volju Slavi! Slavi! — Koliko sramote, Bože moj, u toj jednoj riječi!

— Krešimire, sine, jesi li poludio? Ili ti je to zbilja? Slavno ovo ime dakle, pred kojim cijela Evropa strepi, koje predstavlja najveći narod ovoga svijeta — ovo je tebi sramota! Jao meni, lijepo li uznapredovaste! Koliko nas nekoć truda stajalo, da dokažemo neznanju i gluposti, da nismo sami ovdje, nego da imademo milijune i milijune braće! A sada opet! Ako je takova sva naša mladež, onda se mogu neprijatelji naši veseliti. Ta tvoje velike Hrvatske, koja nije družica u kolu ostalih Slavena, ni đavao se ne boji. A sveslavenstva? He-? Čitaj njemačke i madžarske novine, pa ćeš vidjeti. Pa najbolji ti je dokaz, što neprijatelji nemaju ništa protiv toga, da budemo dobri »Horvati«, a reci im, da hoćemo uz to biti još Jugoslaveni ili »plane« Slaveni! Sram vas bilo, da toga ne uviđate — vi slijepci — vi kratkovidi šišmiši. Nesreće! — završi starac sav izvan sebe.

— Ja ne trebam, da nas se tko boji. Tih barbarskih težnja prava prosvjeta ne traži. Meni je Hrvatska presveta, preslavna, nego da bih trebao ma u čem još tražiti okrepe. Da smo samo uvijek imali pred očima ovu istinu, da se umjesto Gaja rodio Starčević, i da nismo lutali u ilirskim maglama, u jugoslavskom švindlu, te srpsko-hrvatskom blatu, kamo sreće — ne bi nam danas bilo ovako, kako jest!

— Ne govori tako ludo! Da nije Gaja, ne bi ti ni danas znao ovako hrvatski govoriti, kako govoriš, te bi sasvim naličio komešu Dančeku Josipoviću, a Slavonac bio bi Slavoncem, Graničar Graničarom; — samo genijalna ideja Gajeva mogla je u onom metežu konsolidaciju izvesti.

Pravda se između oca, negdašnjega Ilirca, i sina, stekliša, otegnula u beskraj. Još kod ručka ne mogaše se smiriti, poslije ručka pak premanula u viku i buku. Svaki je od njih branio svom strasti svoje stanovište i psovao, što je krupnije mogao, protivničke prvake, ne ograničujući se samo na politiku, nego uplećući i njihov privatni život i lične im slabosti, ukuse i tako dalje.

Napokon je otac ugledom očinske vlasti očitao i Kačiću samomu, ne birajući riječi, nego onako, kako mu je uspaljena srdžba nagnala na usta. Starac je uistinu bio strašno razjeđen, posve mu se živci pomutili, bolilo ga, što zna, da mu je sin zalutao. Smetale mu same riječi i rečenice, kojima se mladi čovjek služio.

— Do vraga, gdje si učio naški! Taj krasni jezik, pa kako ga ti tvoji »muževi« nagrdiše! Kakova je to riječ »deržanstvo«? Što je to? Pak onda — kako to reče? »Za da polučiti budu činiti svaku sramotu« Ha, kakva je to sintaksa? Ajte, svi skupa spadate u Stenjevac! — pa starac prezirno pljunuv daleko od sebe digne se, turne na stranu stolac i kletvom u ustima ostavi Krešimira.

— Što ćemo, bez svijesti, bez pameti, ne razumije to ništa! — uzdahne sin, gledajući za ocem.

Ove su pravde odsada učestale, ali ipak nisu poremetile inače dobri sporazumak između oca i sina. Nisu se doduše susretali više onom ljupkom dobroćudnom bezazlenosti, nešto kao da se uvuklo među njih, što je izgledalo kod oca, kao da sveudilj želi kazati: »Ne misli ti, golobrače, da smo mi stari zaostali u svijetu!«, a kod sina opet, kao da misli reći: »Ah, — šta — valjda smo mi mlađi, i naše je vrijeme sada; — nećete nas uvijek smjeti za djecu držati!« No ipak nisu s toga pali ni u kakove zadjevice, pa se i ne ugibahu tim političkim prepirkama. Dakako sina je boljelo, što mora i oca uvrstiti u »tor« narodnjaka, slavosrba, madžarolaca, a oca opet nije ništa manje peklo, što je njegov jedinac, sva njegova nada, pao u takove bludnje, — da ga mora gotovo »norcem« držati.

Porodi mu se također sumnja, nije li ovo političko uvjerenje krivo neuspjehu na ispitu. »Dakako — kako ne! Dječak stao čitati ove ludorije, pomutila mu se glava, pa nije mogao ono drugo učiti!« — I on odluči, da svoga sina izliječi od ovih opsjena, da ga dovede na pravi put. No upravo tim skrivi, da je Krešimir izgubio mnogo i mnogo popodne, mnogu i premnogu večer, sveudilj se s njim prepirući o politici. Starac se nadao, da će ga okrenuti. Da ga uvjeri, živim bi marom slavio i veličao zasluge svojih prvaka, uznosito opravdavao ciljeve svojega doba i žarko branio poglede u budućnost, kako ih je on pomišljao; no Krešimir nije popuštao, i tako eto ti svaki put beskonačne pravde i debate, silne vike, da je sluškinja Neža nejednom dojurila u sobu i klekla pred oca, moleći milost za sina, misleći, da će ga starac tući. Za kratko vrijeme bajale babe u okolici sasvim ozbiljno, da se Kačići, otac i sin, svake večeri tuku. A najgore, knjige Krešimirove međutim su mirno i netaknuto počivale na polici nad pisaćim stolom. Ovo pak bijaše istina!

Sljedeća stranica→