U noći/XXV.

← XXIV.

U noći XXV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXVI. →

XXV.

Na Jelačićevu trgu sastanu čitavu hrpu mađarskih domobranskih kadeta u društvu željezničkih činovnika, također Madžara. Glasna madžarska riječ na daleko im se čula, a Smiljanić, koji je nešto mađarski razumio, primijeti, da se rugaju hrvatskim napisima na dućanima i da o Hrvatima porugljivo govore.

Na drugoj strani stajahu na okupu oficiri stajaće vojske, a uza njih nekoliko elegantnih mladih Zagrepčana. Zabavljali se živahno, obijesno u onoj strašnoj njemštini zagrebačkoj, kojom se najveća uvreda nanosi klasičnomu jeziku Goethea i Schillera. Prolazile također mlade, nacifrane djevojke, postrance očijukajući s časnicima uz pratnju svojih debelih ili suhih matera, te je i mlado i staro čavrljalo neprestance njemački. Sretoše zatim staru ukočenu gospodu, među kojom nije bilo teško pogoditi umirovljene krajiške oficire ili županijske činovnike, pa ni oni ne razgovarahu hrvatski.

— Strašno! — viknu Smiljanić — još nisam čuo hrvatske riječi. Sve to govori tuđim jezikom. Pa usred Zagreba! Kaži onda, da napredujemo! Boga mi, skrajnje je vrijeme, da se nešto učini!

Kačić ne odvrati ništa; no ne zato, što bi bio ravnodušan, nego baš od silne ogorčenosti ne htjede se ni upustiti u razgovor o tom. Pa i Tinke se sjeti. Ona je tako rado hrvatski govorila. I bijedni mladić samo što nije svisnuo od boli.

Ovakav dođe sa svojim drugom u »Narodnu kavanu«. Ovdje nađe sakupljene goste u živu govoru i u primjetljivoj uzrujanosti. Opet bijaše u prekodravskim listovima sve puno pogrdnih članaka na Hrvate i Hrvatsku. Spočitavalo im se, da su siromasi, koje mora Ugarska uzdržavati, a u dugom članku nastojao je jedan od najuglednijih članova ugarskoga parlamenta, da dokaže financijalnu pasivnost i nemoć hrvatske zemlje. Zatim se zahtijevalo od vlade, da već jednom konačno pripoji Rijeku Ugarskoj, neka Hrvati vide, da nemaju na taj biser ugarske krune nikakva prava.

No još više je uzrujala vijest, da je ugarska vlada potajnim načinom učinila odredbe, po kojima bi jedna od temeljnih ustanova autonomije postala iluzornom. Već nekoliko dana prije donesoše tu vijest domaće opozicione novine, no odmah je drugi dan u službenim glasilima iz pera Hojkićeva izišao članak, koji je sve to nazvao izmišljotinom opozicione zlobe i odčitao svoj opoziciji grdnu lekciju, što se služi takovim agitacionim sredstvima, pa je ujedno uvjeravao, da u cijeloj Hrvatskoj nema čovjeka, koji bi dopustio, da se zakon tako krši, a da bi vladajuća stranka bila prva, koja bi takovu navalu na temeljno pravo »zemlje« najodlučnije, a za cijelo i s uspjehom odbila. Narod neka samo mirno ostavi krmilo svojih poslova u dosadanjim rukama. Uostalom, da ugarska vlada, taj simbol slobodoumlja i ustavovjernosti, ni u snu ne misli na takove protuzakonitosti. Ovaj službeni članak umirio je svakoga, a eto danas donose istu vijest službene i neslužbene madžarske novine uz silno slavljenje vlade. U »Pester Lloydu« stajalo je na koncu dotičnoga članka: »Jednom je dakle ipak uvidjela naša vlada, da imade prestati sa svojom dosadašnjom sentimentalnom politikom prema Hrvatskoj, i da je skrajnje vrijeme, da se pokaže tamo dolje, da su prestala vremena sna Jugoslavije, a Zagreb uistinu da nije nego pokrajinski grad ugarske države, isto onako kao Debrecin ili Segedin, razlikujući se od ovih gradova tek u tom, što mu je radi udaljenosti od državnoga središta opredjeljeno, da bude sijelo posebnih organizama«.

Sad dakle nije nitko više mogao sumnjati, da je javljena vijest istinita, no ipak su se još mnogi nadali, da nije dotle došlo, jer službeni domaći listovi nisu još ništa o tom javili. Svatko je s napetošću čekao čas, kad će raznositelj donesti današnji list. I baš danas kao da je zakasnio.

Napokon eto novina. Jedan ih gost pograbi i ne čekajući, da ih konobar usadi, pa našav i ondje potvrđenu onu vijest, lupi razjareno šakom o stol. Drugi međutim našli i više. Bio naime i uvodni članak, opet pod šifrom Hojkićevom, o istom predmetu. Ovdje se vještim slogom i mnogim riječima dokazivala politička potreba spomenute odredbe, a politički razlozi da moraju napokon u državnom životu često mimoići mrtvo slovo zakona, koje ne može sve slučajeve i sva buduća vremena obuhvatiti. »Uostalom — mi rado priznajemo i u tom leži naša moralna snaga — da su glede cijeloga nazočnoga pitanja bili duhovi u Hrvatskoj, hvala našim opozicijama, suviše razmahani, te se u prvi mah svatko — mi ni sebe ne izuzimljemo, — toliko pobunio, da se je u upitnim odredbama više tražilo i dala im se veća znamenitost, nego ih ide i nego se u njima nalazi. Samo zato bilo je moguće, da se je toliko isticala povreda temeljnih zakona. Danas, kad su duhovi podobni, da hladnije razmotre stvar, brzo će svatko uvidjeti, makar mu na raspolaganje ne stoji moć interpretacije zakona, da o povredi nema ni govora. Uvaženi nas pravnici pače uvjeravaju, da su slične tvrdnje s pravničkoga gledišta odveć smiješne. Zato mi opet velimo: u politici treba da bude čovjek hladne krvi, što žalibože u nas Hrvata često ne biva!«

Kad se je sve to pročitalo, nije nitko više sumnjao u istinitost javljene vijesti, te je širom cijeloga općinstva zavladala razjarenost, ogorčenost, pače strava, koju uvijek pobudi i prouzroči čin potajice izveden, jer svatko osjeća, da se od njega nije moguće čuvati, pa da tako nema ni u čem sigurnosti.

Kačića ne samo da je poput svih drugih ranio taj najnoviji čin, nego ga zahvati također ogavnost prema svemu, što postoji. Golema — golema mržnja ispuni mu dušu, a stid ga isto tako oblada. Je li moguće, da se zakoni ovako jednostavno mimoilaze? Dakle Bolić nije pretjeravao? A nalazi se još domaći čovjek, koji se usuđuje ovo braniti, premda je prije nekoliko dana još sam nazvao to bezakonjem i upravo s toga nije htio ni vjerovati u raznesene glasove! — Strašno mu bude, pa kao lud povuče Smiljanića za sobom iz kavane.

— Oh, bijedna moja domovino! — klikne jedva što je izišao napolje, — vlastita ti djeca kopaju grob. Ne tužim se na tuđinca, koji nastoji, da svoju moć raširi. Al vi izrodi matera hrvatskih! To su nam one hvaljene stečevine, — robovi, dok vam ih gazda pušta, uživate ih, a uzme li vam ih danas, tad nemate ništa. A vi ćete mu lizati pete kao i prije. I ja — da Boliću ne vjerujem! Sada tek vidim, kako je mudar i jedini poštenjaković u Hrvatskoj!

Ovo je Kačić s emfazom izgovorio, u licu mu se crte iskrivile, a rukama je kao na grožnju mahao po zraku.

Proljetno sunce upravo je zapadalo i posljednji mu traci tek podrhtavali po krovovima kuća, a sablja na spomeniku Jelačića bana ljeskala se u zapadnom svijetlu.

— Kad oni tako, ne trebamo ni mi drukčije, — obrati se u jedared nakon dulje šutnje Kačić prema Smiljaniću.

— Šta misliš?

— Zar nije? Oni krišom i potajno uništuju ono, na što se kao narod narodu obvezaše, što je njihov i naš kralj potvrdio. A Hojkić ima lica, da to brani. Zašto dakle ne bi mi ishodili skupštinu, makar i lažju? Odlučio sam. Potrebno je. Mogli bi naši neprijatelji još misliti, da je nestalo u nama svake svijesti i da nas nema nego samih Hojkića. Kad starci šute, neka mladost govori. I onako mi smo budućnost.

— Ti ćeš dakle zamoliti dozvolu za skupštinu? No što ćeš navesti?

— Smislit ću već; nije me strah. Idem sada potražiti Jelenčića.

Kačiću kao predsjedniku »društva za potpomaganje siromašnih pravnika« nije bilo teško naći izliku, pod kojom će ishoditi dozvolu za skupštinu.

Drugi dan o podne visio je na crnoj tabli poziv na svu gospodu akademijske građane, da izvole doći na izvanrednu skupštinu, u. kojoj će se raspravljati, kako bi se namakla što izdašnija sredstva potpornim akademijskim društvima i stvorili prikladni zaključci. Skupština bijaše određena za slijedeći dan u pet sati poslije podne. Na pozivu bijaše potpisan Kačić.

Jelenčić, Žunić, Puškarić i Smiljanić preuzeše zadaću, da skupe što više mladića na sastanak. Kod toga su samo posve povjerljivima kazali pravu svrhu skupštine, a drugima su tek dali nagađati, da će se nešto vele važno raspravljati.

Stoga se u zakazano vrijeme sakupi malo ne sve đaštvo. Nije bilo jedino elegantnih »gospodičića«, koji su u isto doba morali biti na Jelačićevu trgu, gdje je svirala vojnička glazba. No ni Kačiću ni ostalima ne bijaše stalo do njih.

Ponešto drhtavim glasom otvori Kačić skupštinu. Onogodišnji rector magnificus, prof. Mirković, dođe sam glavom. Umno mu lice sjalo je plemenitim zadovoljstvom, slušajući, kako mladi ljudi ozbiljno i važno vijećaju o svim mogućim načinima, kako bi dobrotvornim društvima pomogli do što boljega napretka. Jelenčić i Puškarić najviše se isticahu, Kačić se nije mnogo uplitao u raspravu. Jedno zato, što mu ovaj dio skupštine nije bio glavnom svrhom, to ne mogaše hiniti; u drugu pak ruku bio je neizrecivo uzrujan i malo ne plamtio i gorio, da bude što prije na čistu s pravom zadaćom današnjega sastanka. Čas se zastidi gledajući u iskreni dobri obraz starca Mirkovića, a pomišljajući, da će ga morati prevariti, pa bi nehotice svoj predsjednički stolac pomicao sve više na lijevo od njega, čas se pobojavao, neće li rektor ostati, dok se svi ne raziđu, i tako ne bi bilo moguće skupštinu dalje držati.

Međutim se dnevni red iscrpi. Do definitivnih zaključaka nije došlo, te Kačić zaključi skupštinu, zahvaliv se rektoru, što ju je počastio svojom prisutnošću. Mirković se na to nakloni i iziđe iz dvorane. Kačiću kao da se težak kamen odvalio s duše. Nekoji mladići pođu za rektorom, no kod vrata stajahu Jelenčić i Žunić, koji bi svakomu prišapnuli, neka malko pričeka. Uto i Kačić s katedre umoli, neka se gospoda malko potrpe i izjavi, da ovu skupštinu proglašuje tajnom.

— Oho, šta je to? — čulo se dvoranom. Kačić izvadi iz džepa snopić novina i pročita naslov Hojkićeve radnje.

— Propao! Propao izdajica! — zagrmi Jelenčić a za njim sva dvorana.

Sad uzme Kačić upravo žarkom besjedom žigosati Hojkića, njegove tvrdnje i čitavo postojeće stanje. Drhtavim od strasti i ganuća glasom govoraše dugo i lijepo. Zanosna mu riječ uspali čitavu skupštinu, te je govornika svaki čas prekidalo silno i burno odobravanje. Nešto snažno odisalo je i orilo iz svake riječi, iz svakoga zvuka, i nitko se u dvorani nije mogao oteti čaru i sili govornikove misli i zbora i onim plamenim očima, krupnijim i tamnijim nego obično. A kad je pročitao rezoluciju s izjavom, u kojoj se Hojkić proglasuje izdajicom domovine, a pravo hrvatsko ističe kao neosvojno, neoteto i sveudilj postojeće, — onda zanosu i oduševljenju ne bi kraja, te je u tili časak bilo na listini do dvjesta potpisa.

Drugi se dan raznosila Zagrebom, a kr. ugarska pošta vozila širom domovine i tuđine izjavu hrvatskih akademijskih građana, u kojoj se Hojkić proglasuje prodanim čeljadetom i izdajicom domovine.

Kako nije inače moglo biti, izjava izazove silnu graju. S jedne se strane mladež hrvatska svih sveučilišta hapsburške monarkije pridruži zagrebačkim drugovima, a s druge nije vlada mogla ni smjela prekrstiti ruku.

Kačić sam bijaše neobično zadovoljan. Veselio se ne samo s toga, što je Hojkića onako silno osramotio, nego poglavito zato, što je učinio nešto znamenito, pa mu je to osjećanje uzdizalo dušu i svijest. Napokon i taština mlada čovjeka, da mu se ime na svim ustima pronosi, također ga obladala.

Isto tako osjeti u sebi onaj uzbuđujući plamen djelatnosti. Neprekidno se nalazio u razigranom duševnom stanju. Koji mu čas bilo, kao da bi bio opit. Ne mogaše se ni s kim sastati, da mu ne bi sav sjajući u licu pripovijedao o događaju, a na svaku pohvalu tiskao bi ganut ruke dotičniku i malo ne padao mu u naručaj. Dirnut, razigran, pobjedonosan osjećao, kako mu se oči sveudilj zalijevaju suzama radosnicama. Ni s kim ne bi zapreo ni najobičnijega govora o najtreznijem predmetu, a da ne bi odmah pao u velike kićene zanosne besjede.

— Eto dakle jednom — eto me usred borbe, tako mi se javlja život, sad sam stupio baš u sredinu njegovu! — govorio bi sam sebi i osjećao se potpunim čovjekom. Sve đačko kao da je od njega otprhnulo, izniklo, razišlo se u žaru »borbe za domovinu i njezina prava«. Nešto slavno dizalo mu dušu u visine, kako se ševina pjesma krili k sjajnomu nebu. Sjeti se, kako mu je nekoć kao abiturientu rekao kateheta na rastanku s gimnazijom, da će na sveučilištu iz uskoga kruga dosadašnjega izaći u sredinu života i njegove bure, te mu preporučio, da bude svagda rodoljuban i pošten. S ponosom je sebi priznavao, da je ovim korakom ispunio savjet učitelja svoga.

Kod kuće svi mu se čudili, kako se je promijenio. Tako dugo već nujan, zlovoljan i šutljiv, a gle sada, kako je veseo. Majstorica ne mogaše to da prešuti; sam stari krojač stao ga bockati.

— Valjda sretan uz kakovu djevojčicu, ha — ha, ha! — Nije li — ah, — znam ja, — ne branite se — bio sam i ja mlad. O, kako su za mnom žene letile, svaka je htjela da joj baš ja mjeru uzimljem, — i visoke dame, — o — o — al znao sam ja i to! Tako — malko ovdje pogladiti, — malko ondje popraviti! — he — he — he! — uzbrblja se starčić, lukavo se podsmijavajući i sučući podstrižene štetinjaste brke.

Jedina ga Ružica gledala nijemo, — i ona bila je sva zadivljena, no i nekako uznemirena. Niti časka nije mirno sjedila na svom mjestu, grozničavo mijesila od kruha kugljice, da ju je mati morala nekoliko puta opomenuti, neka kruh, taj Božji dar, ne vrijeđa. Kad se otac onako našalio, djevojče problijedi i u zabuni htijući čašu k ustima prinesti izlije svu vodu iz nje. Voda nagne slučajno na Kačićevu stranu. Sad ne bi kraja ni konca krojačevoj šali.

— Što sam rekao! Nisam li pogodio? — Eto krstitaka, — čuvajte se, ta kažem vam — sretan u ljubavi -!

Kačić se nasmije od nevolje, Ružica pak ustade od stola i ode u drugu sobu. Krešimiru se pričini, kao da bi odanle čuo plač. No za čas nije više na to ni mislio. Zurio se, da dođe što prije u kavanu.

Tu nađe u domaćim novinama ogromne članke o događaju na sveučilištu. Spominjalo se u njima i njegovo ime. To ga veselilo i sokolilo. U listovima vladinim osuđivao se oštro ovaj korak mladeži. Pitalo se, kojim pravom mogu oni suditi o javnom djelovanju čovjeka izvan njihova kruga, čovjeka, koji si je unatoč svojoj mladosti pribavio ozbiljnost i realnost misli, koju bi mu mnogi starac mogao zaviđati i koji je upravo s toga dobio pravo, da raspravlja o javnim odnošajima zemlje. Gdje je nadobudnoj mladeži potrebite za to hladnoće? Gdje joj dovoljna znanja? Napokon nisu mlada gospoda poslana na sveučilište, da prave politiku, nego da se pripravljaju za svoje ispite. Konačno nazvao se čitav događaj razbojničkim atentatom, koji bjelodano dokazuje, koliko ludosti, divljaštva, prostote ima među mlađim naraštajem, te se pozivala vlada neka ozbiljno pomisli na sredstva, kojima će u buduće takav nered učiniti nemogućim.

Članak opozicionoga lista, u kojem se slavila mladež poradi dokazana prava shvaćanja, bio je po odredbi državne vlasti zaplijenjen i baš u času, kad ga je Kačić čitao, morade ga dati kavanaru; — gradski stražar stajaše usred kavane.

Službene novine donesoše također vijest, da je vlada odredila istragu protiv izgrednika i izdala rektoratu najstrože naloge.

Kačić se na to tek nasmije. Uto dođe u kavanu Žunić.

— Znaš što novo, Krešimire?

— Ne znam ništa, — šta je?

— Na crnoj tabli visi poziv rektorata za te, Puškarića, Jelenčića, Smiljanića i još neko je, a i za me. Kažu gore, da će nas kazniti relegacijom.

— Tako -! — rekne Kačić i smete se. Tijelom prođu mu hladni srsi.

— Ludost! — šta mi mogu! — silom nemarno primijeti Kačić. Uistinu se prestraši. Bilo mu je za oca. Šta bi on kazao i koliko briga trpio, da njega — potjeraju sa sveučilišta.

Sljedeća stranica→