U noći/XXIV.

← XXIII.

U noći XXIV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXV. →

XXIV.

Malo ne slomljena tijela, povlačeći jedva noge i satrvene do dna duše hodao je Kačić kroz dva mjeseca dana po zagrebačkim ulicama i po osamljenim puteljcima Tuškanca i Cmroka, više sličan pravoj bijedi nego li živu stvoru. Bol za Tinkom nikako ne mogaše jenjati.

»Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!« — bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom. Dakle je nema! O, nezaboravno moje milče, kako si hladno — hladno ležalo! A kako živahna i vesela bješe nekoć. Zar je baš tebe morao taj gorki život tako nesmiljeno ošinuti? Sve je dakle prestalo — a ja se nadah -« — i u duhu prikaže mu se jedan čas za drugim, što ga je proživio uz Tinku, te samo što mu srce ne pukne, utroba da se ne zasukne od boli i očajanja, pomišljajući, da tako neće više nikada biti. Često kao da mu je pamet stala, nijedne misli nije mogao uloviti. Nešto teško kao olovo pritiskalo mu mozak, te je uzalud nastojao, da mu bude jasno, i kao lud hvatao se glave, padao u grčeviti plač ili bezrazložni smijeh. Koji put ne mogaše pravo ni potpuno shvatiti, da je zbilja mrtva. »Strašno — strašno!« mogaše tek promucati stojeći na humku njezina groba i usred dalekog grobnoga mira željaše si smrt.

Napokon potraži pomoć u nauci, no tek se za čas mogaše sabrati, da ga onda opet najedared obliju suze.

Među svojim drugovima obično bi bio šutljiv i prečuo svaki put njihove razgovore. Tek kad bi se spomenulo ime Hojkićevo, planuo bi i strasno navaljivao na nj i njegove jednomišljenike, među kojima je Hojkić nakon svoje bogate ženidbe zauzimao znamenito i ugledno mjesto. Ovo bi kojiput uzbudilo u Kačića želju, da i on prihvati kakovu ulogu u stranačkom životu, držeći, da mu to ne bi ni teško bilo, gdje je i onako već očiti vođa akademijske mladeži. No posvemašnja bol, u koju bi uvijek iznova padao, ne dade mu, da se ozbiljno bavi ovom nakanom i željom.

Iz ove letargije istrgne ga Hojkić. U jednim vladi privrženim novinama izišla je njegova podulja politička studija, u kojoj je branio jedinu mogućnost sadašnjega političkoga stanja, slavio državničku mudrost vođa vladajuće stranke, koji umiju svojim finim političkim taktom naći pravi put, te u pravi omjer staviti žarke i predaleke želje rodoljubiva idealizma s olinama mogućnosti političkog realizma. Kudio je ozbiljnim, strogim, na neki način pitijskim tonom pretjeranost nezadovoljnih domaćih političara i svaljivao na njih svu odgovornost za pogibao, u koju bacaju »zemlju« i »narod«, povlačeći ga u buru jedva smirene borbe i tim ga odvraćajući od jedino spasonosne zadaće pozitivnoga rada; a što je još gore, time da se jur postignute stečevine državnopravne mogu izgubiti. Nadalje je pravom advokatskom vještinom branio redom sve odredbe javne uprave i nazivao ludošću i dokazom političke nezrelosti, što imade ljudi, koji u tim odredbama naziru povredu zakona, prava i dostojanstva hrvatskoga naroda.

Taj niz članaka, pobudi opću pozornost. U »Narodnim Novinama« izišao pače na prvom mjestu članak, koji je slavio Hojkića kao najumnijega od mlađih ljudi u zemlji i redom se u nekoliko brojeva donosili dugi izvaci iz studije. U »Agramer Zeitungu« izašao njemački prijevod, a »Pester Lloydu« javljao se brzojavno sadržaj pojedinih članaka, te se konačno u posebnom »leaderu« pozdravila ova najnovija hrvatska enuncijacija tobože kao dokaz popravljena duha u Hrvatskoj, jer se iz nje razbira, da Hrvati počinju jednom pravo shvaćati svoj odnošaj prema Ugarskoj i upoznavati granice svojih političkih težnja, pa da imadu opstanak jedino u što užem savezu s Ugarskom. Ovako taj list. Ironija pak slučaja htjede, da je u istom broju izišla vijest, kako je preko pedeset Hrvata tehnika otpušteno iz državne službe sa željeznica i državnih drumova u Hrvatskoj, jer ne umiju mađarski, pa da je krajiška šumska imovina određena velikim dijelom za gradnju željeznica, svedenih u Budimpeštu.

S druge stane pobudi Hojkićeva studija upravo buru nezadovoljstva i skrajnje ogorčenosti. Sve, što je u kraljevini stajalo izvan javnih služba i nije tražilo nikakove koristi od vladajućih krugova, osjećalo se u dnu srca ranjeno. Kad se je pak jošte vidjelo, da madžarske novine hvale i priznavaju ove misli, onda se bol i ogorčenost pretvorila u skrajnju strastvenu mržnju. Još više s toga, što su u isto vrijeme kad je Hojkić slavio vladajuće stanje i tvrdio za nj sigurnost i obezbjeđenost narodnosti i samoodluke u domaćim stvarima, izišle spomenute odredbe, te je svatko držao, da radi toga smije najmanje vjerovati njegovim tvrdnjama.

Kačić iz početka nije ni čitao Hojkićeve studije. U svojoj velikoj tuzi nije zapravo ništa ni primijetio. Tek kad se je sve više počelo govoriti o cijeloj stvari i kada je i među đacima i po kavanama uvijek slušao spominjati najnoviji izljev Hojkićeva uma, u njem se uzbudi i znaličnost i želja, da ulovi Hojkića u niskosti, pa da ga javno osramoti.

Nabavivši sve brojeve pohrli kući i preleti sve na dušak. Postade upravo razjaren. Da i nije ovo Hojkić pisao, on bi se bio isto tako svom dušom opro tim nazorima, snebivao se s takvih tvrdnja, pa nazivao logiku razbojničkom, a moral macchiavellističkim. Kako dakle, da to ne učini, kad je osobno mrzio i prezirao pisca, koga je svaki dan u sebi pozivao na odgovornost radi smrti Tinkine.

Čitajući škripao je zubima od ljutine i ne znajući za to gužvao i derao novine. A kad je sve pročitao, osobito članak o krivom shvaćanju hrvatske prošlosti, skoči bijesan sa stolice i uze kao mahnit trčati po sobi.

— O prodana izdajico! Dobro te prozriješe Puškarić i Žunić! Mješino! Pa da im čovjek ne daje pravo, što ne vjeruju u sve te patrone! Jest, jest, pravo imadu — pogodili su! I stoji: ili-ili. Sad više ne oklijevam. Ma što možeš očekivati od čovjeka, koji je za volju novca izdao Tinku! Tinko, draga svetice! — da si to doživjela, ti bi — zamrzila na nj, spasena bi bila. Ali čekaj, moderni Efialte! — klikne glasno Kačić i hitro se namjesti kod stola, pa uzme taj čas grozničavom žurbom pisati protučlanak. Nije ustao, dok nije dovršio, makar je jedva vidio pisati u nastalom mraku. Pogleda za tim na uru i spozna, da je premašio sat polaska u knjižnicu. A ipak nakanio je odlučno, da će danas početi opet raditi, jer ga ponešto već pekla savjest, što se je previše zapustio; u narednom ljetnom semestru morao je polagati državni ispit.

No ovaj čas nije ga taj nemar uznemirivao, — tako je živo gorio od ljutosti i uzrujanosti. Potrči odmah k Boliću, da mu preda sastavak za list stranke. Ne našav ga kod kuće, morade poći u gostionu k »Veselomu Zagorcu«.

Bolić je postao u najnovije vrijeme vegetarijanac, te ga Kačić i sada zateče uz ogromnu zdjelu salate i tvrdo kuhana jaja.

— Otkuda vi? — upita Bolić nemarno, gotovo zlovoljno, jedva podignuv glavu.

— Baš od vas. Tražim vas u jednoj stvari.

— Je li važno? Danas mi nije želudac posve u redu, pa da vam pravo kažem, ne volim ni o čem razglabati.

— Vi ne trebate, — odvrati Kačić, koga ne smete ovaj doček — evo ja bih želo, da se ovo tiska. Budite prijazni, pa pošaljite uredništvu. Ja se ne poznajem s urednikom, pa bi moglo — u koš, a želim, da se svakako tiska:

— E — dakle — moj dragi, — velite — ne trebam razglabati, — a valjda moram pročitati prije, nego ga pošaljem. O čem se radi?

— Pobijam Hojkića, — odvrati Kačić ne više sigurno, jer ga obuze neka plahost i strah, da mu Bolić neće odobriti koraka.

— Ha — ha — ha! — grohotom se ovaj nasmije. — Šta rekoste? Pobijati ga hoćete? Moj dragi, bit će pametnije — izbijte ga. To su argumenti najbolji u polemici s takovom čeljadi. Što pobijati — što to hasni — čemu? — pitam vas.

Kačića to uvrijedi, a i razljuti. No sjeti se, da se u listu Bolićevu nikada ne raspravlja o svim tim domaćim pojavama, nego samo o politici pokojnoga Napoleona i o »užasnoj ludosti« Bismarkovoj. Odluči dakle odustati od štampanja svoga sastavka, al nakani ipak nešto učiniti. No što? — U tom lovu za zgodnom misli ostavi Bolića i pođe šetati. Tu se sastane s Puškarićem, Žunićem i Jelenčićem i još nekojim đacima. Razgovor se odmah zapodjenu o Hojkićevu članku. Svi bijahu isto tako kao i Kačić srditi.

— Taj je bacio obraz pod noge! Pravi Slavosrb! Radi novaca svoga tasta mora ovako! — vikao Žunić kicoški popravljajući kosu.

— Da, dobio grofa R. za klienta. Treba sada pokazati, da je lojalan. Lako on pregara uvjerenje — za mastan ekspenzar. Oh, da mi ga je za ušesa zgrabiti! — reče Puškarić i ljutito udari štapom po pločniku.

— Kakvo uvjerenje? Što misliš! — prekine ga Jelenčić. Nema ova bagra ljudi uvjerenja. No, čekajte, ne bi to smjelo ovako mirno i bez kazne proći. Sjećate se valjda svi, kako je još lani govorio na onoj skupštini? Ha — kakav je on, takovi su svi. Ali, Boga mi, ne smijemo šutjeti.

— I ja mislim, — rekne Kačić i nastavi neodlučno: — Moralo bi mu se u novinama baš ljudski odčitati. Zar ne? — Da, evo ja sam već sastavio odgovor.

— Bravo! Živio! Eccelente! — padnu mu svi u riječ.

— Pošalji odmah u uredništvo!

— E — teško je. Nisam poznat s urednikom.

— Ala mi poteškoće! Evo, daj Boliću, on će poslati.

— Bolić neće.

— Šta-a-a?! — zabezeknuto upitaše svi, i premda je svaki od njih danomice psovao na autoritete, sad se ne usudi ni jedan više braniti pređašnjega mnijenja. Toliko je Bolićeva riječ valjala. Pače Jelenčić, koji je prije najviše govorio, da se ne smije šutjeti, uze sada stvar razmatrati i dođe gotovo istim riječima i razlozima do istoga zaključka kao i Bolić.

— Neka dakle zavara slabiće! Neka narod misli, da je sve ono istina, što je napisano. Qui tacet, consentire videtur! Izgleda, kao da ne znamo pobiti, što tvrdi, ili da se s njim slažemo! — prekine nestrpljivo Kačić Jelenčića.

— Ne, stante! — umiješa se Puškarić. Nećemo u novine, — zbilja ne zaslužuje ni toga. Al ima drugo sredstvo.

— Koje?

— Neka akademski građani kakovu izjavu dadu.

— Ecco — tako je! Bravo! — stane Žunić kliktati i rukama pljeskati.

— Zbilja, dobra je ta misao! I ja sam za to. Pa znate li što, proglasit ćemo ga svečano izdajicom domovine, — odluči Kačić sasvim ozbiljno. U prvi mah svi su mu sa zanosom povlađivali, no tad se Jelenčić opet dosjeti jadu, da treba Bolića prije pitati. Nije se usudio odmah to kazati otvoreno, nego je počeo okolišati. No ne bijaše od potrebe. Čim je samo spomenuo ime Bolićevo, slegne se žar Žunićev i ostalih, te odlučiše svakako prije upitati Bolića.

— Disciplina stranačka! — ispriča se Jelenčić, no Kačić se ipak ne htjede nikako pokoriti, te im odrešito reče, da će sutra objaviti stvar na sveučilištu. Njemu se suviše sviđala ova misao proglašenja izdajicom, a bojao se, da je ne bi Bolić odobrio. Koliko li je odmazde nalazio u tom za mržnju na Hojkića! Zato je ostao tvrdokoran. Međutim ne dođe u opreku. Bolić odobri nakanu. Iz dna se duše nasmija, čuvši za njihovu nakanu.

— To imade smisla! Pa navalite na sve, ne samo na Hojkića. Neka bude jezgrovito!

Drugo jutro odmah se radilo u tom smjeru. Kačić bijaše cijelomu pokretu na čelu. Taj su dan profesori čitali gotovo pred praznim klupama, jer se je mladež cijelo vrijeme na promenadi dogovorala.

— Jednostavna izjava — nije dosta, treba tu svečane skupštine. U njoj onda! — reče Kačić, opkoljen Jelenčićem, Puškarićem, Žunićem i još drugim tjesnijim drugovima.

— Ma da, sazovimo dakle skupštinu.

— E — moramo u rektoratu ishoditi dozvolu, a da li ćemo je dobiti za tu stvar?

— Lako za to. Kazat ćemo u ma kakvu drugu svrhu, pa onda kad se ta svrši i povjerenik rektorov iziđe, onda ćemo zaključiti svoje, — uz lukavi smijeh javi se Puškarić.

— Dobro — dobro! Tako će i biti!

— Ne — nije tako dobro! U tom leži laž, a njom bismo samo oblatili plemenitu našu nakanu, — ražesti se Kačić.

— Ala si dijete. U političkim stvarima i poslovima mora se ovako. Sam shvaćaš, da bi potrebno bilo dati ovu izjavu ovakvim svečanim načinom, — ta da, imalo bi više lica i više efekta. Zašto se ne bi poslužili ovim nevinim sredstvom?

— Dakako — dakako! — povlađivahu svi Jelenčiću, no Kačić ne dade si dokazati. Njemu se gadila neistina sama po sebi, stidio se poslužiti se lažju pred svojim poglavarom, mislio je, da ponizuje i oskvrnjuje samu stvar, za koju radi, a držao ju je svetom i uzvišenom. Činilo mu se, da bi se tim krivudastim putem snizio do Hojkića i postao njemu ravnim. Napokon sjeti se Narančića, koji mu je jednom rekao, da čovjek u politici — malo slab — pada prečesto u pogibao, da se obeščasti.

On dakle ne htjede ni sada popustiti, ma da se je pobojavao, neće li se tim čitav pothvat izjaloviti, — a za sav svijet ne bi on to htio.

Tako se raziđoše mladići bez konačne odluke.

Kačić pođe ravno prema svome stanu. Sretne dva domobranska kadeta. Razgovarahu se glasno mađarski. Vidjelo se na tamnosmeđim četverouglastim licima i malenim crnim očicama, da nisu slavenskoga, nego čistoga turanskoga soja.

— Eto, dakle ovako bezobzirno šalju nam ovamo svoje — a naše potiskuju natrag. Napokon bi doista bilo dopušteno svako sredstvo u borbi protiv ovakvih prilika. Hrvatsko dijete mora u Hrvatskoj ustupiti mjesto tuđincu! — ogorčeno promrmlja na zube Kačić i pomisli na svoju skupštinu.

Sada se sjeti, da mora ocu pisati, neka mu pošalje novaca za krojača, što mu je preokrenuo ljetno odijelo. Pođe dakle na poštu, da kupi dopisnicu. Na dopisnici bijaše natiskano samo: »Magy. Kir. Posta. Levelezö-lap«. Hrvatskomu jeziku ni traga. Dosada se ljutio na dvojezične tiskanice te je već u njima nazirao povredu zakona i narodnoga prava, a kud i kamo više razjedi ga ova dopisnica, pa gotovo izvan sebe usklikne: »Oh, Hojkić brani ovo. Pravo ima Bolić, kad tvrdi, da i svoje zakone drže, dok ih je volja. Dakle ni ovo malo sloboštine ne uživamo sigurno, kamo li slobodu, koja nas po Bogu i povijesti ide!« — I ljut, makar na očitu štetu, razdere kupljenu dopisnicu. Opet pomisli na svoju skupštinu i u ovaj čas bijaše potpuno sklon dočepati se dozvole ma kojim načinom.

U stanu čekali ga već s ručkom. Taj put bijaše prostrto u kuhinji. U sobi nije bilo mjesta, jer su svu zapremile skupocjene haljine gospođe Hojkićke.

Ma da Kačić nije bio pretjeranih gospodskih navada, ipak mu smetalo ovo blagovanje u kuhinji među prljavim loncima i kablima s napojem. A ljutio se, što je morao takovo što podnijeti »opet« radi tih Hojkićevih. Uza to ga Šmirganz mučio time, što je neprekidno hvalio Hojkića, kako je ugledan mlad gospodin, kako k njemu u kuću zalaze najotmjenije ličnosti iz Zagreba, i, što je glavno, kako točno svoje račune plaća.

»Da, lako, — pomisli Kačić, — kad se je prodao!«

— Ne kao onaj prokleti savjetnik, — i jučer sam bio badava kod njega. Gospođa mu nikada ne može dosta finih lataka izabrati, nikad dosta uresa naći, — a platiti, platiti — na to i ne misli, — dovrši starac.

Kačić mu ne odvrati ništa. Misleći sveudilj na željenu skupštinu, nije više ni slušao Šmirganza, pa zaduben u svoje misli buljio u nečisti stolnjak. Međutim osjeti, da ga Ružica neprestance promatra. To mu bude neugodno, pa, ne čekajući konac ručka, ustane i ode u svoju sobu. Ovdje se baci na postelju da opet traži badava način, kako bi sklonio rektorat, da dozvoli skupštinu. Nikako se ne mogaše odlučiti, da uradi onako, kako je Jelenčić mislio. Dakako, sjetiv se dopisnice, malo što nije popustio, no ipak prevlada ljubav k istini i iskrenosti. U tom ga jošte ukrijepi nadošli Smiljanić, koji također ne bijaše za Jelenčićev prijedlog. Oba mladića pođu u kavanu.

Sljedeća stranica→