Tonkina jedina ljubav/7
| 6. | Tonkina jedina ljubav — 7. autor: August Cesarec |
8. → |
Danas je u crkvu došla ranije nego prošli put. U jednoj klupi, baš blizu propovjedaonice, našla je čak i mjesto da sjedne. Sjela je dakle, skrušila se i skrušena tako ostala za cijele propovijedi, a pogotovo za večernje. Propovjednik, neki sitan, vatren staračac, govorio je reskim, prodornim glasom o nekakvim misijama (ili mesijama, jer šta je to misija?) koje šire slavu božju negdje daleko među crncima i, za koje dobre, vjerničke duše treba da žrtvuju barem novčić... Tonka je u sebi odlučila da će za proširenje slave božje među crncima dati i dva novčića, no usprkos toga ona se, sve i skrušena, osjećala za cijele propovijedi nelagodno. Premda je propovjednik imao pred sobom i mnoga druga lica, njoj se stalno činilo da on gleda u nju, kao da prozire da dvije nedjelje nije bila u crkvi, a prozire i to zašto nije bila, u kakav se uvalila grijeh i strast... No ta nelagodnost je prošla potpuno za večernje. Na oltaru su opet zasjala svjetla od svijeća i oduhovljena elektrikom, na koru su opet zabrujale orgulje, i crkvom je opet zalelujala pjesma, zalelujao tamjan. I sve ju je to danas omamljivalo drukčije no prošli puta, danas ju orgulje nisu plašile, bile su možda i predaleko, danas se mogla moliti, skupiti se u sebi, moliti se.
I molila je. Molila da joj bog oprosti njenu strast i ljubav, pa joj i pomogne doći načisto šta je s njenim Đukom, da li je on i Đorđe ili je, bogzna zašto ne dolazeći, samo Đuka. A molila je i zato da dragi bog, ako je Đuka i Đorđe, opameti tog njenog, samo njenog dečka i vrati ga njoj, možda i tako da se on i Dara danas na sastanku zavade...
I tako je molila, i za sebičnu tu prošnju nije ju podišao možda kakav nemir; nemir je imao doći tek poslije svršene večernje, pogotovo već vani, na ulici.
Na izlasku, ona je crkvenjaku u škrabicu bacila dva novčića za mesije među crncima, no bilo je to baš kraj onog oltara na kome je bio naslikan vojnik u oklopu. Zapela je pogledom o tu sliku, zarumenila se, i kroz rumen kao da joj je i vojnik na slici postao crven, ah, crven ne samo njegov krst na grudima nego i hlače i šljem...
Vani, na ulici, ona je stala kolebala se kuda bi. Obratno negoli nebo one nedjelje, modro i vedro, a poslije puno zvijezda, danas je nebo bilo natušteno. A natuštilo se još više dok je ona bila u crkvi, i svakoga časa je mogla pasti kiša. Najbolje bi dakle bilo da pođe kući.
No vuklo ju je, vuklo drugud, samo da pogleda, samo da priviri... I prošla je ugao na kome se prvi put srela sa Đukom, prošla i mjesto gdje joj je on pobrao molitvenik i sličice, došla na Sajmište. Stajala je na pločniku, nije prešla cestu, nije se umiješala tamo u svijet, kojega je opet bilo mnogo, mnogo... Samo je gledala, napinjala pogled, izbuljila oči pogotovo, kad se tamo što zacrvenilo. No, a crvenilo se vrlo često, i ne samo haljina na kojoj ženi nego i hlače, hlače... Nije li u kojima od tih hlača njezin Đuka? No kako bi on mogao biti kad je danas, sigurno samo kao civil, na sastanku s Darom? Ili on nije taj, pa je sad ipak tu?
Tonka je već učinila, korak da pođe tamo; pogledom se zakačila za uznjihane lađe na njihaljci, pa za drvorede kostanja tamo otraga iznad ograđenih polja, i to ju je mamilo također... No nije još došla do sredine ceste, a tamo, između bioskopa, panorame, vrtuljaka i njihaljki, mirno dotad uskomešan, uzmuhao se, upravo divlje se usplahirio svijet, jurnuo na sve strane, velikim dijelom baš i ovamo, kao da je tamo pala bomba.
No, naravno, nije još tada bilo kod nas vrijeme za takove sumnjive eksperimente, i nije to pala bomba; samo se iz rasrđenih crnih nebesa prolio pljusak.
Kao drugima, tako ni Tonki nije preostalo drugo nego da se kud skloni, pa se okrenula i potrčala do prve kućne veže.
I drugi svijet se tu nabio uz nju, pa čak i dva crvena kanonira. No bila su joj sasvim nepoznata. Ili su oni možda poznali nju, dok su je toliko pogledavali? Možda su to oni s kojima ju je ostavio Đuka? Tonki je već došlo da se sasvim protisne do njih, pita ih za Đuku... No vani su na pločniku protrčali drugi kanoniri, i ova dvojica otisnula su se za njima.
Više nije bilo tu kanonira, i Tonka je gledala pred sobom samo svijeće koje su na pločniku pravile jake kaplje pljuska, a gledala tamo i spram njihaljki, panorame, i dalje... Još čas prije bučan, mnogoljudan, šaren prostor ispraznio se sad, smirio se i potamnio; bilo je kao da se usred Karnevala najednom pojavila Pepelnica. Nešto ljudi stisnulo se samo pod razne prodavačke šatre i pod nadsvođen prostor bioskopa, njihaljki i vrtuljaka; sve ostalo se razbježalo ulicama, sakrilo se po vežama.
Tonka je onamo gledala samo sa sve većom tugom. Mrtve njihaljke, mrtvi vrtuljci, sve odjednom zastalo, prekinuto, pogašeno, mirno i ukočeno kao i oni drvoredi tamo iznad ograđenih praznih polja - ah, a kako bi bilo divno da je sve ostalo kako je i bilo, pa tu ona našla Đuku, popela se s njime opet u njihaljku, a onda pošla tamo pod one kostanje, makar i u kopanju!
No ne, ništa od svega toga, sve je propalo odmah čim je stignula, pravo se ni ne ogledavši ovdje - tek, nije li to možda baš božji znak da njoj ovdje nema mjesta i tu da ne traži svoje veselje?
I rastužena i zbunjena, Tonka je još jednom, kao da ga svega hoće primiti u svoju dušu, obuhvatila pogledom prostor njene prve i jedine ljubavi pa se izvukla iz veže, potrčala odavle.
Pljusak je prestao, pretvorio se u običnu kišu, ona se držala zida, rukom uzdignula skutove haljina i trčala kući.
Trčala je, trčala, i eto, dotrčala je u ulicu, i u ovoj već blizu velike, crvene zgrade, s nekoliko čudnih, kažu, mađarskih tornjeva, s nekoliko ulaza, od kojih svijetu za prolaz obično služi samo jedan, i s velikim jednim, šarenim i izbuljenim grbom u krugu visoko iznad pročelja - tako visoko da ga još nikad demonstranti nisu mogli politi tintom... To je pošta, crvena, od neokrečenih, neožbukanih opeka sagrađena i kao kakva klaonica, valjda Hrvatima na strah, crvena pošta. A pred njom, kroz cijelu tu ulicu, položene su, strče iz ceste tramvajske tračnice, i eto, upravo odozdo, Tonki iza leđa, od strane kuda je došla, dolazi, zvoncâ i vuče se tramvaj. Tramvaj još konjski; malena, niska, zdepasta kolica, sa zdepastim velikim brojem sprijeda i odostrag, a sprijeda i sa zdepastim oblim, tromim konjem koji kola vozi pognute glave kao da spava, a ispod vrata mu visi i klati se maleno, zdepasto zvono.
- Tam-tam, tam-tam! - zvoni to zvono, i eto, Tonku je već prestigao tramvaj, no tko to, zavinuvši ovamo iz pokrajnje ulice, baš one u kojoj je jezuitska crkva, trči upravo spram nje, prestizava je, a da je pri tom gotovo nasrnuo na nju?
Usopljena već, Tonka je usporila korake, no i stala, ukočila se nasred ulice kao kip.
Varaju li je oči; je li se to pred njome, mnogo uvećana, javila samo slika sa kutije od biksa?
Ne, ne, to je odista Đuka, živi i pravi Đuka!
- Đuka! - trebao je to biti krik, no bio je samo šapat, zbunjen, polumrtav šapat.
Đuka, i zbilja on, u crvenim hlačama, sa crvenom kapom, ulaštenim, sada malo zablaćenim čizmama, pa s ufitiljenim brcima - on se sada doduše okrenuo, a okretao se već i prije, no zar na nju?
Iza njega, i sad već također pred sobom, Tonka je vidjela malenu i vitku ženicu, u pokraćenim suknjama, u visokim, škripavim cipelama, garava, duguljasta, no ipak puna lica, a očiju crnih, vatrenih, živih kao u vjeverice.
- Anka, žuri se, pobjeći će nam tramvaj! - okrećući se vikao je spram nje Đuka, i tramvaj još nije stao pred poštom gdje je bila stanica, a on ju je pričekao, uhvatio ispod ruke, pojurio s njome dalje.
Tada tek, na njegov taj gest rukom koji ju je itekako živo podsjetio na vlastiti doživljaj s njime - tada je tek Tonka oživjela, uspjela da se makne, potrči i poviče glasno, možda po svoj ulici čujno:
- Đuka!
Tramvaj je već stajao, Đuka je sa svojom Ankom bio još nekoliko koraka daleko. Čuo je, morao je čuti njezin povik. Okrenuo se, vidio nju gdje trči, prepoznao ju je; ako je već prije nije prepoznao, morao ju je prepoznati sada. No kao da se još brže okrenuo spram tramvaja. Njegova Anka je na povik malo zastala, on ju je povukao za sobom, upravo ju kanda rinuo u tramvaj.
No tramvaj, radi ulaska drugih, još nije krenuo a Tonka je već bila pred njim. Blijeda kao kreda u licu, napô spale marame na glavi, ona je dahtala, dahtala, skakala očima s njenog, suparničinog lica, na njegovo, Đukino, i prvo što je mogla reći bilo je ono što je čuvala za slučaj susreta u dućanu:
- Đuka, poznaš ti mene?
Đuka je nešto živo šaptao svojoj djevojci, valjda joj objašnjavao koja je to žena, jer ova se na nju porugljivo, prezirno smješkala. I njoj, Tonki, on ništa ne reče no:
- Marš! - i okrenuo se na drugu stranu.
Njegov okret, njezin smiješak, smiješak žene za koju je najmanje računala da postoji, u Tonki je, malo još uvijek sretnoj da ga je našla, uzdigao prve talase bijesa. Zafrknula je nosom, zamektala je što je samo mogla s uvrijeđenim izrazom u licu:
- Ne poznaš me, sada, kada imaš drugu? - i u isti mah joj se otelo: - A gdje ti je Dara?
Tramvaj se maknuo, i Đuka se doduše naglo, kao u začuđenju okrenuo. No da je što i kazao, za Tonku to ne bi bilo tako važno; važnije je bilo ono što je učinila, s čime joj je odgovorila ona njegova gadura; ona se smijala i učinila prstom kružić na čelu...
Čovjek ne treba znati mnogo ili i ništa o geometriji i psihijatriji, pa da ipak znade šta to znači: prstom učinjen kružić na čelu. Tako je to bilo i s Tonkom, i taj kružić bio je kao prvi krug vrtloga koji se raspomamio u njenoj duši, sve jači, širi, burniji... Još dok je ovamo trčala i još prije nego je Đuku išta pitala, nju su samo zaskakivala pitanja: kako da je sada Đuka s jednom drugom, a imao je biti s Darom? Ne znači li to da on nije Đorđe, i Đuka i Đorđe su uistinu dva čovjeka? No ne može li biti i to da je Dara danas otišla kud drugud, ili su se njih dvoje, kako se ona i molila, posvadili, pa je sad on već našao treću? Da, jedno ili drugo, ali to je, to je: - prefriganac i bećar, on se opet preobukao u uniformu, samo da lakše lovi i vara djevojke! A-a-aj, takova svinja! - koliko ga je dosad još uvijek štedila u svojoj duši, raspomamila se sada Tonka na njega u buri bijesa. I pomaknula se, poletila za tramvajem, trčala nekoliko koraka, zatim stala, uzdignula pesnicu, raskoračila se bez obzira na okolišnji svijet:
- Svinja! Lopov! Zatvoriti bi te trebalo kao najgoreg fakina! Srama nemaš, svaki dan drugu varaš! Svinja, i ti i ona tvoja ciganka!
Ona bi se možda i duže drala, no tramvaj se udaljivao, udaljivao, a tu se oko nje stvarao sve veći krug ljudi. A samo odnekud, a da ga dotle nije ni vidjela, pojavio se tu pred njom i stražar. I zanimao se:
- Šta je? Šta se dogodilo? Na koga to vičete?
Tonka međutim, čim je vidjela stražara, prepala se, samo je drhtala, drhtala, možda i ne toliko od straha koliko od još nestišanog bijesa.
- Lopov je on! Poštene žene vara! - rekla je ipak samo još u posljednjem porivu hrabrosti, a onda se okrenula, kao da stražar pred njom nije bio stražar nego magla, i probijala se kroz svijet.
Stražar je bio čovjek onizak, plećat, s izbočenim jagodicama i velikim brčetinama u licu, i izgledao je više dobroćudno nego strašno. Bio je to onaj mirnodopski stražar, bliži možda londonskom svom kolegi, iako na glavi nije imao šljem a u ruci pendrek. On je još imao plitku, crvenu kapu na glavi, pod vratom svijetao, metalan polumjesec, o boku dugu sablju, te iako je katkad u uličnim bitkama znao s njom na koga zamahnuti ploštimice, bio je ipak, u suštini svojoj, srasao s gradom i njegovim ljudima, bio je među njima kao purgar u uniformi. Tako se dogodilo da je stražar, koji se pred Tonkom pojavio da ureduje, na njene još uvijek nesuvisle riječi i prost nenadan nestanak ispred njega, reagirao bez svake daljnje ekspanzije.
Samo se okrenuo za njome, gledao ju čas nekako u čudu, zatim se čak, kroz krupne svoje brčine, i osmjehnuo te rekao:
- Ajte, ajte doma, bolje je!
Bapska posla! - izgleda da je to i njemu bilo na umu, kako je to i izričito kraj njega, sa smiješkom na licu, rekao netko iz publike. No već se on okrenuo i vraćao se na svoju službenu sredinu ulice natrag.
Drugi svijet se međutim još smijao, pravio primjedbe, mnogi se i obazirali na Tonku.
No ne videći ništa, ne čuvši ništa, Tonka je srtala, jurila kući. U prvi mah ogledala se jedino da li za njom ide stražar, a zatim je gledala samo preda se. Gledala je preda se, i u zamagljenim očima bila joj je stalno samo jedna slika: Đuka i ona ciganica u tramvaju, a tramvaj odlazi, odlazi, ostavlja nju samu na ulici... O, lopov, lopov, i za kakvog fakina se ona tukla i svađala i sad maloprije gotovo čak došla i u zatvor! Lopov, lopov, njega bi zatvoriti trebalo, sutra će ići u dućan i onda ga prijaviti da se preoblači u vojničko odijelo, samo da lakše vara poštene žene... Ali, zar je ona ciganica poštena? Zar je možda poštena i Dara? Ne, ne, i tako je možda dobro, ako je ona, Tonka, izgubila dečka, izgubila ga je i Dara, oteto prokleto, nepoštenje joj se osvetilo!
U Tonkin mračan bijes pala je i zraka zadovoljstva, usopljena, disala je lakše... Tako je došla i do kuće.
No tu... no tu...! Ima i uvijek je bilo i valjda će uvijek biti slučajeva u životu koje kao da, po zlobi njihovoj, izmišljava (i zato je i sam izmišljen) sam đavo; takav jedan slučaj dogodio se i Tonki, gotovo pred samim ulaskom u kuću. Jedva što je u muci svojoj osjetila barem malo zadovoljstva, stigao ju je udarac, možda još i teži nego onaj pred poštom.
Pred njom, žureći također radi kiše pod krov, pojavila se, dolazeći sa suprotne strane, Dara. Ne sama. I dečko je bio s njom, i dečko. Visok, stasit, crnih, ufitiljenih brkova, u isto onakvom civilnom odijelu kao prošle nedjelje... Sad u civilnom, i s Darom, a malo prije... ah, još nekoliko koraka daleko, izbuljila je Tonka oči na njega, je li to on, Đuka?
Dari i njezinom dečku je očito bio neugodan taj susret. Ona kao da je čak malo zastala bi li dalje... No baš kao Đuka onu svoju ciganicu, on ju je trgao, glasno joj rekao da sad nema više natrag... I, samo promijenivši strane, on prešavši na stranu spram Tonke, kao da je time kani od nje zaštititi, oboje su zakoračili još brže, upravo uletili u vežu.
Sama Tonka je stala, propustila ih pred sobom. Oni su proletili mimo nje, no i to kratko, kratko viđenje, pogotovo, jer joj je on sada bio još bliže, pa ju i pogledao u lice, bilo je dovoljno, dovoljno da za nju, kao u kratkom, okomitom potresu, propane, sruši se u ništa cijela, toliko branjena zgrada njenih iluzija, snova i, najzad, barem utjehe... Darin dečko je doduše imao ufitiljene brkove, ali mnogo manje i kraće, oči mu, obasjane nedalekom, već radi sumraka zapaljenom svjetiljkom, nisu bile crne kao u Đuke nego sive, sive, samo jako upale, podvučene kolobarima, kako to sigurno nisu bile u Đuke! I uopće, sve je inače u njegovom licu bilo različito, a bio je to ipak onaj čovjek iz prošle nedjelje, Đorđe dakle, uistinu Đorđe, nikakav Đuka!
Poražena tako da je jedva pokrenula noge, Tonka je oborila glavu; sav dosad nemoguć stid švignuo joj je sa krvlju u lice, te je kroz praznu tamnu vežu prošla kao da je tu gledaju, smiju joj se stotine očiju.
Gore, u stanu, nije ni znala da se već svukla i preobukla. Sjedila je nezakopčanih haljina za stolom i zurila preda se u pod, zurila. Trgnula se i zakopčala se tek na dolazak kantinijerkin. Kantinijerka danas nije nikud otišla sa svojom obitelji na šetnju; imala je danas poslije podne, kao uostalom već i prije podne, drugoga posla... O tome je sada pripovijedala Tonki. Ujutro naime, baš koji sat pred tim kako je trebao biti zaklan za nedjeljni ručak, nađen je bio kućepaziteljičin puran u drvarnici mrtav. Mogao je crknuti i od čega drugog, no kućepaziteljica je odmah pronašla da joj je purana za osvetu radi otkaza stana sigurno otrovala njena neprijateljica, kantinijerka. Zato već prije podne svađa, a zato svađa nanovo i po podne, baš kada je Tonka bila odsutna.
Nje se ticala ta svađa; ticala se nje već ujutro, jer je tada, kako joj je to saopćila odmah kantinijerka, kućepaziteljica optuživala za trovanje purana i nju, Tonku! Tonka se tužila kućevlasnici radi purana, sigurno je dakle umiješana i ona!
I da očuha nije bilo kod kuće, Tonka bi se sigurno umiješala u svađu... No očuh joj nije dao; tada je njemu bilo dovoljno, kao Tonki pred neki dan, da se kućepaziteljice nagrdi u sobi... A sad, sad još nije bilo očuha doma, sada je mogla sve, samo ako bi s time opet htjela započeti kantinijerka, kako je to ovu sigurno i dražilo...
No ne, Tonka je slušala i šutjela, šutjela i slušala... Šta je uginuli puran spram njene uginule ljubavi! Njoj se grčilo srce, jezik joj je bio mrtav i zaplašen da bilo šta kaže, u očima ju je peklo, zapeklo još više kada ju je kantinijerka, odilazeći nekako nezadovoljno, zapitala: da li zna da je u kuću sa Darom došao opet Đorđe?
Zna, ne zna, bilo joj je na jeziku da kaže, no samo je pogledala kantinijerku s kakvim izrazom u licu je to ova pita, pa je uzdahnula, uzdahnula teško...
Ostavši sama, Tonka je i opet sjedila dugo, dok nije došao očuh i tražio večeru. Tonka se dignula, prešla u kuhinju, zapalila svjetlo, naložila i vatru. Večeras je očuh za večeru imao od ručka preostalu juhu, trebalo je tu zagrijati. I namjestila je lonac, no i opet ga odmaknula. Sagnula se spram najdonje ladice u ormariću, izvadila kutije od biksa, čas ih još gledala.
Je li to i Đuka, sad odista, je li on? Lice je bilo kao što je bazarska lutka spram svakog pojedinog djeteta, bezizražajno, općenito. Jedino ga je izražajnim činila uniforma - po njoj, i najviše samo po njoj mogao je to biti Đuka, no i svaki drugi kanonir, ako je uopće bio kanonir... Tonka, razumije se, nije to baš mislila tako; njoj je sad, poslije drugog viđenja sa Đukom, po duši samo mutno plelo da i sam Đuka od te slike izgleda i drukčije, zbilja drukčije...
A svjesno i jasno mučila ju je bol: O, kako je suluda i slijepa bila njezina ljubav, kako je to, nakon tolikih nada, naprega i patnja, svršilo sve žalosno! Htjela je cijeloj kući pokazati da i ona može imati svog dečka, a eto, nema ga, sve ga druge imaju, i Dara svoga, i svoga ona ciganka, a ona nikoga, opet i sigurno zauvijek više nikoga... Đuka, Đuka, eto, i jušicu si tu mogao imati - žalostivno su se Tonkine oči okretale spram otkrivena, plava lonca s juhom - no ti si tu jušicu prezro, prezro i ženu koja te je voljela! Možda zato, jer si već prije imao drugu, onu, onu... i ona ti nije dala ovamo? No zašto si onda nesretnu tu ženu, tvoju, tvoju Tonku zaluđivao ma samo i na tren?
Tonkine oči su se zamaglile sasvim, i nije to bila više samo magla nego još i nešto gušće, teže, bile su suze... No, tinjajući dosad, i bijes je opet usplamtio u njoj, skupila je sve kutije biksa i bacila ih u vatru.
Vatra ih se primila odmah; masne iznutra, zapucketale su, zacvrčale kao da se palilo nešto živa... Izgarale su, izgarale ljubljene kutije, nestajao je na njima Đuka, nestajale sve nade. Sve se pretvaralo u pepeo, i u pepeo taj, kako se ona nagnula nad štednjakom, padale su Tonkine suze, ipak konačno i suze - teške i besplodne, kao što su redovito sve suze i sve što pada u pepeo.
Na vratima se javio očuh, bio je nestrpljiv šta je s večerom. Tonka se samo na tren okrenula spram njega, i odmah natrag da je očuh ne vidi plakati, a istodobno je naglo povukla lonac natrag na rupu, plavi lonac juhe samo još za očuha...
Kroz mjesec dana, što je još Tonka ostala u kući, izašla je još više na vidjelo sva njena zabluda. Netko ju je čuo i vidio kako se ona pred poštom pravdala i vikala na kanonira, Darina majka se pobrinula da se dozna kako je Tonka, neposredno nakon toga, razrogačila oči kad je pred kućnim vratima vidjela njenu Daru sa Đorđem u civilu. I smiješno je to bilo, pravile su se mnoge šale - na sreću, međutim, Tonka je za to doznavala malo, jedino toliko koliko joj je to, tog cijelog mjeseca nešto neraspoložena spram nje, pričala kantinijerka.
Inače, bio je to mjesec u kome su se nastavljale svađe između kućepaziteljice i kantinijerke. Njihova parnica, sudska, u tom mjesecu nije završila, no kućna parnica se nastavljala, gomilala nov materijal za rješavanje sudske. I puran je tu još uvijek igrao ulogu, tim više što su se našli svjedoci da je purana zbilja otrovao kantinijerov djetić; postojao je naime i taj. I onda još nešto: Dara se u tom mjesecu formalno zaručila sa svojim Đorđem. Onda je došao od Tonke i mnogo očekivan dan kad se ona s očuhom odselila. Odselila se daleko, na sasvim drugu stranu grada, i više se nikad nije vraćala u tu kuću. I glasovi o njoj dolazili su sve manje, konačno sasvim utihnuli. Dugo godina poslije, već poslije velikog rata za kulturu i civilizaciju, čulo se jedino da se njen očuh, radi starosti otpušta iz posla, od očaja objesio. Šta se poslije toga, poslije sloma te jedine njezine potpore, dogodilo s njome, kako je živjela, živi li još ili je i ona, kako nas to bar »partacetli« tješe: blago u Gospodinu usnula, to je zavijeno u mrak, kako su u mrak obično zavijeni život i smrt malih ljudi, onih s periferije, s periferije života uopće.
Živiš li još, Tonko, oprosti ovu indiskreciju dalekih uspomena na te; jesi li u statusu mrtvih, onda je i svejedno je li ti spomenik ovakav ili onakav - a mi smo ti ga tu dignuli ne toliko radi tvoje smiješnosti - smiješni su bili i drugi! - koliko radi tvoje patnje i nesreće u kojoj si među drugima bila sama, osamljena, bez utjehe.