Tonkina jedina ljubav/6
| 5. | Tonkina jedina ljubav — 6. autor: August Cesarec |
7. → |
Sa svojom neočekivanom ljubavlju, koju je tako strastveno odala i tako strastveno branila, Tonka je cijelu kuću stavila pred zagonetku, pred kakvom se ta kuća nije nikad našla, čak ni onda kad su se u njoj noću znali pojaviti duhovi, tapkali i šuškali po hodnicima, udarali o prozore, štropotali na tavanu...
Dvije su bile mogućnosti, i prema njima se podijelila cijela kuća, jedan dio uz Jovanovićke i glavnog njihovog odvjetnika, kućepaziteljicu, drugi uz kantinijerku kao glavnog zastupnika Tonke. Ili je Tonka, samo da pokaže kako i ona može imati dečka, svjesno mamila k sebi stranoga muškarca, ili ju je na njenu ludu stranputicu, na kojoj je stala da za sebe svojata Darinoga zaručnika, mogla dovesti samo neka stvarna sličnost između tog zaručnika i njenog kanonira.
No i treća je mogućnost bila postavljena, a poticala je i opet od kantinijerke koja je pošto-poto htjela da opravda ne možda toliko Tonku koliko svoje dotadanje tako strastveno zalaganje za nju...
I Tonkin i Darin dečko zvali su se istim imenom - Đuka, Đorde. Nije li se dakle tu ipak moglo raditi o istom čovjeku, nekom bećaru i prefrigancu, koji se, kad mu je to trebalo, znao iz vojničkog preodijevati u civilno odijelo pa mijenjati svoje ime već prema prilikama: za katolikinju biti Đuka, a za pravoslavku Đorđe?
No to je bila već ipak prevelika romantika. Nešto kasnije doduše natociljao je čak i naše biskupe i nadbiskupa jedan Strasnoff, no tada još taj slavan i velik primjer nije postojao, da bi se po njemu dulje vremena činio vjerojatan ma i mnogo manji kakav Strasnoff među našim tadanjim kanonirima... Tako je ta romantika brzo propala, nje se odrekla i sama kantinijerka, i to pogotovo tada kad joj je, zapravo već drugoga dana poslije one tučnjave, sama gospodična Dara, pozvavši je k sebi, pružila neoborive dokaze za samostojnost i autentičan, isključiv »ja« njenog zaručnika, odnosno, istom budućeg zaručnika... Za jedan dokaz zapravo je kantinijerka već jučer, pri objašnjavanju s Jovanovićkama, doznala, bio je taj u tom da je gospodin Đorđe u tom i tom manufakturnom dućanu, gdje ga može svatko vidjeti, bio već godinama namješten kao komi. No drugi, još jači dokaz nije kantinijerka trebala možda tek ovjerovljivati u dućanu: Dara je od svoga zaručnika, osim usmene poruke cijeloj kući da on Tonku do neki dan nije ni vidio ni znao, donijela još vojnu ispravu koju je pokazala kantinijerki i po kojoj je, uz sve moguće potpise i štampilje, izlazilo neoborivo da gospodin Đorđe, poradi greške na srcu, uopće nikada nije bio vojnik, ni sanitec, a kamoli kanonir...
No šta je koristilo Tonki kad joj je to sve, već možda samo za pola sata kasnije, saopćila kantinijerka? Već jučer, odmah poslije svršene tučnjave, ona je, zapravo po prvi put u životu, imala oštar sukob sa svojim očuhom. Rekla mu je, priznala sve; on se ljutio, kleo, možda mu je i krivo bilo da se Tonka mogla pomamiti za nekim drugim muškarcem, a nekad se nije mogla za njime... No o tome nije ništa govorio, psovao ju je jedino da je već prestara guska za kakovu ljubav, pa se i prijetio, prijetio da će je, ako mu još i dalje bude u kući pravila kravale, istući, pa je i sam dati zatvoriti, barem ni prstom neće maći, ako Tonku bude dao zatvoriti tko drugi...
No ipak, premda je bila svjesna koliko ona, kraj svoje gluhoće i nemogućnosti da radi te nađe kakvu slobodnu službu, zavisi od njega i njegove dobre volje, Tonka se ipak nije dala zaulariti ni od njega. Vikala je i derala se i na njega, a kad je došlo podne drugoga dana, nije i opet Daru mimo sebe pustila a da joj ne kaže bar prasica i ne zaprijeti joj se šakom...
Na sreću, Dara nije reagirala, samo se zarumenila i pobrzala u sobu, nitko pak, pogotovo od kućepaziteljičine čeljadi, nije bio tako blizu da bi šta čuo i potpirio od Tonke bačenu žeravicu, tako da je ta žeravica njene srdžbe prošla tog podneva bez onakve vatre kakova je to, gotovo u isto vrijeme, planula jučer...
Istom poslije se, od stare Jovanovićke, doznalo za Tonkino novo izazivanje i ludovanje. No pustimo to sad, došli smo do toga da je Tonki došla kantinijerka pa joj saopćila sve što je doznala od Jovanovićki, i pogledajmo šta će Tonka sad na to.
Tek koji sat je prošao od toga da se ona, ne mogavši da se svlada, opet zadjenula o Daru. No da i nije bilo toga, ne bi li bilo isto? Posvetivši svoje uvjerenje borbom i u borbi doživljenim batinama i mukama, Tonka je, poput onih naivčina koji su, u mnogo kasnijem ratu, bili tim uvjereniji u pravo svoje borbe čim su se više tukli - poput tih naivčina i lukavaca, brojnijih na sreću u vladama negoli u narodima, Tonka je poslije jučerašnje tučnjave samo još tvrdoglavije vjerovala da je samo ona u pravu... Već se jednom pokazalo da je uzaludno bilo sve s čime joj se prijetio njezin uzdržavatelj, očuh, pa se tako isto pokazalo uzaludnim što joj je saopćavala, pa ju o tom, trubeći s time na zajednički uzmak, i uvjeravala kantinijerka.
Istina, u Tonki se opet ispela ona stara njena, uvijek na žalost samo trenutačna sumnja, da čovjek koji je otišao Dari uopće nije bio Đuka, i da je dakle moglo biti što joj je kantinijerka govorila sada, a već, pri jednom razgovoru i jučer, da se ona u svom sudu prevarila radi silne sličnosti između Đuke i onog čovjeka... I štaviše, sada joj se po prvi put u svijest vratilo ono u početku odmah zagušeno, za zaključke njene neprilično: naime, da je Dara u nedjelju već od rana jutra spremala i dotjerivala sobu, prema čemu je moglo biti vjerojatno da se unaprijed sporazumila sa svojim zaručnikom, baš zaručnikom, da će joj taj doći u pohode...
No prihvatiti pred sobom i priznati pred drugima takve vlastite slabosti misli, to Tonka nije ni htjela ni mogla, a opirale su se tomu i druge misli i druge činjenice. Dara sad lako govori da je njen Đorđe komi u toj i toj manufakturnoj radnji gdje ga može svako vidjeti - sada, kad je on, Đorđe, zapravo Đuka, izašao iz vojske... A što ona tvrdi, pa je pokazala nekakvu cedulju da Đuka uopće nije bio nikada vojnik, to... e-e-ej, tko joj može jamčiti, dok to ona sama ne može pročitati, da ju kantinijerka, u sporazumu s Darom, ili pak zato da ju umiri i odvrati od daljnjih svađa, u tome ne obmanjuje? Neka dođe Đuka sam pa joj to kaže - no to da on ne dolazi nego samo preko Dare šalje neke poruke, čak i onu bezobraznu da nju, Tonku, nikad nije vidio ni znao, nije li to samo njegov strah ili bar njezina laž? Pa onda, zašto su Dara i njena mati izričito kantinijerki kazale da Tonku ne kane tužiti sudu, opravdavajući to tobože tako da im je ispod časti da se po sudu potežu s takvom...? E-e-ej, krive su one, lažu, cijelu kuću hoće da prevare, i kantinijerku su, eto, već gotovo nasadile... Ali nju neće, e-e-ej, neće!
Tonka je opet uskipjela, i uzaludno je bilo kantinijerkino primjećivanje da Đorđe, kako joj je to rekla sama Dara, neće u kuću dok se sve ne smiri, i to radi toga što se radi greške na srcu boji uzrujavanja... Uzaludno je bilo i, barem blago, prijateljsko zastrašivanje da Jovanovićke, što nisu htjele dosad, mogu htjeti i učiniti odsad, pa Tonku, izaziva li i psuje li Daru dalje, ipak tužiti sudu... Tonka nije nikad čula da bi kojeg muškarca radi objašnjavanja sa curom koju je iznevjerio udarila kap. A suda se nije bojala, smatrala je da ga se razloga imaju bojati samo Jovanovićke, i tako je tvrdoglavo, bijesno, opravdavajući to i time da joj je radi one gadure izgaženo i pokvareno pola rublja, ostala kod svoga uvjerenja, a s uvjerenjem i kod daljnjih prijetnja...
Tako je i dalje ostala samo ta perspektiva da će se smiješna i žalosna komedija - u koju kao da se, poradi kobne (ili i uobražene) sličnosti dvaju muškaraca, u domaćem, malom izdanju, prenio u život kazališni trik iz kakve talijanske renesansne lakrdije - ta komedija, ili još najbolje tragikomedija, da će se i dalje nastaviti samo sa svađom i tučnjavom...
I uistinu, sutradan kad je opet odzvonjelo podne i Dara se vratila kući, Tonku, koja je na hodniku iz ormara upravo vadila za ručak tanjire, i grizlo je i peklo da joj opet nešto dovikne, štaviše da joj u glavu baci tanjir...
No sad je, kao po dogovoru, Daru na hodniku dočekala njena mati, i još više, iza nje, kao da ju je pratio, uspinjao se stepenicama jedan kućepaziteljičin šegrt. Najvažnije pak je bilo da je iza tog šegrta išao još netko, a to je, danas došavši ranije no obično, bio Tonkin očuh.
Tonka je dakle stisnula usta, odnijela tanjire radije u sobu na sto.
No tada se, začeta upravo već za jučerašnjeg objašnjavanja s kantinijerkom, a danas možda još najviše djelujući da nije došlo do novog napadaja na Daru, učvrstila u njoj nova odluka... Kantinijerkina intervencija urodila je ipak nekim plodom: osjećajući se, makar i nesvjesno još, zatjeranom u tjesnac između toliko joj naglašavanih činjenica i njene vlastite strasti, Tonka je izlaz sve više nalazila u onoj trećoj mogućnosti koju je najprije istaknula, a onda je se odreknula baš kantinijerka: da je Đuka sad Đuka sad Đorđe, sad vojnik sad civil, a uvijek prefriganac i bećar...
Prefriganac i bećar, da! - tako nešto, samo ne onako jasno formulirano i objašnjeno, kako je to poslije učinila kantinijerka, osjećala je o njemu Tonka još od prvih satova njegove nevjere. Ostalo je samo još jedno sporno: šta je Đuka zapravo, vojnik koji se preodijeva u civila ili civil koji se preodijeva u vojnika?
Tonka se sjećala s kolikim je drugim vojnicima vidjela zajedno Đuku, i na mahove joj se činilo ispravnije prvo. No sjetila se i toga kako je i sama bila od prvog časa uvjerena da je Đuka pušten iz vojske, a to je značilo - šta je značilo? Da je Đuka barem sada već samo civil? No prema tomu on uopće ne bi mogao biti prefriganac koji se preodijeva samo zato da lakše vara djevojke! Ne, on je morao biti civilom već i prije, samo tako se i može protumačiti Darina tvrdnja da se svatko može uvjeriti kako je on već godinama namješten u tom i tom dućanu kao komi. No kako se onda tako dobro snalazio s onim drugim vojnicima? Opet u tjesnacu, Tonka je to protumačila samo tako da je on te vojnike, kao da je i on soldat, ili prevario ili, još vjerojatnije, bio s njima u dogovoru, pa su mu oni, i sami prefriganci kao on, čak i uzajmljivali uniformu - oni njemu uniformu, a on njima civilno odijelo... Da, zato on i može po Dari u kuću slati neka pismena svjedočanstva da on nikada nije bio vojnik!
Tonka nije znala za logiku i takove neke njene varave pojmove kao što ih mogu pružiti silogizmi, i zato ju je to otkriće opsjelo kao da je pronašla Ameriku. I s tim otkrićem, po kojemu je, svejedno da li kao pretpostavka ili zaključak, izlazilo samo jedno: da je Đuka zbilja komi u tom i tom dućanu, kako je to tvrdila Dara - s njime u vezi upravo je i bila njena nova odluka.
Odluka: da ona tog ženskara koji se, tobože iz bojazni pred uzbuđenjem, a zapravo samo iz straha pred njom, neće da pojavi u kući - njega da ona sama potraži u njegovom dućanu.
I doista, bez mnogo daljnjeg promišljanja, osim o tome šta će Đuki reći... Tonka se poslije podne, čim je uredila kuhinju, kod kantinijerke točno raspitala kako se zove Đukin dućan, gdje je, kako izgleda. I obećavši kantinijerki da će u dućanu biti pametna, pa obukavši se u svoje svetačne haljine, točno onako kako je to bila obučena u onu sajmišnu večer, Tonka je zbilja otišla, potražila taj dućan.
Nije taj bilo teško naći, no ipak je i prolaznike pitala je li to taj... No i kad je dobila potvrdu, nije odmah ušla, a nije ni poslije...
Kod kuće je već smislila da će tu kupiti metar platna, potrebna ionako za krpanje očuhova rublja, a i smislila je da će Đuki postaviti prvo pitanje: da li je on pozna...
No ipak je oklijevala da uđe; kao vojnik na nekoj straži išla je ulicom samo gore-dolje i, najviše još, odnosno i stalno, samo zavirivala u dućan...
Bilo je ljeto, vrata od dućana su bila otvorena, zavirivati bilo je lako. No bio je to velik i prostran dućan i Đuku nije vidjela, on je mogao biti negdje sasvim na dnu, po strani... To bi možda bilo još dobro, ali je tu u dućanu bilo stalno mnogo svijeta, i zar je bilo moguće govoriti sa Đukom o stvarima o kojima je ona to htjela, pred tolikim svijetom i tolikim drugim namještenicima? Ili bi i to bilo dosta da ga samo vidi, uvjeri se da je on doista tu? I doista on?
Tu se već stala da ljuti: kako doista on? Bila je to misao koju je dosad stalno isključivala kao nemoguću: da Đuka koji je tu unutra nije uopće Đuka nego samo Đorđe, kako je to tvrdila Dara. Onda ga uopće nema ovdje, ni Đuke ni Đorđa! - zaključivala je sada radije ljuteći se, no s ljutnjom se miješao i strah, a šta onda ako je unutra zbilja samo Đorđe?
Zato, onda, da je ovamo došla da se uvjeri, te pravo ima samo Dara, a ne ona? Ne, ne, onda je bolje da kud drugud pođe kupiti platno...
Tako je to, eto, bilo kod nje, i ta srdžba i strah joj je vodio korake uvijek samo mimo dućana, tako te je bila još najviše okom u njemu...
No javljala se u njoj i druga, još odlučnija srdžba i drugi strah... Pred Darom je ona mogla biti hrabra, no drugo je to sad opet bilo naći tu hrabrost za objašnjavanje s muškarcem koji, sigurno ipak samo Đuka, neće više za nju ništa da zna... Šta onda ako on porekne da je pozna, ili i prizna, pa ju i sam otvoreno odbije od sebe, čak i otjera? U mislima na to, Tonka, ljutita već i sada na njega, nije ni na tren mogla jamčiti za sebe da se ne bi razvikala, psovala Đuku, učinila kraval. A to, a to - sjećala se i kantinijerkinih opomena i vlastita obećanja - s čime bi to moglo svršiti, počinjeno na tako javnom mjestu i pred tolikim svjedocima? I najvažnije, ne bi li time Đuku potpuno odbila od sebe, a još je uvijek moguće da se on, zasitivši se tobožnje svoje zaručnice, i na miran način privučen opet onoj kojoj je i pripadao, vrati k njoj?
Tonkin strah i srdžba svršavali su, vidimo, opet s novom nadom. I baš ta nada, ona još najviše, bila je razlog da je Tonka, u tren kad je opet u svom mimohodu pred dućanom trebala okrenuti natrag, samo najednom produžila pravac pa, ne kupivši potrebno platno ni drugdje, srnula kući.
Istom kod kuće, i kad se već svukla, stala je da žali da ipak nije ušla u dućan i uvjerila se bar o tom da li je Đuka doista tamo, i da li je ono Đuka ili samo Đorđe... I nova joj nakana došla da pođe opet, pođe kasnije, pričeka Đuku kad se dućan bude zatvarao... No bila se već preobukla, a i eto, više i nije mogla izaći, a da to ne bude napadno i da samu sebe ne opovrgne...
Došla je kantinijerka, stala se zanimati šta je Tonka obavila u Đukinu dućanu... Je li govorila s njime?
- A-a-aj! - premda je mogla očekivati tu posjetu i pitanje, zbunila se Tonka sasvim nepripravna. No i brzo se snašla, izlagâla se da do onog dućana uopće nije došla, jer je platno kupila u drugom, bližem dućanu.
Zašto drugom, zašto nije išla u onaj? Na to pitanje nije uopće pravo odgovorila; smotala je nešto da se okanila polaska tamo jer neće da se sa Đukom pred ljudima svađa...
Međutim su kantinijerku zvala iz sobe njena djeca, i ona je otišla, i zar ne s uvjerenjem da je Tonka bila baš u pravom dućanu i sama se tamo uvjerila o svojoj zabludi, samo to sad neće da prizna?
Tako nešto je to prostrujalo Tonkom dok je u kuhinji svojoj gledala pred sobom njeno nekako jako čudnovato lice... No za samu nju je to bila preteška, preopasna misao, i tada ju je mogla još svladati s mirom: znala je da nije bila u dućanu i da se nije uvjerila, ako već ne o istini, a ono niti o kakvoj svojoj zabludi...
No zato sutra, prekosutra i slijedećih dana! U svojoj gluhoj samoći i povučenosti, tim težoj što ju je, ograničivši se samo na najnužnije razgovore s njome, napustila nekako i sama kantinijerka, a očuh, kanda još uvijek ljutit na nju, samo šutio kraj nje i šutio - u toj samoći i napuštenosti, težoj i zato što se nije usuđivala oživljavati je s kakvim novim napadajem na Daru, Tonka je proživljavala sve mučnije dane, sve mučnije! Čežnja, ljubomor, neizvjesnost šta je, šta će biti, sve se to u njoj, vatrenoj još uvijek, miješalo kao ričet u kotlu. Đuke nije bilo u kući, on se sigurno s Darom sastajao gdje vani, jer je Dara dolazila kući kasnije no obično. A kad će on i doći ovamo, i dokle će čekati i hoće li dočekati da on dođe baš k njoj?
Sve manje je bilo nade, sve manje i zato što je kroz sve teške kore strasti pomalo ipak, i sve više, probijao razum, grizla ju, izjedala sumnja da li je, dok i Dara tako ustrajno ostaje pri svome, Đorđe ipak i Đuka? Da li je, nije li, o tom je Tonka nejedanput pitala i slike koje je na kutijama od biksa opet vadila iz najdonje ladice ormarića, ispod škarnicla. I gledajući u te slike, uspoređivala je lica koja su joj ostala u pameti od Đuke, jednoga i drugoga. No da, jest, obadva i ta slika, to je jedno, jedno lice, ali i... ali... - jednom zgodom prepala se Tonka strašno, zbunila se, ostala smućena od pitanja: da li je baš i njen Đuka sličan tim slikama?
U nenadanom vrtlogu sumnje njoj su se, kao uostalom u pravom vrtlogu kad se čovjeku zamagljuju sve stvari, zamagljivala sva lica, te među njima nije mogla raspoznati ni Đukino. Kako on zapravo izgleda? Tonka ga je vidjela samo jedanput, i to u uzbuđenom jednom stanju, većim dijelom uvečer, među mnogo svijeta, pod varavim svjetlima, nasamu većinom u mraku...
No šta! - trgnula se; ako joj već svijet kaže da je gluha, nije ona slijepa, sjeća se dobro svoga Đuke! Đuka je samo takav kakav je tu na slici, a takav je... no je li uistinu takav i onaj Đorđe?
Muke je mučila; mučila je muke, i to sve kraj stalne, nesmetane mogućnosti da učini što nije učinila onaj prvi puta, pa pođe u dućan, sačeka Đuku-Đorđa ili i samo Đorđa pred dućanom... I mirno da ga pita, sasvim mirno... konačno ne mora uvijek biti samo svađe!
No premda je mislila na to, Tonka nije smogla tu hrabrost. Bolje reći, ona je svjesno radije ostajala u mraku. Ima ljudi koji, pogotovo kad ih je tako odgojila religija, radije ostaju u mraku u kome se mogu nadati makar i varavoj sreći, nego da se potrude da dođu na svjetlo u kome ih čeka, što je redovito neizbježno, samo bolna istina. Tako, u čemu je na primjer, mnogo puta, ta hiljaduljetna već vjera u nebo, iako razumnost te vjere danomice, tako reći pred očima vjerujućega, obara ne samo možda znanost u nekim kabinetima i laboratorijama nego prosta i mala pojava smrtnoga mravca kojeg taj vjerujući sreta na svome putu...? Čovjek, u svom instinktu za životom, a često i u želji da se još jednom sretne s onima koje je volio i koji su ga ostavili, on se boji svoga konca; smrtnost, potpuna smrtnost svega, za njega je samo bol i strahota, i radije se okreće od istine, omamljuje se i sretan je u obmani!
Tonka je bila čvrsta i bigotna katolikinja i iluzionarnost u kojoj je bila odgojena obzirom na život i smrt mogla je djelovati, i sigurno je, iako tad bez svake veze s mislima na smrt i nebo, djelovala da je u iluziji radije živjela i u svojoj ljubavi...
No strah od sloma svake nade i sreće nije joj ipak donosio sreću, kao što ni onima koji vjeruju u nebo ne donosi ta vjera nebo na zemlji... Bol, očaj, stalno uznemirenje i potlačenost bila je u njoj sve veća i veća. Vratila se opet molitvi, ne više molitvi sa zrnjem graha nego sa zrnjem prave krunice, i molila je, a da sama nije pravo znala šta i zašto... I baš kad je, posljednji dan pred novu nedjelju, najviše opet molila u svojoj kuhinji, tada za to da, ako je Đorđe neko drugi, dođe k njoj bar pravi, došla joj je mjesto kakvog olakšanja i utjehe samo nova, već i neočekivana pakost, zapravo kazna...
Iako još nije bilo vrijeme pobiranja stanarine, došla je kućevlasnica, pozivala ju na red što je u kući pravila tolike skandale i, i - to je Tonka razumjela tek od kantinijerke kojoj se dogodilo isto - otkazala joj je, i njoj i očuhu, stan...
Istina, Tonka to, ni kućevlasničine grdnje, a poslije ni njen otkaz stana, nije primila s kakvim velikim uzbuđenjem. Na grdnje je odgovarala samo s time da su joj tu njeni neprijatelji gazili rublje i da kućepaziteljica smije imati purana, a ona ne smije imati kokoši. Inače, inače - bila je odviše potlačena, i odviše već uzdrmane vjere u svoje vlastito pravo, da bi se uzrujavala i vikala... spominjala što možda i sa svoje strane o Đuki... Što se pak otkaza tiče, o, da, ona je znala da je to kućepaziteljičino maslo; potvrđeno joj je bilo i time što je o podne baš kućepaziteljica, sa zluradim, nepritajenim veseljem u licu, isporučila kućevlasničin otkaz njenom očuhu. No nije li i bolje bilo da odavde otiđu, otiđu iz te kuće?
Drukčije je, međutim, mislio očuh, koji je volio ostati u toj kući jer mu odavde nije bilo daleko ići na njegov posao. No ostavimo sad to, njegovu ljutnju i predbacivanja; ostavimo i to da se Tonka tad ipak razljutila pa se bar pred očuhom razvikala protiv kazne koju nije zaslužila ona nego drugi - i Jovanovićke i kućepaziteljica...
Nego, došao je drugi dan, došla je nedjelja. Tonka je jedva jedvice dočekala poslijepodne. Očuh je opet otišao od kuće, ona opet ostala sama, čas bila na prozoru u sobi, čas u kuhinji... Čekala je, čekala hoće li Đuka ili Đorđe bar Dari, ako ne k njoj... No mjesto da je vidjela kako dolazi Đuka ili Đorđe, vidjela je kako, našušurena i nalickana kao da ide na bal, izlazi Dara.
Išla je sigurno na sastanak... Tonka se, spazivši je sa prozora, jedva opet svladala da joj ne dobaci kakvu psovku - takav ju je spopao ljubomor. No javila joj se druga, kako joj se samoj činilo, pametnija misao, da se i sama brzo obuče, i neprimjetno Daru, a i onoga, onoga... dečka... uhodi, kuda će, šta će!
No to nije moglo biti tako brzo; s druge pak strane, šta je i za nju, poslije odlaska Dare na sastanak, imalo smisla ostati i čekati nešto kod kuće?
Obukla se dakle ipak, opet sve točno kako je to bila u onu sajmišnu nedjelju, uzela i molitvenik. Već dvije nedjelje nije bila na svojoj inače tako obligatnoj večernjici kod jezuita; strah i grizodušje ju je obuzelo, pošla je dakle tamo.