Svjetski rat i Hrvati/Iskorišćenje rata

← Uzroci stanja u Hrvatskoj prije rata

Svjetski rat i Hrvati —  6. Iskorišćenje rata autor: Ivo Pilar

Mi smo u predhodnih pet poglavlja daleko iscrpili ustrpljivost naših čitaoca. — Učinili smo to zbog važnosti motiva i ogromnosti i zapletenosti predmeta, koji smo morali obraditi.

Motiv ovomu djelu bilo je nastojanje uvjeriti hrvatski narod, da je dužan sam sebi ovaj rat, u kom je tolike žrtve doprinjeo, iskoristiti koliko je samo moguće. Ujedno nas je vodilo uvjerenje, da to iskorišćenje nije bez dalnjega moguće, nego da je kraj postojećih prilika dapače tako reći nemoguće. Svakako je nedvojbeno, da će ovaj svjetski rat biti ishodište novog perioda svjetske povjesti, u kome će svi narodi Europe imati stvoriti nove uvjete života. Nas pako vodi vruća želja, da hrvatski narod u jagmi naroda za boljim uvjetima života ne ostane na zadnjem mjestu.

Svjetski rat treba da bude okretna točka u hrvatskoj povjesti, okretna točka na bolje, na povoljniji razvitak hrvatskoga naroda na svim poljima javnoga života.

Za to držimo, da je na prvom redu nužno, da se hrvatski narod krene, da nješto počme, kako ono reče okrunjeni pisac s Crnih brda »mičimo se, i biti će dobro«. Mi smo ali nepomični i to za to, jer smo izgubili orientaciju, kamo da se maknemo. Hrvatski je narod kao putnik, koji je kušao njekoliko puteva, da dođe do cilja, ali je na svakom zabludio. Na koncu je umoran i zdvojan sjeo i neima snage, da se digne i dalje krene, jer nezna kamo.

U ovom stanju i raspoloženju izgubljenog i sjedećeg putnika našao je svjetski rat hrvatski narod. Tko će putniku pokazati pravi put? — Jalova je nada, da će nam ga tko pokazati. Sami ga moramo naći!

U tu svrhu u prvom redu moramo si biti svjesni cilja, za kojim težimo.

Cilj našeg narodnoga rada lahko je odrediti, svi ćemo se složiti, da se sastoji u tome, da održimo našu narodno-političku individualnost i da hrvatskomu narodu stvorimo što bolje uvjete života i snažnoga razvitka.

Neumorno moramo tražiti put, da do toga cilja dođemo, i svakim se putokazom poslužiti, koj bi nam mogao pravi put naznačiti. Takav putokaz je ovaj strahoviti rat.

Ratovi su veliki putokazi i učitelji naroda. Snaći se mogu u svijetu samo oni narodi, koji iz takovih momenata znadu što više naučiti. Ratovi razotkrivaju sve slaboće, golotinje, pokazuju sve misli i težnje. Ma skrivale se one stoljećima, decenijama, u ratu ne može ostati ništa skriveno, ništa tamno, ništa himbeno, u bezobzirnom boju tjelesa i misli, sve mora u cijelosti i golotinji na vidjelo izaći.

To smo u ovom ratu jasno mogli razabrati.

Ratovi su bljeskovi u noći. Za tren njegova svjetla čitav kraj je vidan. I tko je taj tren upotrebio, da vidi, da razabere, taj će naći put iz mrkle noći.

Tako mi Hrvati moramo otvorenim očima u ovom rata nastojati, da što više vidimo, i da što više pukne pred našim očima.

Svjetski rat mora biti ishodište nove orientacije za rad i politiku hrvatskoga naroda. Dosadašnja orientacija nije dostatna i ne valja, to dokazuju nepobitno dosadanji neuspjesi naši. Temeljitom orientacijom postati će ovaj rat sam sobom že1jenom okretnom točkom na bolje.

Najglavnije iskorišćivanje ovoga rata mora dakle biti na misaonom polju. Mi moramo na temelju pogleda, dobivenih u ovom ratu, provesti inventuru našeg svega političkoga, socijalnoga, kulturnoga i gospodarskoga života, i ustanoviti što imamo, što ne imamo, proračunati, koje su nam stavke aktivne, koje pasivne, moramo napraviti jednom riječi uzorni red.

Čim ovo uređenje bude obavljeno, raspoloženje će se u narodu popraviti samopouzdanje vratiti, rad će početi na svima poprištima, iskristalizirati će se nove vodeće misli, nove stranke i s njima će biti dane mogućnosti daljnih uspjeha.

S ovom inventurom možemo početi već sada. Mi je ne možemo provesti ni dokončati, dok rat nije gotov i dok ne budemo po njegovim konačnim uspjesima pouzdano znali, na čemu smo. Sad moramo spremati tek priprave za taj posao, da odmah, čim se rat svrši, pristupimo ozbiljnom poslu, posao obavimo što temeljitije i što solidnije, jer će o tome ovisiti mogućnost kasnijih uspjeha. Sada već moramo stvarati zaključke i ustanovljivati gledišta, prema kojima ćemo tu inventuru obavljati.

Na taj posao orientacije, inventure i pravljenje reda u našem javnom životu pristupiti ćemo zato već sada, jer je on neophodna nužda za hrvatski narod i trebati će nam iza rata, u svakom slučaju, pa ma kako ovaj ispao.

Ova će nova orientacija trebati vremena kao svaki temeljiti posao, možda i više godina. Nužno je, da se najbolji ljudi naši prihvate toga posla i svi tim doprinesu budućem blagostanju hrvatskoga naroda.

Mi si ne utvaramo, da smo to u stanju sami provesti. To nadilazi snagu pojedinca i dade se samo složnim radom najboljih sila narodnih postići.

Ipak, kao što smo kušali potaknuti reviziju inventara, novu orientaciju našeg javnog života, kušati ćemo u njekoliko točaka da ovaj posao i provedemo. Učiniti ćemo to sa gledišta, sa koga smo u pisanju ovoga djela u opće polazili, sa uvjerenja, da je najveća vjerojatnost, da će centralne vlasti pobijediti, t. j. da će se bez bitnih gubitaka uzdržati.

1. Revidirati valja stanovište Hrvata prama Monarhiji, kao cjelini, kano i prema austrijskoj poli njezinoj.

Činiti Monarhiju odgovornom za sve naše nevolje, jest zaslijepljenost i neobjektivnost.

Ne smijemo zaboraviti, da mi Hrvati imademo prirodne uvjete za život tek pripojenjem Bosne i Hercegovine Monarhiji, dakle od g. 1878. ili za pravo 1908. To je prekratko vrijeme, da bi se mogle ispoljiti posljedice poboljšanja naših prilika. Tim manje, pošto smo mi sami kroz to vrijeme vodili politiku upravo protivnu od one, koju smo trebali voditi.

[Monarhija je narodnosna država.

Ujedinjena Italija postoji tek od 45 godina. Osim Nijemaca nijedan narod u Europi nije kroz to vrijeme toliko napredovao i ojačao, koliko Talijani. Ovaj razvitak daje mogućnosti, koje se još ne dadu dogledati. Po tradiciji, prirodnoj težnji i po iskustvima ovoga rata aspiracije Italije smjeraju baš na najdragocjenije hrvatske zemlje, na istočnu obalu jadranskoga mora; težnja je to za ostvarenjem ideala »di mare nostro«. Ja držim ovo ugroženje za sada najopasnijim od svih ugroženja, koja nam prijete. Naše javno mnijenje, čini nam se, nije si ovoga u dovoljnoj mjeri svjesno. — Od ovoga ugroženja može nas Hrvate braniti samo jedna velevlast od znamenovanja Monarhije, inače počinje neizbježivo razvitak kao onaj, koji je doveo do osvojenja Dalmacije po Mletcima. Od te opasnosti nas osim Monarhije i Njemačke nijedna druga vlast ne bi mogla obraniti, a napose ne bi mogla kraljevina Srbija. Kad bi kojim slučajem njoj i uspjelo postići sve hrvatske zemlje, to ona obalu baš tako ne bi mogla obraniti od Italije, kao što ju njekad kraljevina Ugarska nije mogla očuvati od Mletaka.]

Mi se zato ne žacamo tvrditi, da nijedan narod u Monarhiji ne ima tolikoga interesa na opstanku Monarhije kao mi Hrvati. Propast Monarhije znači rebus sic stantibus sigurnu propast hrvatskoga naroda.

Tome naprotiv je faktično stanje, da jedan dio naše inteligencije kipi mržnjom proti Monarhiji. Ne znaju ali bolni, da je ta mržnja uz spretno izrabljivanje predisponirajućih momenata iz naše prošlosti^[1] umjetno stvorena, i podržavana izvana, da nas stavi u službu interesa, koji leže izvan hrvatskih zemalja i Monarhije. Ovo opće poznato raspoloženje izaziva mjere protiv Hrvata, a te mjere smatraju Hrvati uzrokom dalnje mržnje proti Monarhiji, i tako je stvoren opet jedan circulus vitiosus, koj neustavno pogoršava situaciju hrvatskoga naroda.

To, držimo, mora biti nova orijentacija hrvatske politike u pogledu svoga odnošaja prama Monarhiji.

2. Hrvatski se narod nadalje mora orientirati o pitanju, je li nakon ovog rata moguće nastaviti politiku hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Iz onog što smo u I. i V. poglavlju naveli, jasno jest, da to nije moguće.

Nastaviti politiku hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, značilo bi izvrgnuti hrvatski narod opasnosti, da se trajno š njime postupa kao sa nutarnjim neprijateljem, značilo bi svim našim brojnim neprijateljima dati najsigurnije sredstvo u ruke, da mogu ostvariti protiv nas svoje neprijateljske namjere, da nas mogu uništavati.

Ova politika bila bi i jalova, jer bi vječno nepovjerenje mjerodavnih faktora onemogućilo svaku uspješnu akciju narodnu sa Srbima ujedinjenih Hrvata. Bilo bi ono stanje, koje smo već 1909.—1914. vidjeli, stanje potpune nedjelatnosti, jednostavno radi nemogućnosti ikakvog uspjeha.

Interesa imadu danas, na toj politici samo Srbi. Iza rata doći će konačna likvidacija svih posljedaka iz ovoga rata i biti će batina. Za Srbe znači jedinstvo to: da se batine podijele na dvoja leđa, njihova i naša. Osobito za batine vrijedi ona njemačka: Getheiltes Leid ist halbes Leid.^[2]

Za nas Hrvate ali hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo iza rata znači, da mi pružimo naša leđa za batine, koje je zavrijedila Karađorđevićeva srpska politika. To za nas nije i ne može biti razumna politika.

Mi se ali ne možemo zadovoljiti sa prije navedenim lih oportunističkim stanovištem u prosuđivanju hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva, nego tvrdimo, da imaju najvažniji teoretski i političko-principielni razlozi, koji isključuju hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo kao uporabivi politički princip u hrvatskoj politici, pa kod ove orientacije ne možemo propustiti da ove razloge ne izložimo:

a) Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo je artefakt,^[3] logičkom spekulacijom stvoreni pojam, koji niti u našoj povjesti niti u realnosti života oko nas neima temelja. Ono je isto toliko umotvor i snohvatica kao ilirstvo ili jugoslavenstvo. Hrvati i Srbi jesu dva srodna naroda, koja su nastala u povodu dvije samostalne jugoslavenske državne tvorbe, koje ali u povjesti nigdje ne pokazuju prirodne težnje, da se ujedine. Neima temelja niti u realnosti života, jer vidimo, da Srbi ne pokazuju nikakve težnje da se u praksi života ujedine, nego naprotiv oni se svagdje od nas najenergičnije socialno separiraju.

b) Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo čini nas na umjetni način ovisnim o kraljevini Srbiji. Time se težište našega narodnoga života prenosi iz naših zemalja, i to izvan okvira Monarhije.

Mi postajemo ovisni o mislima, odlukama, tendencijama, na koje upravo nikakva upliva neimamo i plaćati ćemo troškove za sve njihove budalaštine. — Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo imade dakle za posljedicu, da mi po njem trajno gubimo kormilo naše narodne lađe iz rukuh, i da nikad neznamo, kamo ćemo stići. To su politički sasvim nesnosne konzekvencije.

c) Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo moguće je samo na temelju potpune ravnopravnosti Hrvata i Srba. Nu ova ravnopravnost je u praksi apsolutno neprovediva, ne samo uslijed toga što Srbi imadu dvije neovisne države, pak su po tome jači, nego i za to, što Srbi nisu samo narodna olina, kao mi Hrvati, nego narodno-konfesionalna olina. Oni su dakle apriori nješto jače od nas Hrvata. Sa svakim našim zahtjevom, koj se osniva na narodnom egoizmu sukobiti ćemo se sa srpskim narodnim i konfesionalnim egoizmom. Mi dakle makar bili i u brojčanoj većini u takovom konfliktu, vazda ćemo sa 99% vjerojatnosti podleći. Tako je to hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo za nas a priori societas leonina, a osim toga je pravo jedinstvo isključeno, dok i mi Hrvati ne pređemo na pravoslavlje — a onda smo već i postali Srbi.

Jedinstvo na temelju ravnopravnosti između Hrvata [i Srba] dakle u opće nije moguće, nego je ono samo jedna prelazna faza za potpuno pretopljenje u srpstvo. — To Srbi i znaju, za to se danas toliko i oduševljavaju za to jedinstvo.

Teoretski dakle isto toliko koliko i praktički i oportunistički razlozi govore proti hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu.

Ne preostaje dakle druge nego likvidirati iza rata konačno politiku hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Likvidacija ima se provesti na slijedeći način. Prije pet do šest godina kazali su Srbi Hrvatima otvoreno, da se oni ne mogu eksponirati za skrahanu hrvatsku politiku. Sada je nastupio obratni slučaj, a nedvojbeno imamo mi Hrvati ista prava kao i Srbi. Mi ćemo dakle mirno reći Srbima: Mi vrlo žalimo, ali mi Hrvati za skrahanu politiku srpsku ne možemo eksponirati životne interese hrvatskoga naroda, te iza svjetskog rata držimo shodnijim voditi politiku čistoga hrvatstva.

Uz to valja, da Srbe upozorimo, da se ne kanimo vratiti k Starčevićevoj negaciji i mržnji, a pogotovo ne k frankovskom pogromaštvu, nego da želimo ostati s njima u korektnom odnošaju, koj proizlazi iz našeg zajedničkog nastavanja iste zemlje i blizog srodstva. Kod zgodne prigode, a osobito kad se bude radilo o interesima naše zajedničke domovine, da smo pripravni s njima zajednički raditi.

Srbi su pametni ljudi i dobri političari, pak ako budu na oko i vikali, u duši će morati priznati, da mi imamo pravo i da postupamo pametno i pošteno.

Prije navedeno stanovište jest ono, koje su zauzeli i s najboljim uspjehom proveli bosanski Hrvati; glede srpskoga pitanja najbolje orientirana naša narodna grupa.

Naravski nastupa onda problem naseobina Srba u hrvatskim zemljama kao otvoreno teško pitanje. Ali ono je postojalo i za vrijeme jedinstva, ovaj princip skrio ga je samo našim očima, ali mi smo ga ipak na svakom koraku osjećali. Samoobmane ne imaju vrijednosti.

Srpski elemenat u hrvatskim zemljama je težak problem, ali on će se riješiti, tako rekuć sam od sebe. Samo on je trebao 300 godina, da nastane i trebati će isto toliko, da se riješi. Svakako je nužno, da najbolji sinovi naši študiraju revno ovo pitanje, jer mi o njem začudno malo znamo. Mi osjećamo vrlo neugodno, da su ovdje, ali neimamo jasne predočbe, kako su postali. Neimamo dosele ni jednoga sistematskog historičkog prikaza o postanku srpskih naseobina u hrvatskim zemljama.

Stranačko političke posljedice ove likvidacije riješiti će se i same u novom stranačkom poretku i novim formacijama, koje će iza rata nakon njekog vremena nužno nastati.

3. Nije od bitne važnosti, ali ipak aktuelno, da revidiramo stanovište, koje će hrvatski narod uzeti prema njemstvu. [Naše dosadašnje stanovište bilo je pritajena mržnja i upravo panički strah pred njemstvom i »Drangom«. Taj strah je bio tolik, da se ne žacamo ustvrditi, da je taj strah bio opasniji za nas od samih Njemaca.

Nema najme budalaštine, za koju čovjek ne bi dobio Hrvate, samo ako im je u savezu s time znao prikazati Nijemce ili »Drang«^[4] kao baubau.

Neima dvojbe, da je njemstvo sa svojom ogromnom kulturnom, financijalnom i gospodarskom snagom velika opasnost po nas, već po zakonu, da je svaka velika riba opasnost po malu ribu.

Nu prvi uslov, da se uzmognemo uspješno obraniti od jedne pogibelji, jest, da joj mirno u oči pogledamo, da je gledamo što bolje shvatiti, ocijeniti i onda prema tome svoju obranu udesiti.]

Politika straha [i mržnje] prema Nijemcima neima smisla. Belgija i Holandija u jednakom su položaju prema Njemačkoj, Belgija se je dala voditi strahom i mržnjom, a Holandija je ostala sasvim hladna i mirna. Koja je bolje prošla?

Mi imademo priliku, da zauzmemo sada zgodno stanovište prema njemstvu.

Oni vode sada, od svih strana napadnuti, zdvojnu borbu za svoj opstanak. U ovoj borbi, koja će se neizbrisivo, za sva vremena, urezati u uspomenu toga naroda, mi smo se borili s njima i sa čitavom našom silom od 650-700.000 ljudi prvorazredne vojske, pomogli smo im u zajedničkom boju za samoodržanje. Stekli smo njeko pravo, upravo moralnu obvezu kod njih, da ne učine nama ono, od čega smo im mi njekada pomogli obraniti se.

Mi doduše vrlo dobro znamo, da se sa moralnim obvezama u politici ne može puno postići. To nas uči ovaj rat. On nas ali uči i to, da korektno i moralno stanovište daje veliku snagu onome, koj na njemu stoji i stiče simpatije, koje su u borbi od velike vrijednosti.

Uz jedno moralno i korektno stanovište trebati će organizovati iz petnih žila narodnu obranu, ali ne jednostrano proti ovome ili onome, nego općenito najenergičniju obranu proti svakome, tko se usudi dirnuti u nas i u naša prava. To je vrlo nužno, jer malo ima naroda, koji su tako izloženi neprijateljstvima sa svih strana kao mi Hrvati. Za to organizacija narodne obrane imade biti glavni cilj, temeljna orientaciona točka naše politike, temelj čitave naše narodne organizacije. Mi imamo neprijatelja, koliko ima strana svijeta.

Bez obzira na opasnost, koja nam prijeti od Nijemaca, u ovom ratu naše simpatije iz principielnih razloga moraju biti na njihovoj strani. Ovaj rat ide za uništenjem Nijemaca kao naroda. A ako uspije uništiti ovako veliki narod, šta čeka nas Hrvate, koji smo mali narod a imamo neprijatelja sa svih strana? Hodie tibi, cras mihi.^[5]

Uspjeh kao što ga mi predviđamo znači pobjedu ideje: narode uopće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propasti u njima.^[6] To je ideja izvanredno utješna za nas, i mi se njezinoj pobjedi možemo i moramo samo radovati. Jedina je naša briga i dužnost, da i mi postignemo takovo nutarnje stanje, u kom i nas Hrvate ne će biti moguće uništiti. A što mogu drugi narodi postići, možemo i mi.

Imali smo posebni razlog, da smo ovu prividno nuzgrednu točku naveli. Mi Hrvati nesmijemo zaboraviti, da je njemačka kultura danas neosporno prva na svijetu, a mi da po našem zemljopisnom položaju stojimo na uplivnoj sferi te kulture. Njemački kulturni uplivi su danas najjači. Kod nas svi stariji kulturni uplivi gube se pred svjetlom njemačke kulture.

Mi dakle ne možemo imati interesa stavljati se u apriostičku opreku naprama narodu, od čije kulture primamo naše najbolje kulturne utjecaje.

Kod nas se rado ističu veće simpatije i veće srodstvo sa romanskom kulturom, nego sa njemačkom. To je jedna od konvencionalnih laži, koje kod nas cirkuliraju. Romanska kultura je prva, koja je na nas djelovala od našeg dolaska na topli jug, i ovaj romanski upliv ostao je u njekim našim krajevima konstantan do danas. Jasno je, da su ondje romanski uplivi duboko u krv zašli, tim više, što u onim krajevima priteklo i dosta romanske krvi. Nu usprkos toga, nemojmo se varati! Njemačka nam je kultura ipak mnogo srodnija, jednostavno za to, jer krv nije voda, i jer u Njemcima ima jedna trećina slovienske krvi, a u Hrvatima svih krajeva po koja kaplja germanske krvi. Ako još uvažimo, da njemačka kultura danas na prvom mjestu stoji, tada ne ćemo niti časa dvojiti, na koju se stranu u našoj kulturnoj politici imademo više osloniti.

Nu ovdje se moramo ograditi. Moramo odmah primjetiti, da je naše uvjerenje, da je preveliki import svake strane kulture škodljiv, i da je dužnost svakoga naroda, da što više bude sam kulturno produktivan, i od tuđih kultura neodvisan. To ima vrijediti i za hrvatski narod u pogledu importa njemačke, talijanske i svake druge kulture.

Mi smo ovdje naveli sve tri točke više exempli gratia,^[7] da prikažemo, kako si predstavljamo ovaj posao nove orientacije. Uzeli smo ali promišljeno i naumice baš ove tri točke, jer držimo, da su kriva stanovišta, koja smo gore kušali novom orientacijom ispraviti, bila povodom trijuh najvećih pogrješaka, koje smo u našoj politici onamo od preporoda napravili.

Nu krug pitanja, u kojima valja podvrći reviziji naša dosadanja stanovišta i na novo se orientirati, upravo je neograničen. Ima bezbroj pitanja od temeljne važnosti, glede kojih valja zauzeti takovo stanovište, da povoljniji razvitak našega naroda bude osiguran.

Moramo ovdje pretresti još jedno pitanje. Likvidacijom srpsko-hrvatskog jedinstva mi smo izgubili jedan politički elemenat, jednu potenciju. Nu ta potencija, kako smo pokazali, zadnje vrijeme izgubila je praktičnu vrijednost, i djelovala više psihološki, više naprama unutra, nego naprama van, gdje je postala potpuno nedjelatna. Ali mi ne ćemo zapasti u pogrešku naše starije politike, da samo rušimo, a da se ne brinemo, što ćemo na mjesto srušenoga postaviti. Mi smo već iskazali, da se je u zadnje vrijeme pokazao kobni smjer, da svijest o jedinstvu hrvatskih pokrajina propada, da veze pucaju, da provincijalizam nadvlađuje ideju jedinstva hrvatskog naroda. Mi smo već ustvrdili, a ovdje ponavljamo, da je ovaj kobni razvitak bio upravo posljedica nezdravog principa hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva.

Mi ćemo sada na mjesto hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva metnuti u novi red našeg političkog nastojanja princip hrvatskog narodnog jedinstva.

Taj princip u praksi znači jedinstvo hrvatskih pokrajina, hrvatskih ljudi, hrvatske kulture i hrvatskih organizacija. Mi ćemo ga prevesti i u praksu, na taj način, da sve političke i stranačke organizacije, sve kulturne, gospodarske, socijalne institucije i sav kulturni život ne budu nikada proračunane samo za pojedine hrvatske provincije, nego koliko je god samo moguće, jedinstveno za cijeli hrvatski narod, gdje god on živi, i za sve hrvatske pokrajine. Ovo naravski ne će ići lahko i nailaziti će često na zaprijeke u nepovoljnoj podjeli hrvatskih provincija u četiri upravna okvira, ali biti će rad, borba, koji će izvanredno ojačati našu svijest, zbližiti nas, dati nam jedinstvene poglede i tako dati realno-političnu podlogu za onu jedinstvenu državo-pravnu kristalizaciju na jugu Monarhije, koju svi želimo.

Bez ovoga prehodnoga kulturnog, socijalnog i gospodarskoga jedinstva, koji moramo mi Hrvati vlastitom snagom i privatnom inicijativom provesti, političko je jedinstvo sasvim bezizgledno. Tek kad vlastitom snagom to provedemo, dokazati ćemo, da smo zreli za političko i državo-pravno jedinstvo naših zemalja.

Pretresanje državo-pravne strane toga pitanja ne spada ovamo. Spomenuti ćemo samo toliko, da trialističko rješenje ne držimo vjerojatnim, i da možemo prepustiti budućnosti rješenje da li će se ta kristalizacija obaviti u jednoj ili drugoj poli Monarhije ili na treći način.

Tim bismo pitanje misaonog preokreta u hrvatskom narodu iza rata, pitanje nove orientacije pretresli u toliko, da svaki vidi, što smo htjeli, i od prilike, kako smo htjeli.

Mislimo, da će svaki hrvatski domoljub uvidjeti, makar se i ne slagao sa svima našim mislima i uvjerenjima, da smo htjeli samo dobro svome narodu. Za to očekujemo od svakoga domoljuba, da će i on razmišljati o tomu preokretu iza rata, a molimo i pozivamo svakoga, da svoje misli precizira, a po mogućnosti i u javnost dade.

Iz sume ovog narodnog mišljenja rezultirati će ono, što smo si predstavljali pod preokretom u hrvatskoj politici.

Ne možemo se sustegnuti, a da ne dodamo još jedno razmatranje. Iz velikih potresa franceske revolucije rodio se je hrvatski preporod od godine 1835.—1848. Nemamo li razloga očekivati od velikoga potresa svjetskoga rata 1914.—15. novi preporod hrvatskoga naroda, koji će nadopuniti, što hrvatskom narodu manjka do snažnoga života? Mi držimo, da smijemo, dapače da moramo to očekivati. Ali samo onda, ako cijeli narod uloži sve svoje duševne i materijalne sile, da taj preporod u istinu i proizvede.

Iskorišćenje rata nužno je ali i na drugom polju.

Odmah iza rata oživjeti će izvanredno politički život u Monarhiji. Kroz cijelo vrijeme rata pridržani tok političkoga života provaliti će neobuzdanom snagom. Svi politički elementi u Monarhiji baciti će se iza rata svom silom, da svima raspoloživim sredstvima i ljudima, sa svom snagom misaone spreme, da ujagme što više koristi za narodne i teritorijalne oline, koje zastupaju.

A mi Hrvati?

Prikazali smo već u toku ovoga razlaganja, da stojimo vrlo loše.

Ne samo, da je opća narodna situacija na kulturnom, gospodarskom i socijalnom polju nepovoljna, kao posljedak naše loše politike, nego politički ćemo upravo mizerno stojati.

Koalicija, najjača politička olina u zemlji, neizlječivo je kompromitovana, od svake akcije unaprijed isključena. Ostale su stranke marazmatične, bez političkih ljudi, bez ugleda političkoga i socijalnoga.

Očevidno je dakle, da ćemo mi Hrvati, ako sve ostane kako jest, iza rata 1914. — 1915., neka on najpovoljnije po nas ispane, nastradati, i to još puno 1juće, nego što smo nastradali godine 1848. i 1866.

Nadamo se, da neima kod nas tako naivnih političkih ljudi, koji bi mislili, da će nam se što dati. Istina je samo to, da tu odlučuje borba i konkurencija. Postići može samo onaj nješto, koji se jakim laktima umije proturati do zdjele. Tko jakih lakata neima, ili kasno dođe, naći će praznu zdjelu: tarde venientibus ossa.^[8]

Što možemo mi Hrvati učiniti u oči ovih izgleda?

Naše kulturno, gospodarski i socijalno nepovoljno stanje ne da se već promjeniti preko noći, osobito ne u sadašnje ratno vrijeme. Taj nepovoljni momenat moramo već uzeti mirno na leđa i u zgodni momenat pozvati na odgovornost one političke faktore, koji su ih skrivili, t. j. hrv. političke stranke.

Naše nepovoljno političko stanje dade se ali još uvijek popraviti. Ono je nepovoljno, što neimamo jakih, sve hrvatske pokrajine opsežućih stranaka ni političkih organizacija. Nije ali istina, da mi Hrvati neimamo ljudi, koji bi narod iza rata mogli uspješno zastupati. Ljudi su tu, to su većinom oni, koji su se u zadnje vrijeme, ognjušani našim nesimpatičkim i jalovim političkim životom, povukli u tišinu. A i u postojećim strankama imade vrstnih ljudi, koji bi izvan svoga stranačkoga okvira mogli svome narodu uspješnije pomoći, nego u njemu. Ovi su ljudi samo raštrkani, bez osobnih doticaja, bez misaonih veza, ali uvjereni smo, svi spremni, da svom narodu u teškom času priskoče u pomoć.

Za stvaranja novih političkih stranaka kod nas vrijeme još nije došlo! Kod nas su tako teške prilike, da se samo misaono dobro fundirane i prorađene stranke mogu održati i uspjeha imati. Svaka stranka bez solidnoga temelja bila bi samo jednodnevni vodni cvijet, a s time narodu nije služeno.

[Što dakle treba činiti? Treba početi nješto novo.

Po našem uvjerenju to je jedini put, kojim Hrvati mogu u opće nešto postići.]

Naše stranke previše su atomizirane, ni jedna od njih ne zastupa više cijeli narod i sve vuku preveliki teret starih grijeha, a da bi mogle uspjeha imati.

[Ovakvo nješto novo vrlo je nužno, moglo bi se u toku od malo mjeseci stvoriti i pružalo bi sve garancije za uspjeh. Bila bi bez tereta opširnih, dijelom i nesavremenih programa i tradicija, bila bi nješto, što bi se moglo prilagoditi novim prilikama, najbolje ih izrabiti u korist naroda.

Nema dvojbe da će svaka akcija najveće zaprjeke naći, baš kod postojećih političkih stranaka i u njihovom sićušnom stranačkom egoizmu. Nu to se dade savladati. Treba upozoriti stranke i dotične ljude, da će strašan biti gnjev narodni i sud, ako svojim kratkovidnim egoizmom osujete ovu jedino spasonosnu narodnu akciju.

Ovu akciju trebalo bi početi i spremati odmah, dok još rat traje, kao što se već sad radi u cijeloj Europi i sprema likvidacija ovoga rata. Samo kod nas u Hrvata se ne radi, jer se ne zna šta, kako, ni gdje bi se počelo.]

Ovu čitavu brošuru pisali smo i usudili se toliko izrabiti ustrpljivost čitaočevu samo pod vidom ogromnih interesa hrvatskoga naroda, koji su koliko u tom ratu, toli će iza rata biti u igri.

A pošto smo od godina, premda stojeć po strani, promatrali događaje u i izvan domovine, imali smo njeki sud koj smo u vatri i kušnji ove velike svjetske katastrofe, koja se odigrava, našli ispravnima. Za to smo uzeli srce iznijeti to mnijenje pred narod.

A ako će ova knjižica uspjeti da i malo samo krene maglu ispred očiju narodnih i potaknuti narod, da učini i jedan samo smjeli korak naprijed, tada nije uzalud pisana. Pisac pako ne će žaliti sve one neugodnosti, koje će kraj naših prilika iz autorstva ove knjižice za njega neizbježivo proisteći.

Bilješke

1. U Beogradu su se zadnjih godina služile zadušnice za hrvatske mučenike Zrinjskog i Frankopana. Naravski, sve iz puke simpatije za Hrvate — Blaženi siromašni duhom, koji to vjeruju!
2. podijeljena bol je (samo) pola boli
3. umjetna tvorevina
4. "Prodor"
5. Danas tebi, sutra meni
6. Vidi citiranu brošuru: »Das Ende Englands«.
7. za primjer
8. tko kasno na ručak dođe, jede samo kosti