IV
PRASAK
Trojednica, lijepa ti si,
kad u tebi glada ne ima,
ljuta glada i nevolje ljute!
Al' te jadna danas pritisnuli
narodnjaci i njihove kese,
rođaci im od osam koljenâ,
i njihove požude i nužde.
Pa šta hoće ovi narodnjaci?
Što njihove vazda prazne kese?
Što rođaci od osam koljenâ?
Što požude i nužde im grozne?
Ivša bane krvavo harači
trojednicom do zadnjega kuta.
Na Markovom glavnom trgu
popeo je svoje čadorove,
pak pomnaža birokrate skupe,
birokrate, izjeli ih vuci.
Što Mađarom braći preostane,
birokrati kano svećenici
boga Baala diljem sve prožderu.
Trojednicu harače i gule:
od glave bi cekin žut iskali,
al’ cekinâ nestalo odavna;
od ognja bi tražili i vola,
a ne samo debeloga ovna:
ali ne ima ni kozjega papka;
i za noćcu ne samo djevojku,
no i cijeli tražili bi harem,
da je Koran kakav ferman barem.
Od istoka birokrati gramze,
guleć narod kano golu raju;
od zapada birokrati gramze,
kano golu, guleć narod, raju;
gramze oni sa sjevera i s juga,
svuda narod kano raju gule.
Jadan narod, svezanijeh rukû
ter fermane prepokorno sluša.
Mili bože, je l’ je puk taj krivac,
što Mađari praznih jesu kesâ,
narodnjake lakomost što bije?
Što si kriv ti, jadoviti puče?
Kriv je, što još košulje ne svuče,
i ne dade narodnjakom starim
da ju koji braći prepazari.
U to Mađar dobra gosu
pred čadorje Ivše bana
posla, da se amo tamo igra,
ter fermani pamet bistru
i srce si vježba hrabro;
posla gosu Davida Antuna.
Sad nadlijeće sve te ine ptice,
što su došle sa mađarskih pustâ,
da Hrvate pameti nauče;
sad nadmeće narod silnom štibrom.
Vrijedan Mađar, da je čovjek taki.
Pa gdje vidje, kako Ivša
u banskijeh dvori spava,
silnije mu Arpadova
užeže se na to glava,
ter se skače na noge lagane,
i u skoku kušnje radi,
spodbi rukom džilit ljuti
i na grb na narodnjačke
trojednice baš uputi.
Al' i dobra u junaka
drijemne katkad ruka hrabra:
tako i tada prijeka zgoda htjede.
Spotače se naduti Mađar,
zviznu zrakom džilit viti,
ter lakokril nejednacijem letom
mješte grba mrka kosnu Ivšu,
nevinoga u svom dvoru janjca,
te iz glave jednu luč mu izbi:
izbi starca Tisze povjerenje.
Prsnu zrakom Tisze povjerenje
u poniznog Ivše bana,
Ivše bana, vjernog austrijanca,
prsnu zrakom Tisze povjerenje,
Ivšu bana vreli znoj poliva.
Pisnu David, kano zmija ljuta,
planu Ivša kano plamen živi:
sramota je takvom austrijancu,
Vjeran biti, nevjerovati mu,
sve popustit, nikad ne ugodit,
kamo l’, kada glupost Davidova
džilita se, ne pogodiv mete,
da Mađari tad se meni svete
vazda vjernu i vazda lojalnu;
kamo l’ da se zlorad stekliš smije,
kad me Tisza sve bez britve brije.
Planu Ivša kano plamen živi.
Avaj bože, što će odsad biti,
kad su dosad već stekliši krivi!
“Jovo, Mato, doktore Marjane
i ti prijo Ivša Novljanine,
deder, kučke, birokrate moje
zaigrajte trojednicom ravnom,
i ja mogu haračiti narod,
jošte ljuće, nego Mađar David;
i ja mogu krotiti stekliše
kruće nego Bachovi patenti,
kruće nego Davida fermani!
Da vidimo, čija ‘e vjernost veća,
čija vjernost i čija lojalnost!
Brze sluge brže poslušaše,
zaigraše sinje birokrate.
Stoji klika birokratâ hitrih,
stoji trka Ivšinih telalâ,
stoji piska izmučena puka.
tada se David primaknuo k Ivši,
pa je njemu prišapnuo tiho:
“Ivšo bane, stari austrijanče,
što si mi se uznojio tako?
Vjetar, što iz Pešte duje na te
nisam ja ga pripravio za te.
Nu ja dobro znadem slabost tvoju,
ti se bojiš, da te takvi vjetri,
ne otpuhnu sa Markova trga.
Al’ se zato u posó ne pleti,
gdje ti nećeš ma baš zrnca žeti;
žudiš li mi, Ivšo bane,
da ti Tisza ne otkaže stane:
a ti lijepo na svom tronu šuti,
puk haračit, to su moji puti.”
Prvi časak planuti će, mniješ,
velik pjesnik Baba-Čengićkinja,
pa će tražit surove Mađare,
da joj vrate izdane pravice,
a Mađara Davida Antuna
preko Mure stjerati do vraga;
drugi časak razabrati nemo’š,
il’ će planut, ili će umuknut;
treći časak prigibati glavu
i Mađaru klanjati se stade;
a četvrti da pogledaš časak,
na koljena pao je pred njime,
ter ga vuče Mađar krilonozi
i po prahu i po kalu,
Ektorove ispod grada Troje,
kad već Troju ostaviše bozi.
David stoji i Mađari stoje,
ter prizorom žalosnijem
požudno si pasu oko,
i svu žeđu nadutosti svoje
poniznošću Ivše-bana gase.
Pa kako im srce razigra se,
grohotom se zasmijaše
na lijep pogled, kada Ivši
i koljena na zemljicu paše.
Smijehom istijem Atila se smije,
kada roba ljutim bičem bije.
Ne malakše sijedi Ivša,
malaksali ponosni Mađari
sa tolike sniženosti,
sužanjstva i kruhoborstva,
malaksali ter se odvraćali.
Tader David: ‘Tiszo, gospodaru,
crče harač-porez, gospodaru;
već ti hajde, ne tjeraj mi Ivše,
barem dotle dok se ne ugnijezdim,
ne bi li nam cijeli pobró harač.”
Gorji goso lošijega sluge
sluša savjet Davida Antuna,
diže Ivšu iz praha i kala:
“Čuj me, slavna Baba-Čengićkinjo,
produljujem stan ti mio toli,
a na trgu Markovome,
nu se Bogu smjerno moli:
jer je, brajko, neizvjesno vrijeme
dok nam jošte služit ćeš na breme...”
Nemiloga glas Mađara
ko po vjetru smrtno zvono,
po bešćutnu zviždi zraku,
i trostrucijem zubom gluhu
sužanjsku mu dušu grize,
a u srcu vazda vjernom
sad krvava stvara vrela;
a po cijelom narodnjačkom biću
slike zmijâ grozan piše,
jadan Ivša veće jedva diše.
“Produljujem stan ti mio toli,
nu se Bogu smjerno moli,
jer je, brajko, neizvjesno vrijeme!”
sa Tiszinih ustâ razlijega se.
Tko je jači narodnjakâ,
pod udarci takovimi
iznemogle skuplja duhe
i na lomne dizo bi se noge.
A tko slabij’, košto Ivša,
pa kroz vječni san još takve
surove i klete sluša riječi,
i nemilo ostan ćuteć
polu-izbjeglu vraća dušu,
ter se miče i četveronoške,
po mađarskih gmižuć pustah,
dok se nađe na Markovom trgu, u
tih nekad toli dragih dvorih!
Plačan dokaz, da ne samo trijeznost
i lojalnost, ni gmiženje
nit izdajstvo svoje otadžbine isto,
Tiszu smiriti ne more
da povjeri preživjelom
austrijancu banske dvore.
Narodnjaci, stari himbenici,
na čelu im isti fratar Joza,
sad domiljù opet k Tiszi,
i za Ivšu tužni viju:
“Milost, milost, gospodaru!”
Al im Tisza bijesan vraća:
“Ništa, rajo, ništa! - riče -
pripravte se još za gore biče!”
Stvorac višnji pticam nebo dade,
tiha duplja i žuđena gnijezda;
ribam vode i pučine morske,
stan od stakla, da se po njem šire;
a zvjerinju livade i gore,
hladne špilje i zelene luge;
narodnjakom? Što je njima dao?
Glavu praznu, prevrtljivu dušu,
sklonu zlu i opačini svakoj.
Sužnji vječni svojih gospodarȃ,
bilo Švabȃ, bilo to Mađarȃ.
Ne dade im stida niti srama,
istog Boga na križu propeta
izdali bi sred božjega hrama.
Mješte srca dade im želudac,
mješte čuvstva nezasitnu kesu.
Al’ što velju? Ipak im je dao
višnji tvorac bivolovu kožu,
no je surov Mađar zalud bije,
njim do živca nikad došo nije!
“Ništa, ništa! Jošte gore biče!”
Da ti biči narodnjake samo
po toj koži bivolovoj tuku,
neka bude. Nu puk jadan,
koji niti mirna krova ne ima,
mirna krova, da ukloni glavu;
koji niti svoje njive ne ima,
nego tuđu vrućim znojem topi;
koji niti para stoke ne ima,
već za štibru oteo mu David;
koji niti ruha ne ima,
koji niti kruha ne ima.
Ali zdvojni narodnjaci
samo za se smjerno prose
i za svoje lijepe službe:
“Ah, strahota gospodaru,
pridrži nas još u službah,
sve ćemo ti, što gođ žudiš, dati,
makar puku i kost oglodati.”
“Ništa, ništa, jošte gore biče!”
“Službe, službe, gospodaru!
Kratkotrajne su nam bile službe!”
“Pričekajte, dokle trojednica
bude samo jedna županija
velikoga mađarskog orszaga:
tad pandurske dobit ćete službe;
a sad s vami narodnjaci dolje,
mađaroni Rauchovog kova
neka opet vladu primu snova!”
Tisza doda i po Pešti hoda.
Narodnjake sad Mađari kvače,
pak i isti zagrebački David,
po Zagrebu mamen skače,
i na žalost narodnjakȃ veću
svud im gasi isplamsalu svijeću.
Tu fermanȃ škripa stoji,
tu Davida rika divlja:
“Ništa, ništa, jošte gore biče!”
Tu kukavnih jauk narodnjakȃ:
“Službe, službe gospodaru,
kratkotrajne su nam bile službe!”
“Pričekajte, dokle trojednica
bude samo jedna županija
velikoga mađarskog orszaga:
tad pandurske dobit ćete službe!”
klete riječi kletnik vraća.
Ali tko će vjerno opisat
prepaćene narodnjačke vaje?
Tko li hoće dangubit i slušat
gorku žalost kolika je?
Dani teku, iza danȃ noći,
svud se narav mrtva, nijema koči.
Nebesa se rijetko koje noći
sa zvijezdami sitnimi orose,
kanda suze narodnjačke nose;
a krn mjesec o pó neba trepti,
tužna svijeća pozorišta tužna!
Usred trga Markovoga
starodavna crkva stoji,
a palače pokraj nje se dižu,
a med njimi ponajljepša,
ponajljepša, ponajveća
Ivšina je ine natkrilila,
kano guska ptica bijela,
bijele ptice racmanice.
Bijele se palače bijele
na žalosnoj mjesečini,
ko golemi grobovi pod snijegom,
oko kojijeh doba u gluho
zli se dusi narodnjakȃ vrzu,
sad u slici vukodlaka,
sad u slici kojeg naodnjaka,
vrzu se i strašnijem slikam plaše
prolaznika noćna tude;
il' mu uho pričinjenom
rikom sužnja i lavežom pasȃ
i lelekom stradajućijeh gluše.
Grobovi su, mniš otacȃ
hrvatskijeh, nadaleče
kijeh slovjaše ime slavno,
oko kojijeh Mađarčad se divlja
u po dana kano doba u gluho
pogana se vrze i mozak
hitri obrće, čijem, kako
da rasplaši narodnjake plačne,
da ne cvile svoje jade prijeke.
Tlapi ti se, sad da pseto laje,
tlapi ti se, sad da majmun vrišti,
a sad čuješ lelek narodnjakȃ,
jauk, pisku, teške uzdisaje;
čuješ glasno jecanje za službe,
i uza njeg pomaganje gorko.
Čuj, steklišu, je li jauk tlapnja?
Čuj jecanje, je l' jecanje tlapnja?
Slušaj... slušaj... ah, to tlapnja nije,
jer ih vidim, da ih boli jako,
gdje sa službȃ skidaju ih redom...
Što? Ti plačeš, Joza žurnalisto?
Ah, to tlapnja sada biti neće;
sad je pukla i bivolska koža:
ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi plako!
U Ivšinih tužnih dvorih
na kaminu oganj praska,
oko njega promeću se
narodnjaci mrki, tužni.
Stenju jadni i uzdišu
kanda povijest svojih djelȃ pišu.
Tko ši pustu potpaljuje smotku,
dim odbija, a po dvorih gviri,
je l' će otkud pečenje da miri,
tko li zgrbljen, snužden čuči:
kó da od Tisze, pakračke dekrete,
što su došli, neumorno uči.
A živ plamen iz kamina liže,
ter rasvijetla rosu znojnu,
narodnjakom što se s čela roni.
Kad na stolu, zdjele stale pušit,
i kad čuše zveku punih bocȃ,
navališe od kamina k stolu,
kano na plijen gladni gavranovi.
Za gotovu sofru posjedoše
gladni uvijek narodnjaci,
gladni kano gladni vuci,
ter pečenje razglabati staše,
najprvi se Ivša bane maša,
iza njega kitnjasti Nikiša,
za Nikišom narodnjaci ini
lijepijem redom stoke u planini.
Namaknuše simita bijela
i svakome žarkog vinca bocu,
ter se krijepe simitom i mesom
i žarkijem zalijevaju bijesom.
Kad li Ivša odolio gladu,
i bijes druzijem udvojio bijesom,
planu opet kano plamen živi:
“Sramota je takvom austrijancu,
vjeran biti, ne vjerovati mu,
sve popustit, nikad ne ugodit,
kamo l' kada glupost Davidova
džilita se, ne pogađa mete,
da Mađari tad se meni svete
vazda vjernu i vazda lojalnu;
kamol’ da se zlorad stekliš smije,
kad me Tisza sve bez britve brije.”
Planu Ivša, kano plamen živi:
“Sve stekliši jesu tomu krivi.”
A pak slugam: “Djeco narodnjaci,
dok nas ima, na noge se, momci,
pohvatajmo sve stekliše,
u tamnice s njimi tamne;
osuda nek svuda strašna puče:
sa steklišȃ da se koža svuče!”
Večeraju dalje narodnjaci,
večeraju, vesele se pusti,
suhoj slami i konopcu tvrdu,
čijem će kadit proklete stekliše,
a najprije Staroga stekliša
nogam uvis, glavom strmoglavce,
obješena o lipovu granu;
čijem će kadit, čim će mozak vadit
iz stekliških zasukanih glavȃ,
u kojih zrnca praktičnosti ne ima.
A što stekliš, što će stekliš sada?
Zemlja ‘e tvrda, nebo je visoko;
narodnjačko sunce da zapada,
vidi jasno bistro njegvo oko.
Narodnjaci kad odvečeraše,
ne more im srce dočekati,
a najveće neki grbopleća
poput hrušta po palačah gamzi
da zavikne Baba-Čengićkinja:
"Hazur, momci, hrabri narodnjaci
sa stekliši na lipovu granu!"
Dotle Ivša po palačah šeče,
i s njim šaren Nikiša gončina,
i pravejan barun Jovo
i naduti Ivša iz Novoga,
I sav snuždan fratar žurnalista,
I Mateša, pouzdan mu ćato,
I ostalo glavnijeh narodnjakȃ.
Po palačah okol uokolo
razastrti lijepi sazi
i dušeci vrh njih meci
raskošno se šire i krepko
pozivajuć na udobnost tijelo
na udobnost i na sanak tihi.
U zakutku na malenu stolu
umotvori narodnjački stoje:
preponizne saborske adrese
sve ovamo od šezdeset prve,
već ih skoro vijeka zub raznese:
stvarajuć im od utrobe crve.
Narodnjačka u njih trojednica
il' se cmari, il' pjesamcu gorku
plačuć pjeva, pjevajući plače.
U zakutku dalje drugom
stoji oružje svijetlo i ljuto:
smrtne cijevi i željezo kruto:
proračuni tu se silni krive
stoput toplim natopljeni znojem;
deficiti u osmero vise;
male nužde prebrojit je teško:
raspoloživ - tako zvani - fond tuj
operušan i nakažen lijepo
vele putȃ zamjerit možeš;
malenkostim ni broja se ne zna.
Al’ što ono uz patente sloni,
divno čudo, došle neviđeno,
krotko jagnje pokraj mrka vuka,
tanka vila pokraj zmaja ljuta?
Diplje vidiš stare narodnjačke,
još im Schmerling lijevao šerafe,
a "Očinska” cijevi im pokloni,
sitne piske i zavoje tanke.
Diplje vidiš, a uz diplje jarca
glasovitu pjesmu Čengićkinju.
Diplje vidiš, Čengićkinju vidiš,
al’ se ne boj, pobratime dragi,
patenti je razlupati neće.
Diplje vazda ostadoše diplje,
čim starije tim vještije u nje
narodnjaci udaraju vrijedni.
Ne boje se narodnjačke vile
uz patente da će poginuti,
pače znadi, gdje patentȃ nije,
tu se niti Čengićka ne vije.
A na dvoru nebo plačno
crnijem tminam lice sakri,
i da ‘e vidjet kroz oblake,
Vlašići bi, zvijezde sitne,
nad palačam’ treptili bijelim,
i gledali narodnjačke diplje;
a mjesec bi vitorog se smrko
ko prevodnik narodnjačkog krda,
kad mu stekliš ispred nosa zvrnda.
Trojednicom noć je slijepa, gluha,
nigdje glasa, već što sipi
rosa sitna, ko da narod plače.
Mrak je svuda, pomrčina gusta
zapodjela ravnicom i gorom,
da ne vidiš pred očima prsta,
a kamo li stazu pred sobome:
na to li su trojednicu djeli
narodnjaci, njeni sinci vrli.
Narodnjaku nije teško,
ako i gdjegod pusta sade
stiže u putu noćca crna,
kad u Pešti noćište imade!
Pognaše se trojednicom vjetri;
a odande plahe munje
nebeskijem ognjem sijecajući;
narodnjakom smrtne blište oči,
sad još gušću neg bje prije,
navlače im na vid tminu.
Pak iz Pešte čuj sad grmljavinu,
gdje najprije izdaleka tutnji,
pak sve bliže, krupnje, strašnje
urnebes se gromki goram’ ori.
Stoji tutanj zemlje trojedine,
stoji jeka drage i planine;
stoji drhat narodnjačkog krda:
to sad bome stekliš već ne zvrnda;
narodnjak svak oko sebe piplje,
al' ne može dohvatit nit diplje:
sva je zgoda, bit će grada teška.
Teško njima jadnim sade,
stići će ih noćca crna,
a Pešta im noćišta ne dade!
Al' da vjetru dadeš pleći
pak kad sine munja iz tih tmušȃ
da zjenicu upreš bistru
vidio bi mađaronskih dušȃ
staru gardu, kako naprijed stupa,
noć ju luči, al’ je zato skupa.
Sad joj Tisza ukazuje stazu,
sad si sama nešto šapće,
ali onaj stupaj laki
mračnijem poljem naprijed stere
i daljinu izmed sebe
i palačȃ banskih hitro bere.
Noć je crna, rada bi noćište,
pa na Markov trg se provuć ište.
Opet sjeknu svojim glasom Tisza.
Stara garda sve se bliže kući,
ter razabrat možeš veće,
tko je vodi i tko s njome hodi.
Mislim, daje dobra gardi glava,
tere vičan jarugam i mlakam.
Zimi samo kako lahko iđe,
ko da mutnom trojednlcom pliva –
mniš da naprijed sve ga nešto vuče –
i hrlije sveđ mu srce tuče,
a požudom sijevaju oči:
na trg Markov samo da mu ‘e doći.
Opet sjeknu svojim glasom Tisza.
Mađaronȃ starih garda
iza trga Markovoga
već se u red poredala redom
sa zapada od Rauchovih dvorȃ:
da sjegurna i što jača bude.
Ter tu stoji mađaronska garda
kano tresak iznenada,
il' goruća kano lava,
s ognjenijeh što se gora
na nizine prleć saspe,
baš bez brige kada Ivša zaspe.
Stoji garda, osluškuje glase,
za razaznat, gdjeno Ivša spava;
ali ina glasa čuti nije,
već što onaj grbopleća
s družinom se vrijednom mukam
stekliškijem već unaprijed smije.
U palačah na Markovom trgu,
na dušecih Ivša sjedi,
ter izmijenja tutum kafom.
Namršteno čelo mrskam’ tamnijem;
ukočeno pod njim oko
ko pramenom od oblaka
namrčio, tere mukom muči.
Misli Ivša svakojake misli:
i od puškȃ i od kuglȃ ko kruškȃ;
i na štibre ljetos pobirane
i na drske mađarske fermane;
i Davida i njegve džilite,
i Hrvate, do grla ih site;
i od rešta i od grada Pešta,
i zadužbe za premasne službe,
i od puta i Tiszina skuta,
i pazara i škrtih Mađarȃ;
i muktišȃ osornih steklišȃ,
i proventih i švapskih patentih;
a pak planu kao plamen živi:
“sramota je takvom austrijancu,
vjeran biti, ne vjerovati mu,
sve popustit, nikad ne ugodit;
kamo l' kada glupost Davidova
džilita se, ne pogađa mete,
da Mađari tad se meni svete;
kamo l’ da se zlorad stekliš smije,
kad me Tisza sve bez britve brije.”
Planu Ivša kano plamen živi.
Al' gdje glasne međ patenti diplje
i Čengićku Ivša spazi,
stukno malo bijes krvni,
i usladi krv se narodnjačka,
il' što službȃ žeđ bje prije
sad postade dipljȃ žeđa:
tolika se slast iz dipljȃ lije!
Pak Nikiši govorio Ivša:
“Oj, Nikišo, vrijedni prevodniče
ukupnoga narodnjačkog krda;
tebe hvale dobrim austrijancem,
pače svijem, kakva tko te hoće:
il' Japancem, il' ljutim Mađarom!
Valjan si mi, a praktičnost sama:
što te ima od glave do pete.
Oj Nikišo, kretalo nam staro,
al' da udre vražji ti stekliši:
kaži, mili, slatki moj Nikišo,
kolik’ bi ih junak posjekao?”
“Baš nijednog, dobri gospodaru:
praktičnost ti ništa baš ne nosi,
kad se proja nezrela pokosi!”
“Hrđo stara, kitnjasti Nikišo,
držah tebe boljim austrijancem.
Da udari dvadeset steklišȃ,
narodnjačka vjera mi pomogla,
sam bi svima poodsjeco glave.
Al' sam se mal’ne zabrinuo
pijuć kavu i prevrćuć misli:
kada ćemo raspinjat stekliše,
prvog Starog o lipove grane.
Vjera moja, ti si dobar pjevač,
pojat znadeš, kako tkogođ hoće.
Vele, da je u te tanko grlo:
da bi mogo prvim pojcem biti
Fruške gore vlaških manastirȃ.
Ja sam željan diplȃ i pjevača:
ded zapjevaj tanko, glasovito,
ded zapjevaj da me želja mine.”
Nakašlja se okrugli Nikiša,
sijedu svoju pogladio glavu,
ustà i smjerno skide diplje
ter nasloniv pred sobome
na trbušak cijevi glasne,
tanko, jedro, glasovito
u sve grlo lukav pjevač zače:
“Mili Bože, čuda velikoga,
mili Bože, što stekliši bleje,
ko po pustih brdih ličke koze;
da ti pravo kažem, gospodaru,
Ivšo bane, baš o tebi bleje...
“Kad je treba u Pešt putovati,
ili u Beč ići se klanjati,
il' Hrvatskom štibru pobirati,
il’ Austriji vojsku sakupljati,
il' Mađarom milostinju prosit,
što nalažu, sve pokorno snosit;
Švabe vodit - da se kod nas kote,
Pemce, Kranjce, drotare Šlovake:
jer ti služe, koga te je volja:
to su vela Ivše bana djela
Bog dȃ Sava virom ga odnijela...
“On namaknu gojne birokrate:
od glave bi cekin žut iskali,
al' cekina nestalo odavna;
od ognja bi tražili i vola,
a ne samo debeloga ovna;
ali ne ima ni kozjega papka;
i za noćcu ne samo djevojku
no i cijeli tražili bi harem
da je Koran kakav ferman barem:
to su vela Ivše bana djela:
Bog dȃ prva kuga ga odnijela...
“Ali tko bi htio sve izbrajat,
trebao bi spjevat Čengićkinju“
“Apsi Ivša osore stekliše,
ak’ mu koji istinu napiše,
tere prašne prebire patente,
da uapsi tu steklišad mladu:
mješt’ da brani krajiške provente!
To je Ivša, stari austrijanac,
Bog dà Tisza svezo ga na lanac!”
Nuto, kad se zaskočio Ivša,
da steklišem ljutim kožu svlači:
Ivšino se nebo naoblači,
Tisza počme bacat žarke munje:
plahi Ivša sakri se u gunje.
Milost, milost! strepeć Ivša pišti,
dok Tiszina ne zgodi ga munja,
jadni Ivša propne se iz gunjȃ:
milost, milost! gospodari moji!
Ali Tisza za Ivšu ne mari,
nit će s njime dalje da pazari.
Pade Ivša, nit mu sprovod dali;
a što više - niti narodnjaci –
Ivšu-bana nisu oplakali...
“Malo tome postojalo vrijeme,
ode šapat od ustȃ do ustȃ sve
do Jaske i čak do Sušaka,
a o smrti Ivše narodnjaka.
Sve što dalje, sve to jače raste,
dalje smijeh, dalje rug stekliški,
dok proniknu satira stekliška,
ter se sada čengić travestira:
gdje je junak Age Čengijića,
da steklišem zaokrene vratom?
Tisza ga je ubio sa mlatom.
Tako plaća svoje vjerne sluge
nadut Mađar i lukavi Švaba,
ter sad pjeva diljem zemlje pjesma:
Ivša bijaše Čengićkinja-Baba!”
Još dok kobna pjesma iz usta
Nikiši se grmeć razlijegaše,
tko ‘e u Ivšu, a ne u pjevača
pogled upro, taj mogaše
po licu mu poznat jade,
boli srdžbe, gnjeve, bijese,
i stotinu inijeh srdȃ,
potištenu štono u srcu
na ćuh svaki bruke i ruga
krvavijem nokti gnijezdo riju.
Krvav plamen najprije mu buknu
gnjevnu u srcu suproć svim steklišem,
suproć Starom, kozi, Hadžiloji
ličkom, štono vrijedan nije,
da ga s Ivšom isto sunce grije!
Gvožđa, otrov, konop, nože,
palu, oganj, kolac grozni,
ulje vrelo i sto mukȃ
u čas jedan junak smišlja,
za izgladit tu steklišku bruku,
i sačuvat slavno ime svoje,
slavno ime i glas Čengićkinje.
Na obrve crn mu oblak sjeda,
plamte oči kano ljubav čista
narodnjaka prema otadžbini;
crljen plamen uz obraz mu liže,
strašnijem bijesom nozdrve se šire;
a na usti ispod pjene bijele
grozan, paklen izraz stade,
kò da veli: sav nek svijet propade,
samo Čengić čuvat se valjade!
Al’ Nikiša zadnju kad izusti,
jednim mahom ko da munja
kroz mozak mu sjeknu plaha:
stekliš sam toj bruci svjedok nije,
stekliš ne ima oči sam i usta;
tuc' stekliša, tuci narodnjaka,
samo Ivši slobodna daj zraka!
Ali i tu misó strašnu
u dubine srcu Ivša topi;
crte licu kroti, tješi, blaži,
a po licu sve to jače maša
srdžbe plamen; hoće da se miran
svijetu ukaže, a vas drhće i trepti.
Pak najposlije, gdje golema ijeda
pred svjedoci sakrit ne uzmognu,
usta i viknu bukteć: "Hazur momci,
hazur s palom, hazur s ljutijem noži,
s ognjem, kolcem, uljem vrelijem,
raskivajte sve paklene vlasti!
Ja sam Ivša ban, to znajte
i zato će svi stekliši pasti!”...
Ivša dobro ne doreče,
a iz Pešte Tisza grmnu,
prasnu stolac ispod bana Ivše,
ter što džilit Davidov započe
“Dolje Ivša!” Tiszin glas sad doče.
“Stekliš, stekliš!” svudar vika jeknu.
Uto jedan garde dio
u palače naboj sasù.
“Stekliš! Stekliš!” narodnjaci viču,
“Laća, Laća!” hriplje Ivša.
Noć je mračna trojednicom.
Vele, da se ne zna, tko ga svali,
al' tu blizu i Rauch puške pali...
Prhnu iz dvorȃ duša, al’ sa tijelom –
fratar Joza crnim skri ga velom...
Pade Ivša, ali narodnjaci
užasno se jošte bore.
Dà, sam “Obzor” čuditi se ne da,
Koliko se tu junaštva tvore!
Od mraka se ne razbire ništa,
pa kad sijevne munja iz Pešte
često nađeš Ivšu iz Novoga
u koštacu s Jovanom barunom
ter se grle rukam gvozdenijem,
ter se grle kljunom gvozdenijem
a za službu, dok jednoga teče:
toliko ih rodoljublje peče!
U odjeći noći crne
Čengićkinja-Baba se povlači,
kud se vlači jošt se gušće mrači.
Iz duše joj hladan vjetar duje,
kud se vlači, grozna potcikuje:
bit će: “kuku”, bit će: “medet, medet”
o, Očinska - samo ti pomozi!”
i uzdiše, pišti, ciči, hripi,
i šepesa sve na jednoj nozi...
Tu će valjda skoro poginuti
Jovo, onda doktore Marjane,
za njim Mato, vjeran Ivšin ćato,
i još koji starih narodnjakȃ.
A Nikišu nagodba će spasit,
i ostalo, što se još izmače.
Al’ tko ono sad u “Obzor” bježi,
da si Ivši opijelo pjeva,
na stekliše ter sad ljuće reži?
Kanda stekliš štogod zato skrivi
Čengićkinja-Baba što ne živi?
Joza to je, rutav žurnalista,
svetac fratar bez fratarske kute.
A što li se prišapnulo Tiszi
kad se na svijet “nedonošče” rodi,
o tom i sad narodnjaci šute,
o tom ništa, fratre, reko nisi:
Komu dakle namrli ste slavu,
štono Ivši Tisza skinù glavu?
Stara garda u palače uđe.
Trojednicom narodnjačkom
noć je strašna, tamna i crna:
ele, teško li ga krdu sade,
kad već Pešta noćišta ne dade.
