Smrt Babe Čengićkinje/Krdo

II. Mračnjak Smrt Babe Čengićkinje —  Krdo
autor: Ante Kovačić
IV. Prasak




III

KRDO


Kostruši se četa mlada
usred pustah mađarskog orszaga.
Malena je, ali smjela.
U njoj jedva sto junaka;
ne junaka biranijeh
po obličju i ljepoti,
već po brcih junačkijeh,
po čikošu i fokošu ljutom.
Kojino će udariti
na pedeset narodnjaka;
jer ne treba, da ih koji siječe,
pošto svaki najrađe uteče:
tek će mrijeti za trbušak,
za trbušak, kijem se diče,
za trbušak i za kesu zlatnu.

Čudna četa, nekupljena
kô se ina kupi četa;
tu se ne ču, kano drugda:
»Tko je junak, na Hrvatsku!«
»»Na Hrvatsku, junak tko je!««
Tu ne ječi jeka kršna.

Već ko tajni glas duhova,
kojim zbore višnji dusi;
divlja djeca Arpadova;
narodnjaci u svojemu klubu;
cigani i ini potepusi,
šapat tamni Peštom bijelom
s jedne strane k drugoj prhnu.
Ter gle čuda! kroz mrak scijeniš,
na noge se skaču narodnjaci,
ter se grle s Arpadovom djecom.
Dršću, gramze, dižu glave.
Od tvrdoga zagrljaja
hriplju kano beduinska rulja,
kad je samun u Sahari ljubi.
I iz mraznih živcah narodnjačkih
rek' bi krvce teče rijeka.
Vidiš zatim stare narodnjake,
narodnjake – nove mađarone,
gdje se koče ko lipovi sveci.
A što duša narodnjačka
tajne krije, tvoje oči
tog ne vide; ... nu sužanjstvo
i ćud ropska otimlje im
narodnjačko krhko biće,
tek lojalno slušat znadu,
otkud višnji glas doliće...

Doba gluhe, tamne noći
tajna djela im prikriva.
Tek katkada zvijezde jasne
zavire im na dno srca,
i potamne sa strahote.
Među četom tamna četa
ponizno se naprijed vere,
a pred njima vitez vrli.
Drug da drugu o njem šapne,
Nikišom bi šapćući ga zvao.

Radi četa, nu šta radi?
Želi četa, nu šta želi?
Man ćeš pitat narodnjake,
man ćeš pitat »Obzor« - sveto pismo,
man ćeš pitat i prvoga sina,
i Mecene i sve dobrotvore:
»Ne mi, ne mi, neg Mađari,
ne mi, ne mi, nego Švabe;
tamo gromi silni ore,
kim valjade svi da dvore!«

Radi četa, za kog radi?
Sam će Tisza jedva znati.
Valjda da je grešnik težak,
narodnjaci za kog rade;
sudba kleta svrh nebesa
i njezina krivda vječna
ne obara većih jada!
Radi četa tiho i gluho
posred tisijeh, glusijeh tmina.
U procijepu Tiszinome
ljuto cvili otadžbina.
Radi četa tiho i gluho,
nit tko šapće, nit tko zbori,
nit tko pjeva, nit se smije,
od trideset i dva puna glasa,
narodnjaka jednog čuti nije.

Već ko oblak grȁda teška
teške u krilu biče krijuć,
rogobore kadikad Mađari,
pršeć muklo, prijeteć muklo,
poraz kraju gdje se vije.
Sva ta četa, tminom obavita,
podobna je Atilinoj sili.
Narodnjaci na to tek da muče
i u svojoj poniznosti uče:
ak' još nisu Arpadova djeca
rastrgala milu trojednicu,
ipak jošte trijem sigurni nisu,
nit im treba proplakati zato,
što se sve to polagano vuče:
jer što kašnje, sve to jače tuče.

Ne zvekeće gvožđe svijetlo,
niti grme smrtne cijevi,
nit se boje jogunice Pešte,
obajana predziđa Evrope:
već hrvatska stara prava
znajuć dobro, tko ih nosi
na pazare ungarske gospode,
pod opanke hrabre djece
podaju se kano vrlet tvrda,
da je brste brzonoga krda.

Tiho uz brata bratac puza
po tapetih peštanskih velmoža,
ko blizanci zvijezde jasne,
kad im sunce luč ugasne.

Penezje im trojednice,
samostalnost, nezavisnost,
davno veće straga ostaše,
ter već gaze krajiške provente.
Za proventi družba narodnjačka
slavonska za sofru je sjela
i s Mađari počela pirovat.
Tko se snizi k punoj zdjeli,
hranom krijepit snagu tijela;
tko tokajske boce ogleda
i prazne ih smrknut broji;
il čašicu pouzdanu
vjernom rukom vjerno u ždrijelo siplje;
tko izvabiv komad od pečenja,
na svom pladnju pravice mu kroji;
tko se maša izbornijeh smotkâ,
plamen piri, a dim otpuhuje;
a tko darak divljeg stada,
četvrticu gorske zrne,
na viljuški veseo vrti.
Ožedni li, tokajac je blizu;
treba l' kupe? ima duge ruke,
k tome grlo Kraljevića Marka.

Uto i vino jače teći poče,
Narodnjačkih kod stolova
čuješ krda bučiti pastire,
kojijem se zvonko oziva
Nikišino tanko grlo:
prevodnika ispred stada ovna.

Kad al eno inoga pastira,
gdjeno krotak po svom stadu gleda,
al mu jošte grlo glasa ne da.
Ne resi ga niti crven pasac,
niti pikač, nit mantija crna,
nit plašt dugi, niti kamilavka.
Ne prate ga sjajni pratioci
uz fenjere i duplire sjajne,
ni ponosnih zvona sa zvonika,
već ga prate oči narodnjačke,
i njihovi topli osmijesi,
i rukû im mukotrpnih pljesak,
i čašâ im praznih tresak.
Crkve su mu peštanske palače,
oltar časni kod Tiszina stola,
tamjan miris, blagoslov Hrvatske,
što se vije s narodnjačkih djela:
iz slobode i nezavisnosti,
i iz pravâ za trbuh prodanih.

Kad je četu dobro razgledao
vrijedan sluga vrednijeh gospodara,
božju joj je pomoć nazivao,
pa okupiv hrabre vitezove
sve po izbor čile narodnjake,
do punog je stola pokročio,
punog stola al želuca prazna,
te je tako vrijedan pastir stada
po imenu otac Konstantine,
vredn'joj četi besjediti stao:

»Djeco moja, hrabri narodnjaci!
Praktičnost je sve vas porodila;
riječ pusta, ali vami zlatna.
Djedi vaši rodiše se u njoj,
oci vaši rodiše se u njoj,
i vi iste rodiste se u njoj:
za vas ljepše u svijetu ne ima.

»Djedi vaši radili su za nju,
oci vaši radili su za nju:
sve ovamo od šezdesetprve,
počeli su četrdesetosme;
i vi isti znojite se za nju:
za vas draže u svijetu ne ima.
Fratar vije iznad zemlje kutu;
jer prašina bije ga po putu.
Mi si gnijezdo vijemo u Pešti,
trojednica jer slobode ne ima;
te u gnijezdu svak slobodno diši,
kod nas će ga spaliti stekliši...

»Vas koji ste vikli tome
praktične boravit dane,
tko vas haje – a za trojednicu?
Tko vas haje, plodi l' ona vinom?
Tko vas haje, plodi l' ona žitom?
Tko vas haje, plodi l' ona svilom,
dok u Pešti med tokajca teče,
i pečenje mirisno se peče:
dok po sjajnih palačah peštanskih
narodnjaci kano stada muču,
il sokaci kano koze bleje.

»Praktičan si, frazâ ima dosti.
A desnicu? Tko je goder hoće,
samo prije punu kesu puči.
Novca imaš više, nego trebaš,
kad ga nemaš, dnevnice donesu:
pa pokojnih makar narodnjaka,
kako lijepo fratar Joza uči.
A savjest je već od pametara
debela u svakog narodnjaka.
Ispod vjeđâ oko lisičino,
ispod prsâ vruć želudac kuca.
Vjera 'e tvrda, njom okrenut može
Švaba il Mađar, kako ga je volja;
pobratima pobratim te pazi:
da ne otmeš zalogaja masna;
vjerne sve vas – grle žene vjerne
saveznice – ljepušne Mađarke;
dar nam djelom – sklepane su pjesme,
što nam skuju naši literati;
obrane li trebaš prot steklišu:
gle, patente slavan Bach ti nosi:
eto svega, što ti srce prosi!

»Al nada sve, što nas kiti,
to je časna, što nad nama visi:
»Očinska« nam naša stara maja.
Ona nam je, što nas vazda jači,
ak' nam stekliš crne posle pači.
Ah, da vide puci trojednice,
iz nizinâ, otkud vida ne ima,
časnu maju, poblijeđenu često,
kako iznad nas svud svijetli,
pak da znadu, kak' stekliška neman,
grdnijem ždrijelom progutat nas radeć
skupa s njome, zaman krši zube:
ne bi trome prekrstili ruke,
dok stekliši podnose sveđ muke,
nit bi zato barbari ih zvali,
što svak gleda, da nas s njome svali!
Ne valja, da trojednica snije,
dokle stekliš u toj borbi mrije!

»Za nju časnu spravni ste mrijeti,
za nju vazda mrijet se podigoste,
kad vam službe, pune kese nudi.
A tko časnoj maji služit grede,
vjernim srcem služiti joj valja,
vjernim srcem i vazda lojalnim;
i poniznom dušom vršit treba,
što nalaže više ravnateljstvo,
ili tajno gdje popečiteljstvo.

»Il vas tkogod uvrijedio maju,
il nejaku, dragu njenu djecu,
našu braću, ljubezne Mađare?
Il vas tkogođ sagriješio dušu
u mladosti, greduć trojednicom:
okleveto sladak majin jezik,
kakono ga kleveću stekliši?
Znam vas, djeco, vrijedni narodnjaci,
malo vas je užičke gospode,
malo vas je porodila zipka,
zlatna zipka grofovskoga grba:
majin jezik učiste iz knjigâ,
svakog dakle kalja grijeh stekliški.

»Il vas tkogođ ogriješio srce,
mrgodeć se i odbijajuć ga,
kada dođe kulturtreger švapski;
il mu putnu zatvorio vrata.
Il dō vjeru Arpadovoj djeci,
dao vjeru, a krenuo njome,
pa je digo u »Obzoru« tužbu,
jer mu dali premalenu službu:
sve je grijeh, sve su djela prika;
bez kajanja ne ima oprosnika.

»Kajite se, al i užijte se,
užijte se, dokle nam je dobro,
dok je dobro, djeco, užijte se;
užijte se, dok nas crni đavo
i iz toga gnijezda ne odnese.
Užijte se, jer peštanskog žića
tijek izmiče, bjeguć, užijte se;
užijte se, jer će doći vrijeme,
kada ćemo narodnjačke plese
zaigrati posred šarog Beča
i Mađarom okrenuti pleća.
Užijte se...« Ali u grlu
zape riječca ocu Konstantinu.
Kupu nagnu, u grlo je sasu;
prisjela mu, a niz bradu
potekle mu mutne suze,
te ih rukom tužan trti uze.
Valjda i njega mlada ljeta
uspomenom gorkom kore,
tere liječeć stadu rane,
sam se svoje sjeti boli.
»Užijmo se!« – ciknu iz sveg grla,
strese glavom, drugu kupu sasu;
dobar pastir, jer što kaže inom,
i sam svojim potvrđuje činom.

Stoji mnoštvo razblaženo
blagom riječi starca Konstantina.
Pak najednoč stad se stanu pravdat,
stanu vikat, stanu rogoborit,
i čašama ljuto treskat;
gorski lav rek' bi sad su
što bijahu krotke koze prije:
taka čuda riječ gončine pravi.

Ali međuto tko se diže
iz sredine rogoborne čete,
ter sto rukâ za sto bocâ
u jedan se ćasak maša.
Čudno biće! tolik' grlâ
od golemog čuda zinut vrijedno;
i pozornost cijele čete
na se svratit ono jedno!

Joza to je, žurnalista stari,
fratar himben, mudrijaška glava,
krotkog stada gončina mučeći.
Nikad ne bi podizao glasa;
vele, da u skupu zborit ne zna;
kada zbori, iz »Obzora« čita;
koja obijest danas li ga snađe,
da se s Kostom natjecati zađe,
ter pristupiv k stolu bliže
krepki ovako glas svoj diže:

»Bogom braćo, ljubezni Mađari,
i vi, djeco, krotki narodnjaci,
ne mašajte za te pune boce,
ne slavite, pobjede gdje nije.
Joza jesam, al ne koji prije,
danas više ne kumujem s Bečom,
jer ne na vas, nego s vama gredem
da u našoj trojednici miloj
s vama, braćo, zadnji kus izjedem.
U njoj dosle što ja gođ imadoh,
nemio mi sve ugrabi stekliš:
genijalnost, mudrost i poštenje,
kojim vješto opsjenjivah ljude.
Ne osta mi niti cijela kuta,
i ta odsle vaša, braćo, budi!
Ali, braćo, zaman su nam trudi,
ne slavite, pobjede gdje nije,
Ivša bane ino klupko vije:
ne će krstit kržljavo nam čedo,
koga, evo, porodismo jedva.
Bilo vrijeme, spavao je Ivša,
vijah njime po širokoj volji.
Sad najednoč pođavoli Ivša,
te iz sna se svoga budi,
dovikujuć: »Zaman su vam trudi!
Vašeg čeda ja okrstit ne ću,
volim opet okrenuti k Beču!«
Bogom braćo, ljubezni Mađari,
i vi, djeco, krotki narodnjaci,
žudite li, da se čuedo krsti,
šta još više, da nam jadno diše:
skin'te s glave starog austrijanca:
skin'te s banstva Babu Čengićkinju,
prem našincem svim je ljuta rana:
skin'te s banstva ipak Ivšu-bana!
On bi nama teško bio breme:
hitro radit sve nas nuka vrijeme.«

Sto desnicâ na te riječi
fratra Joze pljeskat poče,
a sto oč'ju ko proz rosu
mjesto bocâ Čengićkinju vidje.

Mignu okom Tisza dobri;
tokajca mu kupu daše,
pa će ovako četi gorko:
»Vjeruj, Mađar, u staroga Ivšu,
birokrata Schmerlingovog doba;
i njegova mudrijana zeta,
bosanskoga vještoga tumača;
i trećega doktora Marjana,
nekad ljuta primorskog stekliša:
vjeruj, vjeruj, spasit će te vjera!«
Reče i o stol punom tresnu kupom.

Puče kupa na trista komada,
a po stolu ljut tokajac teče.
»Krstit ćemo naše milo čedo,
al mu Ivša krsta dijelit ne će,
tako sunca više ja ne gledo...!«
Svrši Tisza, narodnjaci muče,
samo Joza veseo pjesmu guče,
pred svjedocim bocami visocim,
pred barbari braćom si Mađari.

Tader Tisza oči podigao,
blage oči i bijele ruke,
ter je četu izljubio redom,
pak ih lijepo darivati stade:
narodnjaku svakom nešto šapće,
obećaje, a ništa ne daje,
službe, kese i stolove pune.
Na poštenje mnogomu se kune,
da će svega izobilja biti,
samo svaki neka kući hiti,
da priredi trojednicu dragu:
nedonošče, porođeno mučno,
da ga, košto Tisza narodnjake,
na srdašce toplo svoje vine.
Bog zna, da li trojedničko sunce
posred Pešte divno čudo gleda,
gdje slab starac slabe krijepi ljude,
da im snaga vijek jednaka bude.

Kada li ih okrijepio starče,
sva se družba izljubila redom.
Stoji stado obećanjâ puno,
ne ko krvav nož, kijem rana
zadaje se smrtna i teška:
već ko rđa, štono se povlači,
kad se zemljom svaki kut zamrači;
il ko vampir, štono krvcu siše,
kada ljudstvo u san se zanjiše;
il ko pero u krv namočeno
mučeničke otadžbine bijedne,
kojijem nebo za unučad poznu
djela otaca bilježi viteška!...
Mrtvosrdno trojednice sunce
iza pustâ mađarskih je sjelo.
Narodnjake crna tama hvata,
da ih nosi u zemlju Hrvatâ:

Pa se u red redom rede,
Tisza ode, krdo kući grede...