Sloboda/VIII.

← VII.

Sloboda, VIII. autor: Janko Polić Kamov

VIII.

Bolje je šutjeti. Sve ovo što dolazi — sprovod, zadušnice, crnina — tako je tričavo, te mene uistinu hvata stid, što je moja mladost revolucije, strasti, užitka povezana o to. Uistinu: Smrt je očeva bila moja tajna, misao i uzdah. Otac je bio zapreka mojim osjećajima, mislima i kretnjama. Bio je uzda koja me je pritezala i nehotice bič koji me je tjerao. Već to, što nikada s njime ne razgovarah o onom o čem sam pisao, onako, kako sam o tome razgovarao s neprijateljima, bijaše duboki i porazni razlog našemu otuđivanju. A smalaksavanje mojih strasti u njegovu prisuću bijaše više od uze i biča — bijaše veriga.

Osamnaest sam godina posipavao čar na svoju tajnu koju bih samo u pijanstvu izjavljivao. Misao toli čudna, strastvena i elementarna, prelazila je od apstrakcije u konkretnost i smrt je očeva tako postajala — sloboda. I samo me je tako mogla oduševiti bez grižnje i postati uzdah, želja, nagon — čega se nijesam trebao stidjeti kao ni svojeg uvjerenja i potreba. Sva je golotinja bila obuvena: Smrt očeva je samo zločinačka pomisao, to je tragična ideja.

I dok se je moja misao tako odijevala, kitila i bojadisala, skupivši se u jednu apstraktnu riječ sloboda, bilo je u njoj toliko drskosti, poleta i veličajnosti. I svaki je korak k smrti bio korak k slobodi; i svaki korak od smrti postao je korak od slobode...

A samo ostvarenje jednog ideala? A sama sloboda? Što bilježi moja duševna historija u ova tri dana? Životno piše: nokšir, svećenik, sprovod, vijenci, mise; a moja duševnost pamti: vizije, strahote grijeha i zločina, grižnju savjesti radi bacanja, isticanje svoga uvjerenja iz prkosa, zauzimanje za oca iz samouvaženja, veličanje iz taštine i pokoravanje formalnostima iz straha pred naivnošću.

Osjećaji sve vulgarniji, ponašanje sve pristojnije i misli sve trivijalnije.

Ne, ni misliti ne mogu više. Zaludu kušam iznaći nešto, što bi me moglo oduševiti. Samo one daleke misli i nejasne vizije drugih okova; majčina živa želja da obučem crninu, prijatelji koji će mi spočitnuti uvjerenje, moje oponiranje navikama društva, moje strasti osvojiti i sviknuti se ženama... Sve ove misli o samim okovima oko mene i u meni, tako su daleke, tako apsurdne, te se sloboda konkretizira u smrt sviju i mene samoga.

Zašto sam počeo analizirati sam sebe? Zašto proučavati? Zašto iznašati svoj ja? Sastojine su tako blijede, sićušne, svakidašnje, tako nemoćne, kukavne i bezvoljne.

Iz svega toga ne mogu povući jednu sintezu! Jednu ideju! Jedan osjećaj! Jedno uvjerenje! Jednu odluku!

Analiza me je učinila nesabranim, izgubljenim, nemoćnim i — zbunjenim... Na sprovodu sam išao tako dolično, obično i mehanički kano svi ostali. A tamo sam bio baš tako nesabran i izgubljen. Oni mi koraci još ozvanjaju u ušima; ozvanjaju u beskonačnost. Ako mislim na budućnost i ako se sjetim prošlosti.

Lutam u šumi. Mrači se. Braća su otišla. Majka je uzela k sebi tetku. Lišće šuška. Cesta se bijeli. Ferali svijetle. Na nebu niču zvijezde. Ja tražim zaborav i sintezu. Topla, ljetna noć šulja se kroz granje, kroz moja ćutila, kroz moju razočaranu mladost, i mislim na Anku. Opet polazim u javnu kuću. Opet se rumenim, oživljavam i jačam. U zaboravi je sinteza. Zaborav je u strasti.

Obujmio sam Zoru i u zanosu si počeh utvarati da grlim Anku.

Ne, ove noći ne idem kući. Moja je kuća tu, gdje nema obzira, grižnja i savjesti.

Moj organizam cvjeta. Moja energija tvrdne. Moj se ja sintetizira.

Košta samo deset kruna, ali vrijedi cijeli miraz i ljepotu moje drage.

Ne, ja ne idem kući.

... Sedam ujutro. Koljena klecaju. Mladost umire. Zaspat ću ko mrtav. I spavanje je i zaborav i sinteza... A s mene se odrazuje rumeno i poskočno jutro ko sunce na zalazu, kad je sa stakla odražavalo upaljene i mrtvačke svijeće.

Ispio sam nekoliko šljivovica. Spavat ću još dublje i duže. Cijela će mladost proteći u zaboravi, strasti i spavanju; a ako ostarim, davat ću savjete svojoj djeci.

Grad je osvijetljen. Čini mi se, kao da se tek upaljuju ferali. A sunce priliči jednoj rumenoj baklji koja osvjetljuje praznu, vlažnu i beskrajnu špilju.

Punat, polovicom srpnja 1909.

Povratak na vrh stranice.