Sloboda/VII.

← VI.

Sloboda, VII. autor: Janko Polić Kamov

VIII. →

VII.

Braća opaziše da sam se u ovo godinu dana razvio. Govorim samosvijesno i biram riječi. Opširno tumačim, kako se je bolest razvijala; kako je oca katar ugušio i zato je prije svršio. Kako je rak do danas ostao neizlječiv i neprotumačiv... Danas sam, dapače, dok su svi spavali, uzeo "Kućnu higijenu" i pomno pročitao nekoliko puta poglavlje o raku. Rak pospješuju, veli pisac, i duševne patnje. Rak se, veli dalje, ne nasljeđuje... To je za mene vrlo važno. Sad mogu govoriti o bolesti s više razumijevanja i mogu učiniti pojavu očevu impozantnijom. Pred braćom ističem njegovu liberalnost, naobrazbu, pa duševne borbe oca obitelji, u kome se lomi problem slobode i discipline u pogledu uzgoja. Tumačim njegovu tragiku: tako ljubezan, dobar i pristojan, pa mora da umre od najgrublje bolesti, razotkrivajući se pred rođenom djecom ko Noe, i on, čovjek ideala, poželi u zadnjem momentu — nokšir.

Braća me gledaju s uvažavanjem i zanosom, i ja sve više veličam pokojnika. Na koncu dodajem:

— Njegova je bolest tako nenadana i nelogična kao "deus ex machina", koji u našoj modernoj tragediji dolazi da čvor razriješi bolešću i smrću.

I ja s ovakim riječima koje podaju meni važnost, komemoriram oca i uživam u udivljenju, što ga postizava moja — komemoracija.

Braća šute. Oni se ne bave literaturom. Osjećam da sam ja sada u kući najodličnija ličnost. Kratku noticu za novine o očevoj smrti povjeriše meni. Pismo rođacima ja sam sastavio. Oni su samo dali svoj potpis. I sama je tetka na to pristala.

... Ostajem sâm. Sutra će biti sprovod. Nehotice se sjećam Anke. Onda me odmah saleti crna misao: Sutra ću morati ići za lijesom u crnini... Šta bi bilo da se usprotivim?

To me ozlovoljuje. Ja sam se vazda izrugivao svim formalnostima; ako im se pokorim, narugat ću se sada sebi. To me sada tako zabrinjuje, te padam iz one visine, do koje se popeh. Opet se srdim, mučim i znojim: što će moji prijatelji? Jedamput smo se rugali jednome kolegi koji je od oca naslijedio mnogo novaca, plaćao nama vino i nosio oko rukava crni veo. "To je radi svijeta" — opravdavao se on. Ja sam se prvi oborio na ovakovo opravdavanje koje je zapravo osuda.

— Da nama, pojedincima; određuje jedna navika, običaj koji nema ništa bitna, koji je bit samo kod prostote, gdje je najmjerodavniji za ženidbu — svećenik! — da nama jedna smiješna formalnost nalaže, kako da se ponašamo, kakvim da se prikazujemo — da ona raspolaže s našim dušama i mozgovima!!! Mi se pokoravamo formalnostima, jer su to sitnice, ali nas nije stid, što u našem životu igraju sitnice tako veliku ulogu, jer no — mi smo sami postali formalni, vulgarni, ništice...

A on je na to odgovorio:

— Ti tako govoriš, jer nisi još došao u priliku da se boriš protiv formalnosti.

— Prva će biti ženidba!

— Ja se neću ženiti.

— Druga ispiti.

— To ima jednu praktičnu svrhu.

— Treća — smrt!

— Vidjet ćemo. (Vino me je bilo ugrijalo.) Uostalom, ako tko od mojih umre, ja se neću ni veseliti ni žaliti... Meni otac neće ostaviti ništa pa si neću moći nabaviti crnine.

Tako se zavadismo i pijani izlupasmo benefaktora uime principa.

Ova glupa i krčmarska debata sada mi je to gluplja, što samo pojačava moju uzrujanost. Zaludu si dozivam u pamet svoj mir od jutros, svoju ozbiljnost, važnost i solidnost. Ni san o ocu koji se smješka porugljivo, ni bacanje koje me je preko noći oplemenilo, ni posljednja očeva želja koju sam sa strahom i znatiželjom iščekivao, ni borba s tetkom oko mrtvaca — ne može me odvratiti od ove uzrajanosti pa da me raspoloži i učini iluzornom svaku važnost koja se daje tricama.

Zaludu zamišljavam Anku. Napada me opet jedna strašna misao koja je očevom smrću izgubila — rep... Ova je misao to zamamnija, što u sebi ima premnogo i od znatiželje... Kako bi to bilo da sam sam, potpuno sam...? I svi se trzaji mojih živaca odbijaju ko valovi od — moje majke...

Oblaci su polegli po nebištu. U nas je kuća puna gostiju. Pozvaše i mene, ali ja se ne mogu ovako naprečac odijeliti od ove samoće koja me toliko proganja. Majka i tetka zacijelo plaču; braća zabavljaju gospođe. Po glasu prepoznah gospođice od susjedstva, tri nestašne i obijesne crnke... Čudno! Ja se ne bih sada mogao pokazati u ženskome društvu. Da se prikažem žalosnim, bilo bi me nekud stid; a da se ponašam raspoloženo, bojim se da bih mogao uvrijediti... I to je obzir!

Opet me mori pitanje "crnine". I to je obzir: dvostruki obzir! Obzir prema tradicijama koje predstavlja majka i prema mojim uvjerenjima, stečenim u društvu mojih prijatelja kod čaše vina... Neobično je to: moji me vlastiti nazori muče, uzmiču, poklope me i opet se povuku. Ali me ne odnose: oni me više ne zanose. Evo: prije bih mogao izostati od sprovoda no od ljubavnog sastanka! Ali sada ne bih mogao ići na sprovod bez — crnine! Ne osjećam nikakve volje oponirati živoj želji moje majke... Pomisao na žene umanjuje strelovito ozbiljnu pozu koju već kod dolaska svećenika zauzeh i koju odlučih nastaviti i na sprovodu do svih konsekvenca. Ljepota, dražest, obijest, mirisi, pogledi i odijela napunjaju me strašću, a ona sada počinje iziskivati moja uvjerenja — ovakva uvjerenja koja izražavaš trijeznošću, mirnoćom i dostojanstvom. Kako bi to bio naivan odgovor: "Ne nosim crnine, jer se to protivi mojemu uvjerenju!" Tako su naivni i oni vjernici u očima vjernika i bezvjeraca koji obavljaju iza ispovijedi uistinu — pokoru... Dosta te saslušah ženske glasove i uvjerenje je postalo takva naivnost — kao i pokora i... crnina. A crnina je uvjerenje moje majke, ali je i običaj kao pozdrav "sluga pokoran" koji nitko ozbiljno i doslovno ne shvaća. A "ne pozdravljati" zaudara po divljaštvu i gluposti... Najposlije — rodoljubni dvoboj i pijanka oduševljava više od premještanja, glasovanja, darivanja i sitnog rada...

Čega se oslobađam?

Ne zanašaše li mene ateizam, sloboda, revolucionarnost, radi moje ćudi i moje dobi? Uvjerenja! Gdje sam ih stekao? Kod čaše vina, kod demonstracija, kod najgrublje ljubavi... Ondje, gdje se je razbijalo, urlikalo i cjelivalo. I nije li to ono, što je osuđivao moj otac i što je mene poništavalo u njegovom prisuću?

Čega se oslobodih?

Majka je još tu. Oslobađam se uvjerenja, ali ne cjelova, vina i divljaštva. Da, nema baš nikakva razloga da se ne pokorim majčinoj želji.

Sljedeća stranica→