Sloboda/IV.

← III.

Sloboda, IV. autor: Janko Polić Kamov

V. →

IV.

Sinoć sam došao kući malo pripit, ali pri potpunoj svijesti. U zahodu sam povraćao. Majka me je škropila vodom i suzama. Ja sam govorio:

— Pio sam. Zašto si mene pustila da mijenjam ocu obloge? Zašto sam ja morao vidjeti njegove rane? Pio sam od očaja. Smučilo mi se, pa sam pio. Pio sam i opet mi se smučilo.

Danas sam ostao kod kuće. To, što mi je naškodila rakija, poništava me više od svega ostaloga. To je za moje doba tako porazna činjenica, kao ostati nemoćan pred nagom ženom. Zastiđuje me. Mene bi pak posvema poništilo, kad bi zato doznali moje kolege: ja sam se uvijek ponosio tim što mi piće nije škodilo.

Vrlo uslužan, tih i skroman pomažem majci i njegujem oca. Otac me pokadšto pogleda i njegov nijemi pogled ostaje ko upisan u zraku. Na prozoru se krade sunce i crveni se trakovi razbludno skližu niz parkete dopirući do politiranog kreveta. Otac bi htio nešto reći, ali onda odmah žalosno spušta glavu, usne i trepavke. A sunce se sve veselije skliže po nebu i parketima, niz moju mamurnu glavu i rastužene misli.

Čini mi se da sam već i sebe uvjerio da mi rakija nije škodila. Tetka je došla i tri joj puta poljubih ruku. Mljekaricu dopratih do vratiju i u misli poljubih plave joj vlasi i zdravo rumenilo obraza i rupca. Nadgledavam se nad prozor, i prolaznici ostavljaju ugodni dojam kretnje. U susjednoj se kući ukazuje jedna djevojka i smije se mojim pogledima. Gledam u nju zurilom i svejedno — zubi joj ostaju bijeli. Anku zaboravih. Postajem mirniji, obzirniji i prepredeniji. Majka me drži sada za suviše osjetljivog i čuvstvenog sina. Ja sam je uvjerio i uvjerit ću je... Bilo bi strašno da ona samo i pomisli da mi je rakija mogla naškoditi. S time bi posve uspješno mogla agitirati protiv mojih lumpacija, ogovarajući me pred drugovima.

Sljedeća stranica→