Sloboda/III.

II. Sloboda, III.
autor: Janko Polić Kamov
IV.



III.Uredi

Sunce je već odavna zapalo. Neću dospjeti navrijeme. Anka je zacijelo otišla. Majka mi je na odlasku proseći rekla:

— Dođi odmah. On može izdahnuti. Sama sam. Bogzna, hoće li i večeras doći tetka. Dođi odmah.

Pritom joj bijahu bjeločnice sive.

Brzojavismo braći da dođu. Majka je htjela da napišem: "Otac umire". Ona je uprla sve sile da nas skupi oko domaćeg ognjišta. Doći će i braća; i oni će me zajednički s majkom siliti da ostanem kod kuće i da zaboravim na Anku.

Moja su ćutila još ispunjena očevom krvlju, ranama i gadom. Zvukovi mekih i masnih udaraca odjekuju u mojim ušima. Sve me goni u zagrljaj moje ljubavi. Odmah, sada, dok sam pun bolesnih mirisa i okrutnosti. Otac se je svijao pod mojim rukama, a nisam ni mislio da ga to može boljeti. I moja su se pleća svijala pod njegovim pesnicama, a da on nije ni slutio da to može zadati bol. Majka je izbila pseto do krvi, jer se je napilo očeve... Krasnu li ću priču ispričati svojoj ljubavi! Tako strašno žeđam. Tako ću je strašno uplašiti da će se ona preplašiti i umrijeti od anemije. Moje će riječi strahovati nad njom i ispijati njezinu krv. Život je krvopija.

Crni se šuma. Feral slabo svijetli; prašni put ko noćna utvara bijeli se među gustim naslagama drveća i mraka. I nemoćno nebo očekuje zločin. Zagledati sada nju! U bijeloj opravi! I okrvariti bjelinu njenog odijela, duše i mladosti.

I nema je. Ne oglašuje se. Zaludu! Zvao sam, tražio sam, urlao. Mrak je progutao moje glasove i poglede. Da je sada nađem. Sada, kad me je ona tako razdražila, rasrdila i izazvala. Sada, u samoći, u mraku. Sada, kad je otac raspalio moju narav i ugrijao krv. Kome bih odgovarao za svoj zločin? Ocu ne, on umire. Gdje bi me doveo zločin? Kući zacijelo ne.

... Prošetao sam se glavnom ulicom u potrazi za njom. Došetao sam se do ispred njezinih prozora. Eno je na prozoru. Hoće li sići? Izvinjava se. Šetamo dugim drvoredom. Ona se zabrbljala. Ja je ne slušam. Idemo sve dalje, gdje je manje svjetla i ferala.

Koliko se puta nisam mogao odlučiti na ovakav korak: zavesti djevojku odličnu i nevinu s jednom jedinom nakanom — ostaviti je. Obzir i uvažavanje ljudskih svetinja nije bilo drugo no omalovažavanje i prezir moje naravi i uvjerenja. Moj je odgoj u tom slučaju bio jači od mojeg instinkta; familija od moje individualnosti. Sve su to bile strašne mreže mog oca. Njegova dobrota, finoća i ljubežljivost odvraćale me od takvoga koraka koji bi za njega bio zlo, prostota i zvjerstvo. Ali slinave, velike i bijele njegove usne, jame na njegovom vratu, vonj krvi i mesa, očajni, besvijesni i živinski stisak njegovih ruku — njegov neobzir prema mojim ćutilima, nepoštivanje mojih osjećaja i omalovažavanje mojeg literarnog rada — nije li me sve to konačno oslobodilo? Dobri, fini i ljubazni otac razotkriva se pred svojim najmlađim sinom i pušta mirne duše da se najmlađe dijete dira svojim vidom, njuhom i opipom odvratnosti i grubosti organizma.

Prenuh se i pogledah Anku. Ona me vraća natrag. Ja joj srdito stišćem ruku.

— Kamo se vraćaš? (Ona se otima.) Zašto se vraćaš?

Ona me gleda sumnjivo i uzmiče:

— Šutiš cijelo vrijeme. Tako si grub danas.

— Oprosti. Zamislih se. Otac mi umire.

Rekoh glupost. Ona se čudi:

— I ti, ti ostavljaš oca...

Zamrzih je strastveno. Hvatam joj ruke i muklo šapćem:

— Šuti. Šuti. Ni riječi. Radi tebe. Razumiješ.

Vučem je u kraj. Ona se otima. Oglasila se suzama. Zglobovi joj pucaju.

— Otac! Tvoj otac!

Mene sile ostavljaju. Zamrzih oca. Poželjeh mu smrt. Ankin je jezik pun otrova i narkoze... Ona se vraća. Ja zaostajem.

Ne znam jesam li Anku dopratio do njezinog stana. Nekuda se žurim, guram i spotičem. Nitko mi neće da kaže: prostak! A to samo očekujem. Ne razumijem ništa, osim svoje srdžbe. Ne opravdavam ništa, osim svojih apsurdnih želja da bi me naime ma tko nazvao prostakom.

Uđoh u javnu kuću. Zora me zove u sobu. U meni se je strast uledila. Opih je pivom i onda pođosmo. Ponudih joj oveću svotu novaca. Ona je legla potrbuške. Strašno se oboje mučimo. To je prvi put, što ona ćuti bol i muškarca... Ali ja svemoćno padam na njezina pleća i grcam. Gadim se samome sebi. S njome mogu sve što hoću... A ono što sam iz prkosa i srditosti htio... nisam mogao... Moja se sloboda kupuje. Pošao sam je tražiti u javnoj kući, među robove... Otišao sam.

Ferali, zvijezde i osvijetljeni prozori umaraju moj pogled. Mučim se da iznađem jednu misao, ali nalazim samo znoj, šum i tjeskobu. Gle sada! Ukazuje mi se današnje predvečerje i ekstaza mojih ćutila... Veliki jedan uzdah užitka i slobode prodire kroz šum, nebesa i slike moje mašte. Krvavi dah izlazi iz očeve puti pa se ruši zgusnut na bjelinu moje ljubavi. Ja znam, što mogu... Na cvijeću, na lišću, na travi iskri se rumena rosa, a velika, ledena kosa smrti hara poljane... Zašto nijesam ubio Anku? Moje su riječi ispile moju krv!

Mogu li sada krenuti svojoj kući? — Nešto je ogromno bilo u meni, što je tražilo izlaz. A kao da ni nije bilo ništa i kao da ni u meni nema ništa. Dozivam u pomoć svoje stihove, vizije svoje mašte, iluzije svojih predodžbi.... Kuća me je odavna već prestala oduševljavati — javna je kuća profanirala slobodu... A tamo sam mogao ono što sam htio... nešto nenaravno — iz prkosa, srditosti, znatiželje... Ali ono što sam htio — nisam mogao...

Noć se ruši niz strminu. Naša je zemlja abis. Cijeli osvijetljeni grad priliči zjalu u kojem leprše mušice i milje crvi. I nebo je zvjezdano ovakovo zjalo. I gdje obrnem oči, vidim jame. I moji uzdasi leprše tako oko rupe koja je vlažna, mračna i beskonačna.



Sljedeća stranica