Sloboda/II.

I. Sloboda, II.
autor: Janko Polić Kamov
III.



II.Uredi

Osamnaest se je godina šuljala... Već u djetinjstvu poželio bih kadšto da umre netko, s kim me je nerazdruživo svezao moj život. Poželio bih to onako iz znatiželje, kako sam iz znatiželje volio gledati, kad se svlače žene i turati prst u crijevo svoga susjeda. Ali sve su znatiželje nemoćnog djeteta prešle u moćnu momačku strast. I danas, kad otac već od nekoliko mjeseci boluje na raku koji se liječi smrću, osjećam takvu navalu krvi, suza i žuči, te ljubim, pijem i pjevam bjesomučno. U mene je mržnja, bol i užitak jedno: rane na očevu grlu, koje propuštaju juhu, kužni dah katara, gnoja, i iskvarene krvi, očeva srditost, zlovolja i jecanje, majčina briga, suze i prigovori, moja ljubovca, orgije i misli — drže me u vječnoj ekstazi, afektu i vrijenju. Kad se ocu približim, srdi se, što sam ga sama ostavio; srdi se, ako glasnije govorim; zahtijeva da mu čitam naglas novine, a on zaspi kod trećeg retka i odmah se probudi, kad prestanem čitati. Kad me zove, sakrijem se u svojoj sobici. Tu pišem pjesme, a majka virka na vrata i zgraža se nad mojom bešćutnošću i nemarom. Pred ocem brani mene, preda mnom oca. — "Ti se vucaraš sa ženetinama, piješ sa skitnicama, smiješ se, čitaš i pišeš kao da nije ništa u kući. A otac ti umire. Šta će reći svijet? Sramotiš njega i mene i ugled naše familije. A otac ti umire."

Njezin refren udara u polutamu moje sobice i razdražljivo ozvanja u mojim ušima. Ona me je i prije tako odvraćala od mojega života, ljubomorna na bučne čare svijeta govoreći: "Što će reći otac?" Sada, kada je ocu katar sasuo grlo, govori: "Šta će reći svijet?"

Kuća je puna žuči, podmuklosti i smrada. Ako sam kod kuće, ne smijem se smijati, govoriti, čitati, jesti... A ako otiđem, to je onda još gore. Majka strahuje s ocem i sa svijetom. Govori o ugledu, ljubavi i poštovanju. Doziva mi u pamet smrt, crninu, žalost. Smrt glave obitelji napunja je strahom: i braći je pisala neka dođu. Velike suze oblijevaju joj zažareno lice i meni se čini da ona izrabljuje očevu bolest za svoje čisto materinske interese: bolest će, misli, mene prisiliti da budem uvijek u kući, da dođu i braća, pa da ostavimo svi svoj posao, zabave i nagnuća i da budemo svi jedna familija boli, nesreće i intimnosti.

Sunce je na zapadu. Kroz spuštene zastore topi se zadnji plamen. Užareni komadi nečega nevidnoga ruše se na moju glavu. Preda mnom igraju vizije rastopljenih metala, osjećaja, predočaba. Oči ugrijane, grlo suho, pleća zapaljena. Izderao sam nekoliko rukopisa.

Misao me jedna vitla, lomi i baca. Cijela kuća priliči tamnici: mukla, zlovoljna, mučaljiva. Majka je disciplinarni red sa zabavama i prijetnjama. Osamnaest su me godina učili i uvjeravali da je familija jedina svetinja, u koju ne smiješ dirati. To je bio očev zakon, religija i moral: sve dobro iz nje izlazi i sve se dobro u nju vraća. Osamnaest je godina otac kovao okove da u tim momentima, kad smalakše i iznemogne, može imati jake i krepke na raspolaganje — sputane.

A Anka me čeka. Moja ljubovca sva miriše od mladosti. Crna joj kosa pada preko čela kao gusta tekućina masti, pekmeza i likera. Usne tvrde i malene kao na mramornim boginjama grčkih kipara. Oči duge kao u bojadisanih kokota. Ruke meke i tople kao perje. Suknje joj sasma slivene za tijelo. Forme joj nervozne, neopredijeljene... Obećala je večeras doći u šumu, prepuna smijeha na usnama, suza u grudima i strasti u očima. Obećao sam joj čitati svoje pjesme. Zapalio sam sve suhe i praskave tvari njene ženske duše. U podne je sretoh i pogledah je u po bijela dana na usijanom trotoaru pogledom da me je oblio znoj, a nju rumenilo. Ona je od odlične obitelji, nešto uplašena i dosta nevina. Ali nada sve lakoumna. Moje pjesme sluša ne razumijevajući ništa, ali ih osjeća. Tako je zbune, te izgleda i uspavana i izljubljena.

— U tebi ljubim grijeh, u grijehu ljubim tebe — rekoh joj nekidan u parku, kad je sunce bacalo svoje trakove na cvijeće i njezine vlasi, a obrazi joj se zapališe od ljubavi, ljeta, vrućice i taštine... Ona tako gubi nevinost u svakom dodiru naših koljena, daha i usna. Ja sam đavo, reknem joj uvijek, kad joj želim polaskati. U sumraku stisnem njezinu ruku i ona mi odgovara kao jeka.

Anka me čeka. Ništa nema vesela u njezinoj mladosti ni dražesna u mojoj ljubavi. Pomisao na oca i majku, na njihove interese starosti, na ovu kuću koja je postala bolnica u tamnici — preuveličava Anku, moju strast i čare svijeta. Moja je misao jasna. Zakoni života rastu u meni i iz mene. Smrt i tumači i opravdava. Šta da se brinem za posljedice? I najgori život opravdava smrt. Moja je odluka jasna, moj je problem riješen. Otac će umrijeti — Anka će izgubiti nevinost —... Tu me je majka pozvala da joj pomognem izvesti oca u zahod. On se je grčevito uhvatio za naša ramena; pleća mu zgrbljena, koljena zgrčena; stišće nas do krvi. Sav je u znoju, stenjanju i smradu. Donja mu se usnica trese i cijela se soba s njom trese. Podupire se o nas. Zadnjom nategom svog organizma za životom čini od nas stvar, nijemu materiju, štake. On ne zna da nas to boli, on ni ne misli da to uopće može boljeti. Ni truna samilosti nema za nas. Postupa s nama kao s rupcem, štapom, čarapama... kao sa stvarima koje je za svoju upotrebu kupio. Žuti mu oblozi dopiru do mog nosa. Moja su ćutila za njega samo krpe.

Ostavismo ga tako i pritvorismo vrata. On teško diše, upinje se i kletve mu se muklo guše u kataru. Svaki čas stisne oči; ramena mu se sastaju kod uha. Od silne mu je boli postao trup elastičan. Mlado se štene nadviruje na vrata i otvara široko oči i usta. Bore su na majčinom licu pocrnjele. Sjedine moga oca dršću; zadah gnjiljenja ispunja prostor. Otac ne može. Usiljava se i postaje sitniji; brada mu udara o prsa; stenje, znoji se i davi. Suhim se koščatim pesnicama udara po koljenima. Sad tek vidim, kako je omršavio, kako trpi i kako bjesni. Oblozi su mu zapackani mrkim žutilom. On ne može. Zadnji se je put udario očajno po koljenima i oblozi mu se ovlažiše. Na košulju, prsa i kamen kapa krv... Ja sam problijedio.

Odnesli smo ga na krevet. Vonj me krvi opija; očeve se oči rastvaraju i mutne se zjenice zabadaju u moja prsa. Ja mu moram iznimno promijeniti oblog. Otac sklapa oči. Razotkrivam mu vrat: dvije rupe na grlu gledaju na mene strašno ko dva šuplja oka. Pojava mi se Ankina zakrvari u misli; pomišljam na nju i krv moga oca bojadiše njezinu sliku. Anka se sva kupa u krvi, boli i strahoti. Mrači se. Na prstima mi se skrućuje mlaz žute krvi. Ona dva zjala sada i gledaju i — dišu. Gust me, vlažan i mastan vonj uspavljuje, omamljuje i vuče. Mogao bih i pasti na očeva prsa. Na hodniku cvili pseto; ne znam zašto. Majka ga udara korbačem. Oštri i puni zvizgaci odjekuju s njegove mekane, mlade i gojne puti. Ona me dva zjala gledaju nepomično: čini mi se da gledam u pakao. Miriše po sumporu, paljevini i strvini. Mirisi me omamljuju, zvukovi draže; ocu se lice krivi; donja mu je usnica velika, bijela i slinava.

Nešto se strašno skuplja u meni: oni mirisi, one boje, oni zvukovi tvrdnu, koče se i kao gvozdena šaka stišču me za grlo, za prsa, za srce. Sve je puno materije: i zvuk zvizgaca i vonj gnjileži i boja iskvarene krvi. Moja su ćutila ispunjena mesom, moje predodžbe obojadisane krvlju. Ne znam što radim. Čini mi se da od oca, majke, pseta i mene nastaje jedna bezlična masa mesa kao u mesnici. Od osjećaja i misli jedna rastopina s mirisom protoplazme, krvi i otpadaka; od naših duša, jedna kloaka puti.

... Kad izađoh, majka je još prijetila psetu. Ono se bilo uvuklo u zahod i ispilo očevu krv ližući pod udarcima još pohotnije zaprljani kamen.



Sljedeća stranica