Skup/Peti čin
| ← Četvrti čin | Skup: — Peti čin autor: Marin Držić |
Prvi prizor
uredi
KAMILO: Ajme, koja je ovo muka ku ćutim u meni! Ovo su bolesti od smrti: ja mrem, ja ne valja ni da živem! A mogu li živjet bez života moga? Bez Andrijane ja ne mogu živjet. A jesam li i sad živ? Bez nje ja nijesam živ, - mrtav i u paklu sam, u živom ognju gorim. Ajme, Andrijana dundova ima bit! Toj će bit, toj neće bit; to neću da je, da znam život izgubit. Moja je, meni je obećala, ne more veće njegova bit. Ah, je li tko? Munuo krudeli, nije te! Ovako me ostavit! Uvezao me je da se činim nemoćan: "Neka je meni, ja ću". On će! Ovako mu intravenjava tko se dava vladat djetićinam. Ah, Varivu da mogu dozvat! Nije nikoga! Abandonan sam od svakoga, ne viđu nikoga, ja sam u paklu, tučem se kako osuđena duša, - ovako moja huda srjeća hoće! - Koga vidim odovud? Skup je. Hoću li k njemu poć? Bogme k njemu! Ovdi je trijeba lagat i učinit veliko srce. - Dobar dan, gospodaru!
SKUP: Ah! Tko je? Jeda što znaš, Kamilo?
KAMILO: Znam, ma sam ja tvoj prvi. Što Bog hoće, onako ima bit, i kriv ti sam i mogu se ispravit.
SKUP: Da to si ti bio prvi? Kamilo, tuđa stvar! U tuđe tko tiče, ti znaš što ga čeka. Ne imaše to meni učiniti.
KAMILO: Tko se ne bi privario u onaku stvar?
SKUP: Ah, tako smesti i mene i moju kuću!
KAMILO: Mlados je u onake stvari ne lakoma ma lupež, ma haramija. Za onake bi se stvari čovjek dao isjeć.
SKUP: Zlo činjenje ne ima nigda skuše! U onake stvari ne ima se rijet: "Mlad sam". Ono je sakriledžijo, ono je otar Božiji, crkva, ah!
KAMILO: Stvar draga zaslijepi čovjeka, a mladu čovjeku ne more draža stvar bit od onake.
SKUP: Meni je staru draža, er je moja stvar moja, razlog je da je moja.
KAMILO: Što Bog i srjeća čovjeku daruje, ne bi valjalo da mu ljudi uzimlju.
SKUP: Što ti silom uzmeš, valjalo bi da je tvoje?! Tî razlog nije razlog! Što je moje, razlog je da je moje, i moje da ja darivam, a ne da mi ga druzi silom uzimlju.
KAMILO: Stvar je ova uzeta, i ne može se učinit da nije uzeta.
SKUP: I ja vidim da je uzeta, ali je zlo uzeta.
KAMILO: Dobro će bit uzeta, ako ti ustjedbudeš?
SKUP: Što bi ktio, Kamilo, da rečem na djetinsku: "Uzmi, budi ti!"? Para ti ovo stvar mala? Znaš er se za ovo ljudi kolju?
KAMILO: Znam er se je za ovaku stvar u staro brijeme i Troja uzela. Pariš ne ugrabi li Elenu?
SKUP: Koju Elenu? Koji Pariš? Tezoro mi vrati bez velika skandala i neću riječî.
KAMILO: Što sam ja uzeo, ne mogu ti vratit, i što sam uzeo, nijesam silom uzeo, - Andrijana tvoja kći bila je kontenta od toga.
SKUP: Andrijana moja kći s tobom je bila da ti moje uzmeš? Ajme, sada zlo, - u kćeri se uzda'!
KAMILO: Mladosti se je dano privarit; a ja sam njoj dao vjeru, a ona meni.
SKUP: Vjeru ste dali jedan drugomu za asasinat moju čâs i sve moje dobro na svijetu! Ajme, što čujem?! To ti je plata od vjerenika koga joj bijah našao, bogatijega čovjeka od grada.
KAMILO: Nije sve u bogactvu! Ni ja tvoj neću bit zao dzet.
SKUP: Ti si zao, a ona nije dobra. Moje mi tezoro vrati!
KAMILO: Ovakve se stvari ne mogu vratit.
SKUP: Neć' vratit tezoro moje, lupežu?
KAMILO: Od onake stvari lupež bit ne sramujem se i ne kajem se, i opet bih lupež bio.
SKUP: Ja ću na pravdu!
KAMILO: I ja ću na pravdu. - Ovi čovjek, para, ne odgovaraše na moj prepozit, tezoro mijentuje i o vraćanju govori, a ja hoću rijet da se je Andrijana za mene vjerila i udala. Moja je veće žena, - djevojkom se veće ne more vratit. I vjerit je za druzijeh veće ne more, ako je pravde u ovomu gradu. A on lje teše: "Moje mi vrati!" Ah, nesrjećan ti sam čovjek! Dubitam er sam gore učinio što sam š njim govorio. Poću izdaleka za njim da vidim kud će poć.
Drugi prizor
uredi
MUNUO: Munuo ludi, što činim ter ne izmičem so ovizijem tezorom? Sreća mi je dala da sam čestit; a okrćujem, da me istom kogodi opazi, da ostanem zločes. Je li tko? Da me tko ne vidi? Njetko onamo gleda! Staću ovdi dokle prođe. Ah, Munuo s tobom je što te može učinit vlastelina, - iz sukna u svilu, od djetića gospodar! Ah, Grube? Gdi je Grube? Vražica ona još je luda, ne zna svoje dobro. Tko ovo suproć meni ide? Nije ga čekat. Kamilo, zbogom! Što služih, služih. Uza me je veći gospodar, - veći manjemu pod bok dava?
PJERIĆ: Munuo, tako li je pravo, tako se gospodari ostavljaju? Bježiš, ribaode? Što je to pod skutom?
MUNUO: A što je? Tko bježi? Što me ti pitaš? Na Kamilov posao idem.
PJERIĆ: Lažeš! Tako se bježeći ne ide na Kamilov posao. Što je pod skutom? Ah, lupežu, ukrao si nješto!
MUNUO: Istom ćeš učinit da se skupi svijet! Kamilova je stvar, ma ti je neću ukazat.
PJERIĆ: Ako mi ne ukažeš, sad ću viknut sodate da te vuku u tamnicu.
MUNUO: Lijepu čâs činiš Kamilu djetića mu lupežom zvat.
PJERIĆ: Da što neć' ukazat što je pod skutom?
MUNUO: Kamilova je stvar, tebi je neću ukazat.
PJERIĆ: Da hod'mo Kamilu.
MUNUO: Ne daš mi gospodarev posao opravit.
PJERIĆ: Neću te pustit, lupežu, hoć' uteć.
MUNUO: Basta, lupež sam tebi.
PJERIĆ: Da hod'mo zajedno u Kamila.
MUNUO: Ter što me držiš?
PJERIĆ: Neću te pustit.
MUNUO: Tako li je? Pođ'mo u Kamila! Ter što me ne pustiš?
PJERIĆ: Ovako te ću držat! Pođ'mo u Kamila.
Treći prizor
uredi
SKUP: Kći, ah, moja kći! Ja ću kćeri sad ukazat što se je dogovarat s ribaodi i meni tezoro ukrasti i meni toliku sramotu učinit.
KAMILO: Gospodaru, u eroru si. Kći ti tezoro ni ja nijesmo nijedno uzeli. I nemo' nam te garbulje nametat.
SKUP: Poricaš se sada, u bah udaraš da mi ti nijesi moje tezoro uzeo, - neće ti ta valjat!
KAMILO: Ja velim er je tvoja kći, mladica kostumana i dobra, meni vjeru dala, i ja ju sam sekreto vjenčao; moja je žena.
SKUP: Ajme, drugi ašašinament, druga ruina moja! Jedna bez druge ne more doć, - zlo svrh zla! Tebi ide od ruke moju kćer bez moje ličencije vijerat i uzimat, ma ti lažeš da to mož' učinit. Ja sam vjerio kćer, ja imam dzeta, a ti mi vrati moje tezoro bez tvoje velike sramote.
KAMILO: Koje tezoro? Što su ti turski garbulji? U mene nijednoga tvoga tezora nije, a tvoja kći moja je žena ili hoć' ili neć', i prćiju ti ne prosim.
SKUP: Za tezoro se ti hoć' moje vijerat, vraga ćeš izjesti! To ti neće bit. Ja imam kćeri dzeta. Ovo Zlatoga Kuma, ovo mi dzeta! Ti si moj dzet? Ovo je moj dzet! Što su ovi ašašinamenti?
ZLATI KUM: Skupe, znaš kâ je? A stavlja' se u koloru koliko ti drago, - ja se neću vijerat. Kćerom provedžava' kao ti drago; ni ću ni sam tvoj dzet.
KAMILO: (Ah, Bože, snim li ja ovo, ali dundo nazbilj govori?)
SKUP: Ajme, nut ljudi! Na ko'e se sam ljudi namjerio?! Dake se ti odricaš parentijere ku smo učinili?
ZLATI KUM: Učinili nijesmo ništa, ni ću da je učinjeno.
SKUP: Dogovorili se su svi ovi zli ljudi da u njih moje tezoro ostane!
KAMILO: Potvorio me je da mu sam ja njeki tezoro uzeo.
ZLATI KUM: Ovi čovjek nije u svoj pameti, ne čudi se.
SKUP: Mahnit sam, ajme, pače mahnit, koji s vami imah što činit!
ZLATI KUM: Otkud je u tebe tezoro? Imaš tezoro od ušî! Siromaše, pođ' doma, ter utopli glavu; od toga najveću potrjebu imaš.
SKUP: Ajme, asašinan sam! A veće me mahnita čine. Bogme, asašinaše moje mi tezoro. Ribaode jedan, neću te pustit, da' mi moje.
KAMILO: Dundo, vidiš li što me je našlo?
ZLATI KUM: Skupe, što su te stvari? U što se uzdaš?
SKUP: U što se vi uzdate da grabite tuđe? Moje neću pustit!
KAMILO: Tvoj ću bit, ako ti hoćeš; ma nemo' tako!
ZLATI KUM: Skupe, ti išteš skandao.
SKUP: Ištem moje, neću puštat moje!
Četvrti prizor
uredi
DŽIVO: Oh, što je to? Koja je stvar to? Ne valja tako!
KAMILO: Veli da mu sam ja njeko tezoro uzeo.
DŽIVO: Ah, Skupe, on želi tvoj zet bit, a ti ga trataš tako!
SKUP: Koji zet? Neću zeta! Da mi moje vrate!
DŽIVO: Koja je deferencija među vami?
ZLATI KUM: Oto se je pomamio, valjalo bi ga svezat.
SKUP: Ajme, za pitat moje pomamio se sam! Asasini! Je li tko? Moje mi da'te!
PJERIĆ: Što je ova trjeska? Ovo Kamila! Što ono Skup drži Kamila?
MUNUO: Ovdi ovoliko stvar je dovedena gdi ima doć.
DŽIVO: Što će bit, Munuo? Jeda je što?
MUNUO: Gospodaru Dživo, dvije riječi! - Što me ti držiš?
PJERIĆ: Neću te pustit.
MUNUO: A ti me drži, i ti mož' čut. Gospodo, utažite se, er vam ću glas dobar dat. Gospodaru Dživo, Kamilo je mahnit za Skupovom kćeri i vjerio se je za nju.
DŽIVO: Znam. Je li što drugo?
MUNUO: Skup je hoće Zlatomu Kumu dat.
DŽIVO: Zlati je Kum neće. Je li što drugo?...