Sirota/VI.

← V.

Sirota —  VI. autor: Dinko Šimunović

VII. →

VI.

Milina htjedoše namjestiti da spava gdje je spavao Obrad ali on zaželi da bude pokraj ranjenika. Kad leže u sijeno i na mnogo jedan povrh drugoga naslaganih prostirača želio je da se umiri i zaspi. No čekajući san, dopre k njemu tiho bolesnikovo stenjanje. Brzo upali svjećicu i pristupi Dragošu, a ovaj se trgnu i kao da će prihvatiti nešto sa zida. Kraj njega visila kubura i handžar, no, poznavši liječnika spusti ruku i duboko uzdahnu.

— Boli li mnogo, junače?

— Pali, gospodine, kao žerava, i ne da zaspati!

Mirno je pustio da mu se rana opere i prepovije, ali kapljica za spavanje ne htjede; volio je napiti se vina i lulu.

— A što je od Smilje? — zapita.

— Smilji ne treba ni lijeka ni ljekara; njoj će ranica i sama bez traga zarasti.

— Eto, neka bude, a za me je lako.

Stari Milin ne htjede ga mučiti razgovorom te, i sam dimeći, zašuti. Svuda je u kući i oko nje bilo tiho, ali negdje u dubinama tutnjilo i ne sličilo ni dalekoj grmljavini ni šumu vjetra. Sve od jutros ne začu takvih glasova pa ne mogaše odoljeti da ne upita:

— Ima li u vašem selu koja voda?

— Ima, ali na onoj drugoj strani gdje je niže. Odavle se ne vidi. Pada s visoka, te se bijeli poput kovilja ili kao da vise mlazovi pavitine. Ondje su naši mlinovi i stupe. A gdje odušuje ta sila vode, Bog zna! Negdje se pod zemlju zavlači!

— Pa ova mukla tutnjava što se čuje, bit će od toga slapa.

Dragoš zastenja, otra znoj sa čela i odgovori:

— Ne, tako daleko ne može se čuti premda je voda i od vatre snažnija. Nego, u našim su Ponikvama tri duboka ponora, sve jedan od drugoga niže, pa stenju i ječe kao živi. Dva su donja crvena poput krvi, treće bijelo i dojedno strmo kao Jela. A tako stenju i ječe jer u dva donja ponora motuljaju se zmajevi, a u gornjem leprše vile jezerkinje. Oni žive u svađi, te, na početku zime kad vode s planina zaliju, u našim ponorima buči tako da se kadikad čuje sve do Crne drage: ono vile uronjuju zmajeve da ne bi izišli na svijet. U to su doba najjači jer je sunce nisko i slabo pa iz njih otrovna para sopti... A kad vile sasvim utope zmajeve, neće na svijetu biti zla i obadva krvava jezera pobijelit će kao i ono vilinsko. Tako ti je to!

Milin se i opet dignu da opipa bilo ranjeniku: gorio je ali ne preveć, i oči mu bijahu plave i mirne kao sinoć nebo nad planinama.

A u dubinama je na mahove bučilo kao da tutnje koraci davnih pokoljenja, i stari liječnik se umiri: sjetio se djetinjstva pod Veležom, kad je slušao bajke drevne mudrosti.

— Koliko ti je, momče, godina?

— Ne znam ni ja! Bit će dvadeset i malo više.

— A ko ti je govorio o tome rvanju dobrih vila i opakih zmajeva?

— Djed moj i stari kaluđer što je amo dolazio. Oni znadu. Pa onda, Latini su što i zmajevi, a nas brane vile!

Doktor Milin ne znade što bi primijetio: u njemu se zatalasaše davne uspomene kao na vjetriću u polju klasje. Osjećaše kako u tome domu trepti vječita mladost, pa kao da i sam čuje pjesmu i ljuljuškanje u krilu majčinu. I u polusnu smiješio se kao dijete, a u dubinama je tutnjala vječita sila koja se ne vidi.

Sljedeća stranica→