IV. Sirota —  V.
autor: Dinko Šimunović
VI.


V. uredi

I za tog razgovora preseliše se u drugi odio kuće gdje je plamsala vatra, jer djed Bogdan ne htjede ni usred ljeta večerati već uz ognjište.

Jeli su polako, šuteći, i svi gledali u žeravu na koju nevjesta bacala po nekoliko teških cjepanica. Rekoše mu da tako čine i onda kad se na počinak spremaju, te se Milin uvjeri da se vatra na starinskim ognjištima ne gasi. Ali ne stoga što je hladno, već zato jer im je ognjište bilo svetinja. A on u svojoj varoši već dvadeset godina ne vidje ognja, a ni vode do u staklenci mrtve.

Može biti od naporna hoda i gorskog uzduha ljekaru se činilo da od svoga djetinjstva nije okusio slasnijih zalogaja ili pitkijega vina. Jedino se čudio što su kokošju čorbu prolili, a donijeli samo meso te čitavu svinju na ražnju pečenu, bez ikakvoga prismoka. No ipak osjećaše kao da mu ta hrana odmah u krv prelazi i krijepi ga kao nikad prije. Mrki pšenični kruh, suho meso, uštipci i pita toliko mu sladili, da mu nije bilo začudno što preko jela svi šute.

Za glavnom trpezom sjedili su s njim Bogdan, Vukan i dva oženjena unuka. Za drugom neoženjeni i žene, a u kutu veća djeca i nevjesta kao čuvar. Doktora Milina je iznenadilo kako se u toj starodavnoj kući ni prije ni iza jela Bogu ne moli. Jedino, kad su dovečerali, stari Bogdan i njegov sin, kao za sve ukućane, okrenu se k istoku, a zatim prema ognjištu i tri puta se prekrste; onda, svi do cigloga, poljube kruh što preostade. Istom poslije toga nasta za trpezama žagor, a pogdjekad i smijeh. Liječnik Milin gledaše pažljivo oko sebe, i to ne samo čeljad već i mrtve stvari. Neoklačeni zidovi od krupnog kamenja i debele grede nad njima bijahu kroz par vjekova pocrnjeli od dima, no ipak se vidjelo kako je sve to jako i vječno. I trpeze i stolice, krupne i tvrde, pa mogu da posluže za više koljena.

Drveno suđe bez žurbe spremiše, a isto tako svi mlađi spremahu se bez žurbe da odu. Svaki od njih poljubi starca u ruku ne progovarajući, a ni on njima. Odoše, ali ostade ona lijepa nevjesta što je cijele večeri stajala držeći baklju u ruci i ne prozborivši riječi. Dugo tamnoputno lice bilo i u nje spokojno, a nijedanput nije s tala digla očiju kako bi došljaka vidjela. A to liječniku bijaše žao.

Vukan je u golemoj smrekovoj bukari donosio vino i punio starcu lulu, a sve to činjaše lagano, bez žurbe, kao da mu se neće. I sve drugo ondje radili, pa i govorili, sporo, te ljekar nije mogao a da ne reče:

— U nas pripovijedaju, djede, kako ovdje čeljad malo radi i zarađuje, novaca nemaju niti za porez.

— Da nije poreza, ne bi ih ni trebalo, kao ni prije... Istina, nismo bogati, ali nama više ne treba. Pola godine radimo, a pola se odmaramo, a što ćeš i činiti kad su napolju mećave i kiše? Pa, gospodine, sve kad bi se i moglo, treba nekad mirno uživati ono što je s našim trudom zemlja rodila... Samo da ne dođu Latini kao u Dobropoljce! Propala bi naša starina i sve što imademo!

— A koga ti, starče, Latinima zoveš?

— Pa, eto, one što se oblače kao ti, ne govore naš jezik i nisu naše vjere; niti badnjake u slavu žarkoga sunca i Roždestva Hristova ne pristavljaju, a varaju i tuđe otimlju samo kad mogu!

Tu je djed Bogdan pogledao u sina kao da traži pomoć, a glava mu postade slična vučjoj kad iskezi zube na lovačke pse.

Milin se zagleda u Vukana i u nevjestu što je dvorila, te opazi kako netremice gledahu u djeda kao da htjedoše zapamtiti svaku riječ. Taki govor bit će čuli mnogo puta, no ipak se trudili da im što ne umakne.

Od jutros u Milinovoj duši mnogo se toga nakupilo. Sve što je tinjalo odavna, sad se je ražeglo: i djetinjsko sjećanje i kasnije življenje u gradu kad u nijednom času nije mogao reći da ima porodicu i kuću. To ga ne samo rastuži već ga je rasrdilo kao da je istom sada pojmio kako živi od svakoga zapušten — niti ima koga da miluje ni da kara! K njemu dolaze samo oni što ga trebaju, a za sinove i kćeri ne zna. A ovaj starac gospodar je u svojoj kraljevini, i niko ga s ove njegove stolice ne smije maknuti. No njega, doktora, usred noći iz kreveta dižu! Nakupilo se u duši Milinovoj, nakupilo, pa zaželi da se izjada.

Domaćin opazi kako ga ono gospošče rado sluša, te usprkos običaju Ponikava stade govoriti naširoko, pa i zapitkivati.

— U nas je duga i ljuta zima, pa već u jesen napunimo kuću sa svim što treba. Vrata se zatvore, puške nabiju, psi razvežu, i staram se da svak imade što mu treba, čeljad i stoka. Samo za krsno ime, za Božić i kad je pir, otvaraju se vrata svakom našem čovjeku. A u vas lacmana, kažu da niko nema svoj dom. Pa vele i to da nekoliko porodica stanuje u istoj kući. Rekoše li mi pravo? I da sele iz jedne kuće u drugu?

— Istina je! — odgovori Milin potiho kao da ga je sram.

— I nisu ti lacmani što žive u jednoj kući ništa u rodu? Ni po ženidbi ni po krvi?

— Baš ništa! Često se i ne poznaju. Jedva su se vidjeli, a već se raziđu. U kuću ulazi i izlazi kad ko hoće, i jedan se drugome ne javlja. A s drugoga prozora mogu te vidjeti kako se oblačiš i svlačiš!

U starome liječniku Milinu prekipjela žuč jer ga ova pitanja iznova sjetiše njegove porodice. Zato se namršti i dodade:

— Ne samo to, već kod nas često ne zna otac gdje su mu sinovi, pa ni gdje mu je žena. Djeca ne viđaju oca ni braća braću: sve se to po svijetu razleti!

— A za Božić i krsno ime?

— U gradu i ne znaju što je krsno ime, a Božić je kao i svaki drugi dan. Lacmane ništa uz porodicu ne veže jer nemaju svoje zemlje ni svoga ognjišta.

— A imaš li ti o čemu bi mogao reći da je tvoje?

— Bilo je u Orlovači pod Veležom. No još kao malen pobjegoh, a kasnije su mi u novcu isplatili dio. Pa sve da i nije tako bilo, iza pedeset godina što živim po gradovima ne bih se mogao vratiti... Imadem četiri sina i dvije kćeri, no svi se rastrkaše po svijetu, da traže nasušni hljeb. A ja sam eto samcat, i sâm ću umrijeti!

Svi osjetiše da starome liječniku naviru suze, pa nastade šutnja. Bogdan se zamisli, a onda pogleda liječnika Milina kao da će mu i s lica pročitati što misli. A to lice bijaše vrlo tužno, pa je rekao:

— A bi li, kao samac pod nebom, ostao kod nas? U ovoj kući bit će ti dobro! Sine Vuko, naš je čovjek: ispod Veleža, a nije lacmanin!

Vukan se pridignu i skide kapu:

— Neka mi nadomjesti brata Vojina... Što bude moje, i njegovo neka je!

Tako reče i, nauzgor stojeći, čekaše da bi mu odgovorio.

A nevjesta prvi put dignu pokorno oborenu glavu i duge trepavice, pa se zagleda u strana čovjeka:

— Ostani, siroto, kod nas! — rekla je, no zatim prednula i u strahu čekala šta će djed.

No djed je prihvatio onoga tuđinca za rame kao da ga zaustavlja i ne rasrdi se što je nevjesta progovorila.

— Siroto, ostani! — ponovi i Vukan nevjestine riječi, i možda prvi put što živi, zadrhtao mu je glas.

Kad je Milin čuo da njega, već stara liječnika, nazivlju sirotom, nije mogao ustaviti suze. Prignuo se k starčevim rukama.

— Čast vam, braćo, i tebi, ćerce, ali je za me prekasno. Ne bi se mogli priviknuti jedno drugome! — odgovorio je Milin, i još veća tuga zaokupila mu dušu.

Oni ga ne razumješe, te Bogdan ne znade što bi odgovorio. Onda srdito zaviče na Anđeliju i na Vukana kao da su nešto skrivili:

— Trpeza je prazna, a vatra ne gori!

Oboje skočiše izvršiti zapovijed iako je pred njima bilo svega, a ognjište plamsalo ozarujući i njih i stare, pocrnjele zidove.

Sljedeća stranica