Seljačka buna/XVI
| ← XV | Seljačka buna — XVI. autor: August Šenoa |
XVII → |
Gospodin Tahi bio je danas počastio gospodina podbana Ivana Forčića, koji je rado zalazio u goste pod gospodski krov, kako se je to po silnoj trbušini i crvenom nosu na prvi mah opaziti moglo. Podban bio se je za obilnim stolom silno namučio te je neprestance znoj sa nosa otirao. Za stolom sjeđahu oba gospodina, čevrljajući o državnim poslovima, a gospoja Jelena slušaše ih sjedeći kraj komina odjevena mekom šubicom. Lice joj bijaše blijedo, porušeno; stišćući usne, gledala je preda se poniknute glave, a u zjenici sijevnu kadšto onaj tamni grozničavi plamen koji je biljegom blize smrti.
- Neka laju - zaviknu Tahi poslije objeda kroza smijeh - neka viču, ja ću raditi što je meni drago. Zemlju moraju preda mnom poljubiti te seljačke psine, pa će biti mir. Ako ih je Heningovica krotila bičem, ja ću ih škorpionima. Znam da su bijesni, znam da po cijelom kraju kuha, ali nijesam li vrhovni konjušnik? Valjda ću znati i tu torbašku živinu ukrotiti!
- Optime, spectabilis domine - nakesi se podban, a male pijane oči svjetlucahu mu pri tom kao jazavcu. - Dakako, ško - škorpioni! Toga im treba, toga! Ta nijesmo li mi gospoda?
- Kraljevska komora posla mi na vrat toga lopova Grdaka koji mi ide po kući poput ježa. Ali neka. Potkurit ću toj komorski uhodi da će od same glavobolje pobjeći, i pobrinut ću se da me moji požunski prijatelji riješe te kuge.
- Optime dixisti! - nasmija se pijani podban.
- Nu, amicissime frater - zapita Tahi - jesi li čuo tko će biti ban?
- Ni - ništa! - zapenta Forčić.
- Svaki dan čuju se drugi glasovi. Sad se govori za ovoga, sad za onoga; ti novi banovi niču kao gljive preko noći. Gledao sam u Požunu sklonuti kraljevske vijećnike da bude imenovan ili stari Alapić ili Mato Keglević, a tako će valjda i biti.
- Pa to bi dobro bilo. To su naši.
- Svaki dan - nastavi Tahi - očekujem pismo od gospodina Batora, koji će mi svakako javiti čemu li se nadati imamo.
U taj par dojavi sluga da kraljevski upravitelj Stjepan Grdak pred gospodina Taha doći želi.
- Grdak? - zaviknu ljutito Tahi - šta će ta stjenica opet od mene? Da mi prisjedne jelo? Ali neka uđe; bar ćeš, amice podbane, vidjeti s kakovom bagrom ja tu gospodstvo dijeliti moram.
U sobu uđe Grdak, pokloni se gospodi, a i gospođi Jeleni. Tahi omjeri došljaka prezirno od glave do pete, pa će porugljivo:
- Šta je opet, domine Grdak? Gdje vas boli? nekako kiselo gledate. Znam da ću opet čuti kakovu komorsku prodiku.
- Ja sam rad s vama o ozbiljnim poslovima govoriti, magnifice domine, i to po nalogu kraljevske komore.
- Govorite slobodno - reče Tahi istrusiv čašu - evo, ovdje je samo moja žena i moj pobratim podban.
- Da, da, govorite! - zamrmlja Forčić.
- Oprostite da vam smetam, magnifice, ali već četiri puta htjedoh doći pred vas. Vi se svejedno sastanku izvinuste, a ja dolazim u službi kraljevoj.
- Da čujemo - zijevnu Tahi, omjeriv i opet upravitelja koji je pred njim stajao.
- Vama je znano - nastavi Grdak mirno - zašto sam amo poslan, jer ste primili pismo od kraljevske svjetlosti još oko Božića. Da upravljam u ime fiska polovicom svega imanja dok se ne svrši pravda sa gospojom Uršulom Heningovom. Nu oprostite, vi ili možebit vaše sluge zaboraviše kraljevo pismo i da vi ovdje nijeste jedinim gospodarom.
- Dalje, dalje! - iskesi se Tahi, dok je Forčić, skutriv se, ispod oka gledao drzovitog upravitelja.
- Zemlja nije samo vaša nego zasad i kraljeva; kmetovi nijesu samo vaši robovi nego i kraljevski podanici. Dođoh amo pred nekoliko mjeseci; vi ne htjedoste predati polovice niti sastaviti popis imetka. Utekoh se vašemu provizoru Đuri da se opitam kako prihod stoji, ali plemenita gospođa Jelena zabrani mu da mi i riječcu rekne.
- Jesam - planu Jelena.
- I dobro ste učinili, gospojo - kimnu Tahi - da čujemo dalje.
- Mjesto da mi predate polovicu grada, stisnuste mene i moje ljude u dvije male komorice pregradom.
- Ja imam, amice, veliku obitelj, a grad je malen - nasmija se Tahi - a šta ću vam dati nego komoricu kad ste časnik komore?
- Ja za svoju osobu prežalio bih sve to - prihvati opet Grdak - ali ne mogu prešutjeti šta se tu radi. Za boravka moga naslušao sam se i nagledao dosta strahote. Ne pitam za prošlost, za glavu Stjepana, za Ivana Sabova: za to odgovarajte pred bogom; ali grozim se s toga što sam na svoje oči vidio. Vi ste, magnifice, uveli ovdje preko zakona sedam novih daća.
- Jesam.
- Vi ste od kmetova za Kaptol pobrali desetinu, potrošili je, a sad je moraju jadnici po drugi put platiti.
- Jesam, jer su moji robovi.
- Vi ste za svoje vlasništvo prisvojili silnom rukom od kmetova sve mlinove na Krapini i kratite kralju svaki prihod.
- Jesam.
- Vi na hrpe tjerate seljake od kuće i zemlje, otimljete im vinograde, polja, stoku i kao da je to vaše. Što je bolje, držite za se, a gore dajete svojim zlopakim slugama, navlastito kastelanu Ivanu Loliću. Nijeste li do košulje oplijenili Matu Belinića ispod Susjeda te siromah ide s prosjačkim štapom od sela do sela? Nijeste li sve imanje kmetovima: Vojvodi, Mati Majdiću, Ivanu Čačkoviću iz Brdovca, Petru Bederliću iz Otoka i Martinu Filipčiću iz Pušće ugrabili do zadnje mrve, da se bez krova i zaklona gladni, bosi, jadni biju po svijetu?
- Jesam - zaviknu Ferko, skočiv i lupiv šakom u stol - jesam i stotinama drugih seljaka zaplijenio sve jer su buntovnici bili, jer su pomagali Heningovicu.
- Valjda je i udova Marušićka, koja sa djecom pogiba od gladi, buntovnica bila? Nijesu li, recite dalje, vaše sluge sjekirom razbili i do zadnje kapi ispraznili sve seljačke klijeti? Ali što rekoh? Vi ste milostiv: kad vam treba krvavih groša, hvataju vaši ljudi bijedne seljake po cesti, te ih puštate samo u Zagreb da si za ime božje od građana uzajme novaca da se od vas otkupe. Idite među zagrebačke građane, spomenite im Susjedgrad, i svaka će krštena duša zastrepiti. Ja ne mogu, ja ne smijem šutjeti. Dok bi ljudi imali raditi na kraljevu polju, tjerate ih u Farno da vam na garištu spaljene seljačke kuće grade nov gospodski dvor; zemlja stoji pusta, sela su prazna, narod oplijenjen, pa nema što bi kralju dati morao. Zađite među puk u sela: slušajte što govore na sva usta. To vrije, to ključa, da me je strah veće strahote. Zato dođoh amo, jer ja, upravitelj kraljevske komore, ne smijem trpjeti da se prikrati kraljev prihod, da se hara kraljeva zemlja, da se na smrt muče kraljevi ljudi. I ako bude od toga zla, odgovornost pada za to na vašu glavu.
- Ferko! Ferko! Ti to slušaš, ti šutiš? - zakriješti blijeda na smrt Jelena.
Za toga govora drhtaše Tahi kao šiba. Kad Grdak završi, zatisnu silnik zube u donju usnicu, zakopa ruke u džepove i, postaviv se tik pred upravitelja, prozbori mirno:
- Jeste li svršili? Jeste. Vrag vam je dao jezičinu, da ni zmija ne može bolje piskati. Da niste kraljev časnik, objesio bih vas ko što ću svakoga seljaka koji mi pisne. A sad vam velim da se ja zovem Franjo plemeniti Tahi, vrhovni konjušnik, carski komornik, gospodar na Susjedu i Stubici, barun od Stettenberga, kapetan kaniški i velikaš - a kako se vi zovete, kukavice?
- Ne zovem se, hvala bogu, Tahi.
- Vama se hoće kavge, amice Grdak?
- Pravde!
- Pazite da vam pravda rebra ne slomi, ako budete jarili mužadiju!
- Ja vam govorim u ime kraljevske komore.
- A ja vam velim: Šibaj, šljivaru!
- Dobro - reče Grdak odlazeći - pamtite da ste plemića obružili. Barun Stettenberški odgovorit će kraljevskomu komesaru pokornije.
- Ta taj je vragu iz torbe iskočio - progovori Forčić izvaliv oči kad bje Grdak izašao iz sobe.
- Ne boj se, Ivane - nasmija se grohotom Tahi, blijed od jara - taj će se zec još nabosti na moj ražanj.
Gospoju Jelenu hvataše od ljutine vrućica, jedva se dovuče u svoju ložnicu. Kad je Tahi u dvorištu svoga mamurnog gosta dizao na konja reče:
- Moja gospa Jela, amice, suši se kao stara vrba, i sveci roje joj se po glavi kao muhe. Nekako gine i bog zna - Ali ne svrši riječi, jer u taj par doleti na konju glavurdajući debela napuhnuta ljudina kratkih nogu i tubasta nosa - kastelan Ivan Lolić.
- Milosti vaša, nosim važno pismo za vas. Dobih ga u Zagrebu od udovice banice, kamo je stiglo.
Tahi raspečati pismo, Forčić prignu radoznalo glavu.
- Od Batora - šapnu Tahi čitajući.
- Tko je ban? - izlanu Forčić.
- K vragu! - zadrhta Tahi - mjesto jednoga imamo dva bana.
- A šta ću ja? - zinu podban.
- Pop Đuro Drašković i sabljaš Franjo Frankopan Slunjski su nam banovi. Trista mu muka! Naši kandidati propadoše.
- Ali i njihovi - završi podban.
- Hvala bogu - reče Tahi - to je tertius aliquis.
- Za koju će stranku biti?
- Koja ih prije zakapari. Pop je mudar, gladak i sladak. Ali znam ga pogoditi. Slavičan je do bjesnila. Tu ću ga uhvatiti, pa je naš. Franjo Slunjski tuče samo Turke i brine se bijesa za politiku. Sjutra pođoh u Zagreb pokloniti se Draškoviću. Zbogom! Poteško otkasa podban niz brdo, ali mu doviknu Tahi:
- Stani, brate! Lolić nek te prati u Zagreb da putem ne zapneš. Je si li me čuo, Loliću? Sjutra si možeš uzeti Zukalićev mlin na Krapini. Jesi l' razumio?
- Jesam. Laku noć, vaša milosti - zažmirnu debeljak i uputi se za klimavim podbanom koji je glavurdajući buljio u zalazeće sunce. Gospodin Tahi zađe u grad i pokuca na vrata kastelanova stana nedaleko od ulaza. Uniđe. Sred sobe stajaše mlada crnooka žena, mala nosa, debelih usna, punih prsiju. Podbočiv se, skupi guste obrve, zažmirnu jednim okom i udari u smijeh.
- Ala ste lijepo, milosti, otpravili moga benastoga Lolića! Gledala sam sve kroz prozor.
- Pa on na ništa ne sluti, dušice? - zapita Tahi.
- Bijesa ne sluti! - zahohota žena pokriv si rukom tobož od stida lice. - Mislim da sve zna. Ali dajte mu cekina i mlina i neće pitati da l' mu žena moli čislo.
- Pa je dobro, njegov moj mlin, moja njegova žena.
- A gospoja Jela? - zapita Lolićka, gledajući ispod oka ražarenog starca.
- Spava ili moli boga - odvrati Tahi.
- Pa je dobro! - nasmija se Lolićka - pustimo joj čislo.
Tahi ovinu ruku oko bujnog stasa kastelanice, a ona poniknu i udari u prigušen smijeh.