Seljačka buna/XV
| ← XIV | Seljačka buna — XV. autor: August Šenoa |
XVI → |
Dok se je turobni glas zvona sterao nad gradom Zagrebom, naviještavajući da je kraljevina izgubila bana, sjeđahu u brdovačkom župnom dvoru dva čovjeka, domaći župnik Ivan Babić, a drugi čovjek svjetovnjak, visok, stasit, bistrih, smeđih očiju, iskrena, jaka lica i dugih brkova. To bijaše gospodin Stjepan Grdak od Filetinca, plemić križevački, poslan po kraljevskoj svjetlosti.
- Hvala vam, časni gospodine - reče plemić svećeniku - na vijesti što ste mi javili. Kraljevska svjetlost posla me navlaš ovamo da upravljam u ime kraljevskoga fiska sa Heningičinom polovicom imanja dok se parnica ne dotjera kraju. Ne dvojim nimalo da će gospoja bar za polovicu održati pobjedu, jer je to napokon njezina djedovina, i Tahi si je to prigrabio per fas et nefas. Znadu ga i pri dvoru - toga gospodina vrhovnog konjušnika, da je divjak bez para, i bojim se još i sad zla premda je kralj nešta pravedniji od svojih lakomih vijećnika, kojih je gospodin Tahi u ime prijateljstva zakapariti znao. Da pravo reknem, nijesu ni marili uvesti tu privremenu fiškalnu upravu, nu vele da se je bojati krvi. Moguće, al fiscus je rad za toga provizorija pobirati zlatnih plodova; fiscus to rado čini jer nema nikad u kesi novaca. Nijesam imao u tom kraju znanca doli vas, koga od malih nogu poznajem za poštenjaka. Zato dođoh pitati vas; molim vas da mi budete pri tom teškom poslu u pomoći, jer sam rad za to možebit kratko vrijeme svoga boravka uvesti opet zakon i red koji pod Tahom, koliko čujem, ne cvate.
- Ne cvate, žalibože - potvrdi župnik. - Bog mi je svjedok, vam, gospodine Stjepane, nijesam govorio preko istine, i hvala bogu da ste došli jer će kraljeva čovjeka opet morati slušati.
- Ne znam hoće li - zavrti Grdak glavom - kad sam jutros stigao na Susjed te se iskazao kraljevskim pismom, stade mi Tahova služinčad već na prvi mah bacati klipove među noge; Petar Petričević ne da ključeva, svi mi se uklanjaju, a ja sam vam stojao, bog do prosti, kao grešnik pod vješalima. Ali se gospoda prevariše. Grdak ne da se nikakovim gospodstvom zablenuti. Ja ne popuštam i idem ravnim putem.
- Tako je i pravo, gospodine Stjepane, i to je jedini put da si pribavite ugleda. Preporučam vam osobito taj siromašni puk koji se pod Tahom znoji krvavim znojem. Na poštenje i prisegu svoju velim vam da te groze čovjek vidio nije što je Tahi navaljuje na kmetove. Napokon su malne svi velikaši silnici, to je njihova ćud; ali Taha kanda se nije primio sveti krst, kanda nosi u prsima kamen mjesto srca. Šta sam ja sve kušao! Mrzi me doduše zaplitati se u gospodske poslove, ali svećenik sam, moram; ta tko će obraniti od vukova stado, ako ne pastir? Ponizih se radi puka ne jedanput. Ja sam ispovjednik gospoje Jelene Tahovke, pa sam joj ne jedanput govorio i ljuto je korio; u Jelene, premda je i ona čitava goropadnica, ima srca, i kanda se moj ukor njezine duše pomalo prima, nu Ferko Tahi je zvijer, i cijeli kraj ga proklinje. Što sam živ, ne vidjeh takova nečovjeka, komu je najveća slast mučiti na smrt jadni narod. Govorio sam vam za Mogaića, za Stjepana, za Sabova i druga zlodjela; ali to nije ni polovica. Kmet vam nije siguran za kukavnu svojinu jer Tahi zna pol sela otjerati od grunta bez svakoga razloga i pridržava zemlje ili sebi ili ih daruje zlopakim slugama svojim. Daće je proti zakonu povisio za polovicu, na svakom imanju podigao je vješala ter veli da mu objed nije sladak ako nije vidio da se je kakva "seljačka psina" na konopcu kopitala. Ukratko, tu nema suda, nema zakona, nema duše, nema boga! Naš puk nema zla srca, ali ima vrelu krv; naš puk je nepovjerljiv jer vidi da su gospoda koja su mu dosuđena za poglavare vuci i Turci, da oni koji bi imali prednjačiti narodu i uljuditi ga gaze sve što je sveto. Je l' čudo kad puk pozvjeri, i bojim se da će koga toga zaboljeti glava, ako se blagoćom tinjajući jar ne prigasi.
- I ja sam plemić - odvrati Grdak - ali moja kolijevka nije stajala u visokim kamenim dvorima, već pod drvenim plemićkim krovom. Kunem vam se, časni gospodine, da ću braniti taj kukavni narod, koji nosi spodobu božju kao i mi.
- Bog vam platio - reče Babić.
- Nu recite mi kakvi su Gregorijanci - upita Grdak.
- Gregorijanci? Eh, Ambroz je valjan čovjek, stara hrvatska krv. Ali Stjepku ne vjerujem. Ulaguje se i on seljacima, ali ako nadvlada, vješat će i on kmetove kao i Tahi. Bijesan je to svat, koji će i vrijednu svoju ženu spraviti u grob.
- Uzdajte se u mene - završi Grdak - što rekoh, ne porekoh. Znat ću ja ukrotiti gospodina Ferka: - ili ja ili on!
- Da bog da! - završi župnik.