Razgovor ugodni/Pisma od mejdana Jure Kastriotića

Kratko govorenje od poglavica hrvatski oliti kranjskih Razgovor ugodni naroda slovinskoga —  Pisma od mejdana Jure Kastriotića
autor: Andrija Kačić Miošić
Pisma od Jure Kastriotića i njegove majke Vojsave


Pisma od mejdana Jure Kastriotića

  Otkada su silne mejdandžije
postanule u zemlji carevoj,
ne bijaše žešćega junaka
od Alije deli Tatarina.

  On svakoga na mejdan zoviše,
al mu niko izać ne smiđaše
nego jedno momče golobrado,
po imenu Skenderbeže Jure.

  Tiho mu je Jure besidio:
„Sedlaj konja, silni mejdandžija!
Pozivljem te na mejdan junački
niže grada nasrid polja ravna.

  Neka gleda Murat Sulemane
i njegove mlade sultanije
iz Jedrene, grada bijeloga,
di se bije orle i sokole.

  Tvoja mi je sila dodijala
i isprazna slava omrznula;
ako jesi junak od krajine,
sedlaj konja da se ogledamo!“

  Kad je Ale njega razumio,
Juriši je tiho govorio:
„Oli si se, momče, pomamilo,
oli ti je život omrznuo?

  Ko je godir sa mnom bojak bio,
već se nije k majci povratio,
nećeš ni ti, vira ti je moja!“
To govori, na konja se skače

  ter otiđe niz to polje ravno,
a za njime Kastriotić Jure.
Gledâ ga je care gaspodare
i njegove mlade sultanije

  iz Jedrene, grada bijeloga,
gledao je ter je besidio,
di ga sluša malo i veliko:
„Skenderbeže, samovoljo moja!

  Ludo ti ćeš izgubiti glavu
bojak bijuć s Alom Tatarinom;
veće neg je u godini dana
Tatarin je odnio mejdana.“

  Kad su bili nasrid polja ravna,
mejdandžije konje razigraše;
kadali se blizu sastadoše,
s brijetkim se sabljam udariše.

  Ali pusta glava Alijina
ugleda se na zemljici crnoj.
Začudi se sva vojska carova,
a najveće Murat Sulemane.

  Kad zamahnu Kastriotić Jure,
kad zamahnu, kad l' odsiče glavu!
Brže mu je glavu odsikao,
nego bi ga munja ošinula.

  Malo toga vrime postajalo,
al to idu dva zmaja ognjena
izdaleka od Perzije ravne,
Jain jedno, a Zampša je drugo.

  Viču oni od jutra do mraka:
„Može li se koji junak naći
od sve vojske cara čestitoga,
da nam ide na mejdan junački?“

  Sve delije k zemlji pogledaše,
ali ne kti Kastriotić Jure,
već se skače na konja golema
ter izlazi na mejdan junački.

  Govori mu Murat poočime:
„Ne hod' tamo, drago dite moje,
već se prođi ala i mejdana,
jer ćeš ludo izgubiti glavu.“

  Ponizno mu Jure odgovara:
„Ne brini se, care poočime,
desnica je moja od mejdana,
pogubit ću i dva Perzijana.“

  Pak zavika iza svoga glasa
ter dozivlje dva Turčina mlada:
„Mejdandžije od Perzije ravne
obadva vas na mejdan pozivljem!“

  Čudila se dva Turčina mlada,
što govori Kastriotić Jure.
Perzijanski Turci govorahu,
kreću glavom ter mu se rugahu:

  “Čudne sile, strašne mejdandžije
koji po dva na mejdan pozivlje!
Ludo momče ne zna što govori,
nije prija na mejdanu bija.“

  Pak se skoči jedan na konjica,
po imenu Jain mejdandžija,
ter poleti niz to polje ravno,
da pogubi Kastriotić Jurja.

  Ali njemu loša srića biše,
jer ga ljute rane dopadoše.
A kad vidi Zampša pobratime,
da će njemu pobre poginuti,

  udri konja čizmam i mamuzam
ter doleti kano soko sivi,
Skenderbegu da odsiče glavu.
U zâ čas je po se doletio:

  Jure mu je glavu odsikao
i njegovu Jain pobratimu.
Veseli se sva vojska careva,
a najveće Murat poočime.