Prosjak Luka/VIII
| ← VII | Prosjak Luka — VIII. autor: August Šenoa |
IX → |
Bijaše lijep proljetan dan, nedjelja. Sve voćke, sve živice i grmlje u selu i oko sela bilo je posulo bijelo i rumeno cvijeće, sve se je zelenjelo, sve treptilo od života. I one kukavne seoske kuće bijahu prijatnije, jer ih je napol zaklanjalo živo zeleno lišće, i one gubave ograde ne bijahu toli ružne, jer su po njima skakali i lepršali vrapci, strnatke i vrane. A i narod bijaše čist, u bijelo odjeven, ta sveta je nedjelja. Štaviše, po selu kipio je pun život, kliktalo je veselje kakvoga Jelenjani jošte ne vidješe. Sav je svijet izišao iz kuće, da se nagleda toga čuda, sve je vrvjelo k samotnoj krčmi, gdje su guslači seljaci iz Stupnika vragometno gudili sjedeći na bačvama pred kućom. U kolo naokolo bjehu se razredili mladići i djevojke gledajući željnim okom u sredinu, gdje su se dvije-tri djevojke vrtjele oko momaka, da im je prah ispod peta vrcao. Naherena šešira stajahu momci pušeći dugoljaste talijanske cigare, imajući slamku za uhom. Pa se ispuče jedan, ispuče drugi i uhvati i ovu i onu za ruku. Nešta se mlade nećkale, kanda im se tobože neće, al' se napokon od srca nasmjehnuše, i za časak zavrtješe ih mladići u kolu tapkajući nogama najprije sitno, polagano, pak brže i brže, a najzad bijesno, mahnito, da se je selo oko njih okretalo, i bilo je cike i vike, huke i buke. Vrtjelo se to i jujukalo od srca do volje i preko volje. Nad krčmom vijala se velika zastava, uz krčmu stajaše velik lagav. Vino je teklo i teklo bez kraja i konca, teklo bez plaće za dobri veseli narod. Uz krčmu plamtjele četiri velike vatre. Tu se vrtjela hitro četiri žuta velika krmka na ražnju, tu je kipjelo u velikim kotlovima papreno meso. Naokolo stajahu pune košare bijela kruha; koga je volja, nek si ga nosi. Psi iz cijeloga sela sjatili se amo da i oni ugrabe masna plijena il' bar golu kost. A u krčmi je istom grmjelo. Tu se je tiskala svjetina po sobi kao u kakovu proštenju, stol do stola, klupa do klupe, seljak do seljaka. Puni su vrčevi, nikada prazni, jer što grlo popije, to krčmarica opet iznova nalije. Stoji žamor i vika, stoji zveka i cika, a pokadšto pukne vani puška, da se kuća trese. Narod se veseli, dobri taj narod. Kako mu se lica žare, kako mu srce igra! Pilo se, pilo, nije se brojilo kapljice, nije se vadilo novaca, danas se troši bez računa ko u raju. Ej, to je dan! Šta je Božić, šta je Vazam, šta proštenje il' svadba! Ništa! Dobro je, veselo! I uvijek mora dobro biti, uvijek veselo! Živjela gospoda koja su to dala! To su dobra gospoda, naša gospoda! Njih ćemo birati! Složno, dječaci! Ne treba nam starih! Dost' su se naše muke najeli, naše krvi napili. Nova gospoda sve nam nose u kuću, stara sve iz kuće. Pametno ljudi! Da, da, sad smo mi gospodari, mi u čohi, sad mi možemo pitati: Aj! Pošto je slavni magistrat, koji nam uzimlje porez i daće, koji nas tjera da navozimo putove, koji nam otimlje našu djecu u soldate, a daje u kuću tuđe soldate? Nećemo, nećemo tako! Nećemo stare gospode, nova su naša!
Danas dogovara se narod u Jelenju koga da bira. Tako je urečeno, zato vije se nad općinskom kućom zastava. Svi su gotovo seljaci došli do krčme, samo Martina nije. Pošao je u grad da traži novaca, pa da je i ostao u selu, ne bi on bio došao do krčme, jer Martin, govorahu seljaci: "nije naš". Al' zato je došao Mato. Eno, sjedi u kutu za stolom, podupro je laktima glavu, pije pa se smije, žari se od veselja i vina, žari se od ljutosti na svoga sina. Oko njega sjatilo se klupko seljaka i sluša ga vjerno kako buči i šakom po stolu lupa. Do njega sjedi pisar, inače kukavica i plah, jer se boji magistratskih batina, danas začudo junak, goropadnik. Naherio je šešir na lijevo uho, donju usnicu promakao na gornju, a tanka cigara uzdigla mu se ponosito uz nos. Lice mu cvate, bože moj, kao pelinovo vino. Danas je njegov dan, njegov Božić, kad se sve mota i miješa, kad se živi bez krajcara. Pred vratima sjedi Luka. Je l' prosjak, nije li, pita se svijet. Počešljan je, obrijan, bijela mu rubina, cijeli opanci, na glavi novcat šešir. Malo govori, al' gleda amo, gleda tamo, broji seljake, vreba je li koji njegov dužnik izostao, jer je svima zapovjedio da dođu. Starješine Janka nema u tom kolu, već on sjedi pred onom malom krčmicom kod Kranjca na kraju sela, sjedi sam i gleda željnim očima k velikoj krčmi, gdje se svijet pripravlja na izbor i pije. Boli ga duša da ne smije i on onamo poći, al' ne smije, jer je magistratski čovjek. Još sjede stara gospoda na vijećnici, i bogzna hoće li nova doći.
- No, nećete li vi onamo, kume Bolto - zapita starješina Kranjca. - Ti se tamo kruto vesele.
- Nek se vesele, ne idem - odreza Kranjac mrko - imam svojega vina. Šta će ondje napraviti? Svijet će popraviti, sreću donijeti? Hoće, vraga. Zaboljet će koga toga glava. Radije da sjednu kod kuće, da se brinu za svoje poslove i prištede koju krajcaru za stare dane.
- Istina, istina! - potvrdi starješina. - Reko sam im ja da su poludjeli, da treba slušati gospodu i pokoran biti poglavarstvu, ali su oni kao plahi konji kad se otrgnu od ruda. E, takav je svijet, kume Bolto, takav je svijet.
- Još polić, kume Janko? - zapita Kranjac videći, da je Jankova boca prazna.
- Eh, pa dajte, u ime božje! Kad je nedjelja, može si čovjek još koju čašicu priuštiti.
Bolto donese vino i sjednu na klupu do starješine, koji mu ponudi čašicu:
- Pijmo mi, Bolto, za našu gospodu! Mi smo naši! Pravo ste rekli! Ti će svijet popraviti! Ti će skinuti porez i soldate! Ja sam varoški činovnik, ja sam za staru gospodu.
- Ja se za sve to ne brinem, već gledam za svojim poslom. Sjedio ovaj ili onaj na varoškoj kući, samo da je prav. Ja i ne idem birati! Svoj porez, svoju daću plaćam, pa nikomu ništa!
- To ste pametno rekli, kume, nikomu ništa! - potvrdi Janko. - Bog nas poživio! Eh, mi smo stari, mi se znamo. Ali onamo ne bih išao, ne bih pod živu glavu. I vino ne valja, prava kiselica. Vaše da, čast i poštenje!
Dok je vrijedni starješina tako hvalio Boltino vino, junačio se Mato u drugoj krčmi silno:
- Da, da, Martina nema! Pa da, on je pametniji, on je gospodin, mi smo glupa živina! Na čast mu njegovo gospodarstvo, nam neće zapovijedati. Ja sam mu pokazao da i njemu gospodara ima.
- Umhu! - izmuca smiješeći se Mikica.
- Jesi li mu fiškala poslo na vrat - zapita seljak Grga - je l' ga je prešo?
- Umhu! - ponovi Mikica potvrđujući glavom.
- Dajte mi mira! - kriknu Mato - ne govorite mi o tom fiškalu. Mene je Martin uvrijedio u srce, al' malda se nisam za tu komisiju pokajao.
- Šta je, šta je? - zapita Stjepan.
- Oplijenio je Martina, da su mu suze išle na oči, al' mislite li da sam ja krajcaru dobio za svoju šljivu? Šta je Martin platio, to je fiškal pojeo. Sad imam šljivu.
- Svoje pravo imaš! - opazi Mikica.
- A bijes te jahao s tim mojim pravom! Pokaži mi ga gdje je!
- Toga ti ne razumiješ. To stoji u zakonu.
- Hvala Bogu, da ne znam čitati - nasmija se Grga - ja bih taj zakon spalio.
- Da, da! Za svakoga od nas imaju gospoda drugi paragraf, al'- nijedan nas ne gladi.
- Ludi ste vi skupa - razjari se pisar - nego zašto sjedimo danas ovdje? Da si popravimo što za jelo. Stari paragrafi, istina, ne valjaju, al' nova gospoda napravit će bolje zakone.
- Hm! - nasmjehnu se Grga - bogzna hoće li!
- Ti si luda - planu pisar - kad ti ja kažem, mora biti istina. Ja sam pismen čovjek. Al' čuj, čuj! Kola idu. Eh, to su naša gospoda. No, sad ćete sami čuti.
Za to vrijeme letjela su brza štajerska kola prema selu a na njima dva čovjeka. Jedan bijaše onaj glasoviti Matin fiškal, a drugi, koji je konje tjerao, okrupan, u crno obučen bradat čovjek. Lice bilo mu je krupno, crte surove, gledao je mrko ispod svoje kape, a po svem izrazu vidjelo se da ima više sile nego pameti. Oko vrata visio mu je krupan zlatan lanac, a na njegovim kratkim jakim rukama sijevalo je veliko prstenje. Vrijedna ta gospoda dođoše k dobromu narodu da se s njim povesele i da dokažu kako bi mu bolje biti moglo; vrijedna ta gospoda nisu za sebe tražili nikakove koristi, njih je srce boljelo samo za taj siromašni puk!
Kad su kola prolazila kraj Boltine krčme, opazi debeljak starješinu, gdje u slavu svete nedjelje pobožno pije. Janko gledao je pred sebe, kanda došljake ne poznaje, nit se s njima upoznati mari, jer to ne bijahu "njegova gospoda", a valjda htjede dokazati Kranjcu kakov je on vjeran gradski službenik, no kad u taj par Bolto zamaknu u svoju kuću, ogleda se Janko, stisnu lijevo oko, nasmjehnu se prijazno debeljku i pokaza prstom prema drugoj krčmi. Pa se ti ljudi ipak znali i razumjeli.
Sad dođoše kola pred veliku krčmu. Gospoda zaustave, svirka umuknu, i pijan seljak doviknu došljacima:
- Bog poživio našu vrijednu gospodu! - a za njim zaurla čitava četa.
Gospoda siđoše s kola, a onaj debeljak počne:
- Hvala, hvala, moji dragi ljudi! Ej, vidim, veseli ste! Dobro, dobro, samo dajte tako dalje! Dosta ste trpjeli, dosta se mučili, a za koga? Za sebe niste.
- Istina, istina! - potvrdiše seljaci - pravo govori vaše gospodstvo.
- Ne bojte se ništa. Sad mora na vaše doći, sad ćete vi govoriti.
- I hoćemo.
- Bome, kad porez plaćate, imate i pravo kao god svaki gospodin u varošu.
- Jujuju! - viknu pijani seljak - to je naš gospodin, naš, naš, naš! Erdegata.
- Ah, ti si, Miško - odvrati debeljak lupnuv pijanca po ramenu - znao sam da si ti naš, da si poštena duša.
- Oh! Oh! Oh! U mene se može vaše gospodstvo pouzdati, ja stojim čvrsto kao klin, kao klin, erdegata! - završi pijanac glavinjajući.
- A ti, Đuro? - obrati se debeljak k drugomu - šta tu na strani stojiš? Je l' dobro vino, a?
- Nisam ga kušao, vaše gospodstvo - odvrati seljak plaho skinuv šešir i počešav se za uhom.
- O, o! Zar ga se bojiš! Vidi, vidi! Čuješ, Đuro, tebi kao da duša nije čista. Ti pališ Bogu i vragu svijeću. Ne budi lud! 'Ajd s nama! Aha! Znam! Tvoj sin mora pod mjeru, pak se bojiš te fine magistratske gospode. Ne boj se, Đuro. Neka ga samo uzmu. Mi ćemo do cara, car će ga pustiti. 'Ajd s nama, mi smo svoji! Dete, ljudi, jedite, pijte! Ej, mužikaši, gudite! Na! - viknu i dobaci guslačima petaču. Samo veselo, djeco, samo veselo! Ej, mamice! Jeste li skuhali paprikaša onako po mojoj volji, da se dade piti?
- Oh! Na službu, vaša milosti! - pokloni se krčmarica - eno, sve se crveni od paprike, kao da kuhani raci u masti plivaju.
- Dobro, mamice, dobro! Znam ja da takove kuharice ni u gradu nema. Ej, momci, zašto ne pušite? Nema cigara? Na! - reče debeljak i poče iz džepova bacati cigare među seljake oko sebe. - Pušite, pijte, jedite! To mi je drago, da je moj narod tako veseo. Ta da, poznamo se. Nema čovjeka nad Jelenjanima.
Uz klicanje seljaka uđoše došljaci u krčmu, a i ondje pozdravi ih nova grmljavina.
- Zdravo, ljudi! Hvala lijepa! Živjeli i veseli bili! - vikaše debeljak klanjajući se na sve strane. - Ho, ho! Ala vas ima. Da, da, to je naš narod. Zna seljak gdje ga rana peče.
- Zna, zna! - vikahu seljaci.
- Nije seljak živina, kako gradska gospoda misle.
- Pokazat ćemo mi gospodi! - viknu Stjepan dignuv pest, al' u taj čas skoči Mikica na noge, dignu vrč i kriknu:
- Ja velim: Bog poživio našu vrijednu gospodu koja su nam Jelenjanima prijatelji, gospodina Galovića i gospodina fiškala Bradića.
- Živjeli! Živjeli! - zaurla množina zvekećući čašama, samo Mato osta sjedeći te je pijane oči bijesno upirao u fiškala.
Tad se Galović, držeći punu čašu, pope na stolac, a Mikica kriknu:
- Posluh! Posluh!
- Posluh! - ozvaše se seljaci, sve ušuti, i Galović uze govoriti.
- Hvala vam, dragi prijatelji, hvala. Moje se srce čisto veseli kad sam među svojim dobrim narodom, i u misli se uvijek brinem za taj puk. Ne mislite da sam ja takov kakova su druga gospoda, zato što kaput na sebi nosim. Što mi je na srcu, to mi je na jeziku. Ako drugim ne vjerujete, koji pri punoj zdjeli sjede, pravo imate, dosta su vas puta prevarili.
- Istina je, istina!
- Meni možete vjerovati. Ja neću biti niti kapetan niti senator niti pandur! Meni, hvala bogu, toga ne treba!
- Živio! Živio!
- Pa kad me izaberu za kakovu god službu, ja bih narodu zabadava služio!
- Živio!
- I svoju plaću siromasima dao!
- Živio, to je naš čovjek! Bog blagoslovio vaše gospodstvo!
- U gradu ćemo sad birati nove asesore i nov magistrat. Zato smo došli amo, da se dogovorimo s poštenim narodom, da ga pitamo koga on hoće. A tako mora biti. Niste vi nikakva marva.
- Nismo, nismo!
- Jesu li vas ikada gospoda pitala koga hoćete, šta hoćete?
- Nisu nikad!
- I nisu, nego su se sabrali kaputaši u gradu, koji imaju pune džepove, pak se pravdali za vašu glavu, i kad je trebalo birati, samo su vam papir tisli u ruke, da ga bacite u škrinjicu.
- Tako je!
- Jesu li vam kazali tko je tu napisan?
- Nisu nikad.
- Znate li vi, siromasi, čitati i pisati?
- Ne znamo.
- Vidite kako su vas prevarili!
- Jesu, jesu.
- Jesu li vas ikad pitali nisu li vam daće prevelike?
- Nisu.
- I ako je tko komu groš dužan bio, nisu li vam poslali bubanj pred vrata?
- Jesu, jesu.
- Jesu li dali ženiti se vašim dječacima?
- Nisu.
- I nisu. Kad su vaši dječaci mali, vuku ih u školu, gdje su učitelji skupo plaćeni, a ništa ne znaju, a vi kod svoga gospodarstva nemate nikoga; a kad dječaci prirastu, vuku ih u soldate.
- Istina, istina!
- Da, da! Kad vas sve skupa oko sebe vidim, kad pomislim kako biste mogli sretni biti da su poglavari bolji, moje mi srce puca. Hoćete li tu krivicu i dalje gledati?
- Nećemo! Nećemo!
- Pravo ste rekli! Tomu carstvu mora biti kraj! Dolje s njima!
- Dolje s njima! - urlaše svjetina.
- Ja se nikomu ne namećem i molim vas da me ne izaberete.
- Hoćemo, hoćemo!
- Ali da mene izaberete za asesora, ja bih po vraški onim varoškim kicošima doviknuo: Stanite malo! Niste vi kaputaši sami na svijetu! Da nije pluga i brane, da nema orača i kopača, ne biste ni svagdanjega kruha imali. Poštujte seljaka, i njega je gospodin Bog stvorio na svoju priliku, i on je pošten čovjek. Dajmo mu, što ga ide, budimo pravedni, ne gradimo samo sebi palače, telegrafe i škole, ne palimo samo sebi lampe, a na selu da ne vidiš ni prsta pred nosom. Nek plaća svatko koliko može.
- Da, da, da! Mi previše plaćamo - vikahu zaneseni seljaci.
- Nova gospoda drugačiji će red uvesti, pravica mora biti, ne smiju gospoda paragrafe samo za sebe pisati, već i za sirotinju, ne smiju samo varoški miši jesti vašu slaninu. Ja vas lijepo molim da me ne izaberete za asesora, jer imam drugoga posla, ali da sam ja vaš zastupnik, zacinkao bih ja po vraški i ne bi više Sava poplavila vaše zemlje.
- Živio! Živio! Mi hoćemo vaše gospodstvo. Vi ste naš čovjek. Vi morate naš zastupnik biti. Mi hoćemo!
Za te vike skoči Mikica na stol i kriknu:
- Staro je gvožđe rđavo! Dolje s njim! Da Bog poživi našega novoga asesora, poštovanog gospodina Galovića.
- Bog ga poživio! - vapijahu seljaci. Za tren popadoše debeljka i noseći ga na svojim ramenima dozivahu mu: "Živio naš asesor! Živio!" Svirka zasvira, puške pukoše, vino je teklo, a debeli gospodin Galović klanjao se u zraku na sve strane boreći se rukama da ga pijana četa ne zbaci. Kroz šum i buku, kroz svirku i pucnjavu zagrmi Galović:
- Hvala braćo, hvala! Ja, bogami, nisam htio, al' kad me pod silu hoćete, velim: Glas naroda glas je Boga. Ja ću se boriti za vaše pravice, moje srce bije samo za ovaj siromašni narod!
- Živio! Živio!
Seljaci pustiše napokon omašnog govornika sa svojih ramena, na što si Galović, sjednuv, obrisa znoj sa čela, istrusi tri čaše nadušak i viknu:
- Sad ćemo gulaša! Mamice, dajte! Oh, pokazat ćemo varoškoj gospodi! Samo veselo, dječaci!
Seljak Grga pako dovuče se do debelog kandidata, dodirnu se njegova ramena i reče kroz mamuran smijeh:
- Oh! Oh! Vi ste naš čovjek! Vaše gospodstvo zna fino govoriti! Molim vas, imate li cigaru?
- Imam, dragi, imam. Na, zapuši si.
- Oh, oh! Dajte, da vas poljubim! Vi ste naš čovjek.
Dok je razigrani Grga Galovića smokćući ljubio nadesno i nalijevo i smiješeći se gledao mu debelo lice, dok se Galović tomu nemilomu milovanju mrmljajući otimao, pođe Bradiću za rukom popeti se na stolicu:
- Posluh! - viknu Mikica.
- Posluh! - svi za njime, samo je Mato brkove grizao i šakama se upirao u stol. Tada prihvati Bradić:
- Dakle, dragi ljudi, kako je moj predgovornik lijepo rekao, mi moramo složni biti za naše stare pravice, kako je prije bilo pod konštitucijom.
- Da, da! - viknu ujedljivo Mato - rabota, batina i kalda!
- Mir, mir! - izdere se Mikica.
- Mi nećemo više ciganskog gospodarstva, kako je dosad bilo - nastavi zakutni odvjetnik, vječni kandidat senatorije.
- Niti fiškalske ciganije! - izmuca Mato.
- Mir! Posluh! Jezik za zube!
- Pravi, pošteni ljudi moraju doći na magistrat, ne kakvi su sada, koji vas samo gule!
- Onda ne možete ni vi - kriknu Mato.
- Mir, Mato! Bit će zlo!
- Mi ćemo vam biti pravedni, nećemo primati mito, oslobađat ćemo vašu djecu i plaćat ćete samo polovicu daće!
- Živio! Živio! - vikaše svjetina.
- Hvala, hvala, dragi ljudi! Da sam ja senator ja bih sve financijere otjerao, pak biste slobodno žgali rakiju i mirno ju ispili.
- Ako bi vam polovicu dali - nasmija se Mato gledajući fiškala kao bijesan mačak.
- Muči, seljačka beno! - kriknu Bradić sa stolca.
- Mir! Van s njim!
Mato zadrhta, oči mu sijevnuše, lice mu se zažari. I dignu se na noge i lupi objema šakama po stolu.
- Ne, ne, ne! Ne idem van! I sto puta ne idem! Ovo, ovo! - mucaše seljak pokazav kažiprstom na Bradića - laže! Ovaj tu će vam pravicu krojiti, potari ga Sveti križ. Zakopajte se radije u crnu zemlju. Gledajte me samo kanda ćete me pojesti, ne boji se Mato, ne! Hoćete li čuti vašu dobrotu? Gdje je moja šljiva, vi fini spectabilis? Vi? A? Pojeli ste je skupa s korijenom. Vražja je to pravica.
- Mir, Mato! Poludio si! - gurnu ga Mikica.
- Ne dam, ne dam mira, makar me tu na mjestu skončali - lupi seljak šakom po stolu. - Sve nek čuje što ga ide. Je l' vam Gregurinčić dao pedeset forinti da mu izvadite sina? Pojeli ste ih, a mladi Gregurinčić nosi i danas telećak. Recite da nije istina. Je l' vam Tomo dao deset forinti na biljege za svoju pravdu? Strpali ste ih u džep. A kad vas je došao pitati kako stoji pravda, bacili ste ga van, a kad je išao za to k sudu, reče mu sudac da niste ni pera zamočili za njega, pa je morao tražiti poštena fiškala. Recite da nije istina?
- Ti si pijan! Vidite da je pijan! - škripaše Bradić blijed, grozeći se objema šakama.
- Ja pijan? Ja? Jesam li sve to iz ovog vrča izvadio? Dakako! Kad vam čovjek istinu gudi, zaboli vas glava. Poznamo se mi dobro. Već smo se jedanput vidjeli, baš tu vidjeli. Imate li to u svojoj pameti zapisano? Znate, kad smo ono zadnji put birali za grad. Došli ste k nama kortešovati za gospodu, koja sada u magistratu sjede. Rekli ste nam da su gospoda, za koju sada govorite, lopovi - sad su vam anđeli! Dakako. Mislili ste da će vas stara gospoda za senatora načiniti, al' nisu. Sad mislite da će vas nova. Hoće, brus. Nije im vrana ispila mozak. Plaća! Plaća! To je ono, je l'? Zato vam ide voda na usta. To je vaša dobrota, to je vaša ljubav za nas. A vi mu vjerujte? Glupaci ste, glupaci!
- Van s njim! - zagrmi Galović dignuv šake - laže, laže! Pijan je! Pije naše vino, a hoće nas izdati.
- Van s njim! - zaurlaše seljaci u jedan glas.
- Ne! Ne! Ne! - uspriječi se Pavleković bijesan i crven kao rak; al' poput munje spopade ga deset šaka za ruke, za noge, za glavu. Kao perce poniješe ga k vratima, pred vrata. Previjajući se u zraku, praćakajući se, stenjaše seljak muklo. Zaludu! Šake, batine padahu nemilo na jadnu žrtvu, dočim je razjareni fiškal za njime vikao:
- Čekaj! Seljačka beno! Donijet ću ja tebi drugi račun!
- Stan'te! - nasmija se Galović - pokrstimo nekrštenu hulju. Eno vam badnja kišnice! Naučite ga pameti! U badanj s njime!
Nekoliko seljaka udari u grohot, ali većina zašuti, poposta, bilo ih je stid takova čina. Tad skoči iza grma kraj puta mladić Andro. Plamtećih očiju stane pred seljake i dignu veliku batinu.
- Stanite! - škrinu - tako mi Boga, prvoga, koji mi se makne, zatući ću kao psa! Vrzite starca na tle! Na sreću dobro dođoh! Vi da ste ljudi, kršteni ljudi! Zvijeri ste. A vi ondje na pragu gospoda, fina gospoda! Sram vas bilo!
- O ti muška beno! razjari se Galović - a tko si ti?
- Stražmeštar, sin ovoga starca. Sramite se toga finoga kaputa što ga na sebi nosite. Moj darovac je finiji, pošteniji. Da, gori ste neg' ovaj narod, što ste ga opojili kao živinu. To je vaša dobrota, koju nam na selo nosite. Pfuj! Sram vas bilo.
- Potucimo ga, ljudi! - ruknu Galović koraknuv prema Andriji.
- Dođite! - planu mladić - dođite na moje šake! Mislite li da se vašega kaputa bojim, mislite li da ćete me kao vola zatući? Dete! Da vidimo čija će glava krvava biti. Ja sam soldat i znam da i vrh te gospode ima još više gospode, da suda i zakona ima. A vi Jelenjani, gledajte toga starca u travi. Tako li rade zemljaci! Svaki njegov bijeli vlas past će vama kao kamen na dušu, vi prostaci bez srca!
Seljaci, videći da nema šale, ni da su se makli, već se jedan po jedan odšulja u krčmu, a uz njih mrmljajući i gospoda Galović i Bradić uvjeriv se da je čoha ipak mekša nego fino sukno.
Andrija pristupi k ocu, razgali mu prsa i stavi ruku na srce. Još je kucalo. Seljaci ga poniješe kući, Andro pako zapregnu konje i potjera ih u grad, kanda ga đavoli gone, da dovede doktora. Liječnik dođe, pregleda starca i pusti mu krv. Bol, jar, vino uzjariše mu krv, potresoše živce, kaplja ga dirnu. Liječnik ga izbavi, Mato poče jače disati, pootvarati oči, al' desna mu ruka bijaše mrtva. Poniknute glave sjeđaše Andro svu božju noć kraj očeve postelje. Bijaše nijem kao kamen, nit je šta čuo ni vidio, samo kadšto primaknu se starcu da vidi diše li. Tiho i mirno bilo je u toj sumračnoj sobi, gdje je samo mala uljanica gorjela. Ali ondje na drugom kraju sela plamtjele su žive vatre, miješalo se urlanje ljudi u lavež pasa, ondje zveketahu čaše uz mrmor debelih struna, ondje puče puška za puškom u proljetnu noć. Sanak navali na Andrijine oči, i usnu, ali i kroz san brujio je nejasan šum bijesne pijanke! Ujedanput probudi ga krič. Skoči na noge, protrnu. Rumen žar prodiraše kroz okna u sobu, te je titrao na blijedom licu, u otvorenim očima bolesnoga starca.
- Pomoć! Pomoć! Gori! Gori! - vapijahu izvana zdvojni glasovi. Andro poleti na vrata. Krvav plamen lizao je dršćući prema ožarenom nebu, crepovlje je praskalo i praskajući padalo, silne oblačine crnorujna dima vitlahu se bijesno zrakom, pokadšto poleti šaka gorućeg sijena poput zvijezda uvis; tu puče greda, tu pade stup, i na sve strane prosu se dažd živih varnica, a u tom ožarenom sumraku, nad kojim je bijelo mjesečevo lice lebdjelo, miješala, motala se, klela, molila, vikala je omamljena svjetina. Kod Martina gori. Martinov kuružnjak, Martinovi stogovi, Martinova štala plamti živim plamenom! - Pomoć! Pomoć! Gori! - vikaše svijet ne znajući kamo da djene ruke. Sad zatutnji od grada veliko zvono. Plamen žderao je kao bijesna, gladna zvijer, slaba voda uzjari ga većma, žarko snoplje prskalo je na sve strane. Martin prislonio se uza zid svoje kuće, stoji kao kamen, plače i, plačući moli Boga. Vatra poplavi cijeli okoliš, već počeše i voćke pucati, plamtjeti kao ogromne zublje, a novi plot među Matinim i Martinovim vrtom pretvori se živom žeravicom, te je sijevao kao žarki pakleni zid. Još malo časa, i plamen proždrijet će i Matinu kuću. Tad skoči Andro, sakupi oko sebe ljude i poče otklanjati plamen od kuće bolesnog si oca, od krova nesuđene drage. Za jedan čas pade plamteći plot pod sjekirom seljaka, a za njim padoše ostaci štale i kuružnjaka, za jedan tren budu oborene goruće voćke. Pedeset ruku razgrtalo je klijuće sijeno i sipalo vodu i dimeću se gomilu. Matin i Martinov krov, gdje je vatra blizu bila, pokriše mokrim gunjevima, na kojima sjeđahu seljaci držeći po kabao vode i pazeći oštro na svaku iskricu koja bi od garišta na kuću skočila. Sve je radilo i revnovalo, a nad svima Andro, bodreći, dovikujući, zapovijedajući, moleći, a sve ga je slušalo kao kakova poglavara. Napokon poče vatra jenjati. Plamen zaguši se, nad gromadom pepela i mokrog ugljena vijao se jošte dim, samo katkad skoči gdjegdje koji plamečak, al' ga seljaci brzo zališe. Buka svijeta ukroti se pomalo, a i gradsko zvono zašuti, pa kad su iz grada štrcaljke došle u selo, bila je vatra posve ugašena. Nasred garišta stajaše o mjesečini, otirući si znoj sa čela, Andro, a oko njega hrpa seljaka gonetajući, kako je vatra buknula. Da nije puška od one pijanke? Ta gdje je krčma, gdje Martinova kuća?! Da nije tko s lulom i lampom bio kod sijena? Nitko nije ondje imao posla, a u nedjelju navečer ne bijaše nikoga izim Martina i Mare kod kuće; ti valjda nisu upalili svoje vlastito imanje! Kako nije vatra u kući buknula već podalje na kraju dvorišta? Čovjek je to učinio, zlotvor, ali tko? U selu poznavao je svatko svakoga. Čovjek iz sela nije, jer u Jelenju nije kuća daleko od kuće, pa ako zapališ susjedu stog, može i tvoja kuća izgorjeti. A tuđ čovjek? Odakle? Ta i Cigani makli su svoje šatore dalje, pa ih nema ni blizu.
Da, morala je to biti čovječja ruka, po svemu se na to slutilo. Možda ona zlotvorova ruka koja seljaku uništi stoku, tajna ruka nazlobnika. O tom nije duša dvojila, svatko je žalio seljaka, al' je i svakoga popadao strah. Pokadšto nađe se u kraju zlotvor, pak zatomi krišom, hladna srca u jedan tren sve što skupi muka i znoj cijelog života. Zlotvorna ruka seže amo i tamo, a ne znaš se braniti. Ni glave ne možeš položiti na uzglavlje, ni san ti neće na oči, srce ti dršće, briga te mori, jer misliš: danas tebi, sutra meni! Bogzna neće li meni sred mrkle noći planuti krov nad glavom? O, da ga je imati u šakama, šakama bi ga zadavili, ali šta zadavili, razderali bi ga na komade, jer čovjek, komu se srce pozvijeri, nema prava zvati se čovjekom. Ah, al' gatke su gatke, slutnja je nejasna kao i mrka noć. Zaludu napinje se ljudska pamet, zlotvor šulja se samo sigurnim putem. I seljaci, gatajući tako, dođoše brzo na kraj svojoj pameti. Tužno garište bijaše tu samo užasna, neoboriva istina, plač jadne djevojke jedini odziv na pozorištu nesreće. Seljak Martin pokroči prema Andiji, koracao je snažno, mirno. Bijaše blijed kao krpa, bijaše ukočen kao kostur, njegove oči gledahu nepomično pred sebe. Uhvati mladića za ruku i stisnu je. Oko mu zabludi na garište i smuti se kao čovjeku na umoru, pa ga opet svede na Andriju.
- Andro - reče daveći se - hvala ti. Ti si čovjek, ti imaš dušu. Da nije tebe, danas ne bih imao kamo položiti glavu. Tajna se ruka na me digla, bogzna čija. Bog joj oprostio! Božja nije. Jer ako sam zgriješio, toliko zla zaslužio nisam. Hvala ti! - Andro stisnu samo Martinu ruku i ne reče ništa. Bilo mu je da će od žalosti propasti u crnu zemlju. A i drugi su šutjeli, korteško veselje bilo im je prisjelo, strahovita vatra ohladila njihove ugrijane glave. Među njima stajaše i prosjak stiščući zube, bojeći se da mu ne utekne glasak, da ga ne izda uzdah. Slušao je što govore seljaci, kako proklinju istočnika svega zla, kako bi ga razderali. Slušao je i prisluškivao. Oh, koliko je želio da bude on na Martinovu mjestu, da mu je sve izgorjelo, kuća, kućište, sve - al' ne! Njemu ne može izgorjeti kuća, ta nema je, njemu samo duša gori, samo duša. Kod svake kletve zadrhta mu srce, kod svake riječi strese se kao šiba, al' opet bijaše tu prikovan kao razbojnik koji krišom gleda kako mu druga vješaju. Nije on zlotvornu iskru primakao Martinovoj sreći, al' je znao da je nesreća Martina rad njega snašla, znao je da je on izvor svega zla. Čudio se je kako jedan čovjek razlogom tolika zla biti može, proklinjao je sa seljacima zlotvora i, proklinjući se tiho u duši odšuljao se od garišta.
Sve je selo bilo prihrlilo na Martinovu nesreću, pače i pijani starješina - samo jedan čovjek nije - pisar. Gdje je? Više je danas pio no obično, na silu pio. Lijevao je u sebe vino, kanda je voda, vikao je mahnit u veselu društvu preko grla. Izletio bi kadšto pred krčmu, gdje je kraj vatre kolo igralo. I on uhvati se u kolo. Skakaše kao bijesan, kanda ga drži velika nemoć. I uštinu ovu i poljubi onu, i baš je htio trećoj ruku oko pasa ovinuti, kad se nebo zažari, kad iza crnog drveća plamen planu, kad se je orilo po noćnoj tišini: - U pomoć! Gori! Gori! - U glavu mu udari krv, cijelim tijelom potrese ga mraz. Zastrepi, dignu glavu, drhtaše. Kolo se rasplaši, kao da se kobac zaleti među perad. Pisar osta kraj korteškog krijesa sam. Plamen ga ožari, pisar preplaši se sama sebe, preplaši se bijelog mjeseca, štono je s neba u njega zurio. Zvono iz grada zatutnji. Kanda ga je klatno izdaleka lupilo po glavi. Naprijed ne može, natrag ne može, a sve one crne grane, što se ističu iz živice, kanda su dugi prsti, koji na njega pokazuju: "Ti si, ti si zlotvor!" I onda obijeljena krčma s bliještećim od ognja okancima, kanda je ogromna glavurina sa žarkim očima, kanda mu se kesi, kanda reći hoće: "Ti si, ti si zlotvor!" I oni plameni od garišta, štono oštri drhtahu k nebu, kanda su žarki jezici, koji Bogu dovikuju: "Eno zlotvora, eno!" Tad skupi hulja svu svoju snagu, pritisnu lakte k rebrima i nagnu bježati. Utroba mu je gorjela, glava se točila, grlo se stezalo. Bježao je, bježao bez glave, bez obzira za prvi grm, na prvi put. Noge ga nosile, duša ga gonila, bio bi letio do nakraj svijeta, bio bi sunuo u Savu, al' kao da ga je dirnula munja, trgnu se, zaustavi se. Tu je raskršće, tu je raspelo, ono staro crveno raspelo, a na njemu raspeti Bog blijedo oličen. Okrijes bjesneće vatre upiraše se u krst, drhtaj plamenog žara igraše na Spasovu licu. Pisar se zgrabi za glavu buljeći u raspelo. Oh, to lice, to blijedo lice na križu, to ga peče i žeže. Ne toče li se one strahotne oči, piljeći u njegovo srce, kao dva oštra noža? Ne mrači li se oko, čelo od jarosti, ne dršću li oni obrazi božji od užasa, ne otvaraju li se iznova ove krvave rane, te niz križno drvo teče rijekama rumena krv, kanda je božjemu sinu žao što je izbavio svijet? Da, da, da! - škrinu u groznici pisar! - ne, ne, ne! To je drvo, to je varka, popovska bajka! - nasmija se pisar grohotom, al' snova planu žar na krstu kao munja. - Da, da, da! - ruknu pisar i sruši se podno krsta. Pisar prespavao je noć na rosi. Kad se u ranu zoru probudi, prođe dlanom preko čela, jer mu je glava strahovito šumila. Poče razmišljati o tom što se je prošle noći zbilo. Sve mu se činilo kao strahovit san. Da se je našao pod vedrim nebom, nije nikakvo čudo bilo. Koliko puta probudi se već poslije ljute pijanke na ovom mjestu. Napokon dignu glavu, spazi raspelo pa se nasmija grohotom:
- Ha! Ha! Ha! Tu li si, moj Božji sine? Dobro jutro! Eto, danas si dobar, danas si drven. Pričinjalo mi se da si živ! Nemoj me više plašiti, ta stari smo prijatelji. Pusti ti mene na miru, ja ću tebe. Za mene nije ti trebalo umrijeti!
Polako dignu se pisar, obrisa prah sa svojih haljina i pođe mirno u selo. Minuo je izdaleka Martinovu kuću i, pogledav ispod oka prema njoj, uvjeri se da to nije san bio. Crno garište, na kojem je nekoliko seljaka pazilo i ugljen razgrtalo, pokaza mu cijelu strašnu istinu. Pisar pođe potražiti novaca da namiri Ciganinu Ugarkoviću dug, što je prošle noći zaslužio bio kod Martinova sijena. Napokon sasta sred puta starješinu.
- Dobro jutro, Janko - reče pisar.
- Da Bog da, Mikice! Bogme si se ti rano digo na noge. To nije tvoj običaj.
- Nije ni tvoj. Što je tebe istjeralo iz kuće?
- Eh, znaš! Moram! Teška služba! Šta ćeš, moram u grad da javim za vatru kod Martina.
- Strašno je bilo.
- Jest, bogami, strašno. Sad Martinu malo fali do prosjaka. Siromah Martin!
- Da, da, siromah Martin! Je l' mu mnogo izgorjelo?
- Kako nije! Kuruza, žito, sijeno, kuružnjak, štala. Ti nisi pri vatri bio?
- Nisam. Nerado gledam takove stvari, ostao sam pri krčmi, a kad se je vatra umirila, pođoh svomu domu. Dakle, mnogo kvara, veliš? - Ta rekoh ti, gotovo sve mu je propalo. I moglo je više toga biti da nije bilo Andrije. Malo da nije i kuća i Matino gospodarstvo izgorjelo. Prokleta ruka, koja je to učinila, jer to nije nego ona ista vražja zavist koja je Martinu blago skončala.
- Ah, možebit je slučaj. Jučer se toliko pucalo po selu, pak je možebit koji pijanac ne hoteći zapalio sijeno iz puške; jer kako bi mogao kršten čovjek hotice toliko zla počiniti? Bit će, bit će puška koga pijanca.
- Nije, velim ti. Ujedanput počelo ti je sijeno u stogu, a i pod krovom nad praznom štalom gorjeti. To se ne može ovako od nesreće zbiti. Pri tom je morao čovjek biti. Tako bar svi ljudi u selu govore.
- Pak što veliš, Andro da je kuće obranio?
- Da.
- Kako se je taj momak opet povratio? Ta nije ga već bilo mjesec dana. Reklo se da je nekamo išao u službu. A jučer se ujedanput zaleti kao vepar među nas kod krčme.
- To Bog zna gdje je bio. Vidio sam ga kako je od grada išo u Jelenje. Sjedio sam baš pred Kranjčevom krčmom. Još me je pitao nije li mu otac kamo išao iz sela, a ja mu odgovorih da je valjda u velikoj krčmi, gdje se seljaci dogovaraju za novu gospodu. Ja sam ga opet pitao odakle ide i gdje je bio, no on ne odgovori ništa. A što ste vraga od Mate učinili?
- Jesam li ja kriv kad je pijan bio i na korteše se digao, pa svi su na njega navalili kao ose? Dobio je što je tražio. No reci mi, jesi li Luku vidio, tražim ga po svem selu, a nigdje ga nema.
- Eh, taj i nije u Jelenju. Kad u rano jutro iziđoh pred kuću, spazih Luku kako žurno putem ide. Bio je vrlo zamišljen i uvijek je nešta sa sobom govorio; upitah ga kamo će, a on će na to, da ide u grad, da ide k sudu.
- K sudu?
- Da, da! Jer da ima ondje puno posla.
Pisar se ponešto lecnuo. Šta će Luka pri sudu? Vazda je slao pisara, jer se je nekako plašio suda, jer nije htio imati posla s gospodom u gradu niti vidjeti one proklete varoške kuće, gdje je svoje prve nevesele dane proživio. A sad je išao, upravo sada, gdje je radio proti gospodi koja na magistratu sjede. Odakle njemu najedanput toliko junaštvo? Nikad nije ništa radio bez Mikice, danas ga vrgnu na stran. U pisarevoj duši probudi se slutnja, sumnja. Može bit hoće ga se prosjak riješiti, može bit ga je strah. Ali kako? Ta još jučer bijahu prosjak i pisar zajedno kod krčme. Šta bi to biti moglo, šta? To je pisara grizlo i peklo. I nije šala. Gotovo sam Luka ga hrani, najbolja je njegova mušterija. Da izgubi Luku, bilo bi zlo po njega, osobito sada, gdje je prosjak za kortešaciju imao dobiti silu novaca. Pisar oprosti se sa starješinom i zađe na stranputicu, al u duši si reče:
- Oj! To moram izvesti načisto, to moram ispitati. I ti ćeš danas u grad, Mikice moj!
Pisar čekaše do podne, al prosjak se ne vrati, čekaše po podne, još ga nije. Sve življa i jača postajaše u njemu sumnja. Napokon dignu se u grad i pođe ravno na gradsku kuću k mjesnom sudu.
- No - zapita svoga prijatelja pisara - je l' koji Jelenjanin za Luku Neznanovića donio novaca, amice?
- Nije, Mikice.
- Ovi seljaci su pravi lopovi. Daj, dragi amice, priredi svoje zapisnike, morat ćemo im skoro eksekuciju načiniti.
- To jest, amice - odvrati sudski pisar - za Luku nećemo, već za gospodina Radinića.
- Kakvoga Radinića?
- Ma da! Zar ti o tom ništa ne znaš? To mi je začudo. Ta ti si uvijek Lukina desna ruka bio. Zato smo se jutros i svi začudili da je Luka glavom došao, jer se je uvijek uklanjao varoške kuće ka vrag tamjana.
- Pa što je htio?
- Što? Došao je s gospodinom Radinićem, pa mu je pred gospodinom sucem učinio pogodbu, da sve svoje tražbine proti Jelenjanima, koje si ti utužio, prodaje i ustupi Radiniću, a ovaj mu je izbrojio za to na moje oči gotove novce, sve same nove banke, kao da su danas ispod preše izašle.
- Čuješ, amice, ne zbijaj šale! - reče Mikica dršćućim glasom.
- Nisam pijan i nemam kada šaliti se. Na, pogledaj si sudbenu knjigu. Čitaj si. Eto, vidiš Lukin križ da je novce dobio. Na, evo, ovo ti je pero držao kad je stavio križ.
Mikica problijedi, onijemi.
- Jeste li se možebit posvadili - nastavi sudski pisar - te ti o tom ništa ne reče?
- Ni-ni-smo! - mucaše Mikica - ma kako Radinić, zašto Radinić?
- Id' zbogom! Ti ga valjda ne poznaješ - nasmija se pisar.
- Poznajem, al šta je s njim?
- Ah, mudre li glave? Drži se ko svetac, pa je jučer pio kod koršetacije za novu gospodu, koja će mjesto stare na magistrat doći.
- Ja - ja! - zapenta Mikica porumenjev.
- Ne boj se mene! I ja znam - među nama govoreći - za novu gospodu i radim onako iz prikrajka za njih, jer se to znati ne smije.
- Ah! - uzmaknu u čudu Mikica.
- Da, a glavni korteš nove gospode je Radinić, on ti dijeli novce za glasove.
- Zbilja?
- A i to valjda znaš da je Luka korteš. Ja sam Radiniću i reko da bi dobro bilo držati se Luke, jer sve Jelenjane u torbi ima. Sad ih ima Radinić u džepu, a kupio je dobre dugove, jer svi dužnici imaju kućišta i zemljišta. No, sada valjda razumiješ.
- Ra-a-zumijem - odvrati Mikica zapanjen.
- A što se tako držiš? Ta sad se valja veseliti. Sad je puna šaka brade, kortešacija nosi novaca, i ti si korteš. Znamo se, znamo. Luki je dosta donijela, znam ja to, jer pišem korteške račune.
- Dosta, mnogo, veliš? - šapnu Mikica.
- Mnogo, mnogo.
- A hoće li još dobiti?
- Hoće! Prekosutra se bira, pa ako izađu nova gospoda, dobit će ta odrpana propalica trista forinti na ruku. Tako je dogovoreno.
- Trista forinti? - zinu Mikica.
- Da, da! Nije šala, trideset glasova, No, al će ti ludi Jelenjani gledati kad im poslije izbora nove gospode dođem s bubnjem pred vrata. Ha! Ha! Ha!
- Ha! Ha! Ha! - nasmija se pod silu Mikica, premda mu nije na smijeh bilo. - A zar stara gospoda ništa ne rade, zar nemaju korteša?
- Imaju! Al' kakvi su to ljudi? Sve hoće po dobrom, bez mita, al' zaludu je lijepa korteška prodika kad ne zvone pri tome čašice i ne lete banke. Seljaka nemaju, to dobro znam, naši seljaci su ti pčele koje samo na gotov med sjedaju. Stara gospoda imaju samo jednoga korteša, to ti je mladi fiškal Andrić, taj ti po vraški motati i mazati zna.
- Andrić! Andrić! A šta? - nasmija se Mikica - što će jedan proti tolikim? Mi ćemo se držati, mi Jelenjani, zato se ne boj. No reci mi, amice, kakvu će farbu imati naše cedulje, da se poznamo.
- Na crvenom papiru bit će sva imena tiskana.
- A stara gospoda?
- Imaju bijeli papir. Al' čekaj, zbilja, ja imam tu dosta crvenih u džepu. Htio sam ih sutra poslati u Jelenje, al' ovako je bolje.
- Daj! Daj, da ih razdijelim.
- Na, evo! Koliko vas je?
- Trideset.
- Evo ti četrdeset, da imaš, ako se koja pokvari.
- Dobro, hvala ti. Dobro da sam došao.
- Ah, pazi dobro da ti koji ne utekne. Drž'te ih na okupu da vam bijeli korteši ne odvuku ljude, jer znaš da su naši gradski seljaci bez vjere.
- Ne boj se ništa, amice, moje ti je oko oštro, pazit ću ko vrag. Zbogom!
Mikica izađe na zrak. Tu je istom slobodno dahnuti, škrinuti mogao. Istina, dakle, Luka bacio ga u kraj, Luka ga prevario, Luka imade sve svoje stotinjače u torbi i dobit će ih jošte, dobit će ih prekosutra. Luka bit će bogat seljak, Martin poharan, uništen, morat će se podati bogatu prosjaku, dat će mu možda i kćer. Luka, taj Luka povratit će se među poštene ljude i bit će sam pošten čovjek. A on sam? On će ostati zadnja kukavica na svijetu, građanski sin bit će gori od kopileta, od prosjaka, od one propalice, radi koje je dva puta smislio zločin. Ne, ne, ne! Nadripisar škripaše, sva krv plamtjela je u njegovim žilama, koljena mu klecahu, usne i ruke drhtahu od ljutine al' uz to se je smiješio, toli zadovoljno, toli veselo smiješio, kao da mu je pala u krilo najveća sreća ovoga svijeta. Polako, zamišljen, zađe u krčmu da se okrijepi rakijom, a kad se je mrak hvatati počeo, kad ga nitko vidio nije, odšulja se k mladomu odvjetniku Andriću.