Prosjak Luka/IX

← VIII

Prosjak Luka —  IX. autor: August Šenoa

X →

Dva dana bjehu uminula od one nesretne vatre u Martinovoj kući. Bijaše lijepo, vedro jutro. Sunce sipalo je svoje jasne zrake kroz otvorena okna sobe, u kojoj je stari Mato Pavleković na postelji ležao, sunce steralo je svoje zlato po nabitom zemljanom podu i na postelju bolesnikovu, koji je pozorno gledao prema oknu, kanda u toj svojoj bijednoj samoći želi promatrati do najmanje stvarce onu krpicu lijepog božjeg svijeta što mu ga ono pokazuje. Nebo plavilo se je toli sjajno, lišće zelenjelo se toli živo, a na njem treperilo je sunčano svjetlo, pred oknom dizao se grm pun jorgovanova cvijeća, kojega je mili dah donosio proljetni povjetarac do njegove postelje. Vani pjevaše na grani ševa; sad skoči jedan, sad drugi drzoviti vrebac na okno, nagnu glavicu, kanda je rad Matu pogledati, pa cvrknu i otprhnu, a izdaleka od grada ozivahu se zvona, kanda anđeli pjevaju. Sve bijaše toli voljko, prijazno, toplo, da se oko od radosti smije, da duša od milote dršće i uz nebo pregne. Mato promatraše tu divnu sliku držeći lijevu ruku na prsima, njegovo srce otvaralo se prema svijetu, kao što se cvijet otvara prema suncu, s tim povjetarcem, s tim mirisom, s tom tihom jekom zvonova kao da su zlatokrili anđeli mira plinuli u njegovu dušu. Lijep je svijet, lijepo je živjeti, mirno, blago živjeti, huda je smrt, teško je umrijeti, zaklopiti navijek oči, prekrstiti navijek hladne ruke i sići od svjetla božjeg dolje u ono crno zjalo, gdje nemila narav rastepe i rastvara za kratak čas ono što je mukom rođeno, brigom i njegom, suzama i radošću raslo i doraslo od mladice do stabla. A Mato bijaše blizu tog groba, bijaše gotovo van svijeta, još čas, dva časka, i bila bi ga odnijela smrt. Koliko je sretan da se je izbavio, da ga je izbavio njegov sin, da može gledati, slušati, osjećati. Otvarao je usta, kanda je žedan toga zraka, rastvarao oči, kanda je željan toga svjetla. Ujedanput mu se oko smrknu, kad pogleda na okno. U tom malom okviru, u toj jasnoj sličici svijeta istaknu se nešto što je smutilo taj krasni, blagi sklad. Od Martinove strane stršile su u zrak suhe, crne grane ogorjela drveta. To je smutilo Matinu dušu. To bijaše biljeg propasti, žalosti, smrti. Ah, i on je imao na svom zdravom tijelu suhu granu, njegova desnica bijaše ukočena, mrtva.

U taj hip zaustaviše se kola. Bolesnik porumenje i svrnu okom prema vratima. Zamalo uniđe mlad svećenik i Andro. Mato dahnu i malko se nasmiješi.

- Hvaljen Isus! - pozdravi ga svećenik.

- Navijeke! - odzdravi Mato.

- Kako je, kume Mato?

- Hvala na pitanju, bolje, vaša milosti.

- Vaš sin dođe po mene. Reče, da me zovete. Evo me! Što želite, kume?

- Bilo mi je zlo, vrlo zlo, gospodine mladi. Duša mi je bila na jeziku. Moj dobri sin izbavio me je od smrti, išao je po doktora, pa mu rekoh: "Andro, kad si doveo doktora, dovedi i popa." Bilo me je kruto zgrabilo, mišljah da mi je već kraj. To pukne u božjega čovjeka kao strijela. Za hip živ, za hip mrtav. Sad sam hvala i dika Bogu, još izmakao na ta zadnja vrata, al' sam star, pak dođe li napast drugač na me, prekasno bi došao i doktor. Zato pozvao sam vas, gospodine mladi. Rad sam se s Bogom pomiriti, jer mislim da je na me došla kazna božja.

- Dobro ste se dosjetili, kume Mato! Život je čovječji u Božjoj ruci, i nitko ne zna kadli mu dođe skrajni čas.

- Hvala! - kimnu Mato.

Svećenik okrenu se k Andriji, koji je do nogu postelje stajao, na što mladić iziđe. Mato bijaše sam sa svećenikom. I reče slugi božjemu sve što mu je na srcu bilo, razgali mu svu svoju dušu. Kapelan slušaše mirno dugu ispovijed čovjeka, zatim će reći: - Dragi kume, skrušili ste se pred Bogom, ponizili ste srce svoje, otkrili ste mi sve što je zapisano u vašoj duši. Pravo je tako, Bog će vam oprostiti, ko što vam ja u njegovo ime opraštam. Al čujte još jednu riječ. Ne govorim vam sada kao svećenik već i ko prijatelj svakoj krštenoj duši, bila dobra ili zla. Bog je vječna ljubav, veli nam sveti njegov zakon, od njegove ljubavi stvoren je svijet, stvoreni smo mi njegova djeca, sa te ljubavi dao je Božji sin svoj dragocjeni život na krstu za nas nevoljnike. I cijelome svijetu najveći, najsvetiji zakon je ljubav, po kojem se sve lijepo slaže i sklada, po kojem u velikom svijetu sve ima svoj red, svoj mir, svoje mjesto, sve - a i onaj mali crv, što u prahu gmiže, i onaj mali cvijet, koji neviđen pod grmom stoji. Sunce izlazi i zalazi u svoje vrijeme, a uz sunce miču se zvijezde lijepo i složno po nebu, niti jedna drugoj ne krati nebeskog puta. Pa kad se mi božji ljudi gledamo u toj velikoj kući, koju nam je božja milost lijepo uredila, kad vidimo da se sve giblje i miče skladno kao kotačići u kakvoj urici, ne moramo li mi ljudi raditi i živjeti po tom zakonu složno i skladno u miru, u sreći? Moramo, i baš mi najviše moramo, jer nam je Bog dao dušu, koja vjekovma žive, i razum, koji nas uzvišava nad zvijeri, nad drvlje i kamenje i nad sve zvijezde nebeske, da u ovom malom slabom, tijelu, koje može skončati jedan nesretan hip, stoji mala božanska iskrica, jer nas je Bog stvorio na svoju priliku. Sramota bi bila da tu priliku zaboravimo, da budemo gori od zvijeri. Zato nam veli i sveti zakon: "Ljubi Boga nada sve, a bližnjega kao brata svoga." A taj bližnji nije samo otac, majka, brat, zakonska žena i djeca, već svaki čovjek na ovom svijetu. Svakoga valja milovati, svakomu praštati, pa ako nas katkad svlada zla krv, mora ju primiti razum. Samo nerazumnu, nijemu zvijer zanese krv, pa kolje, grize, davi i čini zlo. Šta bi bilo od nas ljudi da jedan ide na drugoga kao vrag na vraga, da svaki svakomu želi i čini zlo, da jedan čemeri drugoga? Svijet bi se među sobom poklao, ljudi bi se među sobom ništili, čovjek ne bi bio nego zvijer, nit reda nit zakona, nit pravice ni sreće ni blagoslova ne bi bilo, a ova lijepa zemlja bila bi žalosna pustinja, gdje ne bi vladao plug, brana, kosa i srp, već nož, otrov, puška i batina. Evo, kume, vi ste zgriješili proti tomu zakonu ljubavi, zlo ste se digli na svoga susjeda, koga cijeli svijet pozna za poštenjaka, vi ste se zadijevali u njega, a radšta? Za brazdu zemlje, za kukavno drvo, kakovih imate dosta u svom vrtu. Jeste li pri tom mislili na one zadnje brazde, u koje se sije mrtvo tijelo, jeste li pomislili na onu veliku zadnju pravdu, gdje je sudac sam Bog? Niste li se sjetili da je prijateljstvo ljepše drvo nego kukavna kržljava šljiva, jer prijateljstvo nosi zlatna ploda do desetog koljena, a neprijateljstvo je otrovan drač, koji kuži krv, pamet, poštenje, sreću, koji uništuje svaki cvijet, koji bi nam na ovom svijetu cvasti mogao. Vidite, naš život je kratak, lako ga je premjeriti, je li vrijedno, da si to kratko vrijeme sami trujemo, da potratimo tih nekoliko zemaljskih dana zlobeći sebe i bližnjega svoga? Nije, Mato, nije. Ljubavi i poštenja valja se držati, iz tog sjemena može samo dozoriti prava ljudska sreća. Vidite, Bog je našemu puku dao zdrave ruke i bistre pameti, i da živi i radi pošteno, mogao bi se dičiti pred svijetom, ne bi nam trebalo ni pred kim u zemlju gledati, ne bi nam trebalo stidjeti se pčela, koje lijepo i složno u jednoj košnici gospodare. Al da! Vaša krv vas pali, bjesnite, ludujete, dangubite, i kraj toga zaboravljate svoj posao, svoj red. Svaka kukavica otire se o vas, svaki bijes vas bocka na svađu i zator na tuđu korist. Svaki vas okreće po svojoj volji i želji, kao što dijete okreće zvrndalo. Krčma vam je crkva, kletva vam je molitva, a vaše selo nije pčelinjak, već krtičnjak.

- Istina, istina! - uzdahnu seljak.

- Vi ste digli pravdu na susjeda, s kojim ste prije u lijepoj slogi živjeli, a digli ju upravo u času kad ga je nesreća snašla. Vi ste na njega slali sud, pisare i fiškale, rđave svjedoke i učinili mu nesreći troška. Šta ste radili? Njemu kvar, sebi niste hasne. Vi ste se zakleli svojom desnom rukom da među njim i vama prijateljstva biti neće, zakleli ste se na grijeh - a eto, od grešne kletve osušila vam se desna ruka, to je kazna božja, jer niste slušali zakona ljubavi. Vi ste trgnuli srce svoga poštenog sina od vrijedne djevojke, jer je Martinova kći. Da, Bog je zapovjedio da valja roditelje slušati, al roditelji moraju djecu ljubiti i ne odvraćati od pravoga puta, ne vrijeđati im bez potrebe srca. Teško ste zgriješili, Mato ali će vam biti oprošteno ako se pokajete, ako popravite zlo, ako istjerate iz svoje duše zlobu, zavist i mržnju, ako u svom srcu budete čuvali mir, milost i ljubav. Onda, Mato, porast će blagoslov i pod vašom mrtvom rukom.

- Lijepo ste rekli, gospodine mladi - odvrati seljak uzdahnuv poslije časka - istinu ste govorili. Sve, sve je istina, i vjerujte mi, duša me ljuto peče. Al šta ćete! Luda pamet je kriva. I ja sam bio bena, velika bena, Bog mi oprostio grijehe. Nije to od zla srca, jer po pravici ja nikomu na svijetu zla ne želim, i Martina mi je žao, kruto žao. Nego katkad pomiješaju čovjeku glavu. Al dođe onaj vrag, dođe onaj bijes, pa huškaj i bockaj, i kuni i šapći, dok božji čovjek ne izgubi pamet pak leti kao nijema zvijer u svoj vlastiti kvar, a za čiju vražju hasan? Za onoga koji se tuđom mukom hrani. Tako je bilo kod mene. Prokleta ona skitalica, onaj pisar, oprosti mu Bog grijehe, sjeo se na moju dušu kao konjska muha, pak je huškao i šuškao oko mene, dok se nisam dao premamiti i zadjeo se u mojega susjeda, s kojim sam prijatelj od mladosti; a pravo ste rekli, da je radšta, već radi one pišljive šljive, potari je sveti križ! Pak znate, krv je ko vatra, od iskre postane plamen, to ide sve dalje i dalje, i išli bi do puške i sjekire da nije dobrih i pametnih ljudi, koji nam kotače u glavi popravljaju. Nego mi je pravo, kašu sam si nadrobio, morao sam je pojesti, a ona ništarija, onaj Bradić se smije. Ništa nisam dobio, a jučer mi po sudu još poslao debeo račun. Martin mora platiti, jer je pravdu izgubio, ja moram platiti, jer sam pravdu dobio, a ni ja ni Martin nemamo od svega toga ništa nego zavist i zamjeru, i k tomu smo jošte svoju dobru djecu ražalostili. Što mi je vaša milost rekla, gospodine mladi, to mi je u noći i moje srce reklo. Probudio sam se rano i do zore nisam stisnuo oka, a drugi su hrkali. Došle su onda misli na mene, čudne misli o svem što se je sa mnom dogodilo, kako je sve redom išlo i kako bih može bit u crnom grobu ležao da me nije moj dragi dobri sin od smrtnoga straha izbavio. Dobar je moj Andrija. Bog mu dao svaku sreću! Kad sam ga urazio u srce radi Martinove djevojke, pošao je od žalosti iz sela da si nađe službu, ali srce za oca povrati ga i - u dobri čas. Sve mi je to reklo u noći moje srce, i nisam se mogao braniti od turobnih misli. I Martina sam se sjetio i moje velike grehote, za koju mi je Bog uzeo desnu ruku. Pravo mi je, nego božja budi volja. Hvala mu da sam ostao živ, pak da popraviti mogu, što sam pokvario.

- A šta ćete učiniti, kume Mato? - zapita svećenik.

- Molim vašu milost, pozovite mi sina.

Kapelan učini po njegovoj riječi i zakratko stajaše Andrija pred očevom posteljom.

- Sinko! - reče starac - s Bogom sam se pomirio, hoću i s ljudima. Neću da bude zla srca i nazloba među menom i drugima. Korakni k susjedu Martinu da ga molim neka dođe k meni. Ja bih sam išao k njemu da me nije kazna božja privezala na postelju. Moli ga lijepo na moje ime, reci mu da će mojoj duši lakše, a Bogu milo biti.

- Hoću, oče! - odvrati mladić u veselu čudu i pohitje u isti čas k Martinu. Prošlo nekoliko časova, dok se otvoriše vrata, na kojima se mirna, ozbiljna lica susjed Martin pojavi.

- Hvaljen Bog! - reče Martin skinuv šešir.

- Navijeke, kume! - odzdravi bolesnik kao od stida okrenuv oči k zidu.

- Vi ste me zvali, kume Mato - produži seljak - što ćete od mene?

- Zvao sam vas, jer sam ne mogu doći. Evo! - reče bolesnik pruživ lijevu ruku - primite bar ovu, kad mi desna ne valja ništa! Pomirimo se, hoćete li? Dajte! Oprostite! Bio sam lud! Vrag mi nije mira dao! Krv se bila užgala! Al dobio sam svoju plaću. Na, gledajte amo, tu ležim ko kakav Lazar.

Martin prihvati ruku, zakima glavom i progovori:

- Ljudi smo, dragi susjede, od Boga je svim prošteno, a ako ste me uvrijedili čim, bilo vam prosto od mene, ako sam vas ja čim urazio u srce, oprostite i vi meni. Od mene vam nema kara i jala. Hvala Bogu, da nas je milost božja na mir i pokoj navrnula, da si budemo što smo si prije bili, dobri složni susjedi. U sreći smo se razišli jedoviti, u nesreći se našli prijatelji. I to Bog zna, što nesreća skuje, to se drži čvršće nego što može skovati kovač.

- Sjedni, kume! - ponudi ga bolesnik.

Martin sjedne.

- Hvala na tvojoj dobroti. Tebe su ranili ljudi ko i mene. Da, da, dobro je da se dva čuvaju trećega. Tebi su zapalili sijeno i kukuruzu čujem.

- Da!

- Mnogo kvara?

- Mnogo, mnogo!

- Žao mi te je.

- Hvala! Bog je dao, Bog je uzeo. Tako je suđeno. Bog će dati, pak će opet dobro biti.

- Još te molim, Martine, za riječ. Porušimo onaj nesretni plot među našim kućama.

- Ne treba. Izgorio je do pepela.

- Bogu hvala i za to zlo. Bog dao da ne bude nikad više plota među nama.

- I neće, ako Bog da!

- Al' ja to ne mislim tako, ja mislim više od toga, vidiš, tvoja kuća spala je na jednu curu, moja na jednoga momka, još da ovo dvoje prođe bez ploda, neće trebati vatre, kuće porušit će se od sebe i zakopat će naše staro, pošteno ime. Daj da ne bude toga, da naše kuće ostanu cijele, nek je samo jedan krov za našu djecu, pa ako više ne bude tvojega imena, bar će ostati tvoje krvi pod mojim imenom. Evo, ovaj moj Andro nekako se slaže s tvojom Marom, i znam da su se već pogodili, jer mi sam reče da neće nego Maru i da su to stari računi. Bili smo u zavadi kad je Andro došao. Nukao sam ga nek se ženi, a on mi reče da hoće, al samo jednu - tvoju kćer. I sam si možeš misliti kako mi je na to žuč uskipjela. Zato i sin ostavi moju kuću, da ide služiti u svijet. Srce ga je boljelo za Marom. Sad je sve dobro, sad prosim ovdje Maru za moga Andru. Ako ti je pravo tako, bez drugih snuboka, kako je navada, a ti reci.

- Ne treba nam snuboka - odvrati Martin - ta kakvi smo sad ja i ti, ionako nismo za buku i pijanku, a pijani starješina bome nas neće utješiti. Meni je i drago, ako je Andriji pravo - okrenu se Martin k mladomu stražmeštru, koji je žarka lica kraj kapelana stajao.

- Hvala na pitanju, kume Martine - nasmije se Andro - ja se, bogami, priječiti neću, samo da bude brzo.

- Eh da, vidiš ga - nasmjehnu se bolesnik. - Zar gori?

- Ne gori, oče; što je brže, to je bolje, a mi smo se, hvala Bogu, dosta načekali.

- Pričekaj, Andro - reče Martin - dok svoje siromaštvo pročistim od ugljena; sad bi to tužna svadba bila na pepelu. Dat će Bog dobru godinu, pokrpat ću svoju nevolju.

- Zato se ne brini, Martine - zakrči mu Mato riječ - imam i ja koji groš, pak što je moje, i tvoje je. Bog daj dobru godinu, al' nećemo mi čekati, već i prije krpati i djecu sastaviti.

Još su seljaci u govoru bili i zajedno se tješili, a kad im mladi kapelan reče "Laku noć!" zahvali mu se Mato od srca, jer da je istom sada postao pravim čovjekom.

Mare ne bijaše u kući, kad je Andro po Martina došao, već se negdje na zavrtnici bavila. Povrativ se kući, čudila se nemalo da oca kod kuće nema, a još većma da toli dugo vremena izostaje. Sjedeći samotna na pragu kuće, promatrala je taj široki svijet, to lijepo jasno nebo, i mjesec i zvijezde, i cvijeće i drveće. Svuda oko nje sterao se blagi mir, samo njezino srce nije mirno bilo, to srce spominjalo joj je očevu nesreću i Andrijinu ljubav. Uto otvoriše se Matina vrata, a iz njih iziđe, jedva je očima vjerovala, Martin, njezin otac.

- Laku noć, kume Martine! - ozva se Andrijin glas. - Pozdravite mi Maru.

- Da Bog da laku noć, Andrija! Hoću! - ozdravi Martin.

Nešto je spopa za srce, poleti u kuću, al brzo za njom uđe i otac.

- Dobra večer, tato! - pozdravi djevojka oca gledajući ga plaho, radoznalo.

- Da Bog da, kćeri! - reče seljak baciv šešir na stol. - Čuj, Maro! Jesu li tvoje škrinje pune?

- Škrinje! - začudi se Mara - jesu, oče.

- Prigledaj dobro jesu li?

- Zašto, oče?

- Da ne bude sramote kad ih otpremiš u drugi dom.

- Kamo?

- K Andriji. Kum Mato isprosio te je za svojega sina. No! Nije li ti pravo?

- Ha! Ha! Ha! Jest pravo! Jest pravo, dragi oče - nasmija se djevojka kroz plač prihvativ se rukom stola da se ne sruši od teške radosti.