Prosjak Luka/IV
| ← III | Prosjak Luka — IV. autor: August Šenoa |
V → |
Žurno išla je Mara iz grada. Već je sunce visoko na nebu stalo, bilo je blizu podneva, a do sela ima još dobar komad puta. U gradu prodala je mlijeka i sira i nakupila štošta za gospodarstvo, pa je tako prodavajući i kupujući zakasnila bila. Žuri se, gotovo ju je strah. Otac je oštar, kad u gradu podne zazvoni - a zvona čuju se do Jelenja - moraju i domaći težaci svoj objed imati, da, kum je Martin kao urica, to znadu i gospoda u gradu. Da prikrati put, udari Mara prečice poljem. Bila se je hrleći uznojila, lica su joj gorjela od brza hoda, pak je morala razvezati maramu. Sve je oko nje tiho i vedro bilo, sve joj se smijalo i čudilo, no ona nit je vidjela trna ni grma, već stupala, kanda si ju navio. Kad ujedanput netko za njom jujuknu i viknu:
- Oj Maro-o!
Cura lecnu se na taj nenadani doziv, mal' da joj nije pala košara s glave. Al' se brzo sabra - jer za strah nije znala - krenu glavom i pogleda tko je. Ali je imala šta gledati! Bože, Bože! Porumeni kao rumena pisanica i odrveni se kao onaj kolac u ogradi, reći bi, noge su joj zakopane u zemlji. Ali oči, oči! Bože! vrtjele se i sijevale, kanda je vrućica drži. Bogzna što je to i zašto je to.
Ona je stala, a laka koraka u pol skoka primicao se curi od gradske strane mlad čovjek, vit, visok, jak. Gledao je slobodno pred sebe kao prokšen gospodičić, dizao je glavu visoko, bacao je ruke nehajno, a zibao se kao da kolo igra. Na njemu je čoha seljačka i išaran prsluk, bijele gaće, visoke čizme, ali mu na glavi ne stoji pusteni klobuk, već crvena konjanička kapa vraški naherena, a za kapom kitica. Lijep je momak, bogami, jest. Mara kanda dvoji je li to taj pravi, pak stavi ruku nad oči. Jest, jest! Andro je, Pavlekovićev Andro. Sad se Mara po drugi put zažari, i jače zažari, i nastavi silno polagano poniknutih očiju koracati prema selu. Al' momak je vrag, nose ga vile, misliš. Ne bješe da možeš pol Očenaša izmoliti, već se stvori kraj nje!
- Hvaljen Isus, Maro! - reče Andro od srca, zavinu brk i žmirnu jednim okom na curu.
- Navijeke - vi? - tepala Mara gledajući u zemlju pa, uzdahnuv, pogleda Andru, pogleda ga onako nekako, bogzna kako. Andro se nasmjehnu, pa će pruživ djevojci ruku:
- A da! Ja, Maro! Je l' vam žao?
Djevojka pucnu jezikom, skrenu ramenom i pogleda ga kradomice ispod oka.
- Zašto bi mi žao bilo - odvrati i ustegne ruku, kanda ju je nešto zapeklo.
Poslije će cura mirno dalje:
- Kad ste došli, Andro?
- Ha, danas, jutros mašinom iz Mađarske.
- Zna li kum Pavleković da ste došli?
- Vjere, ne zna. Nada mi se o Novom ljetu. Ali nas koji smo služili na konjima pustili su prije doma, pak sam, hvala Bogu, ovdje prije računa.
- Daleko ste bili?
- Da, u Subotici tamo.
- I bilo vam lijepo?
- Eh! Hvala za tu soldačku ljepotu, kad si privezan kao tvoj konj. Vidi čovjek svijeta, da! Al' ja sam ga sit, na, dovrh glave. Svoje tri godine sam odslužio, hvala Bogu, sad sam svoj, sad se mogu makar i ženiti.
- I nećete više u soldate?
- To jest, ako bi se car s kim tuko, al' novine pišu da će biti mir.
- Pak dobro!
- Ćaća zdrav?
- Jest, hvala Bogu. Prošle zime bilo ga nešto spopalo, madron, šta li, al' sad je dobro.
- I kum Martin?
- Zdrav do božje volje, Andro.
- Kako u selu?
- Sve po starom. Nešto je glava pomrlo, nešto se narodilo. Samo su dvije zamuž pošle otkad vas nije bilo, Jaga i Dora.
- Dvije! Bogami, malo. Kako to?
- Zla su vremena, svadba skupa.
- A vi, Maro, ništa? Bar u vašoj kući ima božjeg blagoslova.
Djevojka pogleda u čudu momka. Bilo ju nešto uvrijedilo, jako uvrijedilo. Poniknuv nikom, odvrati živo:
- Ima ga, hvala Bogu, al' nije za mene sile.
- Doći će vrag po svoje, a? - hahaknu lijepi mladić pogledav zadovoljno djevojku.
- Što to govorite? Fine su vas stvari soldati naučili!
- E, vidiš je kako je mudra. Ja pitam za luk, ona odgovara za češnjak. Nije vam nitko ponudio jabuke?
- Jest, vjere, jesu dvojica.
- A vi?
- A ja! - zavrti Mara glavom. - Ćaća reče: Neka ti je po volji - a ja rekoh: "Neću."
- Zašto?
- E, kad to nije bio onaj pravi.
- A tako! Mislio sam da nećete nikada zamuž poći - pošali se Andro.
- Nisam luda. Zašto ne bih? Valjda neću ostati za sjeme! Kud sve, tud i ja, ako Bog da. Neg' zašto sam živa?
- E, pak se može i u opatice. Te nemaju muža.
- Pak bi l' vi u fratre? - rasrdi se djevojka. - Moja grešna duša može se i ovako Bogu pomoliti. Ne mora svatko već na zemlji svetac biti. Nego čujete! Lijepo ste se među soldatima prevrnuli, čisto su vam krzno izvrnuli.
- Ha! Ha! Ha! Vidi, vidi, kako se Marica puri. Nešta joj nije pravo.
- Dajte mi mira. Nisam se ja stvorila za šalu.
- Aj! Aj! - zaklima Andro - sad je šali kraj. Bogzna je li koja božja duša na mene mislila dok su me ondje u Mađarskoj motali i muštrali?
- Jest, pijani starješina. Svaki put je kod mise pitao kuma Pavlekovića: Šta piše Andro?
- Ah, pijani starješina! Nitko drugi?
- Pa da jest, bio je lud.
- A da je ženska glava mislila?
- Bila je još luđa.
- O-o-o! Jok! Tako se nismo pogodili. Ček! ček! - viknu Andro pa, skočiv pred djevojku, uhvati je za obje ruke, da se nije ni maknuti mogla.
- Maro! - reče - zar je ženska pamet zbilja kratka?
- Pustite me na miru - nakesi se u pol smijeha djevojka - ta vidite sad će mi košara pasti.
- Briga mene za košaru. Šta je ono bilo kad su me prije tri godine pod mjeru zvali, kad me onaj nekakav modri doktor lupio po ramenu?
- Eh! Ja nisam pri tom svijetlila - protepa Mara.
- Al' kad sam u selo došo idući mimo Martinove kuće i reko da su me zgrabili za soldata?
- Ej! pak ste bili soldatom - promuca cura.
- A tko je ono zadrhtao kao šiba, tko je u vrtu kod prijelaza po podne sjedio, pak plakao i plakao, da će mu oči iscuriti? Djevojka pogleda ga, zadrhta, usne zatreptješe, da će progovoriti, ali riječ joj zape u grlu.
- Govori! Govori! Jesi l' ti to bila? - viknu Andro krepko.
- Jesam! - šapnu Mara dršćući.
- Pak? Je li sunce sve tvoje suze popilo, il' ti ih je drugi obrisao?
- Bog ih je vidio, bogzna kamo su dospjele.
- A je li Bog čuo kako sam polazeći šapnuo preko prijelaza: Ako je božja volja, vratit ću se kad izmine treća godina, onda bi mogli doći pod mjeru gospodina župnika! Ta je šala bila na riječi, al' u duši sam to suzama zapečatio. Čuješ li?
- Čujem - dahnu Mara - pustite me, no pustite me, Andro - trznu se djevojka.
- Da te pustim? Ja da te pustim? - skoči Andro dva-tri koraka natrag i izmaknu konjaničku crvenkapu na šiju. - To je tvoja riječ? Eh! Eh! Tko te je prekrstio i od mene okrenuo? Da nije bablji jezik ili - ne daj toga Bog - da te nije koja muška glava na svoju stranu premamila?
- Ah! - planu Mara ponosito - nit muška nit ženska glava. Rado bih vidjela taj božji stvor, koji bi jak bio mimo mojega srca navesti me na svoj put. Mada si je jezik omazao medom, da mu iz torbe cure dukati moja je volja tvrda kao kamen, pa kamo zgađam, tamo i pucam.
- I ostala si tvrda mojoj vjeri?
- Teško li da sam se prevjerila.
- A što se, dušice, priječiš?
- Kad ste tako nagli, siloviti, Andro, pa spopadate siromašnu curu nasred puta. To je možebiti navada soldačka, al' nije vjere dika. Zapisala sam ja sve dobro u svoju pamet. Treća je godina, i više - dugo vrijeme - budi Bogu potuženo - da smo se našli. Znam još, Božić je bio, davali ste mi božićnicu, ja sam se nećkala, vi ste mi je na silu turnuli u džep, pa je nisam bacila nit vratila. A šta je to, Andro? To je: - moj si, tvoja sam, tako bar pošteni ljudi misle. Brojila sam tri pune godine dan za danom, gledala sam svaki dan kako zalazi sunce, pa kad je zašlo, bacila sam kuruzinje zrno u svoju škrinjicu, svako zrno bilo je jedan dan više službe. Brojila sam i stoput i stoput. I kako mi je pri tom teško bilo, osobito dok je kupić malen bio. Dala sam si to sračunati. Hiljadu devedeset i pet dana imala sam čekati, Bože! to je cijela vrećica kuruze. Al' ja sam brojila, i pri svakom zrnu Očenaš i Zdravomariju za vaše zdravlje molila. Kad je kupić rastao, Bože, kako sam sretna bila, molila sam dva puta više da dani što kraći budu, zato su mi zimski dani mnogo draži bili od onih dugih ljetnih, koji nemaju ni kraja ni konca. Na te srdila sam se baš od srca. Kad se tisuća napunila, onda sam pjevala i skakala, onda... - Djevojka zašuti, suze počeše ju gušiti, a trepavica joj se orosila - napokon završi: - Pa jesam li takvu šalu zaslužila? Sad mi je gotovo žao za moje Očenaše.
- Ha! Ha! Ha! Maro, dušo! Marice, dušice! - skoči Andro pljeskajući dlanima. - Da nas ne vidi sunce, tu bih te nasred polja poljubio, jer je šali kraj!
- Toga bi još trebalo, nije li vas sram? Samo da znate!
- Što da znam, curice moja mila?
- Dosta je bilo te ljudske napasti! Djevojke mi se rugale da sam svoje ufanje na vrbu objesila, jer da čekam kao mrtva dušica sudnji dan. Momci me bockali, gdje su me god vidjeli, i pitali kad li ću prišiti dvije zvjezdice na kožuh, jer da sam kaprolica, ili kanim li čekati na zlatnu portu, da budem generalica. Drugi su šaptali da je Andro ovakov i onakov, da je njegova vjera pljesniva, a soldat da je šaren, kao što je njegova haljina. No ja sam mučala i trpjela, i trpeći Boga molila za te - za vas. Nek si laju, rekoh si, ja znam što znam, a srce mi veli da Andro ne može biti takova grešna duša, da bi se mogao obrnuti kao dlan.
- Pravo je tako, pravo, djevojko - klikovaše Andro - ne brini se ti za zle jezike, pa ako ti koji što zabrblja, ti mu reci: Da, prišit ću si tri zvijezde, ako nisam generalica, bit ću stražmeštrica, i to bome nešto valja.
- Ah, da! - nasmjehnu se djevojka - kum Pavleković reče ocu da ste kaprol.
- Bio sam, bio. No malo prije nego odoh od regimente imenovali me stražmeštrom, jer da sam vrijedan. No marim ja za to! Sad sam Andro, od glave do pete Andro Pavleković, tvoj Andro. Je l' ti pravo, a?
- Pa kako da nije? - uzdahnu djevojka - samo da bude tako, da bude tvomu ocu pravo.
- Momu ocu? - zapita u čudu mladić. - Kako mu ne bi pravo bilo? Ne rekoh mu, doduše, ništa, a nije ni trebalo, dok kolač nije ispečen, ali znam da će mu drago biti. Tvoja je kuća poštena, dobro stojeća, kod tebe nema strina i baka, susjedi smo, naše polje drži se vašega, a ti si bome cura kakvoj para nema u svem selu. A tvoj otac?
- Od moga ne boj se, jer mi je od njega volja slobodna, samo da je dječak pošten, al' rad tvoga se bojim.
- A radšta?
- Eh, otkad si ti otišao u soldate, prevrnulo se koješta u selu. Prije su si starci dobri bili, zajedno pušili i pili u zdravlje, al' poslije je nekakov hud vjetar puhnuo među njih, a sad se gledaju kao pas i mačka.
- A što je to, zaboga?
- Ništa, upravo ništa - šljiva. Ti znaš da među našim i vašim vrtom nema ni plota ni živice. I dobro je tako. Tko je prav i čist, poštuje tuđe i bez plota. Tako je bilo odvajkada. Kad ne znam tko je to tvojemu ocu prišaptavo, reče najedanput, da će graditi plot među vrtovima. Kokoši, reče, da dolaze od nas, pa mu sve pojedu. Moj stari nije za to ni mario, jer zemlje u njega ima dost', a nije ni lakom na tuđe blago. Gradi si plot, reče tvojemu ocu, bar će biti mir. Kad su pako počeli graditi plot, dođoše do nesretne šljive. Tvoj otac reče da je njegova, a i moj da je ne da, da njegova. Prije smo ju lijepo zajedno brali, pa nikomu ništa, Al' sad počelo se oko te šljive mesti i plesti, pa se tuže, i komisija će mjeriti. Sad se je namjerio kremen na kremen, i starci stoje proti sebi kao napeta puška. Vidiš, Andro, toga ti se kruto bojim, jer gdje se komisija vodi, tu je prijateljstvo zbogom!
- Rad šljive? Rad šljive da se kršteni ljudi svade? Ha! Ha! Gdje im je stara pamet? Je l' to svijet ikada vidio? To da je priječka našoj sreći! Šta? Pak posijecite, zažgite tu ludu šljivu, pa je pravdi kraj.
- Eh, da! Ti to govoriš, onako na laku ruku, Pak si zaboravio ondje u svijetu kakvi su naši ljudi. Ja ti velim da je zlo, pazi!
- Nemaj brige, Maro! Znam ja kakvi su naši stari! - odvrati smiješeći se Andro. - Znam da bi se radi brazdice poklali kad uđe u njih taj pravdaški bijes. Ali nismo li mi tu? Ti pritegni svoga starca, ja ću svoga, pa mir i Bog! Neka mi samo dođe takov prokleti paragraf u kuću sa svojom repozicijom, pokazat ću mu ja vrata. Jao si ga seljačkoj kući na koju takova gusjenica u ljudskoj spodobi padne, pojest će seljaku sve do rebara, makar seljak i dobio pravdu. Otac bio je sam, nije imao koga pitati, pa ga valjda kakova krtica huškala na pravdanje. Al' sad sam ja tu, ja, pismen čovjek, pak ću ocu na prste sračunati da je bolje pokloniti komu vola nego se za njega pravdati po fiškalu, komu ćeš morati dati i kravu i tele. Za šljivu je lako. Svaki ju sebika, ne zna se čija je. Treba l' tu suda? Ne treba. Sami ćemo si ga krojiti bez fiškala. Oženit ćemo se, pa je šljiva i moja i tvoja. Je l' tako pravo, Maro?
- Jest mudro i pametno - potvrdi djevojka. - Čisto mi je lako pri duši da si došao, jer otac sinu više vjeruje negoli kakovu piskaru. Za moga oca me nije strah, al' samo daj ti svojega popadni. Bit će dosta muke, znam, jer je tvrde glave i vruće krvi, i viknuo je onomad preko plota: "Ma da i zadnju kravu zapravdati moram, te sramote neću doživjeti da mi Martin obire moju šljivu!" - No pusti već to. Ajdmo brže! Podne je već odzvonilo, a otac me negdje teško čeka.
Mladi koracahu sad vesela srca usporedo, držeći se za ruke i govorkajući milo i slatko, dok napokon ne zakrenuše u selo. Na zavrtnici za svojim kućama rastaše se, i svako pođe k sebi, Mara pako hvalila je Bogu da je nitko živ vidio nije.
No Mara se prevarila. Ne dođe neopažena kući; iza živice opazi ju sa Androm pisar - Mikica, da, Mikica čuo je i dosta riječi, da je posve dobro razabrati mogao, što se među mladima prede. To mu je vrlo drago bilo. Prepoznao je na prvih mah Andru. Sad je istom znao zašto Mara svakoga mladića odbija. U prvi mah htjede potražiti Luku da mu sve natanku pripovijeda, al' se predomisli i ne pođe k prosjaku. "Čuvat ću tu tajnu, može služiti i za mene. Čekaj, da vidimo. Ti si sebi sam prvi", reče, "valja to najprije omjeriti, i na čijoj strani bude veći dobitak, na onu stranu nagnut će se jezičac moje vage."
Naravski se je cijelo selo uzmutilo čuvši da se je Pavlekovićev Andro povratio i da je bome stražmeštar na konju. Nije to šala. Stari Pavleković jedva je svojim očima vjerovao kad njegov Andro osvanu pred njim, pa je uspinjao glavu od ponosa, kanda mu je sin u kuću doveo carevu kćer. Da, bilo je čudne priče po svem selu o Andriji, i kad god bi ljudi pred ocem spomenuli sinovo ime, kimnuo je starac: - Da, da, Andro mi se vratio. Prvi je do oficira, pa može zaći u devet sela, svagdje će ga i bogate djevojke na meke ruke dočekati. Kakav je, nije mu sila pretražiti po Jelenju kuće, ne bi li se tu koja cura našla. Gospodi je svijet širok, a moj sin je gospodin. To da znate.
Ljudi govorili su o tom kojekako. Neki te neki zinuli od velikog čuda, neki pako zakrenuli ramenom, mahnuli rukom, veleći da je stari Pavleković lakoma, ohola luda, koji ne misli nego na groše, koji se sam diči i hvali rad svoga sina. Nitko nije ni slutio da su Andro i Mara već nešto utvrdili bili.
Jednoga dana po objedu poveze se Andro u grad. Stari Pavleković sjeđaše, pušeći kratku lulu, na klupi pred kućom gledajući ukočenim očima pred sebe, gdje su po pijesku kokoši navaljivale kljunom na mlada macana, koji je pile šapom nemilo ošinuo bio. Pavleković ne bijaše nimalo nalik na sina. Bijaše malen, debeo čovjek, rumena, nabuhla lica, debelih usnica, svijetlomodrih, mrtvih očiju, po kojima se je suditi moglo da starac baš ne misli mnogo. Bijaše sjedokos, samo guste svedene obrve i kratki brkovi crnjeli mu se kao kakvu mladiću. To mirno gledanje kanda mu je vrlo godilo. Svoj šešir bio je pomakao na šiju, prsluk raskopčao, a krupne, kratkoprste ruke počivahu mu na koljenima. Sjedio je tu kao kamen, ni da je okom trenuo, samo kad bi pojače potegao iz lule, vidjelo se da mu je lice živo. Al' nije dugo uživao tog blaženog mira. Ujedanput stvori se pred njim pisar Mikica, koji je, držeći ruke u džepovima, skutove olizanog kaputa razmakao bio, a niski dlakavi klobuk navukao na nos.
- Dobar dan, kume Pavlekoviću!
- Da Bog da, Mikice! - izmuca starac.
- Sami?
- Da!
- Vaš Andro?
- Išo u Zagorje na dva-tri dana.
Valjda posla?
- Dabome posla. Kupuje zelje. Pofalilo je ljetos. Sjedite, Mikice.
- Hvala! Hvala!
- Valjda vam se nekamo žuri?
- Nije to. Al' imate valjda posla.
- Ah - mahnu starac lulom - danas je već poslu kraj. Sjednite. Da čujemo što je novina, vaša je torba uvijek puna.
- Ajde de! Neka vam je po volji, kume - reče Mikica sjednuv. - Šta tu radite?
- Eh, sjedim, pušim.
- Sunčate se ko gušter. Blago vama.
- Kad mi može biti - nasmjehnu se seljak.
- Da, da! Kad čovjek ima takova sina.
- Fin dječak, a? - reče Pavleković stisnuvši oči.
- I kako - kimnu pisar - nisam ga, bogami, ni prepoznao. Šta ćete? Ljeta idu. Kad pomislim, Bože moj, onaj mali tepac, što je guske po blatu gonio, kanda je jučer bilo, a sad? Gora.
- Pa stražmešter, eh!
- Ha! Ha! Sad će goniti djevojke. Šta?
- Ha! Ha! Ha! To je njegov posao. Ne branim.
- Valjda ćete ga oženiti?
- Eh, nego! To jest, ako bude dobre prilike, ako bude djevojka vrijedna.
- Hm! Ovdje u selu - ne bih znao - mahnu pisar rukom - van kad bi ga oči prevarile.
- U Jelenju? Ne daj Bog! Nije ta jabuka za naše cure.
- Da, da! Ali vrag ne spava, mlada se krv lako upali.
- Ne dam ja. Ako ga je volja uz mene gospodariti, birat će po mojoj volji. Kupit ću mu ja očale, da ga oči ne prevare.
- Pazite, kume, da ne bude prekasno.
- Šta prekasno? Vraga Andro na to misli. Istom je došo.
- Ništa zato. Ako bi bili, na primjer, stariji računi?
- Eh, da! Kakvi stariji računi? Ovakav vragometan dječak, soldat, pak će tri godine pamtiti curu.
- Al' kad vam kažem jest.
- Šta? - dignu se Pavleković naglo izvadiv lulu.
- Da, da! - nasmija se pisar nagnute glave motreći ispod oka seljaka.
- Kažite šta je? - odreza seljak.
Pisar ne odvrati ništa.
- No!
- Dajte mi vode! Žedan sam - reče pisar suho.
- Dođite u kuću. Ondje ima i vina. Tko će vraga vode piti!
Obojica pođoše u kuću i sjedoše za stol, na kom su zakratko dva vrča vina stajala.
- Dakle?
- Vidio sam Andru kako je prvi put došao u selo. A znate li koga je pratio? Martinovu Maru, za ruke su se vodili, slatko govorili kao dva goluba. Sve mi se čini da su se već pogodili.
- Martinovu Maru? - zinu seljak pa onda planu lupiv šakom u stol: - Martinovu Maru?
- Da, baš nju.
- Tu curu moga slatkoga susjeda?
- Koji vam otimlje vašu šljivu. Vašu zemlju.
- Koji me hoće orobiti.
- Lisica je ono i vuk. Kanda dosta nema, hoće vam na vašem vladati.
- Neće, bogami, neće. Kuga me izjela, ako još okusi jednu crvljivu šljivu sa mojega drveta.
- Pravo, kume, tako treba - potvrdi pisar ispiv vrč. - I ja mislim tako. Pravo je sveta stvar, a pravo je vaše, to vam ja kažem, a ja sam pismen čovjek, koji se u to razumije. To bi lijepo bilo da se ispukne ovaj ili onaj i da vam otkida po svojoj voljici sad ovdje, sad ondje komad od siromaštva, koje je po Bogu vaše. Zašto je onda zakon, zašto sud? Zar plaćamo zato tolike daće da nas svaki vrag oplijeniti može? Ja na vašem mjestu ne bih popustio, ja se ne bih dao.
- I ne dam ter ne dam! - viknu seljak ugrijan vinom.
- Jeste li bili kod suda?
- Jesam, prošloga petka.
- Pak?
- Pak su nam govorili, neka se mirno pogodimo. Neka si to premislimo, pak će nas opet pozvati.
- Opet pozvati? Ha! Ha! Ha! Poznamo se. Ciganija je to, kume, ciganija. Ja bih htio te škudice imati, koje su pale iz Martinove torbe u sučevu kesu. Fini su to ptići, ta gospoda suci, imaju dobar nos i znaju čija je kuća masna. Lijepa pravda! Da, da, zakoni su samo za bogataša.
- A i ja nisam prosjak. Ako Martin i ima koju brazdu više, imam hvala Bogu i ja gdje zabrazditi.
- He! Dragi kume, ali u njegovu zdencu ima više vode, njegova je kesa dublja. Kakva vražja pogodba? Kakov mir? Pravo je pravo, mora čisto biti. Kod svake pogodbe lomi se kruh nadvoje, i pravi gospodar ostaje pri tom gladan.
- I da je radšta, radi pušljive šljive.
- Ne, ne, ne. Nije tako. Ne pita se za šljivu već za pravo. Jer dajte danas šljivu, sutra ćete vrt, prekosutra polje, a najzad i kuću. Ne vjerujte vi Martinu. Velika je ono lisica.
- Istina, istina!
- No jeste li me, hvala Bogu, razumjeli? Nećete se s dobra pogoditi?
- Ne daj Bog!
- Pa osudi li vas prvi sud krivo, idemo na bansku tablu.
- Dakako, idemo na bansku tablu.
- Pa ako Martin bansku tablu podmiti idemo dalje do samoga cara.
- Da, do samoga cara. Ne bojim se ja troškova.
- Ah! - viknu Mikica lupiv dlanom po stolu - vidite, kume, to je prava riječ! Vi ste ipak pametna glava. Da sam ja na vašem mjestu - ili ne - da se i davim u cekinima, zadnju kravu, zadnji groš bih dao za svoje pravo. Jer šta? Tko mi moje pravo otimlje, taj mi je iskopao oba oka, odsjekao obje ruke, čovjek, koji nema svoga prava pas je koga svatko zatući može, ptica koju svatko ubiti smije. Kad ja velim: ja sam svoj - viknu Mikica lupiv se šakom u prsa - onda moram biti svoj, i nitko mi ne smije ništa. Ha? Imam li pravo? Imam li?
- Pravo, pravo! - lupi Pavleković objema šakama po stolu.
- No recite mi, kume Pavlekoviću, imate li vi fiškala?
- Vjere, nemam.
- Joj! Joj! To je zlo, zlo! - šiknu Mikica lupiv se dlanom po obrazu. - Kad na vas dođe kakva bolest, treba zvati vrača, jel'?
- A da.
- A kad na vas dođe pravda, treba zvati fiškala.
- Hm!
- Treba zvati fiškala, velim vam. Vi idete za plugom, ali po polju ne rastu paragrafi. Fiškal vam je kuhan, pečen i frigan. Vi stojite pred sudom kao obješenjak pred vješalima, a kad gospodin sudac kihne, vi ćete se pokloniti do crne zemlje. Ali kad fiškal nabrusi zube pak se zaleti u suca, bogme se gospodi sucima trese duša. Fiškalska meštrija vam je kao ona voda kojom možete i najsmradniji kaput očistiti. Uzmite fiškala, kume, uzmite!
- Vraga! Počeša se Pavleković za uhom - fiškali su skupi. Ako ti rekne: "Dobro jutro!" moraš mu platiti petaču.
- Dajte vi samo meni, ja ću vam naći jeftinog. Šta? Puricu, pol vedra mošta, nekoliko banaka, ništa više. Dajte vi samo meni. A i novaca će biti, to jest, ako ih hoćete.
- Kako? Ne razumijem.
Mikica se prignu, mahnu seljaku prstom i šapnu:
- Dajte još vrč vina, pa onda ćemo govoriti.
Seljak donese dva vrča vina. Mikica uhvati vrč i kucnu se s Pavlekovićem.
- Bog, kume! - viknu - rodila vam šljiva vaša. Kuc! Bit će novaca, samo kad se hoće.
- A!
- Da, da! Vi ste pametna glava, šta?
- No za ludu se baš ni sam ne držim.
- Vi ste najpametniji u selu, velim vam.
- Eh!
- Bogami, da! Il' je možebit Martin?
- Pamet bogme si ne dam od njega posuditi - napuhnu se Pavleković.
- Daj bog, da ju za svoju tikvu ima. Nego znate šta je: magistratska gospoda ga drže.
- Hm! da, da.
- Da, da! Takva već jesu gospoda.
- Da su drugi ljudi pri magistratu, ne bi Martin bog u selu bio.
- I ne bi.
- Ne bi pravde bilo za vašu šljivu, jer bi moralo u varoškoj mapi zapisano biti da je vaša.
- I bi bome.
- Druga bi gospoda pravična bila.
- Ufam se da bi.
- Vidite, kad je pokojni poljar Šime umro, bilo je pitanje tko će biti poljar. Ja sam za vas govorio.
- Jeste li?
- E, za koga ću?
Ta valjda znate da sam vam prijatelj.
- Jeste, jeste.
- Plaća je sto forinti. A bome i sto banaka vrijedi.
- Pak?
- Znate li što su magistratska gospoda dogovorila? Šta? Pavlekovića, to staro kljuse, da zapregnemo u kola! No, tu bi poljarija skoro u blatu ležala.
- Vrag ih posudio. Sad ... uh! - škrinu Pavleković.
- Drugi bi vam dali poljariju.
- Koji drugi?
- Eh, koji bi mjesto ovih došli.
- Al' hoće li ovi otići?
- Morat će.
- Kako?
- Ako budemo pametni.
- Kakova je to pamet?
- Pri vladi srde se na magistrat, ni car neće za nj znati.
- Ah!
- Kad vam velim, ni car.
- E, vidite. A kako bi se pomoglo?
- Pak ćemo druge birati, poštene naše ljude, koji će znati šta kum Pavleković vrijedi.
- Pa dajmo.
- I hoćemo. Jeste li čuli? Vi imate u selu dosta ljudi za sebe, nešta kumstva, nešta tazbine.
- Imam, hvala Bogu.
- A ti ljudi imaju votum.
- Imaju.
- Zakaparite ih za novu gospodu.
- Čim?
- Eh, ne bojte se, bit će groša. Svaki votum desetača. Jeste li čuli?
- Ah!
- A vi pedeset.
- Eh da!
- Bog i bogme. I poljarija vaša.
- Hajde de! Baš ne bi zlo bilo.
- No, hoćemo li?
- Hm! Znate.
- Pedeset i poljarija.
- To je tako na riječi, ali...
- Kad vam velim. Vidite, ja nemam votuma, al' evo, i ja sam dobio kaparu! - reče Mikica izvadiv iz džepa zgužvanu petaču.
- Hm! To bi nešto bilo.
- Tim bi se čovjek radi šljive pravdati mogao.
- Bi.
- Eto! No hoćemo li? Dajte ruku - reče Mikica pruživ desnicu - No! No! Hoćemo li?
- Pa da, pasja duša! - viknu poslije časka Pavleković i udari dlanom u dlan pisara.
- Stoji?
- Stoji kao da je na pismu.
- Živio! No, nek se Martin veseli.
- Nek, nek se veseli.
- A da! Pa kako za fiškala?
- Pak uzet ćemo fiškala kad možemo.
- I kruto možemo. Dajte punomoć. Ha, zbilja, tu imam praznu u džepu. Dajte pera i tinte!
Seljak donese crnilo.
- Sad stavite križ - reče pisar utisnuv seljaku pero u ruke. Pavleković potkriža. Mikica istrgnu mu papir i potpisa svoje ime.
- Tako - nasmjehnu se Mikica. - Sad si gotov, dragi Martine. Tu ćeš šljivu zapamtiti na zadnjoj uri. Pasja duša! Do cara idemo ako treba.
Turnuv punomoć u džep, napi se ljudski pa produži:
- A sad, kume, skupite svoje ljude za novu gospodu! Bit će jela i pila, ako Bog da. Bog poživi novoga poljara! - dignu Mikica vrč. - Ej kume, kad smo tako složni, da se pobratimo.
- U ime božje, da se pobratimo. - Obojica skočiše, prekrstiše se i ispiše vrče pa se izljubiše.
- Živio, brate Mikica!
- Živio, brate Mato!
Mikica prihvati Pavlekovićevu ruku pak će kroz smijeh:
- Ho! Ho! Ho! Bit će tomu staromu carstvu kraj, bit će. Ta će gospoda frknuti iz varoške kuće kao anđeli kad su s neba pali, bit će ih po groš!
- Ha, ha! Bit će ih po groš.
- I Martin!
- Ha, ha, ha! I Martin.
- Objesit će se na šljivi.
- Sretan put i paušuš k vragu!
- Pa bi ti, Mato, pustio, da tvoj Andro uzme Maru, ti? Ti bi primio u kuću curu koje otac pije tvoju krv, pali tvoj krov!
- Ja? Ja? Prije nek mi se sruši ovaj krov na moju glavu.
- Ne vjerujem ti, ne vjerujem. Predobar si, meka duša.
- Ne dao mi Bog zdravlja ako ju pustim!
- Ah! Ah! To je samo tako.
- Kunem se na raspetoga Boga da za mojega života Martinova cura pod moj krov neće.
- Dobro, pravo! Ti si čovjek, Mato! Laku noć! Al' to ti velim, šljiva je tvoja. Erdeg baltica teremtete. Laku noć.
- Moja! Moja! - izmuca Mato.
Starac osta sam u sobi. Puna mu glava klonu na stol i naskoro poče kum Pavleković za stolom sjedeći hrkati. Mikica izleti junačkim zamahom iz kuće na put. Kum Pavleković imao je u svojoj pivnici dosta oštru kapljicu, a Mikica, sjedeći u sobi, nije ni oćutio njezine sile. Istom pod vedrim nebom poče ga vino rvati. Al' je pisarčić bio dobar znanac Vinku Loziću pak se je dosta junački otimao toj staroj varalici. Noge su mu doduše silno klecale, glava mu je klimala kao makovica o vjetru, a i put mu je danas nekako pretijesan bio, jer je hodio na same uglove, al' se sretno dovukao do mjesta gdje se razilaze dva poljska puta. Tu je stajalo crvenom farbom omazano raspelo, a pod njim priprosto klecalo, očit znak da Jelenje ipak jošte u kotaru krštenoga svijeta stoji. Pisar izvali oči na raspetoga Boga, pod kojim je vijenac uvelog poljskog cvijeća visio, mahnu rukom i sjede na klecalo. Postavi šešir kraj sebe na zemlju, upre lakte na koljena i poče poniknute glave buljiti u zemlju. Tako je sjedio pol sata. Vjetrić puhao je preko njegove ćele - a to mu je godilo. Prehlade nije mu se trebalo bojati. Bijaše doduše kržljavac, al' ništa mu nije naudilo. Mikica bijaše kao i mačak koji uvijek padne na šape, mada si ga bacio s visoka tornja. Pisar malko zadrijema. Iz sela prodiraše kroz san do njega lavež pasa, vika seoske dječurlije, gakanje gusaka, a taj šum uljulja ga jače. Ujedanput probudi ga štropot. Seljačka kola bjehu kraj njega proletjela. Mikica dignu nos uvis, zinu, otvori oči i zijevnu. Nad krajem bješe se već uhvatio sumrak. Brzo pokri se pisar. Bilo ga je streslo. Podalje od njega provirivahu iz grmlja seoske kolibe, gdjegdje planu iz te mutne crnosive gromade po koja luč. Pisar dignu se, koraknu za dva-tri koraka, zatim se ustavi. Kanda se je zamislio, kanda ne zna kojim da putem krene. Nedaleko šumila je kroz večernji mir Sava tekući ondje za vrbinjem. Mikica pogleda na onu stranu. Za vrbinjem se nešto žarilo. Ha! Ciganski oganj. Da, i šilj crnog šatora isticaše se iz vrbinja. Mikica trznu se. Valjda munu mu mozgom "pametna misao". Grohotom se nasmija, mahnu raspetom Bogu: zbogom! i krenu vrbinjem put ciganskog zakloništa. Na plitkoj prudini do Save stajaše prljav šator, a pod njim kola, pred njima plamćaše velika vatra. Sa kola visilo je nešto prnjavih gunjeva i crvena blazina, po kojoj se rvahu mrkoputna djeca. Na prudini bješe se pred šatorom izvalio Ciganin, pa je hrkao, a uz plamen čučala ružna baka miješajući kuhačom kašu u loncu i pušeći lulicu. Podalje od šatora bijaše uz šuplju vrbu privezano mršavo kljuse. Čim grmlje šušnu, podiže Ciganka glavu da vidi, što je. Rumena vatra ožari joj lica. Bijahu tamna, navorana, viseća, oblo je čelo sijevalo nad krupnom nosurinom, a crne joj zjene bljesnuše iz bjelila očiju. Uz lica padahu vrane plete propletene srebrnim grošićima, a oko glave bila je ovila šarenu maramu. Namah stavi lulicu na zemlju i pokunji se. Iz grma stupi pred nju Mikica. Baka, vidjevši pred sobom dobra znanca, izbijeli snježne zube iza brkatih usnica i uhvati brže lulu.
- Ha, božja ti pomoć! Nuto, nuto! Gospodaru Mikice! Što te je dovela noć pred Katin šator? Je li koja božja srićica te si nas gole i gladne sirote tražio, gdje čamimo na rosi?
- Potiše, Kato! - šapnu pisar pokazav rukom na spavajućeg Ciganina - ne treba mi nego tebe.
- Mene? Vidi! Vidi! Koje čudo! E, da sam mlada aj, aj! Ali... - tad opazi stara, gdje Cigančići vire s kola na došljaka. Srdito mahnu lulicom istisnuv kriještećim grlom cigansku kletvu, i namah zakopa Cigančad svoje rutave glavice u blazine, kanda je zaklana.
- Ded, dušice! Kakva te boli rana? Al' da, ne boj se ciganina. hrče. Došo od daleka puta, od sajma u Bistrici. Govori, dušice, Mikice!
Pisar spusti se kraj bake na zemlju, zapali si cigaru o vatri i zamumlja:
- Kato! Hoćeš li novaca?
- Ludo pitaš, gospodine slatki, daj krajcaru, primit ću deset batina, daj groš, primit ću dvadeset i pet, veli Ciganin.
- Na, vidi - reče pisar izvadiv iz džepa srebrnu forintaču i dignuv ju sa dva prsta, da je o vatri čudno sijevala.
Ciganki se zakrijesiše oči, hitro posegnu za novcem, al' pisar uzmaknu ruku i reče kroz smijeh:
- Polako, Kato! Dok se pogodimo. Ruka ruku pere.
- A što da učini baba Kata? Da ti gata u ruku, da nešto vari za curu, da ti uroke prelijeva ili da ti u karte srićicu kaže?
- Nije to. Sad ćeš čuti. Nego se pazi, to ti velim. Da ti se nije koja kriva riječ na mene izmakla kroz zube, jer će inače varoški panduri imati posla. Ja znam za sve tvoje majstorije i Ugarkovićeve lopovštine.
- Ma si Cigančetu kum, more, Mikice. Nikad nije Ciganin izdao kuma.
- Pak dobro: Martin u selu čovjek je dobro stojeći. To znaš.
- Znam, znam, gospodine, njegova sreća nema dna.
- Vidiš, to mi je žao. Ne trpim ga. Ohol je, misli gospodin je, ta prosta mužetina i gleda na sve ostale kao da smo njegove psine. No velim ti, ne trpim ga i ne trpim ga.
- Pa ne trpi ga, more, Mikica, nije ti brat.
- Ja mu hoću zlo.
- Pak čini mu zlo.
- Hoću, al' neću sam.
- Da s kim?
- S tobom, bako Kato.
- Što da učinim?
- Martin ima lijepe marve, stoji ga puno, nosi mu puno. Pol svojega dao na marvu, a marva mu pomaže kupovati zemlje!
- Ah! - kimnu Ciganka.
- Razumiješ li, Ciganko? Da on tu marvu izgubi, izgubio bi mnogo. Ali ukrasti se ne može.
- Znam. Krava je velika, ne stane u torbu. Nego ti misliš, kume, Kata je vračarica pa zna svakomu svoje umijesiti. Je l'?
- A da - potvrdi Mikica.
- Neću - reče Kata pucnuv jezikom i zavrtjev glavom.
- Zašto?
- Eh! U Martina hudi psi. Pa da nas Cigane na tom uhvate, zlo po nas. Sve bi nas protjerali. U gradu ne bismo smjeli ostati, u županiji ne smijemo, eto ni na nebu ni na zemlji ne bi Ciganin imao mjesta, već ravno u Savu.
- Oh! Oh! Vidiš ti sveticu Katu. Da nećeš? Al' ću ti dati deset takovih forinti, pravih srebrnih forinti!
- Deset, veliš - reče predomišljajući se stara - ma ne, ne, ne...
- Ne! Pa dobro. Znat će sudac u županiji sve što je proti Ugarkoviću na rovašu, a navlaš ono kako je cura Jana u Svetoj Klari izgubila dijete. A što veliš sad, kumice?
Kata zadrhtnu, skunji glavu, stisnu zube i ošinu pisara ljuto ispod oka.
- No! - zapita Mikica poslije časka.
- Hoću - zamrmlja Ciganka ne pogledav pisara, zatim odreza hladno, pruživ suhonjavu ruku: - Daj kaparu.
Mikica stavi starici dvije forintače na dan.
- Evo - reče - kad svršiš, bit će ih još osam! Je l' pravo?
- Pravo. Samo da ne slažeš?
- Ja? Laku noć, bako!
- Laku noć!
Mikica dignu se i krenu opet prema vrbinju. Ciganka pako obiđe okom sav okoliš, da l' ju je tkogod vidio, i sveza zatim brzo kaparu u pero svoje marame te ju djenu u njedra.