Prosjak Luka/III
| ← II | Prosjak Luka — III. autor: August Šenoa |
IV → |
- Što je? - zapita drugog jutra kod živice prosjak Mikicu. - Jesi l' bio u gradu?
- Jesam.
- U gruntovnici?
- Da. Ispisao sam sve za Martinovu kuću.
- Pa?
- Eh, čist kao djevica. Ni krajcara ne duguje nikomu.
- Do vraga! - škrinu prosjak - imao bih volju zadaviti te za taj glas.
- Zar sam ti imao lagati? Nisi li mi reko da ti javim istinu?
- Ta da, da! Ali to je vragu spodobno! Baš ni krajcare, veliš?
- Ni krajcare. I nije čudo. Martin dobar je gospodar, ne zalazi u krčmu, drži se svoga reda i meće groš za groš. Ni sitna slamka neće kod njega poći po zlu. Za to ti zna i cijelo selo. Pa pogledaj mu kuću, krave, pogledaj mu polje. U cijelom Jelenju nema mu para. Ta i sam znaš da ne stoji u tvojoj torbi zapisan.
- Znam, znam! - škrinu Luka zlovoljno.
- Pak štaviše, Mara, njegova kći, gospodarica je kakve nema u tri sela. Prodaje mlijeko i povrtlje u grad, ide sama prigledati na polje težake, pa se ne plaši ni srpa ni motike.
- Znam, znam! Što mi tu baješ! Ta to je, to je! - viknu Luka srdito udariv dlanom po koljenu.
- To je? Što je? - zapita Mikica radoznalo. - Ja te, bogami, ne razumijem. Žao ti je da Martin nema duga i da je Mara dobra gospodarica. Što te košta Martin? Što Mara?
- Ne razumiješ? Da, da, kako bi ti to razumio - reče Luka smiješeći se. - Ti si lud! Ti si - - pa onda se zamisli Luka, a Mikica pomisli da se Luki zbilja miješa.
Ujedanput doviknu prosjak pisaru:
- Sjedi do mene! Amo!
Mikica uplaši se i sjednu. Tad ga uhvati Luka za ruku i šapnut će:
- Vidiš li ti ovu batinu?
- Vidim - izmuca Mikica.
- Tom ću ti batinom slomiti rebra, razbiti glavu, ako pisneš o tom što ću ti reći.
- Ne boj se, Luka.
- Ti ćeš na sud, jesi li čuo?
- Koga tužiš?
- Sve ću tužiti.
- Sve? A zašto?
- Ne treba mi više tih prnjaka, tih obligacija. Novaca hoću.
- Šta će ti novci? - upita ga Mikica gledajući ispod oka prosjaka - ovako ti je sigurnije, i bolje prolaziš. Tvoje leglo ne košta te ništa, a hraniš se tuđom žlicom, živiš kao ptica nebeska. Neka ti tkogod ukrade pisma. Što će s njima? Za svakoga dužnika živ sam svjedok ja, svjedok je Janko i bez pisma. Neka ti tko ukrade novce, otišli su, propali bez traga. Na forintači ne vidiš čija je bila. Pa gdje ćeš ih pohraniti? Ta nemaš kuće, nemaš krova.
- Imat ću - odreza Luka.
- Ti?
- A da! Pa zašto ne? Ne mogu li?
- Možeš, ali - -
- Šuti! Čuj me! Ti si poznao dosta toga života, ti si se dosta kotrljao po svom svijetu, a?
- Jesam, hvala Bogu. Znam kakva mu je podstava.
- Jesi li se kada u svijetu namjerio na žensku?
- Na sto ženskih, valjda i ti?
- Ludo, ne mislim ja tako.
- Već kako?
- Ta k bijesu! Koja bi ti draga bila.
- Imao sam sto dragih, Luka.
- Eh - lupi opet Luka dlanom po koljenu - ne ovakvih kakav si ti sad - već prije, dok si pošten čovjek bio, u očevoj kući.
- Ta da. Jedanput, mislim. Al' se pravo ne sjećam, tomu je davno. Susjedovoj kćeri - susjed nam bio opančar - nosio sam cvijeća i licitara. Bila je djevojka ko jabuka.
- Pa kako ti je bilo?
- Dobro. Kad god ju spazih, nešto me je bocnulo u srce, krv mi je išla u glavu, bojao sam se svakoga miša, al' najviše one djevojke. Pa kad bi se nasmjehnula preko plota, bio bih se dao za nju zaklati. Morala je za drugoga poći, i sreći bio je kraj. Ali šta? To su ludorije, stare historije. Tko za to pita?
- A ti se toga nikad ne sjećaš?
- Hm - zamisli se Mikica - samo jedanput u ovom životu. Bilo mi je vrlo zlo, ležah sam. Ni oka nisam mogao stisnuti, a kod susjeda bila svadba, pa se vikalo i pilo. Onda sjetih se doma svoga, svoje majke i one opančarove kćeri i rekoh si: Ej! da si oženjen, Mikice! Da si sad u svojoj kući, da te dvori žena, oj Mikice, ne bi ti ležao ovako kao pseto, ne bi možda poginuo, kao - eh! - nastavi pisar prošav rukom preko glave - to je ludo, ludo! Tko će na to i pomisliti? Ne daj mi Bog više takovih misli. A što me ti za to pitaš?
- Ja o tom mnogo mislim. Ni ja neću da poginem za plotom. Hoću da se ženim.
Pisar skoči uvis, pogleda preko ramena i udari u grohotan smijeh:
- Ti? Ti? Ha! S tom paradom? Jesi li lude gljive pojeo! Koja bi pasja baba tebe htjela?
Prosjakovo lice porumeni. Zaškrinuv, uhvati iznova pisara i pritisnu ga kraj sebe na zemlju, da je Mikica, problijediv na smrt, drhtao kao šiba.
- Uh! - riknu Luka - izmete! Ja ću te zdrobiti, ako mi još jednom pokažeš te svoje pasje zube. Hoću, hoću, moram, makar se srušio svijet.
- E, pa daj! Daj! - zapenta Mikica krotko.
- Da! Zašto ne bih? Je l' mi sila povlačiti se po crnoj zemlji kao zmija, na žegi se pržiti, na mrazu drhturiti, glodati kost, koju drugi bacaju? Ja hoću sjediti kod tople peći, hoću vina piti, bijela kruha jesti, ženu ljubiti kao i drugi, ja hoću da budem čovjek, da, čovjekom hoću biti.
Luka podignu glavu visoko, po njegovom licu letnu živa rumen, a oči mu sijevahu divljim žarom, kao da se želi porvati sa cijelim svijetom. Pisar gledaše plaho toga čovjeka, jer ga nije razumjeti mogao. Luka nastavi brzo, spustiv glavu na prsa.
- Da znaš. Sto forinti možeš zaslužiti. Pomagati me moraš. Neću da budem prosjak. Svući ću ove krpe, baciti torbu i štap. Za koga da prosjačim? Za sebe? Meni ne treba. Koga imam na svijetu? Da mi po smrti zagrabe novce? Ne, ne, ne. Kupit ću kuću, uzet ću ženu, nosit ću bijelu košulju kao i drugi ljudi, kao pošteni ljudi. Dosta me se je bijeda nadavila. Kako rekoh, dobit ćeš sto forinti, nije to šala, ako mi priskrbiš ženu - onu koju si ja želim, jer da znaš - šapnu prosjak tajanstveno prignuvši se k pisaru - ja si ju nađoh, da, da.
- Gdje?
- Ovdje u selu.
- Koju?
- Maru - istisnu Luka.
- Ma-a-ru? - zapanji se pisar - čuješ, Luka, to je vraški posao. To će teško biti?
- Mora biti.
- Ali...
- Ali sto forinti.
- Misliš li da ih neću? Nisam lud. Oho! - nasmija se pisar dodirnuv se kažiprstom čela. - Sad znam zašto sam bio u gruntovnici. Ti si pitao za Martinove dugove.
- Da.
- Ti si ih kupiti htio?
- Da.
- I zavući se u Martinovu kuću?
- Da.
- Zavući se k Mari?
- Da, da, da.
- Al' od toga neće ništa biti.
- Ništa, ništa! K vragu! - razjari se prosjak.
- Čuješ, Luka - reče Mikica - zar to mora baš Mara biti, ne bi li i koja druga za te dobra bila? Ta ima ih dosta. Drugdje bi se lakše pokucati moglo, jer su žene lakome na novac kao pčele na med.
- Samo Mara. Nikoja druga.
- Hm! Ja ne znam kako bi se čovjek do te jabuke popeti mogao. Vragometno visoko na grani stoji. Snubili su je i drugi, dobro stojeći ljudi, da, već dva puta mogla se je udati u drugo selo, a to za Jelenjanku nije šala, al' je svima okrenula leđa. Ne znam zašto, al' tako je. Pak stari Martin k tomu. To ti je glava ko kamen i diči se svojom kućom, taj ti gleda i na finijeg kao sveti Martin na prosjaka, pa sad mu dođi ti, ja kriv ako psa ne nahuška na te.
- Je l' skup?
- Eh, baš nije skup, al' se drži reda. Ti znaš kakvi su naši Jelenjani. Njihova je riječ: Kud sto, tud i to! Svakoga možeš kupiti, al' Martina nećeš. Martin je dobar gospodar. Daj okani se Mare.
- Neću, ne mogu.
- Al' kako je to za ime Boga došlo?
- Kako? Došlo je na mene, na moje oči, na moje uši, na moju pamet, pa sad neće iz te lude glave. Šta je znam kako je bilo. Zatuci me tu na mjestu, i opet ću reći: Mara i nikoja. Jer bi baš ona spretna., prikladna bila. Nije meni za novac. Nek si ga stari zakopa u svoju škrinju, neka ga baci u Savu. Meni ne treba ništa, samo kćer nek mi da.
- Hm! Tebi dakle nema lijeka, kako vidim. Ti si to lijepo zamislio bio, ali ravnim, glatkim putem neće ići, jer - jer - no, jer si prosjak, komu se ne zna ni za oca ni za mater. Onako nekako po tvojem moglo bi ići - al' stranputice, pak to ne ide brzo. Prepusti to meni, valjda znaš da imam dobar nos. Možebit se štogod dogodi, jer je zlo brže od dobra, i nisu čovjeku svi dani u koledaru crveni. Strpi se. Da vidimo neće li i taj oholi Martin doći na Lukin rovaš, onda ćemo lakše s njime govoriti. Samo se strpi.
- Dobro. Ti skupi svoju pamet. Smisli štogod poštena da iziđe na moju volju. Ja ti opet velim, sto forinti gotovih, ni krajcara manje, al' možebit više. Pamti, ja hoću poštenim čovjekom postati.
- Eh, kad te je baš volja.
- Jesi li javio u Buni da će konji doći?
- Da, već su i daleko za Lekenikom.
- Dobro. Idem. Imam posla u gradu, znaš radi onoga. Opet će biti novaca kao blata. Veseli se, Mikice. No jesi li već koju dušu prekrstio?
- Eh, nego. Đuru, Petra i Šimuna, pa trojicu ili četvoricu zakapario sam napol. Kad vrijeme bude, svi će biti u mojoj torbi, al' moram ih čuvati. Seljaku nije vjerovati, danas kaže bijelo, sutra crno, a Bogu i vragu odgovara na svaku: Istina je!
- Daj, daj! Drž' se! Neće tvoja škoda biti. Jesi čuo! Po podne naći ćemo se u krčmi - ali sami. Ni Janka ne treba. Sve ćemo dugove popisati, pa ti ih daj na sud.
- Sad?
- Sad, sad.
- To bi bilo ludo.
- Zašto?
- Pričekaj dok ne izaberemo gospodu - poslije možeš. Dok koji dužnik ne zna da ćeš ga tužiti, bolje ti je u strahu i vjerno te sluša. Ako je došlo do pravde, svi će krivo raditi.
- Eh, eh, vidi ga! - nasmjehnu se Luka dižući se - kanda moja božja pamet na to mislila nije. Znam ja, što treba. Tužiti ih treba pa im se groziti da ćeš im poslati bubanj, onda su istom u pravom strahu. Tajiti ne mogu, imam njihov križ. Pusti ti mene, nije mi vrana ispila mozak. Idi samo na svoj posao, Mikice, ja ću sada na svoj. Zbogom!
- Zbogom, Luka!
Prosjak krenu prema gradu, a Mikica koracaše polagano k selu. Pisar poče razmišljati o svemu što mu je prosjak rekao te zavrti smiješeći se glavom. Njemu se je sve to u prvi mah toli ludo činilo. Luka da spava u mekoj postelji, da nosi cijele haljine, da ima kuću i ženu, onaj isti Luka, koji je dosele čamio u blatu! "Ta što bih ja biti morao, šapnu si, ja, toli pametna glava, kad ovakav traljavac postane čitavim čovjekom!" Al' Luka ima novaca, a Mikica ih nema. To ga je peklo, zašto da on nema Lukinih obligacija. Štoviše! Luka je najbolja njegova mušterija, gotovo sam hrani pisara. Sad neka bude pravi seljak, neka se da na kukuruz i pšenicu, mjesto na obligacije. Ta onda Mikica neće imati posla, bit će mu gore. Da je do tih novaca doći. Al' obligacije ne pomažu. Strpjeti se valja, paziti treba, Luka je mudar.