Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Sedeslav

19. Sedeslav

Tko je u dalmatinskoj Hrvatskoj vladao g. 876.-878., toga nam ne kazuju povjesni izvori. Sigurno je samo to, da je vladao jedan od sinova Domagojevih. Ako je gore spomenuti Inoslav bio naj­stariji sin Domagojev, onda je on i naslijedio oca svoga. Iza smrti Do­magojeve izmirio se mletački dužd Urso s Hrvatima. Ipak je vodio voj­sku na Neretvane.

No sada je već i bizantinski car Vazilije I. počeo izvoditi misao, kako će balkanske Slavene strpati pod svoje gospodstvo. Protiv sinova Do­magojevih upotrijebi Vazilije u Hrvatskoj Sedeslava (Zdeslava), sina bana Trpimira. Sedeslav podije u Carigrad, gdje ga je car Vazilije bez dvojbe rado primio. Pomoću bizantinskoga carstva, - kojemu se u to doba već pokloniše i susjedni Srbi, - dodje Sedeslav g. 878. do vlade u Hrvatskoj. Istodobno budu prognani sinovi Domagojevi.

Naravno da je Sedeslav priznao vrhovnu vlast cara bizantinskoga, zaštitnika svoga. A lukavi je car Vazilije znao novoga bana još jače k sebi pritegnuti. Kako nam naime Vazilijev unuk - car Konstantin Porfirogenet - pripovijeda, odredio je car Vazilije, da gradovi bizantinske Dalmacije odsada banu hrvatskomu plaćaju ono, što su dotada davali carskome namjesniku u Zadru. Ovi će gradovi carskomu “pretoru pri­nositi samo nešto malo, da naime rimskim carevima i pretoru njihovu iskažu dužno štovanje i pokornost”. “Od onoga dakle vremena plaćaju” banu Sedeslavu i nasljednicima njegovim godišnji danak “ovi gradovi: Split 200 dukata, Trogir 100 dukata, Zadar 110, Osor 100, Rab 100 i Krk 100 tako, da je u svemu 710 dukata, izuzevši vino i druge različite stvari, koje davaju povrh odred jene svote dukata”. Što se tiče Dubrovnika, pri­povijeda car Konstantin Porfirogenet ovo: “Pošto Dubrovnik leži u sre­dini izmedju ovih dviju krajeva: izmedju Zahumlja i Travunje, - te gra-djani dubrovački imadu vinograde svoje u obim ovim krajevima, - pri­nose (Dubrovčani) 36 dukata vladaru Zahumljana, isto toliko pak vla­daru Travunjana”.

Medjutim je u Carigradu umro patrijarka Ignacije. Njegovu je čast podijelio car Vazilije (g. 878.) opet Fociju. Radi toga zavadio se car s papom Ivanom VIII., te se ponovio crkveni raskol. Pošto ban Sedeslav priznaje vrhovnu vlast cara bizantinskoga, morade u tome raskolu slu­šati patrijarku Focija. Da on više ne stoji u sinovskoj pokornosti prema papi, razabire se takodjer iz pisma, što ga je papa Ivan VIII. god. 879. pisao banu Sedeslavu. U tome pismu poziva papa bana hrvatskoga, neka. iz ljubavi prema svetim apostolima Petru i Pavlu, zaštitnicima hrvat­skim, dozvoli preko Hrvatske prolaz papinome poslaniku, koji putuje u Bugarsku. - Nije ipak narod hrvatski rado slijedio bana i biskupe svoje. Hrvati su naime vjeru kršćansku primili iz Rima, te ne će imati nikakove sveze s patrijarkom carigradskim. Možda je već prolaz spomenutog papinskog poslanika bio dostatan, da u Hrvatskoj god. 879. bukne usta­nak proti banu Sedeslavu. Na čelo buntovnika stupa Branimir, koji je valjda bio jedan od protjeranih sinova Domagojevih. Sedeslav nije imao snage, da svlada ustanak. Prije pak, nego li mu je mogla doći pomoć iz Carigrada, - pogibe Sedeslav od ubojničke ruke.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Domagoj		Branimir