Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Branimir

20. Branimir

Čim je Branimir (na proljeće god. 879.) postao banom dalmatinske Hrvatske, odmah prekida svaku svezu sa Carigradom. U to se vrijeme u Hrvatskoj nalazio neki svećenik Ivan (iz Mletaka), koji bi­jaše papin poslanik u Bugarskoj i u Velikoj Moravskoj. Po tome Ivanu pošalje ban Branimir u Rim pismo, kojim papi javlja, da se zajedno s na­rodom hrvatskim opet vraća u krilo crkve katoličke. - Istodobno na­ravno prestaje Branimir biti vazalom carstva bizantinskoga. Car Vazi­lije niti ne kuša, da obnovi vrhovnu svoju vlast nad dalmatinskom Hr­vatskom, premda je u Carigradu vladao sve do g. 886. Po tomu naslu­ćujemo, da je Branimir za sobom imao moćne saveznike. Po svoj prilici bijaše Branimir u savezu s Mihajlom (Borisom), pokrštenim knezom bu­garskim, te sa Svatoplukom, vladarem Velike Moravske.

Kako sam priznaje, papa Ivan VIII. veoma se uzradovao, kad je pri­mio pismo Branimirovo. Kad je papa na dan uzašašća Gospodnjega (21. svibnja 879.) kod oltara sv. Petra u Rimu služio svečanu službu božju, zamoli od Boga blagoslov i sreću državi, banu i narodu hrvatskomu. Banu pak Branimiru šalje papa 7. lipnja 879. posebno pismo, u kojemu izrazuje svoju radost, što se u krilo rimske crkve vraća njegov “dragi sin Branimir”. Papa šalje Branimiru blagoslov svetih apostola Petra i Pavla, koji ga neka brane “od vidljivih i nevidljivih neprijatelja”. - Istoga dana (7. lipnja 879.) upravlja papa, takodjer poslanicu “svima ča­snim svećenicima i čitavomu narodu” hrvatskomu. Papa ih pod okrilje svoje “prima raširenim rukama i očinskom ljubavlju”. Podjedno im obećaje vječnu sklonost, ako “ovu namjeru i zavjet svoj iskreno uzdrže do kraja”.

U prvi čas nije nitko znao, kako će se ponijeti biskupi i gradovi bi­zantinske Dalmacije. Papa ih posebnim pismom (10. lipnja 879.) pozove, neka se i oni vrate Rimu, uz koji pristajahu takodjer predji njihovi. Oda­zovu li se pozivu njegovu, obećaje im papa zaštitu svoju; ne poslušaju li ga, tad ih čeka izopćenje iz crkve katoličke. Ipak nije djelovalo pismo papino. Latinsko naime žiteljstvo u Dalmaciji ostade i nadalje pod vlašću bizantinskom; biskupi pak dalmatinski priznavahu i kasnije izopćenoga patrijarku Focija vrhovnom crkvenom glavom svojom.

Tako bi narod hrvatski ostao bez biskupa svoga, da nije (nekako u doba ustanka protiv Sedeslava) za biskupa u Ninu bio izabran djakon Teodozije, odlučan pristaša rimske crkve. Papa Ivan VIII. bodri (u svome pismu od 17. lipnja 879.) izabranoga biskupa Teodozija, neka ustraje u vjernosti prema stolici papinskoj. Uz to ga opominje, neka posvetu za biskupa ne primi ni od koga drugoga, nego od samoga pape. - Teodo­zije doista posluša papu te ode u Rim, gdje bude posvećen za biskupa ninskoga. Sada je papa imao prigode, da od biskupa Teodozija doznade, kako ga Hrvati štuju i ljube. Za ovu se ljubav papa Ivan VIII. zahvaljuje u pismu, što ga je god. 880. upravio “preuzvišenome gospodinu Brani­miru, slavnomu banu i ljubljenomu sinu svomu, zatim svima pobožnim svećenicima i štovanim županima, te čitavome narodu” hrvatskom.

Istodobno s Teodozijem boravio je u Rimu takodjer sv. Metod, apo­stol slavenski. Metod izradi, da je sada i papa Ivan VIII. posvema odo­brio slavensku liturgiju. Papa je naime u lipnju godine 880. moravskomu knezu Svatopluku pisao ovako: “Mi posve odobravamo slavenska slova, što ih je nekada sastavio filozof Konstantni (sv. Ćiril), te zapovijedamo, da se djela Hrista, Gospodina našega, propovijedaju i na slavenskome jeziku; jer Onaj, koji je stvorio jezike: židovski, grčki i latinski, stvorio je takodjer sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu”. Valjda je nato biskup Teodozije zamolio papu, neka dozvoli, da se i u Hrvatskoj služba božja služi slavenskim, a ne samo latinskim jezikom. Papa nije mogao Hrva­tima ovu molbu odbiti, jer je znao da i grčko-istočna crkva pojedinim narodima dijeli takve privilegije. Možda je i ova.dozvola papina bila raz­logom, što je sada čitav narod hrvatski jednodušno prionuo uz biskupa Teodozija. Latinskim biskupima ostade jedino duhovna pastva u bizan­tinskoj Dalmaciji. - Iza smrti sv. Metoda (g. 885.) počne moravski knez Svatopluk progoniti slavenske svećenike. Veli se, da je sada do 200 uče­nika Metodovih iz Moravske pobjeglo u južne države slavenske. Mnogi od njih dospješe u dalmatinsku Hrvatsku, gdje su bez dvojbe bili srdačno primljeni. Metodovi učenici doniješe u Hrvatsku i svete knjige slavenske. Time je omogućeno, da se po Hrvatskoj udomi slavensko bogoslužje.

Poput bana Domagoja podje i ban Branimir hodočastiti u Rim. Na tome putu pratila ga je njegova žena Maruša, kako razabiremo iz zapisaka nekoga talijanskoga samostana, u koji se hodočasnici navratiše. Da je Branimir bio pobožan, svjedoči i to, što je god. 888. u današnjem gornjem Muću sagradio crkvu na čast blažene djevice Marije."

Branimir je na moru vodio ratove s Mlečanima, koji su davni nepri­jatelji hrvatski, a drže sa carstvom bizantinskim. Mletački dužd Petar Kandijan I. pošalje god. 887. svoju vojsku na Neretvane, koji su u Hrvat­skoj vazda predstavljali glavnu pomorsku silu. Kad se ova vojska mle­tačka vratila bez uspjeha, odluči Petar, da će osobno poći u rat na Hr­vate. I doista u kolovozu god. 887. uze dužd Petar 12 ratnih ladja mle­tačkih, te ih povede u Dalmaciju. Hrvati ga 18. rujna dočekaju kod da­našnje Makarske. Ovdje podje duždu za rukom, te je neprijatelje svoje za prvog okršaja natjerao u bijeg. Mlečani se hvale, da su u tome okr­šaju uništili 5 neretvanskih ladja i ubili mnogo neprijatelja. No za drugog okršaja navale Hrvati svom silom, te razbiju brodovlje mletačko. Medju ostalima pogibe u tome okršaju i sam dužd Petar. Sada Mlečani zamole mir. Ban Branimir pristade na to, ali pod uvjetom, da Mlečani plaćaju godišnji danak za slobodnu plovidbu uz obalu hrvatsku. Mlečani su taj danak plaćali preko 100 godina.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Sedeslav		Mutimir i Braslav