Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1491.—1495.

60. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1491.—1495.

Turci su nastojali, da se okoriste borbom izmedju Vladislava i Maksimilijana. Zato je Škajin paša u rujnu g. 1491. sa 10.000 Turaka provalio iz Bosne u Hrvatsku. Pustošeći sve do Zagreba, krenu Turci u Kranjsku. Tu su robili oko Novog Mjesta, Kostanjevice i Krškoga. Na Miholje se utaboriše kod Metlike. Turci su namje­ravali provaliti još i dalje, ali im smetahu nabujale rijeke. Zato se početkom listopada počnu vraćati u Bosnu. Sa sobom su vodili velik plijen, osobito mnogo zarobljenih ljudi. No Hrvati ih dočekaju kod Vrpila blizu Udbine. U boju se odlikovahu frankopanski knezovi: Ivan Cetinski i Mihovil Slunjski. Turci bijahu posve razbijeni; 1500 ih pogibe, a isto toliko bude pohvatano. Hrvati su oslobodili 18.000 zarobljenih kršćana.1

Slijedeće god. 1492. provalio je Ali paša iz Bosne preko Hrvatske u Kranjsku. Ovdje su Turci od Metlike do Ljubljane počinili grozna na­silja, te onda preko Trbiža provalili u Korušku. Turke je kod Celovca potukla vojska kralja Maksimilijana, kojoj se pridružiše koruška vlastela. Sam Ali paša pogibe u krvavoj bici, u kojoj pade 7000 kršćana i 10.000 Turaka. Istodobno harala je druga turska vojska u južnoj Štajerskoj; i ovi Turci budu poraženi na povratku kroz Hrvatsku.2 Ni u tako ozbiljno doba nije Hrvatska bila bez domaćih smutnja. God. 1492. planula je naime ljuta borba izmedju dvojice Frankopana: Ivanai Bernardina. Herceg Ivan Korvin htjede riješiti njihovu pravdu; ali Frankopani izjave, da ne priznavaju hercegova suda, jer da nasljednim grofovima po zakonu od god. 1486. može suditi samo kralj. Nato ogorčeni Ivan Korvin položi čast „hercega", a kralj dade Hrvatima dva bana: Ivana Bota i Mirka Dereri­či na. Frankopani se na proljeće god. 1593. izmire, pa složno udare na grad Senj, koji je nekada (do god. 1469.) pripadao njihovu rodu. Banovi prisile Frankopane, da napuste opsadu Senja, pa da uzmaknu u svoj grad Brinje. Ovdje su Bot i Derenčin opsjedali knezove Frankopane sve dotle, dok nije tane iz topa ubilo bana Ivana Bota. Kada se doznalo, da su Turci provalili u Hrvatsku, pomiri se ban Derenčin s Frankopanima, da uzmognu složno braniti domovinu.3

U kolovozu g. 1493. dodje bosanski paša Jakub (Hadum) s 8000 ko­njanika pred Jajce. Toga grada nije mogao zauzeti; ali zato prijedje preko Une i Kupe u Kranjsku; njegove čete porobe takodjer Štajersku oko Celja i Ptuja. Kada se .s velikim plijenom vraćao, htjede Jakub paša osvojiti znameniti grad Modruše, koji je pripadao Bernardinu Frankopanu. Turci doduše prodru u predgradja, gdje spale crkve i samostane; ali tvrdje nijesu mogli zauzeti. Modruški biskup Kristofor s nekim kanonicima pre­selio se u Novi Vinodolski. Tako je „leta 1493. bio rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe", kako piše savremeni pisac.4 Medjutim je hrvatski ban Mirko Derenčin skupio mnoge velikaše i plemiće na Krbavsko me polju. Do 15.000 Hrvata pričeka Turke ispod grada Udbine. Jakub paša uvidi, da će ga stići poraz; zato se posluži ratnom lukavštinom. Hrvati zadju u pripravljenu im zasjedu, te budu 11. rujna 1493. hametom potučeni. U bici pogibe do 10.000 Hrvata; medju ovima takodjer Ivan Frankopan Cetinski, te 70 svećenika i redovnika. Uz to je 1500 Hrvata bilo zarobljeno. U ropstvo tursko padoše: hrvatski ban De­renčin, jajački ban Juraj Vlatković, krbavski knez Karlo Gušić i knez Nikola Frankopan.5 Turci su sa zarobljenicima postupali nemilosrdno. Ban De­renčin morade biti prisutan, kad su Turci njegvomu sinu odrubili glavu; ovu su glavu Turci stavljali na stol, kadgod bi banu donijeli objed ili večeru.6 — Nikada nije Hrvate zadesio teži poraz, nego li ih stiže god. 1493. na Krbavskome polju. Tu izgibe većina plemstva hrvatskoga; to je „prvo rasulo kraljevstva hrvatskoga".7 Iz južne Hrvatske počne se bijedni narod seliti u tadašnju Slavoniju. Jakub paša pozove preostale velikaše i plemiće hrvatske, neka se do sredine god. 1494. pokore sul­tanu turskomu, ako hoće izbjeći sigurnoj propasti. Hrvatski staleži za­mole pomoć od kralja Vladislava. Pošto im nemoćni kralj nije mogao pomoći, obrate se Hrvati na cara Maksimilijana, koji je 19. kolovoza 1493. naslijedio svoga oca Fridrika III. na prijestolju njemačkom. „Od kršćanstva ostavljeni knezovi, plemići i neplemići u Hrvatskoj" poručuju Maksimilijanu: Izlažući svoj život i blago svoje, opiremo se strašnomu neprijatelju već preko 70 godina. Poput kakve tvrdjave branimo po mo­gućnosti životom svojim kršćanske države. Da mi Turčinu dopuštamo, on bi danomice udarao na ostalo kršćanstvo .... Naši su gradovi i kuće uslijed ratova turskih djelomice prazni, podložnici i kmetovi odvedeni, a imanja oteta, porobljena i popaljena. Ne dobijemo li dakle- pomoći, ne ćemo se dulje moći braniti od Turaka. Padne li pak Hrvatska, lako će Turci iz nje napadati sve kršćanske zemlje. — Car Maksimilijan upravi 20. listopada 1493. iz Radgone pismo „prelatima, barunima, velmožama i stanovnicima kraljevine Hrvatske". Car im javlja, da je svojim kapetanima Ivanu Kanižaju i Sigmundu Welspergu naložio, neka se sa svojim četama pridruže Hrvatima, čim ih pozovu staleži hrvatski. To je Maksimilijan učinio zato, što „ugarski kralj Vladislav ne može sada poslati dovoljnih četa, koje bi se oprle Turcima".8 Novim „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" imenuje kralj Vladislav 22. studenoga 1493. Ladislava Kan i ža ja, koji bijaše brat kapetanu Maksimilijanovu. Čim je novi ban preuzeo svoju čast, odmah je morao potpisati povelju, da priznaje nasljedstvo cara Maksimilijana i njegovih potomaka na temelju mira požunskoga.9

Turci su mjeseca kolovoza god. 1494. kod Mitrovice prešli Savu, te pustošili Slavoniju. Iz požeške županije, Zagorja i okolice samoborske odvedoše Turci do 7000 zarobljenih ljudi. Koncem rujna g. 1494. prijedje preko Une bosanski paša Jakub sa 20 tisuća Turaka. Ostavljeni bez ikakve pomoći, pokore se Turcima neki velikaši i plemići hrvatski. Paša je dva­put uzalud pozivao Bernardina Frankopana, neka se i on pogodi sa sul­tanom. Da ne gubi vremena, provali Jakub paša preko Hrvatske na sjever do Save, a zatim preko Kostanjevice u Kranjsku, pa odavle u južnu Šta­jersku. Nigdje mu se nije nitko opirao, te su Turci bez zapreke robili i palili.10

Vladislav II. bijaše tako slab vladar, da su ga neki velikaši upravo prezirali. Tako n. pr. herceg Lovro Iločki, sin nekadašnjega bosan­skoga kralja Nikole Iločkoga, nije baš nimalo mario za kralja; on je da­pače Vladislava nazivao „volom", a ne kraljem. Imajući ogromna imanja u Hrvatskoj izmedju Save i Drave, ponašao se Lovro Iločki kao neod­visan vladar. Poput njega nijesu dolazili pred kralja takodjer brojni Lovrini prijatelji, naročito vranski prior Bartol Berislavić, pa Ivan Hlapčić (pro­zvan Kišhorvat) i Lovro Banić (Banfi). Ovi su poput hercega Lovre nastojali, da oslabe kraljevsku moć. Znao je Lovro Iločki, da kralja ne trpi ni palatin Stjepan Zapolja, koji je već sada mislio na to, da kojemu od svojih sinova (Ivanu ili Jurju) utre put do prijestolja. Lovro Iločki prezirao je takodjer i one velikaše i biskupe, koji bijahu odani kralju Vladislavu. Medju ove spadahu: kaločki nadbiskup Petar Varda, pečuvski biskup Sigismund Ernušt i zagrebački biskup Osvald Tuz, osobito pak gjurski biskup Tomo Bakač Erdedi, koji bijaše kraljev kancelar. Kralju bijahu vjerni takodjer Lovrini susjedi: valpovački vlastelin Petar Gereb i virovi­tički vlastelin Nikola Banić, te slavonski velikaš Bartol Dragić, koji je god. 1493. naslijedio erdeljskoga vojvodu Stjepana Batora.11

Siloviti Lovro Iločki nije kraljeve pristaše puštao na miru; osobito su njegovo nasilje osjetili nadbiskup Varda i biskup Ernušt. Lovrini nepri­jatelji počnu kralju Vladislavu govoriti, da Lovro Iločki šuruje s Turcima, koji da su s njegovom pobudom god. 1494. provalili u Slavoniju. Oni velikaši, koji pristajahu uz kralja, dozvoliše mu 25. svibnja 1494. u Koši-cama, da za rat na Turke pobere „izvanrednu daću" (1 forint od svakoga ognjišta), premda je to bilo protiv ustanova krunidbene zavjernice. Iz Hrvatske nije ipak kralj dobio puno novaca, jer se južno od Save i Kupe nije ništa pobiralo, pošto su ovu zemlju Turci gotovo uništili, dočim se u sjevernoj Hrvatskoj pobirala samo polovica „izvanredne daće", kako to odredjuje 2. članak od god. 1492. o povlasticama kraljevine Slavonije. Nije se ubralo ni toliko, jer upravo najbogatiji velikaši ne htjedoše ništa platiti ili su dobili posebnu povlasticu, kojom ih kralj oprašta od plaćanja izvanredne daće. Medju ostalima nijesu ništa platili Petar Gereb, Nikola Banić, Lovro Iločki, Bartol Dragić, Ivan Hlapčić, Bartol Berislavić, te svi bi­skupi.12 Ipakje kralj Vladislav sabrao znatnu svotu novaca, skojom bi mogao nešto učiniti za obranu hrvatskih zemalja od Turaka. Mislilo se, da će on doista povesti vojnu na Turke, jer je koncem listopada 1494. došao u Petrovaradin. No mjesto na Turke pošalje kralj vojsku svoju pod vod­stvom Bartola Dragića na Lovru Iločkoga. Kralj naime dodje 17. stude­noga iz Petrovaradina u Bač, da prati opsadu grada Iloka, koju je ruko­vodio Bartol Dragić. Uzalud je palatin Stjepan Zapolja tražio, neka kralj pozove Lovru Iločkoga na sud, a ne da udara na glavni grad njegov. Uzalud je do kralja osobno došla udovica kralja Nikole Iločkoga, da izmoli milost za svoga sina Lovru. Kralj nastavi opsadu Iloka, koji se napokon 21. prosinca 1494. morao predati. S velikom pratnjom udje pobjedonosni kralj u Ilok, gdje nadje bogat plijen (3000 vedara vina, 300 skupocjenih haljina, te mnogo zlatnih i srebrnih posuda).

Početkom god. 1495. preseli se kralj sa cijelim svojim dvorom iz Iloka u Valpovo. Tu ostade 4 tjedna kao gost Petra Gereba, koji je netom bio imenovan vrhovnim sucem (judex curiae regiae) mjesto junačkoga Pavla Kinižija, koji je umro 29. studenoga 1494. Za to vrijeme osvajala je kraljeva vojska gradove Lovre Iločkoga. Naslovni srpski despot Gjorgje Branković zauze Mitrovicu, vojvoda Mezerički grad Sotin kod Vuko­vara, a sam Petar Gereb gradove Gorjan i Cernu. Iz Valpova dodje kralj 1. veljače 1495. u Viroviticu, gdje je mjesec dana ostao gostom Nikole Banica, dočim je njegova vojska nastavila rat na Lovru Iločkoga. Tako je Petar Gereb zauzeo Bukovicu i Drenovac, a Bartol Dragić grad Kapošvar u južnoj Ugarskoj. Sam herceg Lovro Iločki nalazio se u zapadnoj Ugar­skoj, gdje je imao grad Giissing. Protiv njega pošalje kralj temeškoga kapetana Josipa Soma, dočim je Matej Toth dobio zadaću, da zauzme Lovrin kaštel Grbonog (danas Kloštar kod Pitomače). Uzalud je palatin Zapolja ponovno pokušao, da kralja Vladislava primiri. Pred kralja dodje takodjer neki službenik Lovre Iločkoga, da izmoli milost za hercega Lovru; ali kralj mu ujedljivo odgovori: „Reci ti svome gospodaru, da je volu, komu se rugao, jedan rog izrastao; dapače je već iznikao i drugi rog, koji dnevice raste. Zato se nadam, da ću na svoje neprijatelje naskoro sa dva roga navaliti, te ih nemilo izmrcvariti."14

Boraveći u Virovitici, održao je kralj Vladislav ondje hrvatski sabor. Tom prigodom odlučiše hrvatski staleži, da će urediti 10.000 domaćih konjanika kao neku vrst „domobranstva"; njihovo će uzdržavanje godi­mice stajati 40.000 dukata, ali zato će odsada Hrvatska biti sigurna od provala turskih. Po želji hrvatskih staleža imenovao je kralj „banom Dal­macije, Hrvatske i Slavonije" bivšega hercega Ivana Korvina;15 dotadašnji ban Ladislav Kanižaj spominje se posljednji put 1. ožujka 1495.

Iz Virovitice zaputi se kralj početkom ožujka 1495. u Pečuh k bi­skupu Sigismundu Ernuštu, koji bijaše vrhovni kraljev blagajnik. Istodobno opsjedala je kraljeva vojska Orahovicu, nepredobitan grad Lovre Iloč­koga. Medjutim se za Lovru i njegove drugove zauzeo car Maksimilijan. Lovro nadje zagovornika i medju ugarskim velikašima, koji se bojahu, da ne bi kralj jednom isto tako i njih šatro. Kada se već kralj nešto utnekšao, dodje u Pečuh i sam Lovro Iločki. Pošto je Lovro svu krivnju bacio na vranskoga priora Berislavića, steče oproštenje od dobroćudnoga kralja.16

Kralj Vladislav uvidio je, da Turcima ne može odolijevati; zato sklopi s njima 27. ožujka 1495. u Pečuhu primirje na 3 godine. Sada tek pustiše Turci na slobodu nesretne sužnje, koje su god. 1493. zarobili u bici na Krbavskome polju.17

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kako je Vladislav II. postao kraljem Hrvatske i Ugarske		Banovanje Ivana Korvina