Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Vladislav II. postao kraljem Hrvatske i Ugarske

59. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Vladislav II. postao kraljem Hrvatske i Ugarske

Matija Korvin nije ostavio zakonitog potomka. Imao je ipak sina Ivana, koga mu je god. 1473. rodila ljubovca Marija, lijepa kćerka načelnika Krebsa u Vratislavi. Ivan bijaše posve sličan ocu svomu. Zato mu Matija namijeni krunu sv. Stjepana. Kralj dade nezakonitoga sina svoga pomno odgojiti. On bi dječaka vazda vodio sa sobom, da ljudi u Ivanu vide prijestolonasljednika. Već g. 1479. nosi Ivan naslov: „herceg liptovski i grof hunjadski". Kad bi izumrla koja velikaška porodica, Matija bi njezina imanja podijelio Ivanu. Tako je Ivan Korvin — medju ostalima — ba­štinio takodjer imanja izumrlih knezova Gorjanskih, Morovića i Marcalja u Slavoniji. Kada su god. 1488. bunu digli zagorski knezovi Juraj i Vilim, sinovi bana Vitovca, kralj im otme Varaždin, Krapinu, Grebengrad, Tra-košćan i druge gradove, pa ih god. 1490. dade Ivanu Korvinu.1 Matija se pobrinuo, da nezakonitome sinu svome nadje odličnu vjerenicu. On ga naime 25. studenoga 1487. zaruči sa Blankom, sestrom milanskoga voj­vode Ivana Galeazza.2 Kralj bi više puta Ivanu povjerio, da ga zastupa kod dvorskih objeda, kod primanja stranih poslanika i kod raznih sveča­nosti. On mu početkom g. 1490. predade na čuvanje Višegrad s krunom sv. Stjepana, zatim svoj dvor u Budimu s kraljevskom riznicom, dapače i znamenitu knjižnicu svoju.

Kad je dakle umro kralj Matija, narod je u Ivanu Korvinu gledao nasljednika njegova. Matiji su mnogi velikaši i kapetani obećali, dapače i prisegli, da će poslije smrti njegove raditi za mladoga Ivana. Zato je Ivan mirno čekao izborni sabor, koji će ga sigurno isklicati kraljem ugar-sko-hrvatskim. Polako su velikaši i plemići dolazili na Rakoško polje kod Pešte, da biraju novoga kralja. Početkom lipnja 1490. stigoše onamo zastup­nici kraljevstva hrvatskoga, na čelu im knez Mihajlo Blagajski.8 Vojvoda Lovro Iločki, sin Nikole Iločkoga, dodje tekar 13. lipnja. S njime su medju ostalima došli: knez Bernandin Frankopan i vranski prior Bartol Berislavić. Pošto je svaki velikaš doveo svoj banderij, sabralo se na Rakoškome polju do 15.000 konjanika.4

Hrvati su gotovo svi pristajali uz Ivana Korvina. Uz njega bijaše takodjer kaločki nadbiskup Varda, pečuvski biskup Ernušt, neki velikaši (Sekelji, Kanižaji i Seči), te većina nižega plemstva. No proti Ivana ustanu 3 protukandidata. Njemački je kralj Maksimilijan svoje pravo temeljio na ugovoru, što ga je njegov otac Fridrik III. g. 1463. sklopio s Matijom Korvinom. Već 19. travnja 1490. piše kralj Maksimilijan iz Innsbrucka dr­žavnim staležima, da prijestolje u Hrvatskoj i Ugarskoj pripada njemu.5 Češki kralj Vladislav stade opet dokazivati, da Ugarska i Hrvatska pri­padaju njemu. On je naime po svomu ocu Kazimiru sinovac Vladislava Varnenčika, a po majci Elizabeti (rodjenoj sestri Ladislava Posmrtnoga) unuk Albrehta Austrijskog i praunuk Sigismundov. Na istom je osnovu iznio svoje pravo poljski princ Ivan Alb erto, mladji brat češkoga kralja Vladislava. Svaki je kandidat tražio i našao pristaša. Sebični su velikaši na­stojali, da ovom prilikom izbiju što više koristi za sebe. Mnogi ne htjedoše ni čuti, da bi kraljem bio izabran Ivan Korvin. Time bi se naime ustalilo nasljedstvo na prijestolju, prestalo bi pravo izbora, te velikaši ne bi od novoga kralja mogli iznuditi razne obveze i povlastice. Velikaši bijahu veseli, što se oslobodiše pritiska, pod koji ih je stavio silni kralj Matija. Zato su sada nastojali, da na prijestolje postave čovjeka, koga bi lišili sve kraljevske moći. Oni se odluče za češkoga kralja Vladislava. Za njega se izjavio Stjepan Zapolja, vrhovni kapetan Beča i Dolnje Austrije. Za 100.000 dukata prisegne Vladislavu vjernost „crna vojska" Matijina. Uz Vladislava pristade i Beatrica, udovica Matijina. Njoj naime obećaše, da će ju oženiti 34 godišnji Vladislav, te će ona i nadalje ostati kraljica.6

Tako bude Vladislav 15. srpnja izabran za kralja ugarsko-hrvatskoga. Velikaši nato sastave krunidbenu zavjernicu, koja je prava izborna kapi­tulacija. Njome se novi kralj odreče gotovo svake samostalnosti. On je dapače morao obećati, da će ukinuti novotarije, što ih je uveo Matija Korvin. Povrh toga veli kralj: „Ne ćemo zahtijevati namet ili daću od 1 forinte (po ognjištu), nego ćemo biti zadovoljni sa starim pravednim, redo­vitim i običajnim kraljevskim prihodima ... Mi ćemo većinom stanovati u Ugarskoj, da zgodnije i lakše uzmognemo doskočiti i pomoći potrebama kraljevstva . . . Imanja i vlastelinska prava ne ćemo podjelivati strancima, nego zaslužnim domaćim ljudima . . . Sadašnji se novci mogu promijeniti samo po savjetu prelata i baruna." Kralj će samo domaće ljude imenovati „za savjetnike, kancelare, blagajnike, posteljnike, stolnike, peharnike, ko-mornike" i za druge dvorske dostojanstvenike. Jednako će kralj samo do­maćim ljudima podjeljivati „crkvene časti, naročito pak nadbiskupije, bi­skupije, opatije, prepoštije i druge prelatureu. Napose pak držat će kralj sve saborske zaključke. Ovako sastavljenu krunidbenu zavjernicu potpisao je kralj Vladislav 31. srpnja 1490. u svome taboru kod Farkašhide. Poseban primjerak ove krunidbene zavjernice dao je kralj poslanicima kraljevstva hrvatskoga.7 Vladislavu ostade samo naslov kraljevski, jer je u istinu postao lutkom u rukama silnih velikaša. Bolje od njega prodje Ivan Korvin. On je naime još 17. lipnja s prelatima i velikašima sklopio ugovor, koji u glav­nom glasi ovako: Ako ne bi Ivan bio izabran kraljem ugarsko-hrvatskim, postat će kraljem Bosne. Osim toga bit će Ivan do smrti svoje „herceg Slavonije"; kao takav uživat će prihod od kunovine, te od tridesetnica u Zagrebu, Čakovcu i u drugim mjestima. Ivanu će se povjeriti i „banska čast kraljevine Dalmacije i Hrvatske" sa svima običnim i pravednim pri­hodima. Pošto će za uzdržavanje Jajca i drugih gradova u Bosni i Hrvat­skoj imati velikih troškova, mora mu kralj svake godine doznačiti 12.000 du­kata. Herceg smije po volji u hrvatskim zemljama namještati podbane i druge službenike, ali samo takove, koji će hrvatske zemlje i stanovnike „nepo­kolebivo uzdržati u njihovim starim slobodama i zakonima". Hercegu Ivanu Korvinu ostaju sva imanja i gradovi, što ih je dosada stekao, poimence u Hrvatskoj: Varaždin, Krapina, Vrbovec, Trakošćan, Vinica, Grebengrad, Lobor, Oštre, Medvedgrad, Lukavec, Rakovec, Senj, Lipovec, Steničnjak, Ripač, Otočac, Novi, Prozor, Starigrad, Obrovac, Počitelj, Krupa, Brinje, Bilaj, Vočin, Našice, Bijela stijena, Veliki Kalnik i dr., a isto tako i neki gradovi u Kranjskoj, Štajerskoj, Ugarskoj, Austriji i Moravskoj. I ovaj ugovor potvrdio je kralj Vladislav 31. srpnja 1490., kad je sa 15.000 vojnika ulazio u Ugarsku.8 Tako je Ivan Korvin postao „hercegom Slavo­nije", a ne kraljem ugarsko-hrvatskim.

Kad je Vladislav 9. kolovoza 1490. unišao u Budim, nalazio se već njegov brat Ivan Alberto s 8000 Poljaka blizu Rakoškoga polja. Istodobno je Maksimilijan tjerao ugarske posade iz gradova u Štajerskoj i Dolnjoj Austriji. Već 19. kolovoza udje Maksimilijan u Beč, te se onda i on stane spremati za provalu u Ugarsku. Bojeći se protivnika svojih, podje Vladi­slav 13. rujna s ovećom vojskom u Stolni Biograd. Ondje ga je 18. rujna zagrebački biskup Osvald Tuz ovjenčao krunom sv. Stjepana.9 — Vladislavu podje za rukom, te je Ivana Alberta potisnuo u sjeverne krajeve. No zato je Maksimilijan brzo napredovao u zapadnoj Ugarskoj. On dapače (17. studenoga) osvoji i Stolni Biograd. Maksimilijanu se pridruže neki ugar­ski velikaši i prelati. Uz njega pristade i gotovo sva Hrvatska. Naročito ga svojim kraljem priznaše: vojvoda Lovro Iločki, knez Mihajlo Blagajski, Ivan Frankopan Cetinski, Nikola Frankopan Tržački, vranski prior Bartol Berislavić, Ivan Hlapčić (prozvan „Kišhorvat"), Jakov i Nikola Sekelj, te svi potomci nekadašnjih banova Talovaca. U samom Zagrebu nastani se njemačka posada Maksimilijanova.10

Ipak nije uspio ni Maksimilijan. Nestade mu novaca za ratovanje, te nije mogao plaćati njemačke plaćenike. Naprotiv se kralj Vladislav 20. veljače 1491. u Košicama izmirio sa svojim bratom Ivanom Albertom, ustu­pivši mu neke oblasti u Šleskoj.11 Sada je kralj Vladislav mogao svom silom udariti na Maksimilijana. Najviše mu bijaše stalo do toga, da Hrvate odvrati od Maksimilijana. Iz Budima moli kralj 22. travnja 1491. hrvatske staleže, neka mu ostanu vjerni, pa će ih on braniti od vanjskih i domaćih neprijatelja, koji su njihovoj domovini zadali toliko nevolja.12 Kraljeva voj­ska osvoji 29. srpnja Stolni Biograd i zapadnu Ugarsku. Istodobno udari herceg Ivan Korvin zajedno sa banom Ladislavom od Egervara na Zagreb, da opsjeda Kaptol, u kome se nalazilo 600 Maksimilijanovih vojnika. Nje­mačka pomoćna vojska, koja je brojila 4000 ljudi, a vodili su ju Jakov Sekelj i Reinpreht Revhemburger, bude pred gradom razbijena, našto se u Kaptolu predade i posada Maksimilijanova. Izmedju Vladislava i Maksi­milijana dodje 7. studenoga 1491. posredovanjem grofa Stjepana Batora (erdeljskog vojvode i kr. suca) i Tome Bakača Erdeda (biskupa i kr. kan­celara) do mirauPožunu. Po tome ugovoru Vladislav će biti pravi kralj Ugarske i Hrvatske; ali kraljevski naslov ostaje i Maksimilijanu. Ako Vladislav ne bi ostavio muških potomaka, naslijedit će ga Maksimilijan, odnosno potomci njegovi. Ovaj ugovor mora potvrditi državni sabor ugar-sko-hrvatski. Na taj će ugovor morati prisizati svi crkveni i državni dosto­janstvenici u Ugarskoj i Hrvatskoj. Vladislav će Maksimilijanu u ime rat­nih troškova platiti 100.000 dukata. Uz to će Vladislav pomilovati dosa­dašnje pristaše Maksimilijanove.13

Kralj Vladislav pozove 30. studenoga 1491. državne staleže, neka 2. veljače 1492. dodju na sabor u Budim. Na taj sabor dodjoše mnogobrojni prelati, velikaši i plemići. Hrvati su na saboru činili posebnu skupinu, koju je vodio ban Ladislav od Egervara. Iza dugotrajnih borba izdade 70 ugar­skih i erdeljskih velikaša i plemića 7. ožujka 1492. ispravu, kojom prihva­ćaju požunski mir. Hrvatski su staleži valjda napose vijećali i odlučivali. Oni naime 7. ožujka 1492. prihvatiše požunski mir posebnom poveljom; ovu su potpisala i svojim pečatima providila 63 „baruna, velikaša i ple­mića kraljevina Hrvatske i Slavonije", medju ostalima: ban Ladislav od Egervara, knezovi Frankopani, (Bernardin, Ivan, Nikola i Mihovil), knezovi Blagajski (Stjepan i Mihajlo), grofovi Zrinski (Petar i Pavao), zatim knez Karlo Krbavski, Ivan Hening od Susjedgrada, herceg Balša od sv. Save, Baltazar Bacan, Petar i Nikola Bockaj, Tomaš Mogorić, Petar od Gudovca, Krsto Šubić od Perne, Juraj Kaštelanović, Juraj i Matej Gusić, Juraj Šubić, Gašpar Perušić, Gašpar Farkašić, Nikola Herković, ivan Keglević, Vladi­slav od Stubice, Ladislav Pekri, Ivan i Juraj od Orehovca, Pavao Petri-čević i dr. U toj povelji kažu Hrvati ovako: „Dogodi li se, da milostivi naš kralj i gospodar, prejasni gospodin Vladislav, umre bez zakonitih si­nova, ili da ostavi ovakove (zakonite sinove), ali da oni umru bez poto­maka, tada su gospoda crkveni dostojanstvenici, baruni, grofovi, velikaši, plemići, gradovi i drugi stanovnici kraljevine Ugarske, — čitavo ovo kraljevstvo, te ostale kraljevine i pokrajine, koje k tomu spadaju, — obvezani, da svojim zakonitim i nesumnjivim kraljem i gospodarem izaberu i pri-znadu prejasnoga gospodina Maksimilijana, kralja rimskoga, ugarskoga, dalmatinskoga, hrvatskoga i t. d., odnosno — ako ovaj ne bi živio — jednoga od njegovih sinova; ne budu li ni ovi živjeli, tada jednoga od njegovih zakonitih muških potomaka po izravnoj lozi."14 — Državni sabor bavio se i drugim poslovima. Staleži se bojahu, da Vladislav doista ne bi ostao bez potomaka. Zato mu sabor nije dozvolio, da se oženi sa Bea-tricom, udovicom Matije Korvina, jer da je ona nerotkinja.15 Vladislav morade nadalje potvrditi saborske odluke, kojima su umanjeni porezi i vojničke dužnosti prelata, velikaša i plemića.16 U saborski dekret bude napose uneseno 11 članaka hrvatskih staleža. Najvažniji je prvi članak. Njime kralj obećaje, da će „kraljevinu Slavoniju (t. j. čitavu Hrvatsku) uzdržati u njezinim sloboštinama i privilegijama, oprostima i običajima". Drugi članak glasi: „Ako Njegovo Veličanstvo sada ili u buduće stanov­nicima svoje kraljevine Ugarske ma s kojega razloga nametne kakvu daću, tada ima u svojoj kraljevini Slavoniji pobirati satno polovicu takve daće, i to prema njenom običaju, koji se vazda sve do sadašnjeg vremena obdržavao."17

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Hrvatska god. 1479.—1490.		Hrvatska god. 1491.—1495.