Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1479.—1490.

58. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1479.—1490.

Kralj se Frankopanima zamjerio god. 1469., kad im je oteo grad Senj. Od onda su Frankopani u življem saobraćaju s mletačkom republikom. Osobito se na kralja srde: knez Brinjski i knez Krčki. Da ih pokori, pošalje Matija god. 1479. na Fran-kopane svoju vojsku. Brinjski knez Ivan Frankopan izgubi Otočac, Sokol, Brinje i čitavu očevinu svoju, te potraži zaklonište u Mlecima. Kraljev kapetan Blaž Magjar — nekada ban hrvatski, a poslije vojvoda erdeljski — osvoji takodjer Novi, Bribir i druga mjesta kneza Martina Frankopana.u Vinodolu. On se dapače 8. veljače 1480. preveze na otok Krk, koji je pripadao knezu Ivanu Frankopanu Krčkomu. Blaž za­uzme grad Omišalj, te onda počne sa 6000 vojnika opsjedati grad Krk. Da bi spasio djedovinu roda svoga, stavi prestrašeni Ivan 22. veljače 1480. grad Krk s otokom posve u mletačku vlast.1 Mlečani pošalju na otok svoju vojsku, koju će pomagati ratne ladje. Blažu Magjaru zaprije-tiše i domaći žitelji na otoku; zato mu ne preostade drugo, nego li da uzmakne s otoka Krka. Odsada je i Krk — poput ostalih otoka kvarner­skih — pripadao republici mletačkoj. Matija se naime nije radi Krka mogao zaratiti s Mlečanima, jer su mu upravo u to doba mnogo posla zadavali Turci. Zadnji knez Krčki umre god. 1486. u velikoj bijedi. Mlečani ga još u travnju g. 1480. silom odvedoše iz Krka u Mletke. Narod ga nije žalio, jer bijaše „zao gospodin", kako piše savremeni Klimantović. ,,I zato ga je Bog kaznio; izgubio je svoje gospodstvo radi nepravde, koju je činio na otoku."2

Prešavši preko Une, Save i Drave, provališe Turci oko 24. kolo­voza 1479. u Medjumurje. Ovdje su robili kod Čakovca i Nedelišća, te se onda razletili po susjednoj Štajerskoj i zapadnoj Ugarskoj. Na jesen g. 1479. Turci opet pustoše Hrvatsku, Slavoniju, Kranjsku i Štajersku. Kod Brežaca ih dočeka zagorski knez Juraj, sin nekadašnjeg bana Ivana Vitovca. Turci budu potučeni, te izgube mnogo konja i plijena. Mjeseca kolovoza godine 1480. provali u naše krajeve Daut paša. Turci zadju u Kranjsku, Korušku i Štajersku, gdje su robili i palili. Oni opustoše lijepe doline rijeke Save, Drave, Krke, Labuđe i Mure, te se u Bosnu vrate s velikim plijenom. Mnogo su pohvatali ljudi, koje bi onda kao roblje prodavali po carstvu turskome.3

Tolike provale turske sklonuše kralja Matiju, te on odluči, da će još iste godine osobno udariti na bosanske Turke. Kralja nalazimo 3. rujna 1480. u Medjumurju kod Preloga, odakle dodje 19. rujna u Zagreb. Ovdje ostade kralj duže vremena, spremajući vojsku, s kojom će Turcima oteti preostalu Bosnu. Iz Zagreba podje kralj u Čazmu, gdje ga vidimo 15. li­stopada, a odanle krene ravno prema Savi. Iz „svoga tabora kod prijelaza preko rijeke Save" piše kralj Matija 6. studenoga 1480. papi Sikstu IV. Javlja mu, da je već razbio 3000 Turaka, koji su htjeli robiti po našim stranama; sada će pak poći u Bosnu, odakle „se ne ćemo vratiti dotle, dok ne budemo Vašu Svetost mogli obradovati novim sretnim pobjedama nad Turcima."* Kod današnje Stare Gradiške prijedje Matija 7. studenoga 1480. preko Save, pa dolinom rijeke Vrbasa krene prema Jajcu. Od lako oboružanih konjanika svojih sastavi posebnu vojsku, koju su vodili: hr­vatski ban Ladislav od Egervara i bosanski (jajački) ban Petar Dojčin; njima se pridružio naslovni srpski despot Vuk, junački unuk Gjorgja Brankovića. Vuk je u to doba živio u Hrvatskoj, gdje je imao više gra­dova. Ova konjanička vojska nenadano osvane pred Vrhbosnom (Sa­rajevom), odakle je Daut paša jedva utekao. Banovi i despot porobe i zapale Vrhbosnu, te se stanu vraćati. Na tome ih je povratku slijedio Daut paša s nadošlim četama turskim, te je više puta dolazilo do boja. Napokon bude Daut paša potučen u bici kod Travnika, gdje pogibe 10.000 Turaka.5 Matija se zadovoljio time, što mu se pokloniše Vlasi oko rijeke Neretve, te se početkom prosinca uze vraćati. Već 14. prosinca bi­jaše kralj u Zagrebu, odakle toga dana piše papi Sikstu dugo pismo, u kome potanko opisuje slavodobitnu svoju vojnu u Bosni. Da se opravda, što nije osvojio čitavu Bosnu, piše kralj, da je cijela ta zemlja posve opu­stošena, a preostali žitelji pobjegoše preko rijeke Drine u Srbiju; zato je kralj držao suvišnim, da osobno podje u one puste krajeve. Jošte kralj javlja papi, da je istodobno njegov kapetan Pavao Kiniži iz južne Ugarske provalio u Srbiju i potukao bega Malkočevića, zatim poharao cijelu zemlju, te se vratio u Ugarsku s velikim plijenom i sa 60.000 zarobljenih ljudi.6 U Zagrebu ostade kralj puna 3 mjeseca. Tu ga je već dočekala njegova supruga Beatrica, da mu čestita na sretnoj vojni u Bosni. Boravak u Za­grebu upotrebi kralj u tu svrhu, da uredi prilike u Hrvatskoj. Kod nas je naime već nastalo gotovo bespravno stanje, jer banovi bijahu redomice vrlo slabi ljudi; zato su prvaci kraljevine Hrvatske zatražili, neka kralj u Zagrebu drži opći sud (judicium generale).7

Općemu sudu u Zagrebu nije predsjedao kralj, nego palatin Mihajlo Orsag, komu je pomagao erdeljski vojvoda Stjepan Bator, kao „sudac kraljevskoga dvora". Time je sam kralj Matija povrijedio hrvatsko državno pravo, po kojemu je kod nas bio ban vrhovni sudac, ako osude ne iz­riče upravo kralj.8 Palatin je odredio, da se za svaku županiju ima sasta­viti posebno sudbeno povjerenstvo, koje će u registar unašati tužbe proti velikašima i plemićima. Takvo povjerenstvo činio je veliki župan s pod­županima, plemićkim (kotarskim) sucima i s izabranim prisežnicima. Do nas dopriješe zapisnici takvih povjerenstva samo za 3 županije (zagre­bačku, križevačku i virovitičku). Iz ovih zapisnika doznajemo imena su­daca, te popis okrivljenih velikaša i plemića zajedno s oznakom njihovih zločina. U samoj zagrebačkoj županiji bila su „proskribirana" 42 velikaša i plemića, kojima je sudio taj „opći sud". Medju ostalima tuženi su i ovi velikaši: 5 knezova Frankopana, 5 knezova Blagajskih, grof Petar Zrinski, zagrebački biskup Osvald Tuz, medvedgradski vlastelin (bivši ban) Ivan Tuz i krupski vojvoda Ivan Bevenjud, pa 27 plemića. Zločini su ve­ćinom veoma teški. Jedni su ljude ubijali, odnosno ih oslijepili ili druk­čije osakatili; drugi su optuženi kao palikuće, odnosno kao pomagači razbojnika i tatova; treći se ogriješiše protiv kralja, patvoreći povelje i pečate, kujući ili prometajući krive novce, odnosno služeći kraljevim ne­prijateljima; a ima i gadnih zločina protiv ćudoredja (oskvrnuće, silovanje i rodoskvrnstvo). Nijedan od ovih optuženika nije se usudio, da osobno dodje na sud, pa da se brani; zato su svi optuženici 2. 1481. veljače osu-djeni,, iz ogluhe", na gubitak glave i svega imetka svoga.9 Slične zločine počinilo je 12 velikaša i plemića u virovitičkoj županiji, te 68 njih u križevačkoj županiji. Medju ovima „proskribirani" su „zagorski" grofovi Juraj i Vilim, sinovi nekadašnjega bana Ivana Vitovca, zatim knez job Gorjanski, te vranski prior Bartolomej i neki svećenici. Optuženo je i 13 žena, od kojih neke radi ćudorednih zločina, 2 kao „vještice", a 2 radi toga, što su nosove odrezale onim ženama, koje učiniše preljub s muževima njihovim. Nijedan od ovih optuženika nije došao na „opći sud"; zato budu sve tužbe uzete kao dokazane, te svi optuženici 2. veljače 1481. osudjeni na smrt.1" „Opći sud" potrajao je još upravo mjesec dana; nije se ipak više ra­spravljalo o zločinima, već su to bile gradjanske parnice privatne naravi, a ponajviše radi smetanja posjeda. — No što će kralj učiniti s tolikim brojem na smrt osudjenih velikaša i plemića? Lako bi mu bilo pohvatati male plemiće; ali kako će doći do onih silnika, koji imaju za svoju obranu tvrde gradove! Zar da ih opsjeda u njihovim tvrdjama? To bi značilo samo trošiti vojsku i vremena, a kralj ima još i drugih briga. Kralju su ove stroge osude dobro došle u tu svrhu, da imade u rukama „sigurno sredstvo, kojim će hrvatske velikaše zastrašiti i prignati na pokornost."11 Neki se velikaši odmah pokoriše, te od kralja izmoliše pomilovanje. Takvo su pomilovanje stekli n. pr. knezovi Mihajlo, Ivan i Stjepan Blagajski.11 Drugi su velikaši nastojali pomilovanje steći time, da kralju „za uzvrat" po­nude kao „pripomoć" pol forinte od svakog ognjišta na svojim posjedima. Ovi su dobro znali, da je kralju puno stalo do toga, da iz Hrvatske od­vuče što više novaca za nastavak rata s njemačkim carem Fridrikom. I doista vidimo, da se kraljeva srdžba daje ublažiti novcem! Kralj Matija sastavi popis onih velikaša i plemića, kojima oprašta osude „općega suda". Nije nam se sačuvao taj popis, pa ne znamo, tko je sve bio po­milovan. Ali to pomilovanje platila je cijela Hrvatska. Kralj je naime 4. ožujka 1481. u Zagrebu izdao proglas na „sve i pojedine plemiće, te na ostale posjednike svakoga staleža i zvanja" u županiji križevačkoj. Kralj im javlja, da će njegovi povjerenici popisati sve njihove posjede, pa je -svatko dužan, da bez oklijevanja plati pol forinte od svakoga ognjišta kao „pripomoć" kralju.13 Isto takav proglas upravio je kralj takodjer na druge županije. Tako je dakle globom kažnjen svaki Hrvat: bio kriv ili nevini Čudnovata pravednost, pa još k tomu od kralja, za koga je kasnije narod hrvatski govorio: „Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni." Turci su na izlazu iz Jadranskoga mora zauzeli grad Otranto, koji je pripadao napuljskoj kraljevini. U Otrantu iskrcalo se 20.000 Turaka, da ratuju dalje po Italiji. Papa Siksto i napuljski kralj Ferdinand zamole Matiju Korvina, neka im pomogne u ratu protiv Turaka. Oba lista primio je kralj Matija 9. ožujka 1481. u Zagrebu. Odmah sutradan šalje Matija u Senj svoga „kapetana" Blaža Magjara, koji će u Italiju prevesti 400 pješaka 200 husara (lako oboružanih konjanika) i 100 konjanika u oklopima.14 Turci budu zbilja već u kolovozu g. 1481. bačeni iz Italije, čemu je znatno doprinio iskusni Biaž Magjar. Zato ga Matija Korvin imenuje „banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" mjesto slaboga Ladislava od Egervara.15 Početkom svibnja g. 1481. umre ratoborni sultan Muhamed II. Na­slijedi ga njegov sin Bajazit II., proti komu ustade mladji brat Džem. Borbu za prijestolje tursko htjede u svoju korist upotrebiti herceg Vlatko Kosaca. Na poziv bosanskih Vlaha provali Vlatko ljeti g. 1481. u Bosnu, da odanle istjera Turke. No Daut paša razbije Vlatka i prisili ga, da se — izgubivši sve, što je imao — zakloni u Ercegnovi.16 Turci dapače pod vodstvom Ajas paše počnu opsjedati i taj grad, te ga zauzmu početkom god. 1482., premda je kralj Matija poslao u Ercegnovi nešto svoje vojske. Tako propade Hercegovina. Posljednji se herceg Vlatko nastani u mletačkim oblastima. Od cijele Hercegovine preostade samo tvrdja Kos na ušću rijeke Neretve. Ovu je tvrdju kralj Matija i nadalje branio protiv navala turskih. Kada su Turci razvalili tvrdju Kos, dade ju kralj Matija god. 1488. obnoviti.17 Daut paša nastavi provaljivati u Hrvatsku. Bosanski Turci prijedju g. 1482. preko Hrvatske u Kranjsku, a god. 1483. pustoše oko Ptuja u južnoj Štajerskoj. Pod jesen g. 1483. sakupe bosanske i srpske paše oveću vojsku, s kojom provale u Hrvatsku. Preko Kranjske dopre oko 7000 Turaka u Korušku, te ju oplijene i opustoše. Novi hrvatski ban Matija Gereb nagovori hrvatske knezove, neka udare na Turke, kada će se vra­ćati u Bosnu. Uz bana pristade grof Petar Zrinski, knez Bernardin Fran­kopan, Ivan Frankopan Cetinski, Mihajlo Frankopan Slunjski, srpski de­spot Vuk Grgurović, hrvatski banovac Gašpar Perušić, kapetan Blaž Magjar i mnogi plemići. Hrvatska vojska dočeka Turke kod broda Zrinskoga na Uni.18 Ovdje se 29. i 30. listopada bila velika dvodnevna bitka. Turci bijahu posve poraženi. U boju pogibe mnogo Turaka, a do 2000 ih pade u ropstvo. Uz to oslobodiše Hrvati preko 10.000 ljudi, koje su Turci pohvatali na četovanju svome.19 Iza ove slavne pobjede hrvatske ponudi sultan Bajazit petgodišnje primirje. Pošto su uvjeti bili vrlo po­voljni, prihvati kralj Matija primirje.20 Odsada je izmučena Hrvatska kroz više godina bila oslobodjena od provala turskih.

Primirje s Turcima upotrebi Matija u tu svrhu, da šatre cara Fri-drika III. Matiji se činilo, da bi on mogao cara Fridrika skinuti s prije­stolja, te pomoću svojih prijatelja u Njemačkoj postati „carem rimskim", kako je nekada postao kralj Sigismund. Sa carem Fridrikom ratovao je Matija neprekidno 8 godina (1479.—1487.), te mu je god. 1479. oteo šta­jerske gradove Ptuj i Lipnicu, g. 1480. Radgonu u Štajerskoj i Kostanje-vicu u Kranjskoj, g. 1482. Haimburg u Dolnjoj Austriji, a g. 1483. grad Kisek u Ugarskoj, koji je caru Fridriku pripadao još od god. 1440. Od straha pred Matijom preselio se Fridrik god. 1483. iz Beča u Graz. Po­četkom godine 1484. pošalje Matija svoje čete u Dolnju Austriju, gdje zauzmu Bruck na Litavi i Korneuburg. Matiji dobro dodje njegova „crna vojska", koja se sastojala od 6000 u crno odjevenih plaćenika. Sam je Matija 4 mjeseca opsjedao carsku prijestolnicu Beč. Kada se Beč 1. lipnja 1485. predao, uze Matija naslov: „vojvoda austrijski", te se sa Beatricom nastani u bečkome dvoru. Rat je potrajao još 2 godine. Matija zauzme 17. kolovoza 1487. Bečko Novomjesto i gotovo sve gradove u Dolnjoj Austriji; istodobno su vojske njegove pustošile i osvajale gradove po Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i Gornjoj Austriji.21 Bijedni car Fridrik uteče u Njemačku, gdje su ga uzdržavali gradovi i samostani, a 16. pro­sinca 1487. sklopi s kraljem Matijom primirje, koje se kasnije produljilo do 8. rujna 1490. Za toga primirja oboli Matija od uloga (reume), te su ga morali prenašati u nosiljkama. Poslije velikih boli umre Matija 6. travnja 1490. u Beču; tijelo mu uz veliko saučešće naroda 26. travnja sahraniše u Stolnom Biogradu u crkvi sv. Marije. Posljednjih godina Matijina vladanja bilo je u Hrvatskoj više mira, jer se velikaši bojahu kralja, sjećajući se „općega suda" njegova. Tako je u Hrvatskoj mirno vladao kraljev sestrić Matija Gereb, koji se u hrvat­skim listinama zove „ban rusagov Dalmacije i Hrvat' i slovinskoga".-'2 Ovaj ban odlikovao se velikim osobnim junaštvom još g. 1463., kada je prigodom opsade Jajca u dvoboju svladao turskoga vojvodu Mustafu. Kralj se toga junaštva sjetio i 10. svibnja 1481., kada je Matiji Gerebu i njegovu bratu Petru darovao grad Valpovo s ogromnim imanjem.28 Matija Gereb ostade hrvatskim banom do g. 1489., kada je opet banom postao Ladislav od Egervara. Za Ugarsku bio je Matija Korvin jedan od najvećih vladara. Kao izvrstan državnik umio je na uzdi držati bogate i silovite velikaše, koji su u prijašnje doba stekli odviše moći i povlastica. Kao političar umio je Matija znatan upliv steći u Italiji i Njemačkoj, pa u češkim i austrijskim zemljama. Kao vojskovodja organizirao je vojsku svoju, opremivši ju s puškama i topovima. Zbog neprestanih ratova držao je Matija stalnu vojsku („crna vojska"); ovu su činili većinom Česi, Poljaci i Srbi, koji bi slu­žili za pogodjenu mjesečnu plaću. Kada je nastao velik rat, pozivao je kralj sve crkvene i državne dostojanstvenike, te velikaše, plemiće i gra­dove, da na oružje dignu svoje ljude. Tako se znalo sakupiti do 150.000 vojnika; zato je Matija mogao gdjekad ratovati na 2 strane. K tomu je kralj na Dunavu i njegovim pritokama uzdržavao 364 ratne ladje, na ko­jima su kao vojnici većinom služili Srbi. Sam kralj bio je hrabar voj­voda; zato je i za kapetane postavljao vješte ljude, ne pazeći pri tom na vjeru, narodnost i odličnost obitelji. — S kraljicom Beatricom dodjoše na dvor kralja Matije mnogi Talijani, medju kojima bijaše takodjer knji­ževnika i umjetnika. Tako je i Matija postao „Mecena" poput nekih sa-vremenih vladara u Italiji. Matija dade prepisivati knjige starih latinskih i grčkih pisaca. U njegovo doba (god. 1473.) otvorena je prva tiskara u Ugarskoj, pa i kod nas (u Senju). Spremajući rukopise i tiskane knjige, stvorio je Matija znamenitu „Korvinsku knjižnicu". Sam kralj bijaše nao­bražen čovjek i duhovit govornik; znao je govoriti u više jezika, pa i slavenski, a dopisivao je s mnogim uglednim ljudima svoga doba na la­tinskom, njemačkom i češkom jeziku. Na magjarskom jeziku nije Matija Korvin izdao nijedno pismo; naprotiv ima njegovih povelja na hrvatskom jeziku, pisanih tada u nas običajnim pismom (ćirilicom i glagolicom).24

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Hrvatska god. 1466.—1478.		Kako je Vladislav II. postao kraljem Hrvatske i Ugarske