Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Berislavić

64. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Berislavić

Sreća bijaše za Hrvatsku, da je na pro­ljeće g. 1513. banom postao junački Petar Berislavić, biskup vesprimski. Rodom Hrvat iz Trogira — nije Berislavić htio živjeti pod vlašću mletačkom. Pošavši medju svećenike, postigne Petar visoke časti; velik je ugled uživao i na dvoru kralja Vladislava II.

Berislavić se kao ban hrvatski oduševljeno latio posla, da domovinu svoju obrani od propasti turske. Novi papa Leo X. pošalje mu u tu svrhu mjeseca lipnja 50.000 dukata.1 Tako je Berislavić na brzu ruku mogao sastaviti priličnu vojsku. Naskoro mu se pružila prilika, da pokaže vojvod­sku sposobnost svoju. Mjeseca kolovoza g. 1513. provale Turci u današnju „Banovinu" (izmedju Une i Kupe). Ovdje su Turci najprije pustošili i ro­bili, a onda opsjedali grad Blinju. Berislavić se 15. kolovoza utabori ne­daleko Dubice. Njemu se pridruže: knez Nikola Zrinski, Mihovil Fran­kopan Slunjski i Franjo Berislavić. Sutradan (16. kolovoza) udare Turci na Hrvate, ali ih stiže potpun poraz. Preko 2000 Turaka pade u boju ili na bijegu.2 Sjajna ova pobjeda proslavi ime bana Berislavića. Papa mu pošalje blagoslovljen mač i šešir; kralj ga imenuje vranskim priorom i županom dubičkim; neki gradovi hrvatski dadoše na gradska vrata uklesati datum pobjede banove. Ipak nije ni taj poraz primirio bosanske Turke. Koncem veljače g. 1514. eto ih pred Skradinom. Oko 10.000 Turaka udari i na Knin. No ovdje ih zadesi nesreća; Turci budu suzbijeni, te se vrate u Bosnu, ostavivši pod Kninom 500 mrtvih.3 Mjeseca rujna provale u Hrvat­sku 4000 Turaka, koji porobe i opustoše imanja krbavskoga kneza Ivana Karlovića. Ovi Turci dopru i u susjedne kotare mletačke Dalmacije, te se onda u Bosnu vrate sa 3000 zarobljenika i s mnogo stoke. Koncem g. 1514. provale Turci opet u južnu Hrvatsku, gdje osvoje Karin i još 2 grada, a zarobe mnogo ljudi. Za ove su provale najviše stradali plemići stare hrvatske župe Luke.4

Ostrogonski nadbiskup kardinal Tomo Bakač Erdedi otputovao je 2. listopada 1511. u Rim na crkveni sabor lateranski. Odanle se Bakač vra­tio tekar na proljeće g. 1514. s papinskom bulom, koju je proglasio na Uskrs 16. travnja u Budimu. U toj buli papa Leo X. povjerava Bakaču, da naviješta križarski rat protiv Turaka. Odmah počnu u Budim dolaziti brojni seljaci, koji su tražili vojvodu za taj rat. Medjutim se kralj Vladi­slav izmirio sa sultanom Selimom, te kardinal Bakač pozove seljake, neka se vrate kući. No 60.000 „križara" izabere svojim vodjom Jurja Dozu, ju­načkoga Sikulca iz Erdelja. Seljaci se obore na svoju gospodu. Od Budima do Temešvara plane u svibnju g. 1514. „seljački rat." Buntovnici su ple­miće ubijali, a dvorce njihove palili. Stjepan Bator, kapetan dolnje Ugar­ske, bude od seljaka potučen i potisnut u Temešvar. Dok je Doza taj grad opsjedao, sastavi erdeljski vojvoda Ivan Zapolja znatnu vojsku (22.000 ljudi), te podje Batom u pomoć. Doza bude uslijed svoje nesmotrenosti ranjen i zarobljen, a „križari" većinom raspršeni. Zapolja dade uhvaćene seljake grozno mučiti. Sam Doza bude stavljen na željezan stolac, pod kojim su naložili vatru; tu su nesretnika štipali razbijeljenim kliještama, a na glavu mu stavili željeznu ražarenu krunu.5

U Budimu sastade se 18. listopada 1514. sabor, koji je stvorio stroge zakone protiv seljaka. Odsada se kmet ne smije seliti, jer je vezan na zemljište vlastelina svoga. Kmetovi ne smiju imati oružja; nadje li se u koga puška, neka mu se za kaznu odsječe desna ruka. Jošte su kmetovima povećane daće i besplatne službe, što ih moraju davati svojoj vlasteli. Odsada je kmet pravi „tlačnik." Ako seljak podje u svećenike, ne može više postati biskupom, kao što je postao Tomo Bakač Erdedi. Sve ove zaključke po­tvrdio je kralj Vladislav 14. studenoga 1514.6 Isti ovaj sabor proučio je i primio „običajno pravo kraljevine Ugarske", kako ga je sastavio proto­notar Stjepan Verbeci. Taj zbornik privatnoga prava poznat je pod ime­nom „Tripartitum," te je vrijedio kao zakon sve do god. 1848. Njime su za ugarsko i hrvatsko plemstvo bile osigurane tadašnje plemićke povla­stice u političkom i socijalnom pogledu.7

Da bi Turke zastrašio, poduze ban Berislavić u svibnju g. 1515. na­valni rat. No bosanski paša hametom ga porazi tako, da je ban jedva ute­kao sa 25 konjanika.8 Nato se paša obori na jajačku banovinu, da ju slomi, kao što je god. 1512. nestalo banovine srebreničke. Najprije su Turci za­uzeli gradove Jezero i Bočac, a zatim opkolili grad Jajce. Sada je zapri­jetila ozbiljna pogibao, da će Turci zauzeti Jajce, pa time dobiti u svoje ruke ovaj bedem kršćanstva. Radi sudbine Jajca uplašio se i sam papa Leo X. Zato papa 15. lipnja 1515. moli Mlečane, neka pošalju novaca za obranu Jajca.9 Ipak je paša morao u srpnju napustiti opsadu Jajca, jer je doznao, da gradu ide u pomoć vojska. Odsada je Berislavić neumorno nastojao, da grad Jajce opskrbi živežem, zairom i posadom. Njegovom se brigom ta predstraža Hrvatske održala još nekoliko godina. Kralj Vladislav II. umre 13. ožujka 1516. u Budimu. Vladislav je do­živio 60 godina; kraljevao je 45 godina u Češkoj, a 25 godina u Hrvat­skoj i Ugarskoj. Bio je lijep čovjek visoka uzrasta, a veoma pobožan, šutljiv i milosrdan. Nikomu nije odbijao molbe. Savremeni biskup Du-bravski veli, da je kralj Ugrima i Hrvatima vazda odgovarao „bene", a Če­sima „dobre." Uslijed prevelike darežljivosti osiromašio j-e kralj toliko, da nije imao ni vina u pivnici svojoj. Na samrti ostavio je 400.000 dukata duga. Naslijedio ga je njegov desetgodišnji sin Ljudevit II., komu je kralj Vladislav odredio odgojitelje: budimskoga kaštelana Ivana Borne-misu i markgrofa Gjuru Braniborskoga, sina svoje sestre Sofije; odgoji­telje nadzirat će kardinal Tomo Bakač od Erdeda, nadbiskup ostrogonski.10 Kada se 24. travnja 1516. sastao državni sabor u Budimu, htjede plemstvo birati „gubernatora", koji će Ugarskom upravljati, dok mladi kralj ne postane punoljetan. Ova čast bijaše namijenjena erdeljskom vojvodi Ivanu Zapolji. No sabor odluči, da će uz kralja upravljati „državno vijeće", koje se sastojalo od 12 vijećnika (5 crkvenih i 7 državnih dostojanstvenika)11. Slaba je to bila uprava, jer se vijećnici starahu više za sebe, nego li za opće dobro; na saborima pak redovito se očitovala nesloga izmedju se­bičnih velikaša i goropadnih plemića. Dvorsku je stranku vodio palatin Mirko Peren, a plemićku 28 godišnji vojvoda Ivan Zapolja i daroviti Stje­pan Verbeci. Peren se prislanjao na Habsburgovce, dočim je plemstvo mrzilo sve tudjince, a naročito Habsburgovce.

Kraj takvih prilika bijaše banu Berislaviću teško suzbijati navale turske. Kralj mu nije mogao ništa pomoći, a Mlečani se upravo radovahu svakoj neprilici banovoj. Jedini papa Leo X. iskreno se brinuo za obranu Hrvatske. Papa je Berislaviću u tu svrhu slao novaca, žita, puščanog praha i oružja. „Vidim i poimam" piše papa Berislaviću „tvoj težak položaj. Na tvoju utjehu poručujem ti, da na sve strane nastojim oko toga, da ti od kršćan­skih vladara što prije dodje dovoljna pomoć za uspješnu obranu krajine tvoje. Dotle pako stoj hrabro kao dosada, pa ne pusti, da ti narod klone duhom."12 Papa se doista obraćao na kršćanske vladare u Evropi. Tako je 15. svibnja 1516. francuskome kralju Franji I. pisao: „Gradovi, na koje Turci ne prestaju udarati, imadu veliku važnost. Ako Turcima u ruke pade ma i jedan od njih, — n. pr. Jajce, Knin, Klis ili Skradin, — ne će se Ugarska više moći obraniti, a Turci će imati otvoren put preko Jadran­skoga mora do talijanskih zemalja."13 Sličnim je riječima papa takodjer poljskoga kralja Sigismunda poticao, neka Hrvatima priskoči u pomoć. U tome pismu daje papa Petru Berislaviću naslov „ban ili potkralj" (Dal-matiae et Croatiae banus seu vicerex), pa ističe, da pogibelj od Turaka ne prijeti „samo Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i cijeloj kraljevini Ugarskoj, te susjednim pokrajinama, dapače i čitavome kršćanstvu".14 Bosanski je paša g. 1517. udarao na Klis i Skradin. Mnogo je stradala i Krbava;15 Jajce se pak nalazilo u vječitoj pogibelji. Početkom g. 1518. htjede Be-rislavić opet Jajce opskrbiti hranom i zairom. Zato provali u Bosnu sa 10.000 vojnika. U susret mu izadje bosanski namjesnik s jakom turskom vojskom. Tako dodje do bitke, u kojoj Berislavić hametom potuče Turke. Namjesnik bosanski pade u boju, a prvi njegov doglavnik bude zarobljen. Na proljeće g. 1518. udare Turci i opet na Skradin i Ostrovicu. Berislavić nije imao dosta sredstava, da brani hrvatsku granicu, koja se protegnula odviše na dugo. Ostavši bez pomoći, morahu Skradinjani obećati Turcima harač u iznosu od 100 dukata na godinu.16 — O Martinju godine 1518. uzmanjka posadi u Jajcu hrane. U nevolji svojoj provali posada iz grada, pa udari na Turke, koji su nosili živež u neku susjednu tvrdju. Turci budu sasječeni, a živež donesen u Jajce. Tako se posada održala do početka godine 1519., kada ju je opet Berislavić opskrbio hranom i zairom.17 Car Maksimilijan umre 12. siječnja 1519., a već 5. veljače umre i palatin Mirko Peren. Time je znatno ojačala stranka Ivana Zapolje. Ipak bude palati-nom izabran temeški župan Stjepan Bator, pristaša dinastije habsburške, a ne Ivan Zapolja, koji se natjecao za palatinsku Čast. — Nemoćni kralj Ljudevit II. sklopi 28. ožujka 1519. trogodišnje primirje sa sultanom Se-limom I. U tome se ugovoru izričito spominju Hrvatska, Slavonija i Dal­macija. Pa ipak nije to primirje vrijedilo za hrvatske zemlje. Već o Ivanju g. 1519. provale Turci u Krbavu. Bosanski je namjesnik dapače poručivao knezu Ivanu Karloviću, da će mu Turci svakih 14 dana dolaziti u pohode.18 Opet su drktali hrvatski gradovi: Knin, Skradin, Ostrovica i Klis, za koje se kralj nije ništa brinuo. Početkom g. 1520. provale 3000 Turaka preko Hrvatske u Istru. Uz to su Turci stali sve češće harati u selima oko Zadra Šibenika, Trogira i Spljeta.19 To uplaši republiku mletačku. Po njenoj odredbi pregledao je kapetan Ivan Mauro sve gradove u Dalmaciji. Mauro je 22. ožujka 1520. izvijestio, da bi trebalo bolje opremiti mletačke gra­dove: Zadar, Nadin, Vranu i Novigrad.20

Mjeseca svibnja g. 1520. haraju Turci u Hrvatskoj od Une do mora. Berislavić se upravo nalazio u Otočcu, kad li mu stiže vijest, da Turci robe i pale oko Drežnika. Junački ban odmah poleti u Bihać, odakle se 20. svibnja 1520. sa 300 vojnika zaputi prema Drežniku. Na putu doznade, da se 800 Turaka nalazi u „Vražjoj gori" kod Korenice. Berislavić udari na ove Turke i natjera ih u bijeg. No kada su Hrvati progonili Turke, do­spije ban u neku zasjedu. Turci mu u okršaju odrube glavu, koja bude kasnije zajedno s tijelom banovim pokopana u Vesprimu.21 — Berisla-vićeva smrt rastuži papu Leona X., kralja Ljudevita II. i poljskoga kralja Sigismunda, a najvećma Hrvate. Dugo se kod nas sačuvala uspomena na junaka, koji bijaše i biskup i ban. Zato se i poslije smrti njegove u Hrvat­skoj tečajem 16. i 17. vijeka nalazilo odličnih svećenika, koji su pasali mač i udarali na Turke. („Mašu maši, britku sablju paši".) To se nije držalo nečasnim, jer je tako radio slavni Petar Berislavić.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Hrvatska god. 1508.—1512.		Ban Ivan Karlović