Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Nikola Zrinski mladji

84. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Nikola Zrinski mladji

Kralj je Ugrima i Hrvatima na saboru u Požunu zato popuštao, da mu sina Ferdinanda izaberu za kralja. Sabor je to 13. lipnja 1647. jednoglasno učinio, premda je Ferdinand IV. imao tek 14 godina. Mladi je kralj prisegao na istu krunidbenu zavjernicu ka­kovu je nekada dao njegov otac. Nato bude Ferdinand IV. svečanim na­činom 16. lipnja okrunjen za kralja. Sutradan je zaključen ovaj sabor, koji je neobično dugo zasjedao. Istoga je dana potpisao Ferdinand III. diplomu, kojom u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji zajamčuje katoličku kao jedinu priznatu vjeru. Sada je trebalo imenovati novoga hrv. bana. Ovu je čast želio polučiti kr. personal Tomo Mikulić, koji bijaše kr. savjetnik. Medjutim se na bečkom dvoru znalo, da je Mikulić u Hrvatskoj omražen. Dosta mu je smetalo i to, što je već dvaput bio udaren crkvenim pro­kletstvom. Mjesto Mikulića postade banom Nikola Zrinski, sin pok. bana Jurja Zrinskoga, a praunuk istoimenog junaka sigetskoga. Kralj je mla­doga kneza 27. pros. 1647. imenovao banom zato, što se odlikovao u borbi s Turcima i s Rakocijevi. Hrvatska je g. 1647. izgubila 3 odlična sina: Nikolu Frankopana, Martina Bogdana i Vuka Erdeda. U Beču je 17. travnja 1647. umro bivši hrv. ban Nikola Frankopan Tržački, protiv koga se nekada podigla tolika graja zato, što je ostavio svoju zaručnicu Mariju Anu Erdedi. Nikola je umro kao neženja u 63. godini. On je tečajem cijeloga života pobolijevao. Zato je još 4. rujna 1634. učinio oporuku, kojom svoja imanja Bosiljevo, Zvečaj (na Mrežnici) i Novi (u Vinodolu) ostavlja svome bratu Vuku Frankopanu. Osim ovih imanja, koja je Nikola naslijedio po svome ocu, imao je on u Moravskoj veliko imanje Stari Jičin, što ga je g. 1628. od kralja Ferdinanda III. kupio za 70.000 forinti. Nikola je to imanje nami­jenio zavodu »Frangipaneum« za opskrbu siromašnih »hrvatskih« djaka, koji će polaziti isusovačku gimnaziju u Zagrebu, te sveučilište u Rimu i u Bolonji. Vidi se, da je Nikola mislio na svoga neprijatelja odvjetnika Ivana Krušelja, koga je u Grebengradu ubio Nikolin sluga Ognjan. Krušelj je u oporuci g. 1621. sav svoj imetak ostavio za opskrbu ubogih djaka isusov. gimnazije u Zagrebu. Mrtvoga Nikolu Frankopana prevezoše iz Beča u Bosiljevo, odakle ga uz pogrebne svečanosti 1. velj. 1648. sahraniše u grobnici knezova Frankopana na Trsatu. U Zagrebu je 13. pros. 1647. umro biskup Martin Bogdan, koji je iza požara g. 1645. mnogo radio na obnovi stolne crkve i biskupskoga dvora. Kralj je Bogdanovim nasljednikom imenovao zagr. prepošta Petra Petretića, koji je od pape Inocenta X. za biskupa potvrdjen tekar 1. velj. 1649. Turci iz Kaniže često provaljivahu u Medjimurje. Da ih kazne i zaplaše, poduzeše braća Nikola i Petar Zrinski g. 1647. četovanje prema Kaniži. Njima se pridružiše neki hrv. junaci, poimence grof Vuk Erdedi mladji i barun Franjo Čikulin. Erdedi bijaše zet palatina Ivana Draškovića. Čikulin je služio kao kapetan banske vojske u Brkiševini i kasnije u carskoj vojsci. Zrinski je vojsku sabrao u Legradu. Po noći prijedjoše Hrvati preko Mure, te je pred Kanižom 27. svibnja 1647. došlo do ljute bitke, koja se svršila porazom Turaka. Radost nad pobjedom umanjila je tuga za mla­dim Vukom Erdedom, koji je poginuo u borbi. Privremeno ga sahraniše u Ludbregu, dok nije iz Ugarske došao palatin Drašković, koji dade mrtvoga svoga zeta pokopati u crkvi sv. Marka pod gradom u Vinici.

Hrvatsku su i g. 1647. zadesile teške nesreće. Tako je 24. kol. 1647. bila velika poplava u Senju. Tamo je voda porušila preko 50 kuća, a od­nijela je i dio gradskoga zida. Na jesen g. 1647. pojavila se u Hrvat­skoj kuga, koja je doprla i u Zagreb. Kuga je nemilo harala u »Podgradju« (današnja »Ilica«), u Novoj Vesi, na Potoku i u Šoštarskoj ulici. Da se ne okuži i Grič, zatvoriše gradjani 5. stud. 1647. sva 4 gradska vrata, te nitko nije mogao u gornji grad ulaziti. Tako odijeljen ostade Grič do 4. velj. 1648., kada je kuga prestala. Od straha pred kugom zavjetovaše se stanovnici gornjega grada, da će podići crkvu u čast sv. Roka. Oni svoj zavjet ispuniše g. 1648., kada su svi Gričani svojim rukama gradili crkvu sv. Roka na brežuljku, koji se tada zvao »Penezna Gorica«. Oko crkvice urediše groblje. Kralj Ferdinand III. imenovao je 25. travnja 1647. mladoga kneza Petra Zrinskoga kapetanom žumberačkim. Kao takav dobio je Petar na uživanje dvorac Žumberak s imanjem. Stanovati mora u Žumberku ili u Karlovcu. Njegov poručnik stanovat će u tvrdji Slunju, gdje će Zrinski držati posadu od 100 Uskoka i 12 Nijemaca. Zrinski je prigodom ime­novanja kralju obećao, da će na svoj trošak opremiti 6 satnija vojnika, s kojima će 3 mjeseca služiti u carskoj vojsci. Petar bijaše tada već poznat radi silne tjelesne snage i radi vještine u topništvu. On je ispunio kra­ljevu želju, te je u srpnju g. 1647. u Češku doveo četu, u kojoj bijahu ta­kodjer njegov šurjak Juraj Frankopan i kanonik Juraj Ratkaj. Zrinski je naskoro spasio i samoga kralja Ferdinanda u taboru kod Budjejovica. Po noći je naime u tabor provalilo 300 Šveda, s kojima je general Wrangel namjeravao uhvatiti kralja. To bi se i dogodilo, da su Hrvati spavali po­put drugih vojnika. Ovako je Zrinski protjerao Švede. On se časno ponio i u dalnjem ratu u vojsci generala Ivana Wertha. Medjutim se primicao konac tomu strašnomu ratu, koji je trajao 30 godina (1618.—1648.), te je gotovo uništio Češku i Njemačku, a iscrpio Hrvatsku, Austriju i Švedsku. Češka je g. 1618. imala 3 milijuna stanov­nika, a g. 1648. samo 800.000. Rat se svršio tamo, gdje je i počeo. Švedi su naime u srpnju g. 1648. zauzeli »Malu Stranu« u Pragu, kad li dodje vijest, da je sklopljen mir u Westfalenu, gdje su carevi delegati još 10. travnja 1645. počeli s Francuzima pregovarati u Münsteru, a sa Švedima na Osnabrücku. Westfalski je mir potpisan 24. list. 1648., te je donio ve­like promjene. Francuska je dobila Elzas, Sundgau i Breisach, a Švedska veći dio Pomorja, te Bremen, Werden i Wismar. Saskoj ostade Lužica a Bavarskoj gornja Falačka; no zato se sinu Fridrika V. Falačkoga vraća dolnja Falačka (na Rajni) i čast kneza izbornika. Ojačani su protestantski kne­zovi u Braniboru, Meklenburgu i Hessenu. Luterani i kalvini ostadoše ravnopravni katolicima. Njima ostaju i crkvena imanja, što ih katolicima oteše do g. 1624. Careva su prava znatno smanjena, jer odsada samo s privolom državnoga sabora smije dizati vojsku, voditi rat, sklapati mir, stvarati zakone i određjivati poreze. Odsada ima njem. carstvo čitav niz pravih vladara, odi kojih su jedni duhovni (biskupi i nadbiskupi), a drugi svjetovni (vojvode, knezovi itd.) pa i 42 slobodna grada smatraju se malim državama. Znatno je u Njemačkoj palo i državno jedinstvo, jer po­jedini knezovi i slob. gradovi smiju sklapati saveze medju sobom i s ino­zemstvom. Mjesto oslabljene Njemačke postade Francuska prvom dr­žavom u Evropi. Tečajem toga 30 godišnjeg rata izgubila je Hrvatska mnogo tisuća svojih sinova na bojnim poljanama srednje Evrope. Beskorisno su Hrvati svoju krv prolijevali u tudjim zemljama, a na zaštitu Ferdinanda II. i Fer­dinanda III. Ovi im se zahvališe time, što su malenu Hrvatsku cijepali u 2 dijela, trgajući Krajinu ispod vlasti hrv. bana. Kada se preostali hrv. vojnici iz Njemačke vratiše kući, nadjoše unesrećenu domovinu svoju. Najveći hrv. grad Varaždin ljuto je nastradao 1. svibnja 1648., kada mu je vatra uništila većinu kuća. U cijeloj pak Hrvatskoj vladala je na pro­ljeće g. 1648. velika glad, jer je g. 1647. donijela slabu ljetinu. Seljaci su dolazili u Zagreb, da tu nadju hranu, ali nadjoše isto takvu bijedu. Mnogi zagr. gradjani oboliše i pomriješe od teških posljedica gladi. Danomice se nalazilo mrtvih ljudi po kućama u Zagrebu i u okolišnim selima. Savremeni pisac ističe, da su ove lješine bile »više kosti, nego tjelesa«; tako se bijedni ljudi osušiše od gladi. U teškim ovim danima pomaganu Za­grepčanima oci Isusovci, koji su ipak namaknuli više hrane sa svojih po­sjeda (Paukovec, Tkalce i Fraterščica). Isto je činio i njihov bogati su­sjed: protonotar Ivan Zakmardi. Glad je u Zagreb dotjerala seljake iz Kranjske i Štajerske, gdje je takodjer bila velika bijeda. Mnogi hrv. kme­tovi od gladi ostaviše svoju vlastelu, te se odseliše u tursku Slavoniju. Po zaključku požunskoga sabora od g. 1647. imalo se u Varaždinu 11. stud 1647. sastati povjerenstvo, koje će riješiti razne sporove na Krajini. Križevački pukovnik barun O. J. Galler, koji je iza smrti generala Schwarzenberga upravljao slavonskom Krajinom, odmah 31. srpnja 1647. javlja ratnomu vijeću u Graz, da će se Vlasi pobuniti ili u Tursku otići, ako se od Krajine izluče Predavci i Hrvati. Isto je u svome pismu od 19. srpnja 1647. tvrdio koprivnički pukovnik grof Ehrenreich Trautmansdorf. Njemu bijaše krivo i to, što je kralj 7. lipnja 1647. kr. personalu Tomi Mikuliću darovao sela: Ivanec, Peteranec, Kunovec i Pusatkovec, koja pripadahu tvrdji u Koprivnici. Ratno je vijeće zamolilo kralja Ferdinanda III., neka prihode od zemalja i kmetova ovih sela i nadalje ostavi zapovjedniku koprivn. tvrdje. I zaista je kralj 22. stud. 1647. pozvao Gallera, neka Mikulića nagovori, da se dobrovoljno odrekne ovih sela, koja će mu kralj nadoknaditi drugim imanjima. Kralj je sastanak krajiškoga povjeren­stva odgodio do proljeća g. 1648. Tada su u Varaždin kao povjerenici od austrijstke strane došli: grof Sig. Fridrik Trautmansdorf, barun Juraj Adam Kuistein i barun Vilim Galler, koji bijaše predsjednik ratnoga vijeća u Grazu. Njima je kralj 21. veljače 1648. iz Praga poslao naputak, kako će odbiti glavne zahtjeve Hrvata, a samo djelomice provesti zaključke po­vjerenstva od g. 1635. Nijemci se s hrv. povjerenicima sastadoše 25. trav­nja 1648., te su vijećali do 22. lipnja. Najprije se vijećalo u »generaliji«, a od 26. svibnja u gradskoj vijećnici. Povjerenstvu je isprvice predsjedao Galler. Ali kad je 20. svibnja u Varaždin došao ban Nikola Zrinski, preuze on predsjedništvo. Pošto nikako nije moglo doći do sporazuma izmedju Hrvata i Nijemaca, odgodio je kralj komisiju do Martinja g. 1648. Samo Mikulić se izjavio pripravnim, da od kralja primi druga imanja u zamjenu za Ivanec, Petrijanec, Kunovec i Pustakovec. Dok ne dobije zamjenu, ostaju ta sela koprivn. pukovniku Trautmansdorfu, koji će zato Mikuliću plaćati godimice 1200 rajnskih for. »u dobrom štajerskom i austrijskom novcu«. Kralj je 12. travnja 1649. potvrdio taj ugovor. Madžari nijesu trpjeli palatina Ivana Draškovića. Njima bijaše krivo, što je Drašković bio odlučan Hrvat. Hrvati mu dadoše naziv »defensor Croatiae« (branitelj Hrvatske). Uz to je on i kao palatin većinom stano­vao u Hrvatskoj, pošto nije imao svojih posjeda u Ugarskoj. Kralj bijaše Draškoviću dužan mnogo novaca. Da mu se oduži i da ukloni prigovor Madžara, što palatin boravi izvan granice Ugarske, dade kralj Draško­viću g. 1648. na 10 godina veliko imanje Altenburg (Ovar) kod Požuna. S velikim svečanostima udje Drašković u novi svoj dvor. Ali jedva je ondje sproveo nekoliko tjedana, kad li ga 5. kol. 1648. nenadano stiže smrt. Drašković je umro u 45. godini, ostaviv 2 sina i 3 kćeri. Pokopaše ga u Požunu uz grob njegova oca u crkvi sv. Martina. Drašković bijaše malen i debeo čovjek vrlo dobre ćudi. Hrvati su ga veoma voljeli. Naj­bolje se to čitovalo 15. siječnja 1549. na prvom saboru, koji se sastao iza Draškovićeve smrti. Sabor stvara zaključak, da se Draškovićevoj udo­vici Barbari Turzo oprašta sav zaostali porez u iznosu od 600 rajnskih for., i to »radi presjajnih zasluga, što ih je domovini učinio pok. palatin«. Turci su 18. kol. 1648. ubili svoga sultana Ibrahima, koga je naslije­dio 7 godišnji sin Muhamed IV. U Erdelju je stari knez Juraj Rakoci umro 11. list. 1648. Njegov istoimeni sin morao je erd. staležima priseći, da bez njihove privole ne će ratovati s njem. carem, pa da će podržavati prija­teljstvo s Turskom. Mlečani su Turcima g. 1648. u Dalmaciji oteli Klis i Skradin, koji se za uvijek oslobodiše turske vlasti. Kad je kralj Ferdinand III. imenovao kneza Nikolu Zrinskoga hrv. banom, nije mu dao kr. banderij (zastavu), da mu ne treba doznačiti novce za uzdržavanje banskih vojnika. Bez banderija ne može se ban instalirati, a bez toga ne može krojiti pravdu i sazivati sabore. Zato nije u Hrvat­skoj g. 1647. i 1648. bilo nijednoga sabora. Medjutim je kralj pozvao Ugre i Hrvate, da 25. siječnja 1649. dodju na zajednički sabor u Požun. Prije toga treba da se sastane hrv. sabor, koji će birati nuncije. Videć da više ne može otezati, imenuje kralj svojim povjerenicima zagr. biskupa Petra Petretića i grofa Nikolu Erdeda, kojima pošalje i kr. banderij za bana. Petretić i Erdedi pozovu, hrv. staleže, da 14. siječnja 1649. dodju u Varaždin, gdje će kneza Nikolu Zrinskoga uvesti u bansku čast. Na tu svečanost došla je u Varaždin mnogo hrv. velikaša i plemića, da mladomu banu čestitaju. Biskup Petretić reče sjajan govor, u kome je istaknuo besmrtne zasluge knezova Zrinskih za domovinu, te vrline novoga bana. Zrinski je uzvratio kratkim ali jezgrovitim govorom, u kome je prikazao opće stanje u Hrvatskoj, te je pozvao sve prisutne, da po­rade u korist drage svoje domovine. »Rado ću ovoj preljubljenoj domovini žrtvovati i posvetiti svoju službu, sreću i svoj život!« Banu se u ime hrv. sabora zahvalio učeni protonotar Ivan Zakmardi. Iza toga podjoše svi u franjevačku crkvu sv. Ivana Krstitelja, gdje se instalacija obavila po starom običaju. Zrinski uze u desnu ruku bansko žezlo kao znak svoje sudačke vlasti, a u lijevu ruku zastavu kao znak vojničke vlasti svoje. Nato je biskup čitao prisegu, koju je Zrinski za njim izgovarao. Za to vrijeme na gradskim bedemima gruvahu topovi, a pred crkvom udarahu bubnjevi uz zvuk trubalja. Pošto se poslije instalacije održala svečana gozba, slijedio je sutra­dan nastavak hrv. sabora, komu je sada predsjedao ban. Najprije su pro­čitana 4 kraljeva pisma, od kojih se prvo odnosi na saziv sabora u Po­žunu, drugim se traži krunidbeni dar za mladoga kralja Ferdinanda IV., dok 3. i 4. pismom kralj javlja, da radi sabora odgadja nastavak krajiške komisije, koja bi se u Varaždinu morala sastati 11. stud. 1648. Sabor jednoglasno bira Nikolu Zrinskoga zem. kapetanom na pokupskoj Krajini, koja je služba ispražnjena smrću palatina Draškovića. Nato ban u službi potvrdjuje dosadanjega podbana Gašpara Orehovačkoga, što sabor prima na znanje. Svoj pečatnik predaje ban protonotaru Ivanu Zakmarđiju, da uzmogne s njim pečatiti sudbene odluke. Pečatnik pok. bana Draško­vića ostavlja se kod protonotara do narednoga sabora za otpravak starih rješidaba. Mjesto pok. Jurja Tompe izabire sabor Nikolu Gotala za pod­župana zagr. županije. Zakmardi izvješćuje o radu hrv. nuncija na pro­šlom saboru u Požunu. Čita i kr. diplomu od 17. lipnja 1647. o katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, što sabor doslovce stavlja u zapisnik. Za nove hrv. nuncije budu izabrani: kanonik Juraj Ratkaj, protonotar Ivan Zakmardi i plemić Gašpar Budor. Ratkaj ima uzeti mjesto u gornjoj kući medju ve­likašima. Svaki nuncij dobit će za put i boravak u Požunu mjesečno 100 ug. for. Pošto je prijašnji sabor u Požunu dugo trajao, a tadašnji nunciji dobiše samo predujam, doznačuje im se naknadno po 100 rajnskih for. za svaki mjesec. U ime poreza za g. 1647. mora svaki »dim« na Gjurgjevo g. 1649, platiti 3 ug. for. Isto toliko platit će 15. kol. 1649. u ime poreza za god. 1648. Banu se prepušta, da za Petrinju i druge tvrdje na Kupi razvrsta kmetove, koji će besplatno raditi. Za obnovu isusovačke gimnazije u Varaždinu, koja je zajedno sa samostanom izgorjela 1. svibnja 1648., poklanja sabor sve poreze, što bi ih varažd. i zagr. Isu­sovci morali od svojih imanja platiti za 3 godine (1647.—1649.). Zem. li­ječniku Hanibalu Butinoni uskraćuje se daljna plaća. Plemićki suci neka paze, da se popravljaju mostovi i ceste, osobito most na Krapinčici, te ruševna cesta pod Susjedgradom. Baruni Konjski dobiše grofovski naslov. Mijo Konjski i njegov bratić Petar Konjski obavijestiše o tomu hrv. sabor. Pročitane su i mnogobrojne diplome novih plemića. Naputak za rad hrv. nuncija na saboru u Požunu izradiše: ban Ni­kola Zrinski, biskup Petar Petretić, podban Gašpar Orehovački, barun Petar Keglević, varažd. podžupan Juraj Gorup, zagr. podžupan Ivan Ručić, bilježnik svih 3 županija Mijo Jančec, te nunciji kraljevine Hrvatske i kaptolski nunciji. Uz običajne zahtjeve o Krajini, Vlasima i t. d. sadržaje naputak ove »tegobe«: 1. Po 43. članku od g. 1635. i po 54. članku od g. 1638. imaju domaći žitelji na teritoriju Hrvatske, Slavonije i Ugarske pravo, da — plativši tridesetinu — kupuju volove i raznu robu, koju će izvoziti preko luke u Bakru. Kad je službenik kneza Petra Zrinskoga tje­rao 90 volova u Bakar, zaustavi ga na teritoriju Hrvatske satnija oklopnika, koju je poslao križ. pukovnik barun Galler, kao privremeni zapo­vjednik slavonske Krajine. Galler je volove zaplijenio i djelomice zamijenio s manje vrijednima, te ih zatim poslao u Štajersku u korist štaj. bla­gajne. 2. Time i drugim stvarima, osobito monopolom soli, koji je uveden u Štajerskoj, čine se zapreke trgovini u Hrvatskoj. To je i na štetu tridesetnice, koja sada tečajem cijele godine nosi (odbivši plaće tridesetničara) jedva toliko, da se banskoj vojsci dade plaća za 1 mjesec. 3. Kra­jiški vojnici iz Petrinje čine štetu na posjedima susjedne vlastele. Oni provališe čak u Borovo na Savi, gdje su porobili župni dvor, odnijevši žito i razne stvari. Turopoljci imaju štete već preko 3000 ug. for., jer im petr. vojnici oteše 500 svinja. 4. Varaždinski trgovci Mato Trupej, Krsto Neisteter i Bartol Andrius vozili su 29. siječnja 1648. u Štajersku med. Kod Savreča se prevezoše preko Drave. Dalje putovahu slobodnom ce­stom, plativ sve pristojbe. Kada stigoše do trgovišta Smrek kod rijeke Pesnice, udariše na njih protuzakonito gradjani iz Ptuja, te im oteše 61 posudu meda. Nedavno pak isti gradjani na toj cesti oteše varažd. trgov­cima mnogo centi željeza. Tako su Varaždinci pretrpjeli 1200 rajnskih for. štete. 5. Barun Aleksander Mikulić, te plemići Petar Votvić, Ivan Banjadvorec i Petar Hajnović povrijediše plemićke suce Franju Majcena i Jurja Šafarića. Prije, nego li ih je zbog toga stigla zaslužena kazna, do­biše oni od kralja Ferdinanda III. odluku, da se protiv njih obustavlja svaka parnica, pa i »kratki sud«. Time je kralj povrijedio § 57. drugoga dijela »Tripartita«. 6. Neki se krajiški kapetani bave trgovinom, a ipak ne će plaćati tridesetinu. Nunciji neka nastoje, da se isprave sve ove nepravde. Povrh toga neka izrade: 1. da se obitelji Frankopan vrate u Primorju tvrdje: Trsat, Jablanac i Starigrad; 2. da se prihod tridesetnice u Senju upotrijebi za obnovu poplavom nastradaloga grada, a ne u korist senj. kapetana; 3. da se u povjerenstvo za Primorje izaberu ban N. Zrinski, podban G. Orehovački i barun Petar Keglević; 4. da se u Hrvatskoj pobire samo polo­vica (ili još manje) od poreza, koji će se raspisati kao krunidbeni dar mla­domu kralju; 5. da se za uzdržavanje banske vojske i pokupske Krajine upotrijebi i dio od one polovice tridesetine, koja se ubire u Ugarskoj. — Nunciji neka pridrže staru povlasticu, da glasuju prvi iza kr. personala, uz koga sjede. Kod izbora novog palatina neka glasuju za onoga kandi­data, koga želi kralj. Svoju vjerodajnicu neka pokažu kr. personalu, ostrogonskom nadbiskupu, kancelaru; vrhovnom kr. sucu i nuncijima ug. žu­panija, kojima neka protumače i preporuče »tegobe« kraljevine Hrvatske. Mjesto 25. siječnja došao je kralj Ferdinand III. u Požun tekar 13. ožujka 1649. Za palatina bude izabran katolik Pavao Palfi. Nato se pro­testanti potužiše, da nijesu posvema izvršeni zakoni prošloga sabora. Najviše vikahu na ostrogonskoga nadbiskupa Jurja Lipaja, koji je osno­vao 4 nova isusovačka kolegija, te koji je na sinodi 2. pros. 1643. primio Isusovce za redovite članove ug. klera. Dugo su se na saboru svadjali ka­tolici i protestanti. Napokon je kralj odredio, da o vjerskim pitanjima od­sada odlučuju županijske skupštine, a ne državni sabor. Nato se počelo raspravljati o »tegobama«. Veći dio »tegoba« udje u ona 102 zakonska članka, što ih je kralj 3. lipnja 1649. potvrdio. Sabor pristade na daljnu 50 postotnu povišicu tridesetine (carine), koja je odsada bila dvaput veća*, nego li bijaše do g. 1635. No zato je kralj preuzeo troškove za uzdržava­nje pograničnih tvrdja i njihovih posada u Ugarskoj. Time postade kralj, neograničen gospodar vojne sile u Ugarskoj, kamo je smio po volji do­voditi strane čete. Da Madžare zaslijepi, odredio je kralj, da odsada u bečkom »vrhovnom dvorskom ratnom vijeću« imaju 2 člana biti iz Ugar­ske. Sabor je u Požunu uvažio i sve »tegobe«, što ih izniješe hrv. nun­ciji. O tomu govore zak. članci 30.—42. Naročito je u 30. članku odredjeno da se 11. stud. 1649. ima u Varaždinu nastaviti krajiška komisija, kojoj će predsjedati ban Nikola Zrinski, a članovi će biti: Tomo Mikulić, Ivan Zakmardi, Ivan Ručić i Gašpar Orehovački. Granice u Primorju uredit će drugo povjerenstvo, koje čine: srijemski biskup Petar Mari­jani, barun Petar Keglević i podban G. Orehovački. Po 76. članku imaju se u Hrvatskoj opet u stalno vrijeme držati »oktavalni sudovi«, kojih nije kralj sazivao već 14 godina! Po 98. članku može odsada hrv. proto­notar na zajedničke ug.-hrv. sabore dovesti svoga jurata i bilježnika ban­skoga stola, koji će imati mjesto uz bilježnike i pisare ug. protonotara. O svome radu izvijestiše hrv. nunciji 30. lipnja 1649. u Zagrebu na hrv. saboru, koji je stvorio ove zaključke: 1. U ime sabora treba pisati štajerskoj vladi, neka za volju dobroga susjedstva poduzme potrebite mjere protiv gradjana u Ptuju, koji izvan medja svoga grada — na prije slobodnim putovima — otimaju robu hrv. trgovcima, a med, što ga Hr­vati voze kroz Ptuj, ne dozvoljavaju izvažati u daljne krajeve pokrajine Štajerske. 2. Ban će po starom običaju u oktavi Triju Kraljeva g. 1650. održati oktavalni sud, koji treba pravodobno objaviti. 3. Kmetovi imaju obnoviti Petrinju i već ruševnu tvrdju Brkiševinu, a povrh toga privažati gradju za opatički samostan Klarisa u Zagrebu. 4. Dva kotara križ. župa­nije dat će kmetove za podizanje nasipa uz rijeku Dravu. 5. U Hrvatskoj se pojavilo mnogo razbojnika, otkako je prestao 30 godišnji rat, te se podivljali vojnici vratiše iz Njemačke. Podban mora razbojnike hvatati u križ. i zagr. županiji, a podžupani u varažd. županiji. Ustrebaju li voj­ničku asistenciju, neka im potkapetani dadu zem. haramije. 6. Mjesto pok. Mije Jančeca bira se Tomo Ivanović za bilježnika svih 3 županija. Stjepan Svaštovič i Gašpar Mikulić biraju se za plemićke suce zagr. županije mjesto Petra Kopšića, koji je umro, i mjesto Jurja Mindsentija, koji se zahvalio. 7. »Bijedni i gladom potišteni kmetovi« nijesu porez za g. 1648. mogli uplatiti do Gjurgjeva, te im sabor produljuje rok uplate do Margetinja god. 1649. Porez pak za g. 1649. platit će na Martinje mjesto 15. kolovoza. 8. Pokazalo se, da postoji znatna razlika izmedju kaptolske i gričke mjere u Zagrebu. Zato sabor odredjuje, da kaptol i grad sporazumno pred podbanom Orehovačkim i podžupanom I. Ručićem urede stalne mjere za žito, koje se onda moraju i držati. 9. Mladi kralj Ferdinand IV. prepustio je zagr. Isusovcima krunidbeni dar, koji mu ima dati Hrvatska. Sabor će prvom prigodom isplatiti ovaj novac. 10. Indigenat (domaćin­stvo) dobivaju strani plemići: Simun Ozolin, Julijan Gonan, te Andrija i Mijo Benger, koji na saboru, položiše prisegu, da će biti vjerni novoj svo­joj domovini. U Zagrebu je 3. srpnja 1649. umro kr. personal Tomo Mikulić. On je od plemića postao barun, a g. 1647. posjeduje i Medvedgrad. Mikulić je po izričitoj svojoj želji pokopan u crkvi sv. Katarine. Ratkaj piše, da je Mi­kulić obolio na saboru u Požunu, odakle je polumrtav dovezen u Zagreb. Njegovu je smrt pospješio nevaljani mu sin Aleksandar, glasovit siledžija i razuzdanac. Hrvati nijesu žalili za Mikulićem, jer ga smatrahu »neprija­teljem domovine« svoje. Kralj je 1. srpnja 1649. produljio s Turcima mir na 22 godine, poslavši po Schmidu malomu sultanu Muhamedu IV. darove u vrijednosti od 100.000. talira. Ipak su pogranični turski begovi i nadalje provaljivali u Hrvatsku i Ugarsku, da pale, pustoše i robe (ljude i stoku). Jednu takovu tursku četu razbio je g. 1649. ban Nikola Zrinski. U tome boju pogibe 90 Turaka, a 80 ih bude zarobljeno zajedno s konjima. U Varaždinu se 11. list. 1649. sastao hrv. sabor, koji je potrajao 2 dana, a riješio je ove stvari: 1. Kralju se šalje županijski bilježnik Tomo Ivanović kao »poseban internuncij« kraljevine Hrvatske, da pospješi sa­stanak krajiške komisije u Varaždinu i da osigura održanje oktavalnoga suda u Zagrebu. 2. Hrvatsku će u krajiškoj komisiji zastupati: biskup Petar Petretić, grofovi Tomo i Nikola Erdedi, zagr. prepošt Nikola Dijanešević, podžupani Nikola Gotal i Matija Stanko, žup. bilježnik Tomo Iva­nović, plemići: Juraj Malenić, Petar Patačić i Stanislav Šimonić, te o. Pavao Ivanović, vikar pavlinskoga samostana u Lepoglavi. 3. Za g. 1649. ima svaki »dim« u ime poreza na Jakobovo (25. srpnja) 1650. platiti 6 ug. for. 4. Mjesto umrlog Jurja Orehovačkoga bira se za križ. podžupana Ivan Dolački, koga će kao plemićki sudac zamijeniti Stjepan Pljuščec. 5. Za suce i prisjednike »banskoga stola« kod narednih oktavalnih sudova bi­raju se: podban Gašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi, kano­nici: Nikola Dijanešević i Andrija Županić, baruni: Petar Keglević i Petar Ratkaj, podžupani zagr. županije: Ivan Ručić, Matija Stanko i Nikola Gotal, križ. podžupan Ivan Dolački, varažd. podžupani: Juraj Gorup i Pe­tar Baksaj, te plemićki suci: Juraj Malenić, Pavao Lacković i Juraj Šafarić. Svima će zem. blagajnik isplatiti običajne plaće. Mjesto bolesnih ili zakonito zapriječenih može ban ili sud postaviti zamjenike. 6. Bude li pro­tonotar u kojoj parnici tužitelj ili tuženik, zamijenit će ga drugi sudac. 7. Pošto se Ivan Zakmardi zahvalio na službi zem. blagajnika, bira se za njegova nasljednika Tomo Ivanović. 8. Zem. haramijama pripada do konca g. 1648. zaostala plaća za 15 mjeseci. Od toga će se 5 mjeseci isplatiti novcem, a 10 mjeseci suknom. 9. Zagr. kaptolu daje sabor preporučno pismo na kralja, da mu dozvoli postaviti maltu u trgovištu Varaždinske Toplice. Prihodom ove malte obvezao se kaptol uzdržavati sve ceste mostove i putove na cijelom svojem tamošnjem imanju, pa i na planini sve do imanja grada Kalnika. 10. Nedavno je križ. pukovnik Galler sa­movoljno postavio maltu na Kalniku. Zato će do njega poći zagr. podžu­pan Mikola Gotal, da ga u ime sabora pozove, neka ukine ovu maltu. Po­djedno će ga pozvati, neka ne priječi izvoz žita i drugih plodina iz Krajine, kao što Hrvati ne smetaju uvoz žita u Krajinu, koja je i onako dio Hrvatske. 11. Za uzdržavanje opatica Klarisa u Zagrebu dat će svaki, »dim« 20 denara do konca g. 1649. Ovaj doprinos moraju vlastela platiti iz svoje kese. Armaliste, predijalci i plemići jednoselci doprinijet će po 10 denara. 12. Gradju za isusovačku gimnaziju u Varaždinu dovažat će kmetovi susjednih 4. kotara na račun besplatne radnje, koju moraju da­vati u korist domovine. 13. Biskup Petretić javlja, da neki protestanti kupuju kuće i posjede u Hrvatskoj, što se protivi primljenim zakonima. Sabor odredjuje, da protiv toga imaju postupati u gradovima suci i se­natori, a u županijama podžupani i plemićki suci. 14. Kanonici Nikola Čanik i Petar Knapić, kao nunciji čazmanskoga kaptola, prosvjeduju protiv ugovora, što ga je pok. Tomo Mikulić sklopio s krajiškim kapetanom u Koprivnici, u koliko taj ugovor čini štetu kapt. imanju Botinovec. Poseban odbor, u kome bijahu ban, biskup, protonotar, prepošt, gro­fovi Tomo i Nikola Erdedi, te podžupani Ivan Ručić i Juraj Otup, sa­stavio je naputak, koga se ima držati Tomo Ivanović kao internuncij kra­ljevine Hrvatske u Beču. On će kralja zamoliti, da o Martinju sazove kra­jišku komisiju u Varaždin, kako to propisuje 30. članak požunskoga sa­bora od g. 1649., pa da prema zahtjevu 36. članka izvede njem. vojsku iz tvrdje u Varaždinu. U tome smislu neka kralj iz obje svoje kancela­rije (austrijske i ugarske) pošalje naloge članovima povjerenstva. Isto tako treba da krajiški kapetani i Vlasi dobiju potrebite naloge od kralja. Nadalje neka Ivanović zamoli kralja, da banu doznači njegovu plaću, pa da mu svojim nalogom omogući saziv oktavalnoga suda za Tri Kralja g. 1650. Ako se Ivanoviću pruži prilika, ima palatina Palfija i nadbiskupa Lipaja zamoliti, da kod kralja zagovore ove želje hrv. sabora. Dobije li Iva­nović od kralja kakva pisma za povjerenike, koji će u Varaždin doći iz »nutarnje Austrije« (to su Štajerska, Kranjska i Koruška), neka ih njima na povratku kroz Graz predade; podjedno neka od njih pospješi odluku. Pošto su bosanski Turci često provaljivali u Hrvatsku, odredio je karlovački general Vuk Frankopan, da ih treba kazniti. U tu svrhu po­veo je 800 vojnika njegov zet Petar Zrinski koncem studenoga g. 1649. prema Bihaću. Zrinski je putem opustošio 3 sela kod Izačića i Klokoča. Njegovi vojnici, ugrabiše 2100 glava stoke, te se s ovim plijenom počnu vraćati kući. Naskoro podje za Hrvatima u potjeru delibaša Badanković, zapovjednik turske tvrdje u Krupi. Tako dodje kod crkve u Rakovici do ljutoga boja, u kome pogibe oko 200 Turaka, a 104 dopanuše ropstva. Samoga delibašu ubio je Ivan Križanić, 20-godišnji sin poznatog junaka Vuka Križanića. Teško ranjen delibašin brat jedva živ uteče u Krupu.... (Badančevići su potomci staroga hrvatskog roda.) Medju ostalima bio je zarobljen i Sašvar aga iz Bihaća. Zrinski još istoga dana dopre u Slunj, gdje je vojnicima dao odmor. Slijedeći dan vratio se Zrinski u Karlovac. Knezovi Nikola i Petar Zrinski bratski razdijeliše medju sebe 19. srpnja 1649. velika svoja imanja. Nikola je dobio Medjimurje sa Čakov­cem i Strigovom, zatim Vrbovec i Rakovec u križ. županiji, Zrinsku kuću u Beču, te Zrinske posjede u Ugarskoj. Petar je dobio Gorski kotar s Bro­dom na Kupi, zatim Primorje s Bakrom, Hreljinom, Grobnikom i Kralje­vicom, pa imanje Božjakovinu, te Ozalj, Ribnik i Švarču kod Karlovca.

Niti se na Martinje g. 1649. u Varaždinu sastala krajiška komisija, niti je o Trim Kraljima g. 1650. u Zagrebu održan oktavalni sud, koji je zadnji put g. 1636. držao ban Sigismund Erdedi. Kralj je Tomi Ivanoviću, internunciju kraljevine Hrvatske, obećao, da će krajišku komisiju u Va­raždin sazvati o Duhovima g. 1650. O tomu je Ivanović izvijestio na hrv. saboru, koji se po odredbi bana Nikole Zrinskoga 17. svibnja 1650. sastao u Varaždinu. Da se smognu troškovi za uzdržavanje članova komisije, odredio je sabor, da svaki »dim« mora do Jakobova uplatiti pol ug. for. (t. j. 50 denara). Svaki armalista doprinijet će u istu svrhu pol ug. for., a plemići jednoselci od svake kuće po 20 denara. Blagajnik će povjereni­cima (kao što i prije) isplaćivati mjesečnu plaću; odaslanici hrv. sabora dobivat će samo polovicu. Ban kao predsjednik komisije odrekao se plaće; isto tako i biskup Petretić kao predsjednik odaslanstva hrv. sabora. Po­što se tečajem vijećanja ove komisije ne će moći sastati hrv. sabor, do­bivaju ban i biskup pravo, da zajedno s hrv. članovima komisije i s odaslanstvom hrv. sabora raspravljaju i odlučuju o potrebama Hrvatske. Isti je sabor stvorio još ove zaključke: 1. Pojedini potkapetani pokupske Krajine moraju popisati oružje i municiju u svojim tvrdjicama, pa taj popis predati g. banu. 2. Ivan Jakov Galler, upravitelj slav. Krajine, za­molio je od bana radnike za utvrdjivanje Petrinje. Sabor odredjuje, da kmetovi moraju poslije žetve utvrdjivati Petrinju i druga mjesta uz Kupu. 3. Za gradnju nove franjevačke crkve u Varaždinu doznačuje sabor kme­tove okolišnih kotara. 4. Za popravak ceste u »Topličkoj« i »Kameničkoj gori« ima ban odrediti kmetove kojega manjega kotara ili samo polovice kotara. To vrijedi samo za ovaput, jer inače mora ovu cestu uzdržavati zagr. kaptol na svome zemljištu, a vlasnici Velikoga Kalnika na svome teritoriju. 5. Od prije po kralju doznačenih ali još ne isplaćenih 1000 ta­lira za gradnju tvrdje Brkiševine daruje sabor 500 talira Danijelu pl. Rauchu, vrhovnomu tridesetničaru u Nedelišću, i to kao nagradu, što je dotle ubirao onu polovicu tridesetine, koja pripada Hrvatskoj, a ne kr. komori. 6. Kralj je sada opet za tvrdju u Brkiševini doznačio daljne 3000 ug. for. Sabor odredjuje, da Rauch od toga 300 rajnskih for. isplati Tomi Ivanoviću, jer je toliko potrošio povrh primljenih 120 ug. for., boraveći kao hrv. internuncij u Beču. 7. Neka se potraži iskusan i dobar liječnik, koji će od Hrvatske u ime godišnje plaće dobivati 200 ug. for. Pošto pak liječnik ne može pomoći bez lijekova, uzet će se u zem. službu novi lje­karnik, koji će dobivati 40 ug. for. na godinu. 8. Barun Aleksander Mikulić oklevetao je pred kraljem bana Nikolu Zrinskoga, da mu namjerava silom oteti Medvedgrad i da želi u zakup uzeti dio njegova brata Ladislava Mikulića. Sabor zaključuje, neka se kralju pismeno jave sva na­silja Aleksandra Mikulića. Ovo pismo ponijet će zagr. podžupan Nikola Gotal i varažd. plemićki sudac Petar Fodroci, koji će kralju stvar usmeno potanko prikazati. 9. Mladi kralj Ferdinand IV. darovao je zagr. Isusov­cima »krunidbeni dar« kraljevine Hrvatske u iznosu od 600 ug. for. Sa­bor odredjuje, neka Isusovcima ovu svotu isplati zagr. kaptol na račun poreza od svojih imanja. 10. Pavlini u Lepoglavi obnavljaju svoj samo­stan. Zato sabor na 5 godina oprašta od poreza sve posjede toga samo­stana. 11. Župane, podžupane, slobodne gradove i onu vlastelu, koja imaju »jus gladii« (pravo da sude na smrt), ban svojom moću svečano opominje, da na svome teritoriju potraže i nesmiljeno kazne razbojnike i druge zločince, te one, koji lažne novce kuju, pa ih znalice i zlobno stav­ljaju u promet. 12. Grad Zagreb neka nadje novoga krvnika kao izvrši­telja pravde. On će od zemlje dobivati godimice 120 rajnskih for. plaće, a Zagreb mu daje prije odredjenu kuću i 25 vedara vina. Kralj je u Beču 26. svibnja 1650. izdao uputu za krajišku komisiju, u kojoj će kraljevinu Hrvatsku zastupati: ban Nikola Zrinski, podban Gašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi i zagr. podžupan Ivan Ručić. Kralj im nalaže, da 7. lipnja 1650. nefaljeno dodju u Varaždin, gdje će sutradan početi vijećati s onim članovima komisije, koje će kralj ime­novati, od strane »unutarnje Austrije« (t. j. Kranjske, Štajerske i Koruške). Glavna je zadaća ove komisije, da provede zaključke, koji su u Varaž­dinu bili stvoreni još g. 1635. U tu svrhu neka se u Varaždin pozovu prvaci Vlaha, Predavača i Hrvata iz slavonske Krajine, kojima će po­trebit nalog poslati kralj putem »dvorske kancelarije za unutarnju Au­striju«. Komisija neka ispita i druge tužbe i tegobe hrv. staleža. Najprije treba od ostalih Vlaha privatne Vlahe, Predavce i Hrvate izlučiti i pre­dati vlasteli. Zatim neka se raspravlja o tomu, kako će se ostali Vlasi pri­pojiti kraljevini Hrvatskoj, te koliko će godimice plaćati vlasteli. Pri tom treba paziti, da se ne pobune Vlasi, jer bi to ugrozilo sigurnost Hrvatske i susjednih zemalja, pošto se u susjedstvu (u Dalmaciji) vodi rat izmedju Turske i mletačke republike. Ustreba li, može komisija iz Varaždina poći u Koprivnicu, Križevce i na ivanićku Krajinu. O tečaju rasprave neka ci­jela komisija skupno obavješćuje kralja, koji će onda izdavati potrebite odluke. Na koncu treba podnijeti izvješće, koje će potpisati i pečatima potvrditi svi članovi hrv. i austr. komisije. U Varaždin je pravodobno stiglo i odaslanstvo hrv. sabora. Na poziv cijele komisije podniješe odaslanici hrv. sabora 10. lipnja 1650. svoje zahtjeve pismeno. Oni u prvom redu traže provedbu zaključaka komi­sije od g. 1635. Neka se hrv. vlasteli vrate Hrvati i Predavci, koji sta­nuju na njihovim posjedima. Gdje su vlastela izumrla, te je vlasnikom po­sjeda postao kr. fisk, treba takodjer Hrvate i Predavce od ostalih Vlaha odijeliti, te ih podrediti sudbenosti kraljevine Hrvatske, a ne slavonske Krajine. Napose to vrijedi za kmetove, koji pripadaju tvrdji u Kopriv­nici. Oni po 51. članku od g. 1638. moraju plaćati polovicu poreza i pot­padaju pod jurisdikciju kraljevine Hrvatske, a ne krajiškoga kapetana u Koprivnici. Iz tvrdje u Varaždinu ima se po 36. članku od g. 1649. odmah izvesti njem. vojska, što napose želi grof Juraj Erdedi. Tužbe pojedinaca iznijet će se tečajem raspravljanja. Krajiška je komisija u Varaždinu vijećala do 30. rujna 1650. Tečajem toga vremena umro je križ. pukovnik barun Ivan Jakov Galler, koji je netom bio odredjen za generala slavonske Krajine. Galler je neprestano poticao Vlahe na otpor proti Hrvatskoj. Iza njegove smrti pokazaše Vlasi pripravnost, da priznadu hrv. bana i vlastelu, na čije se posjede naseliše. To je uzbunilo štajerske staleže, koji se bojahu, da će time prestati sla­vonska Krajina, gdje njihovi sinovi imaju unosne službe. Zato se 16. kol. 1650. iz Graza obratiše na grofa Sig. Fridrika Trautmansdorfa, upravitelja Štajerske, s molbom, da uznastoji umiriti i zadovoljiti Vlahe, s ko­jima neki kapetani preoštro postupaju. Treba što prije imenovati novoga generala, koji će Vlasima zajamčiti njihova prava i sloboštine. Dobro će biti, ako Trautmansdorf osobno podje u Varaždin, pa da odanle primiri Vlahe. Ne može li tamo, neka k sebi prizove 2 ili 3 vlaške vojvode, koje će uputiti, kako da Vlahe odvrate od Hrvata. Bečki je dvor namjerice komisiji u Varaždinu davao takve upute, da ne dodje do sporazuma s odaslanstvom hrv. sabora. Nikako nije dopustio, da komisija točno ustanovi, koje li Hrvate, Predavce i privatne Vlahe treba izlučiti od krajiških Vlaha. Isto tako nije komisija rješavala privatne tužbe, što ih podniješe biskup Petretić i drugi Hrvati. Komisija je ivanićkoga kapetana Ivana Vajkarda Vettera pozvala, da se 2. kol. 1650. dodje u Varaždin opravdati od tužba, koje su podignute protiv njega. Ali kape­tan nije došao, nego se izgovorio, da mora poći k ratnomu vijeću u Graz. U istinu pak nije on toga dana bio u Grazu, već na sajmu u Ptuju. Radi svega toga uložiše odaslanici hrv. sabora 11. kol. 1650. svoj prosvjed. Hrvati su nato u Beč poslali o. Pavla Ivanovića, vikara pavlinskoga samostana u Lepoglavi. Ovaj Pavlin, kao internuncij kraljevine Hrvatske, našao je kralja Ferdinanda III. u Ebersdorfu, gdje mu je predao spome­nicu (memoriale) hrv. staleža. Podjedno je živom, riječju prikazao nerad varažd. komisije i poteškoće u pogledu Vlaha. Kralj je hrv. staležima 7. rujna 1650. iz Ebersdorfa javio da je sada u sve upućen, pa da će svo­jim povjerenicima u Varaždinu naložiti, neka zadovolje opravdane za­htjeve Hrvata. On je to zaista i učinio, još istoga dana upućuje kralj ko­misiju u Varaždinu, neka Hrvate i Predavce na Krajini izluči od Vlaha, pa neka uznastoji oko sloge s hrv. staležima. Ipak nije moglo doći do sporazuma, jer povjerenici »unutarnje Austrije« ne htjedoše nikako popustiti. Zato je kralj odredio, da se komisija odgadja do početka ko­rizme g. 1651. Ovu je odluku komisija 30. rujna javila odaslanicima hrv. sabora, koji protiv odgode uložiše prosvjed. Na poziv bana Nikole Zrinskoga sastao se 21. list. 1650. u Zagrebu hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke: 1. Glavni sud (judicia generalia) počet će na oktavu (osmi dan) iza blagdana Triju Kraljeva g. 1651. Sa­ziv toga »oktavalnoga suda« objavljuje se već na saboru, a ban će ga još i posebno objaviti plemićkim sucima. 2. Za isplatu zem. činovnika i hara­mija na Kupi doprinijet će svaki »dim« 8 ug. for. u ime poreza za g. 1650. Prvu polovicu imaju kmetovi uplatiti 2. veljače, a drugu 24. lipnja 1651. Pošto Hrvatska ima izvanrednih troškova za krajišku komisiju i za oktavalni sud, platit će g. 1651. hrv. vlastela za svaki »dim« na svome po­sjedu pol ug. for. iz vlastite svoje kese. Oni, koji očekuju koristi od ko­misije, moraju platiti po 1 ug. for. od svakoga »dima«. Plemići jednoselci dat će 12 denara od svake kuće (zadruge). Armaliste, koji nemaju po­sjeda, uvrštenih u »dimove«, platit će 50 denara (pol ug. for.) za troškove oktavalnoga suda. Oni plemići armaliste, koji se bave trgovinom, imaju platiti po 4 ug. for. Ako im roba vrijedi 1000 rajnskih for., platit će 8 ug. for. Procjena se prepušta savjesti plemićkih sudaca, koji će u svojim ko­tarima porez sabirati, te ga predavati zem. blagajniku. 3. Opaža se, da neki dužnici namjerice ne će izvršiti svoje obveze, čime svojim vjerovni­cima namiču znatne troškove za vodjenje parnica. Zato odsada, podžu­pani i drugi suci moraju dužnike osuditi, da povrh glavnice plate i par­bene troškove. Izuzimaju se takve obveze, u kojima su već unaprijed označene kamate ili kakve kazne. 4. Kmetovi će g. 1651. dvaput podati besplatne radnje. Potanje odredbe, gdje će se ove radnje upotrijebiti, iz­dat će ban prema uputi protonotara. Bude li ban drugim poslom zaprije­čen, može takve odredbe u njegovo ime dati protonotar. 5. Od zaosta­taka besplatnih radnja za g. 1650. doznačuje se 100 »dimova« kotara pl. suca Gabrijela Jelačića za obnovu i utvrdjivanje nasipa uz rijeku Savu. Isto tako odredjuju se podvozi za gradnju isusovačkoga samostana u Za­grebu. 6. Na saboru je velik izgred izazvao plemić Mijo Kraljić. Pošto je on već otprije optužen zbog razbojstva, a nema dovoljno posjeda, za­ključuje sabor, da ga podban (kao zagr. i križ. župan) ima što prije osobno i posebice pozvati na sud, pa uzev sudbene prisjednike, koji će mu biti pri ruci, neka ga po zasluzi osudi i kazni. 7. Na ovaj sabor nije grad Va­raždin poslao svoje nuncije. Zato sabor zaključuje, da protonotar Ivan Zakmardi ima ispitati, da li se grad Varaždin može zbog toga propusta valjano ispričati. U niječnom slučaju neka on kazni grad Varaždin. Na istom hrv. saboru raspravljalo se takodjer o neuspjehu krajiške komisije, koja je g. 1650. toli dugo zasijedala u Varaždinu. Sabor je iza­brao poseban odbor, u koji udjoše: ban, biskup, podban, protonotar, grof Nikola Erdedi, kanonici Nikola Dijanešević i Juraj Ratkaj, o. Pavao Ivanović, te plemići Ivan Ruičić, Petar Baksaj, Ivan Dolački, Tomo Ivanović, Juraj Malenić i Juraj Zakmardi. Ovaj odbor ima ispitati, da li treba krajištku komisiju već započetim načinom nastaviti ili zatražiti »glavnu komisiju« u smislu 31. članka od g. 1649. Odbor može kralju poslati ljude, koji će u tome smislu poraditi, a podjedno odrediti i nagradu za stalnoga hrv. agenta« u Beč. Već 22. list. 1650. sastao se taj odbor, te je za­ključeno ovo: 1. Djelomična obnova posjeda, koji leže na Krajini, zavisi od potpune obnove, te bi se uslijed nastalih poteškoća jedva dala provesti putem sadašnje komisije. Zato je bolje, ako se traži glavna komisija, nego li nastavak sadašnje komisije. 2. Ban neka svojom pobudom zatraži od kralja saziv glavne komisije. U tu svrhu neka zamoli pomoć od kr. savjet­nika iz Ugarske. Isto neka učini i protonotar Zakmardi, kada će poći na oktavalni sud u Požun. 3. Tečajem oktavalnoga suda u Zagrebu stvorit će odbor instrukciju za rad glavne komisije. 4. Ivan pl. Coena imenuje se hrv. agentom u Beču, gdje će se brinuti za rješavanje posala kraljevine Hrvatske. U to ime dobivat će Coena godišnju plaću od 100 njem. talira. Hrvatska je g. 1650. stradala od jake tuče. Nastradaše i krajišnici, koje je g. 1650. ivanićki kapetan Ivan Vajkard Vetter poslao po rijeci Savi i Uni pod tursku tvrdju Dubicu. Turci su po uhodama doznali za do­lazak krajišnika, te se dobro pripraviše. U boju pogibe vodja (njem. na­rednik) i 100 krajišnika. Vetter se nadao, da će ga zbog uspjelog napadaja na Dubicu pohvaliti grof Valter Leslie, novi general slavonske Krajine, a doživio je potpun neuspjeh. Drukčije se ponio hrv. ban Nikola Zrinski. On je tečajem prošlih godina imao ljutih bojeva s Turcima iz Kaniže, ko­jima je g. 1650. ponudio mir. Ugovor o miru potpisat će se u Legradu, kamo je u tu svrhu došlo 60 turskih prvaka (aga i odabaša). I ban s odlič­nom pratnjom, hrv. velikaša i plemića dodje u Legrad, gdje se s Turcima izimirio i lijepo ih pogostio. Po tome miru dozvolio je Zrinski, da Turci iz Kaniže dolaze u Legrad trgovati. Koncem g. 1650. potvrdjen je taj mir u Turnišću, kamo je došao Hasan, zapovjednik turske tvrdje u Kaniži, da vidi bana Nikolu Zrinskoga. U Zagrebu je 8 dana iza Triju Kraljeva g. 1651. otvoren veliki »oktavalni sud« koji se nije držao već 15 godina. Ban je punih 40 dana bez ikakova prekida vijećao s izabranim sucima, rješavajući nebrojene za­ostale parnice. Na proljeće g. 1651. dodje u Hrvatskoj do borbe izmedju Nikole Zrin­skoga i njegova tasta grofa Gašpara Draškovića. Nikoli je umrla mlada supruga Euzebija Drašković, s kojom se vjenčao 17. rujna 1645. Pošto Euzebija nije imala djece, zatražio je njezin otac, da mu ban vrati grad Trakošćan i dvorac Klenovnik, što je Euzebija dobila kao miraz. Ban izjavi, da će ta imanja predati, kad mu Drašković vrati 30.000 for., što ih je od njega g. 1645. primio u zalog za Trakošćan i Klenovnik. Radi toga zavadio se Drašković s banom. Dok je Zrinski bolestan ležao u Ptuju, udari Drašković sa svojom četom na Klenovnik, ali bude suzbijen, izgubiv nekoliko ljudi. Nato Drašković porobi Zrinski majur Lipovnik, gdje nje­govi ljudi učiniše mnogo nasilja. Pošto u Trakošćanu nije bilo vojske, zauze ga Drašković bez otpora. No sad je Zrinski iz Ptuja naložio svojim voj­nicima u Medjimurju, da udare na Trakošćan. U gradu bijaše dosta žita, vina i municije, ali premalo vode, soli, octa i drva. Uzmanjkalo je sijena za 40 konja, što ih je Drašković bez potrebe držao u Trakošćanu. Zato se Drašković naskoro morao predati pod uvjetom slobodnog odlaska iz grada. Ipak mu Zrinski poslije za 4000 for. vrati Trakošćan i Klenovnik. Kralj je hrv. staležima javio, da će se 24. lipnja 1651. u bečkom dvoru održati »glavna komisija«, koja će riješiti krajiška pitanja. Drugim pismom javlja kralj Hrvatima, da će se u zgodnije vrijeme sastati »glavna komi­sija«, za koju neka hrv. sabor izabere svoje povjerenike. Pošto je Nikola Zrinski još uvijek boravio izvan Hrvatske, ovlastio je biskupa Petra Petretića, da za 3. srpnja 1651. sazove hrv. sabor u Zagreb. Povjerenicima za »glavnu komisiju« budu na tome saboru izabrani: biskup Petretić, grof Nikola Erdedi, protonotar Zakmardi i županijski bilježnik Tomo Ivanović, a njihovim zamjenicima: prepošt Nikola Dijanešević, barun Petar Ratkaj, varažd. podžupan Juraj Gorup i plemić Nikola Patačić. Njima će slobodni gradovi pridati svoje agente, a privatna vlastela svoje odvjetnike. Uputu za rad povjerenika izradit će isti odbor, koji je postojao već g. 1650. Kao novi odbornici pridodjoše: knez Juraj Frankopan i barun Petar Ratkaj. Za troškove na putu i u Beču dobit će Petretić i Erdedi, koji putuju s od­ličnom pratnjom, po 300 rajnskih for. na mjesec, a Ivanović i Zakmardi samo 150 r. for. Da se pokriju izvanredni troškovi za komisiju, a po­vrh toga redoviti troškovi (za činovnike i haramije), odredjuje se, da svaki »dim« u ime poreza za g. 1651. ima dati 8 ug. for. Prvu polovicu poreza treba platiti na Svijećnicu, a drugu na Gjurgjevo g. 1652. Još je sabor zaključio, da će odsada na hrv. sabore biti pozivan i grad Senj. Da­rovnicu, kojom kralj zagr. kaptolu dozvoljava, da u Varaždinskim Topli­cama podigne maltu, prihvaća sabor uz uvjet, da kaptol na tamošnjem posjedu i u planinama svojim odsada popravlja ceste, putove, mostove i prijelaze preko močvara. Sutradan (4. srpnja 1651.) izradio je odbor opsežan naputak za rad hrv. povjerenika u »glavnoj komisiji« na bečkom dvoru. Glavne su ove točke: 1. Vlasi, Predavci i Hrvati na Krajini, te kmetovi tvrdje u Kopriv­nici, treba da se predadu Hrvatskoj. 2. Od 6 viših časnika slavonske Kra­jine treba da 3 budu Hrvati, koje će kralju na imenovanje predlagati hrv. sabor, kao što ostale predlažu štajerski staleži. Hrvat ima svakako biti kapetan u Križevcima, da ondje uzmogne zgodnije vijećati sudbeni stol križ. županije. 3. Hrvatska dozvoljava, da se u Kranjsku, Korušku i Šta­jersku izvozi med, žito i druga roba. Neka dakle ove pokrajine dozvole i slobodan uvoz hrv. vina, osobito u Korušku, gdje nema vina. 4. Hrvatska je pripravna, da s ovim pokrajinama obnovi staru konfederaciju za bolju obranu od Turaka te za uzajamno pomaganje sudova. Kao primjer može služiti konfederacija Ugarske s Austrijom. 5. Ako kralj ne dozvoli, da se Vlasi u gradjanskim i vojničkim poslovima pripoje Hrvatskoj, već kra­ljevini i vlasteli ponudi novčanu odštetu, ne smiju to povjerenici primiti, jer »ne bi časno bilo za kakvu cijenu otudjiti granice države«. 6. Ponudi li kralj druga imanja u Ugarskoj za krajiški teritorij u Hrvatskoj, neka to povjerenici odbiju, jer bi tako jedan dio Hrvatske pripao Štajerskoj. U tom slučaju neka podsjete kralja, da je za kralja krunjen uz uvjet, da će »ovu svoju vjernu kraljevinu čuvati u njenim granicama«. Kao što kralj podržava granice svojih pokrajina Kranjske, Koruške i Štajerske, tako neka čuva i medju Hrvatske. 7. Ako kralj ponudi, da će iz kr. ug. komore plaćati Hrvatskoj i vlasteli godišnji prinos, što bi imali podavati Vlasi, tad neka povjerenici odbiju takvu ponudu. Ne bi naime bilo pra­vedno, da komora,** u koju teku i prinosi iz Hrvatske, plaća za ono, što uživaju Štajerci. 8. Ponudi li kralj, da će sami Vlasi u znak pripadnosti Hr­vatskoj i vlasteli plaćati neku godišnju svotu, neka to povjerenici pri­hvate. Na prijašnjim komisijama obećavahu kr. povjerenici, da će svaka vlaška zadruga platiti godimice 1 ug. for. Od toga će polovica pripasti Hrvatskoj, a polovica vlasteli. 9. Ako Štajerci ponude, da će oni sami plaćati mjesto Vlaha, mogu to hrv. povjerenici primiti samo uz neke uvjete. Glavni je uvjet, da se slavonska Krajina ukine, čim nastupe sret­nija vremena, t. j. kada oslabe Turci. 10. Povjerenici neka porade, da se dalje na istok premjeste Vlasi, koji stanuju u Oseku kod Križevaca i u Pogancu kod Koprivnice, jer oni kradjom, otimačinom i razbojstvom muče okolicu. 11. Svakako treba već jednom provesti zaključak komisije od g. 1635., da se Hrvatskoj i vlasteli vraćaju Predavci, Hrvati i privatni Vlasi. 12. Ako kralj istakne, da bi time na Krajini oslabile straže i obrana od Turaka, onda mogu povjerenici pristati, da samo u ovim stvarima ostanu Predavci i Hrvati pod vlašću krajiških kapetana, ali da inače u svemu spadaju pod jurisdikciju (upravu i sudbenost) hrv. vlastele.

Uzalud bijahu sve ove priprave, jer se u Beču uopće nije ni sastala »glavna komisija«, koja bi imala konačno riješiti krajiško pitanje. Kralj je volio ugoditi štajerskim Nijemcima, nego li da usliša pravedne zahtjeve Hrvata. Ništa mu nije smetalo, što time krši zakone, koje je potpisao, te krunidbeno obećanje, što ga je Hrvatima pod prisegom dao. U tome je pogledu Ferdinand III. jednak svojim predšasnicima, osobito Ferdinandu II. Zagreb je 26. srpnja 1651. zadesila nesreća. Nad gradom i okolicom bijesnila je po noći od 10 do 2 sata strahovita oluja. Uz tutnjavu gromova i silan vjetar lijevala je 4 sata kiša, kao da se prolomiše oblaci. Potok Medvešćak, koji se tada zvao »Medvednica«, a u srednjem vijeku »Cirkverišćak«, pretvorio se u bujicu. Silna je voda valjala kamenje i nosila drveće s obronaka Zagrebačke gore. Potok se prelio, te je voda harala dolinom, koja Kaptol rastavlja od Griča. U današnjoj Tkalčićevoj ulici, koja se zvala »Potok«, jer je tada kroz nju tekao Medvešćak, nastradaše sve kuće. Voda je posve razvalila 18 kuća, u kojima se utopiše 52 čovjeka. Kada se ban Nikola Zrinski oporavio od svoje bolesti, poduzeo je vojnu na Kostajnicu, da kazni bosanske Turke, koji često provaljivahu u Hrvatsku. Banu se pridružio knez Juraj Frankopan, sin generala kar­lovačkoga. Frankopan je doveo izabranu četu, u kojoj bijahu glasoviti junaci: Pavao Čolnić i Krsto Delišimunović. Iz Zagreba je pridošao hrabri kanonik Juraj Ratkaj. Na vojni je sudjelovao i mladi knez Ladislav Rakoci, koji se vraćao iz Italije, gdje je učio. Tako je Zrinski u kolovozu g. 1651. sastavio vojsku od 2000 ljudi, s kojima je Kupu prešao kod Siska i Petrinje. Na cijelom putu od Kupe do Une nije bilo tada ni kuće ni sela. Turci dočekaše Hrvate na lijevoj obali Une, gdje se zametnula bitka. Petar Patačić s pješacima udari sa brda Djed toli oštro, da su Turci po mostu bježali u tvrdju, koja bijaše na otoku uz desnu obalu Une. Pošto ih je neprijatelj slijedio, pobojao se Omer aga, koji bijaše dizdar (kastelan), da će Hrvati provaliti u tvrdju. Zato dade dignuti dio mosta na Uni u neposrednoj blizini tvrdje. Time je upropastio mnogo Turaka, koje su Hrvati pobili na mostu. Ovaj pokolj gledahu turske žene i djeca iz va­roši, koja se nalazila na desnoj obali Une. Uz plač pobjegoše iz varoši u susjedna brda, pošto je prijetila pogibelj, da će Zrinski sada provaliti u varoš. Turci su već prije pucali iz topova, da turske posade u bližnjim tvrdjama znadu, kako se Kostajnica nalazi u pogibelji. Ali Zrinski nije namjeravao zauzeti Kostajnicu, jer bi mu to zamjerio kralj Ferdinand III., koji ne htjede otvoren rat s Turcima. Ban se zadovolji s plijenom, te svojoj vojsci naloži povratak u Petrinju. Putem se namjeriše na tursku posadu iz Zrinja, koja je išla Kostajnici u pomoć. Tako dodje kod potoka Moševnice do bitke, u kojoj ban pobijedi Turke. Na dalnjem putu stigne bana još jedna turska vojska, ali i ona bude potučena. U svemu je toga dana poginulo preko 250 Turaka, medju njima i »čate« (turski pisar), koji je u Kostajnici mučio zarobljene Hrvate. Ban se drugi dan vratio u Pe­trinju s 38 zarobljenih Turaka, 17 konja i 200 goveda, što je po starom običaju razdijelio medju svoje vojnike. Hrvatska je g. 1652. izgubila odličnoga sina. U Karlovcu je naime umro knez Vuk Frankopan, koji bijaše mnogo godina general hrvatske Krajine. Savremenici ga hvale, da bijaše »dobar glavar«; zato je njegovu smrt »oplakivala sva Krajina«. Kralj je njegovim nasljednikom imenovao grofa Herbarda Auersperga, koji bijaše Nijemac iz Kranjske. Ovo je ime­novanje povrijedilo kneza Petra Zrinskoga, koji se nadao, da će kao ve­liki kapetan žumberački naslijediti Vuka Frankopana. Petar bi to i za­služio, jer on bijaše »strah i trepet Bosne i Hercegovine«, kako ga je na­zvao njegov brat Nikola. Petar se odlikovao i g. 1651., kada je sa senj­skim krajišnicima pobio Turke kod Široke Kule u Lici. Na poziv bana Nikole Zrinskoga sastao se 1. srpnja 1652. u Varaž­dinu hrv. sabor, koji je zaključio ovo: 1. General Valter Leslie zamolio je besplatne podvoze, koji će privažati gradju za utvrdjivanje Petrinje. Sabor odredjuje, da svaka 4 »dima« moraju dati 1 podvoz, koji će bes­platno raditi 6 dana. Svaki tjedan doći će na red po 2 kotara. Radnje imaju započeti u kolovozu g. 1652. Pošto ne treba toliko podvoza, pridoći će svaki tjedan u Petrinju po 200 kmetova, koji će raditi kao ručni težaci. 2. Grof Juraj Erdedi stariji dovezao je na svoj trošak iz Beča u Hrvatsku potrebitu municiju. Sabor mu u zamjenu doznačuje kmetove kotara Tome Hreljača, koji će zajedno s grofovim kmetovima popraviti be­deme oko njegove tvrdje u Varaždinu. 3. Drugi obrok besplatnih radnja (po 6 dana) dat će kmetovi na jesen g. 1652. Ako ban i general ustanove, da oko Petrinje i Hrastovice treba podići ograde od hrastova drveta, morat će kmetovi na jesen u šumama sjeći potrebito drvo. U protivnom slučaju upotrijebit će se ovi radnici za popravak drugih tvrdja na Kupi. 4. Protonotar Zakmardi počeo je graditi oružarnicu. Za troškove gradnje neka se upotrijebe novci, što ih plemićki suci ubraše od onih kmetova, koji g. 1651. nijesu došli raditi u odredjeno vrijeme. Ovakvi otkupi neka se i kasnije privedu istoj svrsi. 5. Sabor potvrdjuje u službi podžupane i plemićke suce zagr. i križ. županije, ali s napomenom, da se u smislu za­kona imaju svoje službe odreći na narednom saboru. 6. Poput kaptola i samostana smiju odsada i protonotari davati ovjerovljene prijepise svojih isprava. U tu svrhu neka protonotari budno čuvaju svoje zapisnike. 7. Račune zem. blagajnika Tome Ivanovića o svim primichna ispitat će po­vjerenstvo, koje čine biskup Petar Petretić, prepošt Nikola Đijanešević, protonotar Ivan Zakmardi, zagr. podžupan Ivan Ručić, varažd. podžupan Juraj Gorup, te Nikola Patačić, potkapetan zem. haramija na Kupi. 8. U ime poreza za g. 1652. ima svaki »dim« g. 1653. platiti 7 ug. for. u 2 obroka: na Svijećnicu i na Gjurgjevo. 9. Za nastavak gradnje franje­vačke crkve u Varaždinu doznačuje sabor 300 rajnskih for. 10. Za dru­goga zem. liječnika bira se dr. Leonardo Roman, koji će stalno boraviti u Varaždinu. U ime plaće dobit će godimice 120 ug. for. ili 150 rajnskih for. 11. Barun Aleksander Mikulić i njegove sluge ne prestaju činiti na­silja svojim susjedima, a ne će doći na sudove, što ih sazivaju podžupani i plemićki suci. Zato sabor odredjuje, da će Mikuliću i njegovim ljudima za sve zločine suditi banski stol, te ban može upotrijebiti sva sredstva, da se izvrše sud i osuda. O tom će se posebice pismeno obavijestiti kralj, da ovaj zaključak odobri, a ne spriječi protivnim nalogom. 11. Kralj je gradu Koprivnici dozvolio pobiranje maltarine. Sabor prima to na zna­nje uz uvjet, da grad na svome teritoriju popravlja ceste i mostove. 12. Varažd. trgovac Krsto Neisteter dobio je od kralja plemstvo, što sabor prima uz uvjet, da kao stranac dade 1 centu baruta za Krajinu na Kupi. Isto tako dobiše plemstvo Ljudevit Chineli i njegov sin Ivan. Pošto Ljudevit ne stanuje u Hrvatskoj, ne prima ga sabor u broj državljana (ple­mića). Njegov sin boravi u Varaždinu, te se prima za plemića uz uvjet, da kupi 2 cente baruta za Krajinu. Kralj je 23. veljače 1652. proglasio Senj slobodnim kraljevskim gradom, te je odredio, da se odsada senjski kapetani ne smiju miješati u gradske poslove. Istoga je dana kralj Senju podijelio pravo, da o Gjurgjevu i Miholju drži godišnje sajmove. Jedno i drugo primio je hrv. sa­bor, koji se 25. kol. 1653. sastao u Zagrebu. Sabor, je odredio, da u par­nicama kratkoga postupnika izmedju grada Senja i plemića, koji borave izvan gradske jurisdikcije, vrijedi priziv na županijski sudbeni stol. Proglašenje kr. privilegija za Senj obavit će podžupan Nikola Gotal i ple­mićki sudac Stjepan Svaštović. O tomu sabor pismeno obaviješćuje karlov. generala Auersperga. Njega će Gotal i Svaštović u ime Hrvatske prijateljski zamoliti, neka kapetana Gusića odvrati od okupacije teritorija tvrdje Brlog, koja pripada knezu Jurju Frankopanu. Medjutim je na proljeće g. 1653. buknula seljačka buna u Posavini. Pobuniše se kmetovi grofa Mirka Erdeda na velikom imanju Novigrad (kod Ručaria Savi). Tomu je imanju pripadalo 25 sela uz rijeku Savu iz­medju Rugvice i Siska, i to na lijevoj obali: Novaki, Preseka, Oborovo, Prečuo, Prerovec, lijevi Dubravčak, lijevo Željezno, lijeva Luka, lijevo Trebarjevo, lijeva Martinska ves, Mahovo, Setuš, erdedska Tišina, Hrastelnica i erdedsko Galdbvo, koje se tada zvalo »Zdence«, a na desnoj obali: Žirčica, Ljubljanica, desna Martinska ves, Trebarjevo desno, Luka desna, Željezno desno, Dubravčak desni, Jezero, Selo (danas valjda Suša), te Veznik (danas majur kod Veleševca). Bunu je svakako svo­jim postupkom skrivio grof Mirko Erdedi. On se prije toga (g. 1648.) za­vadio sa žiteljima trgovišta Jastrebarsko, gdje bijaše takodjer vlastelin. Tamo je svadja potrajala sve do 26. siječnja 1650., kada su sporazum iz­radili biskup Petar Petretić, protonotar Ivan Zakmardi i podžupan Ivan Ručić. Posavci bijahu miroljubivi, te su strpljivo podnašali teške duž­nosti, kad im je grof Tomo Erdedi g. 1608. naložio, da dižu njegov grad Moslavinu. Posavci su podavali sve službe, koje bijahu potrebite za obranu Hrvatske od Turaka, kako to 10. kol. 1653. svjedoče »vlaški si­novi« ivanićke Krajine. Posavce je na bunu izazvao grof Mirko Erdedi. On je svoje kmetove mučio svakojakim nepravdama i nasiljima. Uz to je od njih tražio više daća i besplatnih služba, nego li to bijaše odredjeno urbarom pok. bana Tome Erdeda. Posavci morahu od svake kuće dati tjedimice po 6 težaka, koji su vlastelinu besplatno radili na polju, vrtu, paši i livadi, pa u šumi, dvoru i drugdje. Povrh toga plaćahu vlastelinu 6 denara za svako jutro oranice, a 13 denara za livadu. Za vlastelinovu kuhinju prinašahu kmetovi piliće, guske, kopune i kokoši, te jaja, sir i ma­slac, a k tomu još desetinu raznoga žita, pčelaca i svinja. Med su smjeli prodati samo vlastelinu, koji je sebi prisvojio takodjer isključivo pravo krčmarenja i ribarenja.

Posavci sastaviše popis daća i besplatnih radnja, što su odsada voljni dati vlastelinu. Ovaj popis predadoše grofu Mirku Erdedu, komu izjaviše, da ne smije ostaviti Novigrad, dok ne pristane na ove polakšice svojih kmetova. Erdedi ostade u Novigradu zarobljen dotle, dok ga nije oslo­bodio grof Ivan Josip Herberstein, kapetan iz Ivanića. Kad je kasnije iz Petrinje preko Posavine u Ivanić putovao grof Valter Leslie, general slavonske Krajine, prituže mu se kmetovi protiv nečovječnosti grofa Mirka Erdeda. Leslie odluči posredovati zato, što je Mirko Erdedi bio veliki ka­petan tvrdje u Petrinji, gdje su znatan dio vojne posade činili upravo njegovi kmetovi iz Posavine. Leslie sklone Erdeda, da kmetovima snizi tlaku i daće. Veće polakšice dobiše kmetovi, koji stanuju u selima istočno od Novigrada, jer se oni nalaze u vječnoj pogibelji od Turaka, koji na svo­jim ladjama plove po Savi, pa napadaju i posavska sela. Posavci zatraže neka Erdedi iste polakšice dade takodjer kmetovima u Prerovcu, Prečnu, Vezniku, Oborovu, Presaki i u Novakima, jer svi ovi kmetovi pripadaju istom vlastelinstvu. Kada se razbiše pregovori, zamole kmetovi bana Ni­kolu Zrinskoga, neka ih on zaštiti od nasilja Mirka Erdeda. U pismu iz­javiše Posavci, da vole ostaviti svoja sela, nego li služiti silovitom grofu.

Ban je brzo uvidio pogibelj, koja Hrvatskoj prijeti, ako pobunjeni kmetovi napuste svoja sela, te Posavina ostane bez žitelja. Bojao se ban da ne bi ovu seljačku bunu izrabili Turci. Ako po Savi dopru Turci u Po­savinu, lako mogu poharati čitav kraj izmedju Save i Kupe. Zato je Zrinski odlučio, da temeljito ispita tužbe pobunjenih kmetova, koje treba oslo­boditi od nasilja Mirka Erdeda, te im ishoditi velike polakšice. U tu svrhu pozove ban hrv. staleže i redove, neka 25. kol. 1653. dodju na sabor u Zagreb. To je prisililo Mirka Erdeda, da pred sabor donese pismeno oči­tovanje, kojim Posavce oslobadja od svih svojih novotarija, dapače i od mnogih podavanja, što ih uvedoše njegovi predšasnici, te koja su poda­vanja već dugo vršena. Da svoju stvar pojačaju, poslaše Posavci u Za­greb 400 dobro oboružanih kmetova, koji su prije većinom služili u ban­skoj vojsci i medju haramijama na Kupi. Podban Gašpar Orehovački i varažd. podžupan Juraj Gorup po nalogu sabora opomenuše kmetove, neka grofu Mirku Erdedu, kao svome vla­stelinu, budu u pogledu sudovanja, te podavanja daće i besplatne radnje onako poslušni, kako bijahu nekada poslušni grofu Sigismundu Erdedu. Naravno da se Posavci tom prigodom izjadaše podbanu i podžupanu. Sa­bor je nato izabrao povjerenstvo, koje će Posavce mirnim putem spo­razumjeti s Erdedom. Ovo će povjerenstvo činiti: biskup Petretić, grof Tomo Erdedi, prepošt Nikola Dijanešević, podban Orehovački, protono­tar Zakmardi, podžupan Ivan Ručić, te potkapetani zem. haramija na Kupi. Ali to nije bilo pravo grofu Mirku Erdedu. Zato je on na saboru svečano prosvjedovao protiv toga, ako bi povjerenstvo svojim radom proizvelo štetu njemu ili njegovoj obitelji. Isti je hrv. sabor stvorio još ove zaključke: 1. U ime poreza za g. 1653. ima svaki »dim« g. 1654. platiti 8 ug. for., i to prvu polovicu o Svijećnici, a drugu o Gjurgjevu. 2. Zem. blagajnik Tomo Ivanović ima do Miholja sastaviti račune o isplati zem. haramija. Nadzirat će Petar pl. Patačić, drugi potikapetan haramija. 3. Podban se ima pobrinuti, da razboj­nici i tati budu zatvoreni i kažnjeni. 4. Sabor daje 200 rajnskih for. pot­pore zarobljenomu plemiću Pavlu Lackoviću, koji mora Turcima platiti veliku otkupninu. 5. Banu se prepušta, da prema potrebi odredi, gdje li će g. 1654. hrv. kmetovi besplatno raditi. 6. Franjevcima, koji na Kaptolu u Zagrebu grade samostan, daje sabor 100 rajnskih for. u ime potpore. 7. Odsada će hrv. Primorje, gdje se narod razmnožio, imati posebnoga podžupana i plemićkoga suca. Za prvoga podžupana izabrao je sabor Ivana pl. Mihofičića, koji ima prisegu položiti u ruke podbana Orehovačkoga. Isto će učiniti takodjer plemićki sudac i njegov zamjenik, koje neka sebi po volji izaberu plemići kotara senjskoga. Pošto su oni daleko, može sudbeni stol zagr. županije voditi rasprave i bez njihove prisutnosti. 8. Kralju treba pismeno razložiti pogibelj, koja Hrvatskoj i Krajini prijeti otuda, što su Turci napuštenu tvrdju Sturlić protiv ustanova o miru po­novno izgradili i u nju stavili plaćene vojnike. 9. Sabor opominje grad Varaždin, da obnovi rasklimane svoje utvrde. Nekada je Varaždin od kralja i dobio tolik broj kmetova, da oko varoši podigne zidine i da ih popravlja. Ne odazove li se Varaždin ovoj opomeni, stvorit će naredni hrv. sabor poseban zakon i kaznu, da ga na to prisili. Povjerenici hrv. sabora počeli su odmah pregovarati s pobunjenim Posavcima. Oni ublažiše podavanja, što ih kmetovi moraju prinositi grofu Mirku Erdedu. Povjerenici vijećahu 26. i 27. kol. 1653., ali ne dovršiše pregovore s kmetovima. Zato je nastavak pregovora odgodjen na početak mjeseca listopada. Premda je Posavcima u ime kraljevine Hrvatske i od strane grofa Mirka Erdeda zajamčena sigurnost boravka u Zagrebu (»salvus conductus«), ipak oni i sada podjoše na put oboružani. Putem sretoše računovodju grofa Mirka Erdeda, koji je iz Novigrada nosio u Zagreb spise i urbare. Valjda se taj čovjek zamjerio seljacima, jer ga oni sasjekoše i baciše u Savu. Sam grof Mirko Erdedi nije mogao u Zagreb doći radi očne bolesti. To je oteščalo rad povjerenika. Posavci izjaviše, da će grofu uskratiti tlaku (besplatne radnje). Povjerenici ih sklonuše na obećanje, da će ipak požeti vlastelinsko proso, koje je upravo dozrelo. Ipak nijesu ispu­nili obećanja. Isto tako ne htjedoše ni zasijati jesenske usjeve u već uzo­rane vlastelinske oranice. Na molbu grofa Mirka Erdeda napiše ban pi­smo, u kome Posavce ozbiljno poziva, neka se svome vlastelinu pokore; u protivnom slučaju opustošit će vojska njihova sela. Posavci se ipak ne uplaše, već počnu tražiti pomoć za svoju obranu. Oni se obratiše na pokupske haramije i na kmetove zagreb. kaptola oko Siska. U Ivaniću je 10. list. 1653. osam vojvoda ivanićke Krajine izdalo pismenu potvrdu, da Posavci »po suhom i po vodi« ratuju »suproti neprijatelju Turčinu, kako se pristoji poštenem i krajinskem soldatom i vitezom«. Zato Posavci mo­raju dobiti »pravicu«. Ban je redovito boravio u Čakovcu. Odanle dodje 31. list. 1653. u Zagreb, kamo pozove i povjerenike hrv. sabora, da se s njima posavjetuje o sve zamršenijem pitanju posavskih kmetova. Povjerenici zaključiše, da se iza Martinja održi u Zagrebu novo ročište, na koje treba pozvati Posavce, zatim grofa Mirka Erdeda, njegova brata Jurja i sve druge gro­fove Erdede. Na tom je ročištu Mirko Erdedi po savjetu povjerenika i svojih rodjaka Posavcima znatno umanjio daće i tlaku. Povjerenici sma­trahu, da je to za kmetove prihvatljivo. Zato 2 povjerenika podju k se­ljacima, da im to priopće. Ali Posavci izjaviše, da oni uopće ne će više Mirka Erdeda priznati za svoga vlastelina, već traže drugoga gospodina iz obitelji Erdedi. Ovu svoju izjavu potvrdiše Posavci i prisegom, koju položiše tako, da su prolazili ispod golih mačeva, složenih u križ. Nato se povjerenici razidjoše, a Posavci ostadoše u Zagrebu do drugoga dana, kada pismeno zamoliše grofa Jurja Erdeda, neka ih on kao stariji brat Mirkov uzme u svoju zaštitu i posjed, jer da će se s njim lako složiti. Juraj im odgovori, da on po zakonu ne može postati njihov vlastelin, ali da će ih braniti od nepravde svoga brata. Ipak se grof Mirko Erdedi počeo spremati, da Posavce prisili na poslušnost. Njegovu je namjeru koncem g. 1653. pokušao izvesti grof Nikola Erdedi, koji je kao vlastelin imanja Želin bio neposredan susjed Posavaca. Erdedu pomogoše i neki plemići, koji su imali posjede u Turopolju. Ipak nije sabrao dovoljnu silu, a nije bilo ni podesno vrijeme za takvu vojnu. Medjutim su Posavci doznali za njegove priprave, te se dobro spremiše za obranu. Njima su u pomoć 55 ljudi poslali kmetovi sisačkoga vlastelinstva. Posavci junački dočekaše grofa Nikolu Erdeda. U otvorenom boju pogibe 30 njegovih vojnika, te on morade pobjeći u svoju tvrdju Želin. Neki se njegovi ljudi zakloniše u Novigrad, gdje su ih Posavci prisilili na predaju uz uvjet slobodnog od­laska. Ipak im Posavci oteše konje, oružje i odijela, a jednoga dapače i ubiše. Sada Posavci zaprijete kmetovima, koji spadahu pod Želin, da će opljačkati i zapaliti njihova sela, ako se ne dignu protiv Nikole Erdeda. Istodobno započe i pokret sisačkih kmetova protiv zagr. kaptola. Zato biskup Petretić pošalje 1 kanonika u Čakovec k banu Nikoli Zrinskomu s molbom, da odmah dodje u Zagreb, gdje će se lakše s hrv. gospodom posavjetovati o tomu, što treba raditi. Na sam Badnjak dodje Zrinski s malom pratnjom u Zagreb, kamo za njim stigoše i njegove čete iz Medjimurja. Ipak ne htjede Zrinski udariti na Posavce, već ih samo po svome kapetanu opomene, neka puste zarobljenike, pa neka mirno u svojim selima čekaju na kraljevu odluku. Medjutim je Mirko Erdedi o svemu obavijestio kralja, koji naloži banu Zrinskomu, neka još jednom pokuša mirnim putem sklonuti Posavce, da se pokore Mirku Erdedu; ne uspije li to, tada mora ban buntovne kmetove pokoriti vojničkom silom. Tim povodom sazove Nikola Zrinski za 29. pros. 1653. u Zagreb hrv. sabor, koji je zaključio ovo: Ban će s povjerenicima ozbiljno opomenuti Posavce, neka se prilagode službama i podavanjima, kako ih ublažiše po­vjerenici hrv. sabora. Pristanu li na to, tada se predaju zaboravi sva na­silja, što ih kmetovi tečajem bune učiniše vlastelinu, kao što i sve zlo, što ga dotle kmetovima počiniše vlastelin i njegovi ljudi. Uskrate li pak Po­savci posluh, onda im sabor naviješta rat, što će svagdje objaviti poseb­nim manifestom, te će njihova sela biti opustošena. Na saboru bijaše prisutan grof Mirko Erdedi. On je izjavio, da pri­staje na podavanja, kako ih za njegove kmetove ustanoviše povjerenici hrv. sabora. Podjedno prihvaća amnestiju, koja se obećaje Posavcima, te on ne će svoje kmetove progoniti za dotle učinjena nasilja. Nato sabor zaključuje, da će se Mirko Erdedi smatrati ubojicom, ako bi prekršio danu već amnestiju, te kojega kmeta ubio zbog dotle učinjena zla. U tome slu­čaju ima podban osobno pozvati Mirka Erdeda pred sudbeni stol zagr. županije, gdje ga može osuditi kao ubojicu. Ako bi pak Mirko Erdedi kasnije od Posavaca tražio više tlake i podavanja, nego li odrediše po­vjerenici hrv. sabora, tada mu ban Zrinski neka novigradsko vlastelinstvo oduzme i predade njegovu neposrednom sljedniku. Ne bude li ni taj htio primiti utančenja, neka se vlastelinstvo dade narednom sljedniku. Ako bude potrebno, da se buna u Posavini uguši silom, tada neka ban objavi pučki ustanak, i to prije, nego li se buna više proširi. Pod bansku zastavu moraju tada osobno pridoći svi plemići jednoselci, armaliste i crkveni predijalci, te banski vojnici i zem. haramije, koji će na Kupi ostaviti samo najnužnije straže. Velikaši, koji imaju vlastite svoje zastave, priključit će se sa svojim četama banu. Drugi pak plemići moraju se svr­stati pod županijske zastave, te će ih kao kapetani predvoditi podžupani i plemićki suci. Grad Varaždin ima poslati 100 dobro oboružanih pješaka, Križevci 40, Koprivnica 40, Zagreb, (Grič) 25, a zagr. kaptol (sa svojih imanja) 125 pješaka. Trgovišta daju toliko pješaka, na koliko se »dimova« dijele posjedi njihovih žitelja. Bogatije udove i župnici imaju od svakoga »dima« na svojim posjedima poslati 1 konjanika ili pješaka. Siromašnije udovice i župnici, koji nemaju tolik posjed, da bi činio cijeli »dim«, neka mole Boga, da se ova vojna svrši sretno za kraljevinu Hrvatsku. Grof Mirko Erdedi obvezao se, da će dati topove, te 4 cente baruta i 4 cente olova. Drugu municiju ima nabaviti zem. blagajnik. Da sigurnije uspije ugušenje bune, sabor će kralja pismeno zamoliti, neka u slučaju potrebe odredi, da na toj vojni sudjeluju takodjer krajiški generali Auersperg i Leslie. Pismo će kralju otpremiti grof Mirko Erdedi. Pošto nije bilo nade, da će Posavci htjeti i 4. put doći u Zagreb, kamo su uzaludno dolazili triput, zaključio je hrv. sabor, da će Posavce pozvati na dogovor u Božjakovinu. Tamo je knez Petar Zrinski imao svoj kaštel, gdje je 5. siječnja 1654. ljubezno primio svoga brata Nikolu i povjerenike hrv. sabora. Onamo dodjoše i Posavci, koji doniješe svoj »ultimatum«. Povjerenici nastojahu, da seljake sklonu na blaže uvjete. Čitav dan trajalo je to nagovaranje. Kad se primaknula večer, odoše Po­savci iz Božjakovine, a da se nijesu oprostili ni s banom ni s povjerenicima. Nato ban pošalje u Posavinu kapetana Petra Patačića, po kome opomene seljake, neka do daljnje odluke podržavaju mir. Posavci odgovoriše, da nikomu ne će učiniti ništa zla; ali ako tko na njih navali, oni će se braniti. Ipak su radili o tomu, da prošire seljački pokret. I zaista im se odmah priđružiše kmetovi grofa Nikole Erdeda na velikom imanju Želin, pod koje spadahu sela: Ruča, Veleševac, Vrbovo, Rugvica i Zalatje na Savi, zatim Lazina, Novo Čiče i Čička Poljana na rijeci Odri, te Petrovina, Peščenica i erdedski Lekenik nešto podalje, napokon, Kravarsko, Šiljakovina, Čakanec i Cerje na Vukomeričkim goricama. Uz buntovne Posavce pristadoše i kaptolski kmetovi oko Siska.

Ban je 7. i 23. pros. 1653. kralju Ferdinandu III. po svojoj dužnosti javio tečaj i razvitak seljačke bune. Kralj je 8. siječnja 1654. bana Nikolu Zrinskoga, biskupa Petra Petretića i generala Valtera Lesliea imenovao svojim povjerenicima u poslu buntovnika posavskih. Dao im je uputu, neka grofa Mirka Erdeda sklonu, da svoje imanje u Posavini privremeno odstupi grofu Jurju Erdedu ili kojemu drugomu nasljedniku. Medjutim su pobunjeni Posavci nastojali, da dignu i kmetove na ve­likom imanju Kraljevec kod Sesveta, koje pripada zagr. kaptolu. Tamo su naime već bile 2 znatne bune protiv kanonika. Prva je buna g. 1608. nastala u Kraljevcu, Kobiljaku i Cerju radi »štibre« (daće). Buna je po­trajala 2 godine, a svršila se jadno po bijedne kmetove. Kaptol je naime — saslušav mnijenje podžupana Luke Črnkovečkoga — 2. travnja 1610. osudio na smrt 5 kolovodja (Petra Pasovića, Jurja Merdetića, Mirka Pavlekovića, Matiju Fugera i Luku Stublića), kojima je 27. travnja 1610. neki zarobljeni Turčin s mačem odsjekao glavu javno na kaptolskom trgu. — Druga je buna buknula o Gjurgjevu g. 1633. takodjer radi »štibre«, koju kmetovi morahu podavati kaptolu. Najprije se pobuniše sela uz rijeku Savu, poimence Nart, Novaki, Otok i Sop. Njima se ka­snije pridružiše i druga sela, pa i Kraljevec. Pošto kaptol nije mogao ugušiti bunu, zatraži od bana Sigismunda Erdeda vojnu silu. Banski su vojnici 15. kol. 1634. došli u Kraljevec i nemilo ga opustošili. Premda je narod mnogo stradao, ipak se nije primirio. Ova je buna prestala tekar g. 1637. — Dobro su dakle Posavci računali, da bi njihov pokret mogao naći sljedbenika oko Kraljevca. I zaista se ondje g. 1654. opet digao narod, osobito u selu Hruščici na Savi. Da se ova buna svlada, poslao je general Valter Leslie u Kraljevec krajiške Vlahe, koji su čitavo selo spalili i opljačkali. Kolovodje bune — Tomo Kuzmić i Matej Dolenjak, oba iz Hruščice, — bijahu 15. svibnja javno na Kaptolu smaknuti. Mnogo je dulje potrajala buna, koju Posavci potaknuše na kaptolskom imanju u Sisku. Tamo su zagr. kaptolu uz trgovište Sisak pripadala sela: Drenčina, Bok, Strelječko, Vurot, Jazvenik, Odra, Stupno, Greda, Petrovec, Pračno, Žabno, Sela i kaptolska Tišina. Stanovnici Siska i ovih sela morahu kaptolu podavati deseti dio priroda od žita, vina i svi­nja, pa to po Savi voziti do Rugvice ili Ivanje rijeke, a povrh toga svi zajedno 80 for. dati u novcu za tvrdju u Sisku. Kmetovi nadalje poprav­ljahu tvrdju, oko koje su gradili nasipe, da ju zaštite od Kupe i Save. U tvrdji su kmetovi stalno držali 4 stražara; podjedno su tvrdju opskr­bljivali ogrijevom. Cijela ova »sisačka Krajina« brojila je 50 vojnika, koji su se zvali »gjumlije«; njihova bijaše dužnost, da paze na Turke i da u času pogibelji brane tvrdju. O Božiću god. 1653. sabrao se narod iz »si­sačke Krajine« na poljani izmedju Odre, Žabna i Sela. Kmetovi jedno­glasno zaključiše, da odsada više ne će kaptolu davati nikakve daće ni službe. Ovaj zaključak objaviše kmetovi kanoniku Nikoli Filipoviću, koji bijaše zapovjednik tvrdje u Sisku. Nato je kaptol pozvao kmetove, neka svako selo po 2 čovjeka pošalje u Zagreb, da ondje iznesu svoje tegobe. Mjesto toga poslaše kmetovi pismo, u kome mole kaptol, neka im dade povlasticu, kakvu dobiše biskupovi kmetovi u Dužici, Brestu i u Maloj Gorici, koji samo plaćaju desetinu, a ne snose druge terete. Još se tuže na Miju Jantolčića, kaštelana tvrdje u Sisku. »Jantolčić je tako strog, da i oni kmetovi, koji bez straha idu u rat na Turke, drhću poput dje­čaka, čim začuju riječi: Evo kaštelana!« Kaptol je u siječnju g. 1654 poslao u Sisak kanonika Grgu Mišića s pismom za Filipovića. Oboružani kmetovi dočekaju Mišića kod Grede, gdje ga prijetnjama prisiliše, da im pročita pismo. Nato ga pod svojim barjakom dopratiše u Zagreb, kamo su ulazili uz svirku trubalja i udaranje bubnjeva. Od straha pred oboružanim kmetovima zatvoriše kanonici kaptolska vrata. Ne mogavši prodrijeti na Kaptol, počnu buntovnici grditi kanonike, tražeći od njih svoje »stare pravice«. Kanonici im odgovoriše, da će učiniti sve što traži pravednost; samo neka se kmetovi čuvaju svakoga nasilja. Psujući kanonike, vrate se kmetovi kući. Ova je buna uplašila bana Nikolu Zrinskoga. Iz Čakovca javlja ban 2. veljače 1654. kralju, da se kaptolski kmetovi u Sisku pobuniše bez ikakova opravdana razloga, a samo na poticaj posavskih buntovnika. Ako se buna ne uguši odmah vojnom silom, doći će u veliku pogibelj cijela Hrvatska. Ban se ove bune bojao ponajvećma zato, što buntovni seljaci stano­vahu na turskoj granici. Tada se naime u Hrvatskoj općenito držalo, da Turci žele iskoristiti ovu bunu. Biskup Petretić 12. siječnja 1654. piše kralju Ferdinandu III. da se u Sisak vratio neki čovjek, koga su Turci prije nekoliko godina zarobili, pa da postoji sumnja o savezu Turaka i Siščana. Isto tako mora da se i Posavci nadaju u neku »pomoć velike sile«, kad ne će primiti ni one uvjete, koje prije sami postaviše. Po tur­skom običaju zabiše Posavci i Siščani u zemlju na mnogo mjesta kolce, te prijete, da će na kolce nabiti one kmetove, koji ne će sudjelovati u buni. Na hrv. saboru, što ga je Zrinski za 4. ožujka 1654. sazvao u Va­raždin, pročitan je kraljev odgovor na predstavku hrv. sabora od 29. pros. 1653. Kralj javlja, da je odredio svoje povjerenike, koji će Posavce mir­nim sredstvima odvratiti od bune. Ako ovi povjerenici ne uspiju, tada neka ban uguši bunu s oružanom silom. U tome slučaju pružit će banu pomoć i oba generala hrv. i slav. Krajine. Sabor zaključuje, da se u ime kraljevine ima posebnim pismom od ratnoga vijeća u Grazu zatražiti, neka krajiškim generalima naloži, da u slučaju potrebe pruže banu asi­stenciju. Ovo pismo poslat će u Graz grof Mirko Erdedi, koji će odluku ratnoga vijeća priopćiti banu. Nato je Mirko Erdedi svečano prosvje­dovao protiv izaslanja povjerenstva. Podjedno je izjavio, da će od kralja protiv svojih buntovnih kmetova mjesto komisije izraditi vojnički brahijum bana i kraljevine uz asistenciju gospode generala. Isti je sabor stvorio još ove odluke: 1. Ako Posavci ustraju u buni, te ban proglasi pučki ustanak, onda se moraju dići svi velikaši i ple­mići, kako je to već 29. pros. 1653. zaključeno. Povrh toga imaju na vojnu poći i kmetovi, te će svaki »dim« poslati 1 pješaka ili konjanika. Ako izostane koji plemić jednoselac, morat će za svaki dan platiti globu od pol ug. for. Izostane li pak armalista, izgubit će plemstvo, koje mu je kralj podijelio. 2. Da ova vojska ne padne na teret bijednih i nedužnih seljaka, mora svatki vojnik sa sobom ponijeti hranu za 1 mjesec. Zato neka državljani već sada spremaju hranu, oružje, barut i olovo, da budu na prvi poziv g. bana pripravni doći u tabor. 3. Grad Zagreb ima se po­brinuti za dovoz zem. topova. Zato se oprašta od pošiljanja 25 pješaka. Turopoljcima se prepuštaju 1 zem. top i 1 mužar, koji se sada nalaze kod braće Ivana i Nikole Draškovića. Kad prestane sadašnja buna, imaju to Turopoljci vratiti Hrvatskoj. 4. Na toj vojni sudjelovat će i obrtnici puškari, od kojih će svaki dobivati plaću od 12 rajnskih for. na mjesec. 5. Pošto se grof Juraj Erdedi, nasljedni varažd. župan, nalazi u inozemstvu, pozvat će ga sabor posebnim pismom, da u to kobno doba mora u Hrvatskoj boraviti i sudjelovati u vojnom pohodu. 6. Spisi kra­ljevine Hrvatske nalaze se na Kaptolu (u »škrinji privilegija«), te kod protonotara Ivana Zakmardija na Griču. Da buntovnici ne bi ove spise uni­štili, čuvat će ih plemići jednoselci. U tu svrhu imaju oni na banov poziv redomice oboružani dolaziti u Zagreb, gdje će po 15 dana stražariti. 7. Saboru stigoše usmene i pismene tužbe protiv baruna Aleksandra Mikulića, koji počinja vanredne zločine, a banu postavlja i zasjede. Sabor zaključuje, da se Mikulić ima zatvoriti i na sud dovesti. Prije toga ipak treba u to uputiti kralja, čiji je komornik i posteljnik. 8. Uslijed ve­like naplave pijeska i šljunka zatrpan je stari rukav »Dravica«, koji je dovodio, vodu u grabe oko nasipa tvrdje i grada u Varaždinu, te koji je tjerao Erdedove i varoške mlinove. Sabor namjerava dati iskopati novi tijek, kojim bi odsada tekla »Dravica«. Zato se varažd. podžupanu Gorupu i križ. konj. kapetanu Ivanu Vojkoviću povjerava zadaća, da izvide, može li se novi tijek »Dravice« bez velike štete provesti zemljištem, koje pripada gradu u Vinici. 9. Besplatne radnje kmetova imaju se g. 1654. upotrijebiti najprije za popravak tvrdja na Kupi, a zatim za popravak Petrinje i Gjurgjevca. Pošto Turci rado udaraju na takve radnike, za­tražit će se od generala Valtera Lesliea, da kod Petrinje i Gjurgjevca za vrijeme radnje postavi na stražu dovoljan broj konjanika i pješaka. 10. Zem. liječniku Leonardu Romanu povisuje se god. plaća za 50 rajn. for.* Kr. povjerenici: ban Zrinski, biskup Petretić i general Leslie sastadoše se 16. ožujka 1654. u Varaždinu. Onamo dodjoše Miko Babić, Mar­tin Pokas, Jakov Hugin i još neki predstavnici pobunjenih Posavaca te njihov vlastelin grof Mirko Erdedi. Medju njima dodje 18. ožujka do sporazuma pod ovim uvjetima: 1. Kmetovi u Novakima, Preseki, Oborovu, Vezniku, Prečnom i Prerovcu davat će Erdedu u ime tlake tjedimice po 5 težaka mjesto dosadašnjih 6, a u ime daće: desetinu svega priroda (od žita, svinja i pčelaca), te podavanja u novcu i živežu, kako odredjuje urbar bana Erdeda. 2. Kmetovi u Dubrovčaku, Jezeru, Željez­nom, Luki, Trebarjevu, Martinakoj vesi, Mahovu, Ljubljanici, Setušu, Ti­šini i Žirčici, koji su više izloženi navali Turaka, davat će tjedimice u ljetno doba (od Gjurgjeva do Martinja) po 4, a u zimsko doba po 3 težaka. Daće ostaju iste. 3. Kmetovi u Hrastilnici, koji se nalaze Turcima na udaru, opraštaju se od tlake; ipak moraju vlastelinsku livadu kositi, pa sijeno sušiti i u Novigrad dovesti, a desetinu daju od žita, svinja i pčelaca. 4. Kmetovi u Galdovu (Zdenčecu) moraju po 2 dana u tjednu služiti kao vojnici. Povrh toga plaćaju vlastelinu sve daće u naravi i u novcu. Ako Erdedi koga od njih uzme u svoju službu kao trabanta, mora mu u ime plaće dati godimice 6 ug. for., a za uzdržavanje 3 vagana žita i nešto slanine na 2 mjeseca. 5. Svi dosadašnji izgredi kmetova predaju se za­boravi, jer je hrv. sabor proglasio potpunu amnestiju. 6. Odsada ne smiju više kmetove Erdedi i njegovi činovnici sami kazniti, već ih moraju prije osuditi u prisutnosti plemićkoga suca. 7. Vlastelinu pripada isključivo pravo ribarenja samo u 2 ribnjaka (Brebrovac i Lončiće). Drugdje smiju ribu loviti kmetovi, koji će vlastelinu podavati od starine uobičajeni pri­hod. 8. Isključivo pravo krčmarenja ostaje vlastelinu od Božića do Miholja, pa i onda uz neke uvjete glede cijene, kakvoće vina i načina krčma­renja. 9. Kada se pokaže potreba, popravljat će kmetovi nasipe uz rijeku Savu, da od poplave zaštite svoja i vlastelinska polja. Tečajem onih dana, kada će to raditi, opraštaju se od tlake. Prisutni kmetovi prisegoše, da će odsada Posavci biti vjerni podanici Mirka Erdeda i njegovih nasljednika, pa da ne će buniti kmetove druge vlastele. Isti kr. povjerenici pozvaše u Varaždin i kaptolske kmetove na si­sačkom imanju. Ovi se bojahu, da povjerenici ne bi zatvorili njihove iza­slanike. Zato su u Varaždin poslali 3 seljaka, koji se nedavno vratiše iz turskoga ropstva uz obvezu, da će Turcima platiti otkupninu. (Ova tro­jica pripadahu valjda onoj dvadesetorici Siščana, koje su Turci zarobili g. 1645., kada nenadano udariše na trgovište Sisak.) Izaslanici kmetova sisačkih bijahu bez ikakove punomoći za pregovaranje. Oni predadoše povjerenicima pismo, kojim Siščani zahtijevaju ročište u Zagrebu, a ne u Varaždinu. Povjerenici pristadoše na to, pa je ročište odredjeno o Cvijetnici g. 1654. Bana je zamijenio Nikola Patačić, a Lesliea kapetan Ivan Krsto Wosserman, koji bijaše kaštelan tvrdje u Varaždinu. Ročište se držalo u biskupovom dvorcu, a prisjednici bijahu: podban Gašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi, te zagr. podžupani: Ivan Ručić i Ni­kola Gotal. Brojni Siščani dodjoše u Zagreb oboružani pod zastavom s bubnjem i trubljom. Na ročištu zatraže, neka ih kaptol oslobodi od rad­nje oko tvrdje u Sisku, jer da dosta rade na pokupskoj Krajini. Siščani zamole, neka ih kaptol proglasi »slobodnjacima«, kako je biskup pro­glasio svoje kmetove u Brestu, Maloj Gorici i u Dužici, koji nekada spa­dahu pod biskupov grad u Hrastovici, pa su sada oslobodjeni od tlake, a biskupu daju samo desetinu od priroda. Kanonici nastojahu buntovne kme­tove uvjeriti, kako u prvom redu njihovoj sigurnosti služi uzdržavanje tvrdje u Sisku, za koju već 100 godina doprinose radnje i novce. Nato počnu Siščani tražiti »stare pravice«, kad još nije bilo tvrdje u Sisku. Ka­nonici pristanu na to, te im pokažu knjigu, u kojoj bijahu zabilježeni stari urbarijalni odnošaji. Kmetovi se brzo uvjeriše, da su nekadašnji tereti bili još teži; zato se odrekoše i »starih pravica«. Sada im kanonici predlože, da ili ostane sadašnji odnošaj ili da svaka kuća tjedimice daje po 3 te­žaka. Na ovu alternativu izjaviše Siščani, da vole ostaviti imanje zagr. kaptola; oni će se odseliti iz »sisačke Krajine«, kada dobiju privolu od kralja, sabora, bana i generala slavonske Krajine. — Ročište je potrajalo 3 dana. Kr. povjerenici sklonuše kanonike, da kmetovima u Sisku, Pračnu, Drenčini i Vurotu, koji stanuju uz samu Kupu, te su više izloženi provali Turaka, snize tlaku na 2 dana u tjednu, dok će žitelji drugih sela davati tjedimice po 3 težaka, koji će besplatno raditi na kapt. imanju. Povjerenici stupe pred kmetove, te ih pozovu, neka prihvate ove uvjete, da tako do­dje do sporazuma. To je Siščane tako raspalilo, da su povjerenike htjeli sjekirama sasjeći. Buntovnici izjaviše, da će kaptolu odsada plaćati samo desetinu (od žita, vina, pčelaca i svinja), a ne će podavati besplatne radnje za kapt. imanje, niti će popravljati tvrdju i dizati nasipe oko nje. Siščani u prisutnosti povjerenika povade mačeve, slože ih unakrst , pa onda po­jedinci prodju ispod njih prisižući, da će održati zadanu vjeru. Naskoro je došlo do novih sporova izmedju grofa Mirka Erdeda i njegovih kmetova u Posavini. Grof je tražio, da mu kmetovi iz Trebarjeva za ribarenje u Mrtvoj Odri plaćaju po 2 funte papra od svake kuće. Kod krčmarenja upotrebljavahu grofovi ljudi novu »pintu«, a narod je tražio staru. Kmetovi bijahu voljni, da grofu o Božiću svaka kuća dade 1 kopuna; ali grof je zahtijevao takodjer guske, kokoši, piliće, sir, jaja i maslac. Spor je izbio i u pogledu »tlake« (besplatne radnje), naročito glede oranja. Zbog toga su 12. lipnja 1654. u Novigrad došli zagr. kanonici An­drija Vinković i Juraj Harča, da izglade nesuglasice. Njihovo posredovanje ostade bez uspjeha, jer ne htjedoše popustiti ni grof ni seljaci. U ime kme­tova izjavio je Miko Bajić, da će u Savu baciti grofove ljude, koji bi se usudili doći u Posavinu, da sabiru maslac za grofovu kuhinju. Istodobno je kralj nastojao, da primiri kapt. kmetove u »sisačkoj Kra­jini«. Njegovi povjerenici ban Nikola Zrinski i general Valter Leslie po­zovu Siščane, neka 15. lipnja 1654. dodju na novo ročište u Varaždin. Onamo podje 13 seljaka, ali bez dovoljne punomoći. Seljaci predadoše pismo, u kome Siščani »više zapovijedaju, nego li mole«. Tako se razbila »svaka nada« u sporazum. Odsada su kapt. kmetovi nastojali, da tvrdju u Sisku gladom prisile na predaju. U tu svrhu zaprijete, da će objesiti sva­koga, tko bi nosio hranu u tvrdju. Kad su 4 vojnika izašla iz tvrdje, ne pustiše ih više kmetovi natrag u Sisak. Medju vojnicima sisačke posade bi­jaše i okolišnih kmetova, koji su kaptolu služili za plaću. Ovima poruče kmetovi, da će zatrti njihove obitelji i opljačkati njihove kuće, ako odmah ne ostave tvrdju. Ipak su u tvrdji ostali sisački kmetovi: Ivan Ivanušević, Pavao Cetin, Valent Barić, Gašpar Gregorinić, Valent Grudinić, Luka i Petar Domin. Kaptol ih je za nagradu proglasio »slobodnjacima« (predijalistima). Da pojača posadu u Sisku, stavio je kaptol u tvrdju svoje kme­tove iz Kraljevca i Varaždinskih Toplica, te seoske plemiće iz Turopolja. Ovi dovezoše u tvrdju hranu za 3 godine. Izgubivši nadu, da će se domoći tvrdje u Sisku, počnu kmetovi činiti nasilja. Kad je kanonik Nikola Filipović, zapovjednik tvrdje, putovao u Petrinju, htjedoše ga buntovnici iznad trgovišta Siska baciti u Kupu. Drugiput ga htjedoše umoriti, kad je iz tvrdje došao na kaptolski posjed u Drenčinu. Početkom kolovoza uhvate seljaci omraženoga Miju Jantolčića koji bijaše kaštelan tvrdje u Sisku. Oboriv ga na zemlju, počnu ga seljaci nemilo tući; zatim ga pograbe za noge i odvuku u rijeku Odru. Pošto se Jantolčić nastojao spasiti plivanjem, bacahu seljaci na njega ka­menje, a Stjepan Kranjec ubije ga iz puške. Sada počnu iz službe otpuštati one Siščane, koji su za plaću služili u banskoj, zemaljskoj i krajiškoj vojsci. To je buntovnike samo još većma raspalilo. Kad je potkapetan Matija Glogolić s nekoliko vojnika obavio stražu, te se vraćao u tvrdju Brest, postave mu Siščani zasjedu kod Žažine. Ondje su pod razvijenom zastavom uz udaranje bubnja napali Glogolića, koji je samo bijegom spa­sio svoj život. Siščani nastojahu, da pobune i biskupove »slobodnjake« u Dužici, Brestu i u Maloj Gorici. Dužičani ostadoše biskupu vjerni; oni dapače ne odobravahu niti bunu kaptolskih kmetova. Radi toga provale Siščani u Dužicu, gdje su učinili mnogo nasilja. I po drugiput provale Siščani u Dužicu, odakle morahu domaći seljaci uzmaknuti. Tom prigo­dom opljačkaše buntovnici sve kuće u selu, a stoku otjeraše u Gredu. Kasnije ih žene iz Dužice sklonuše, da im vrate svinje i krave; ali 26 pi­tanih volova pridržaše buntovnici kod sebe. Siščani uspješe u Letovaniću, gdje im se pridružiše Erdedovi kmetovi. Svi se buntovnici o Božiću g. 1654. sastadoše na sisačkom polju, gdje sebi pod mačevima ponoviše pri­segu uzajamne vjernosti. Medjutim se zaoštravao spor izmedju Posavaca i grofa Erdeda. Čini se, da je i sam ban osudjivao zasukanost grofa Erdeda, koji svoje kme­tove muči preteškom tlakom i prevelikim daćama. Zato ban ne će više u toj stvari biti kr. povjerenik. Ovu dužnost zadržaše biskup Petretić i ge­neral Leslie. Da im je ta zadaća bila neugodna, vidi se po tomu, što sebi traže zamjenike. Biskupa je zamijenio zagr. kanonik Ivan Jagatić, a ge­nerala kapetan Wosserman. Ova dvojica podjoše 15. pros. 1654. iz Za­greba u Posavinu, da izglade spor izmedju grofa i njegovih kmetova. Sa sobom su nosili uputu, koju dobiše od biskupa Petretića, kako treba da rade. Ali u Nartu dočeka ih glasnik, po kome im je Erdedi oholo poru­čio, neka se biskup ne miješa u njegova prava. Radi toga vrate se Jagatić i Wosserman u Zagreb. U Beču je 8. srpnja 1654. umro kraljev 21 godišnji sin Ferdinand IV., koji je g. 1647. bio krunjen za ug. i hrv. kralja, a g. 1653. za njem. cara. Nasljedstvo je zapalo njegova brata Leopolda, koji bijaše tek u 15. godini, te koga je otac odgajao za biskupa u Pasovi. Da mu jošte za života svoga osigura ug. i hrv. prijestolje, pozove kralj 11. stud. 1654. ug. i hrv. sta­leže, da 24. siječnja 1655. dodju na zajednički sabor u Požuri. Tim povo­dom sastade se u Zagrebu 11. siječnja 1655. hrv. sabor, koji je za hrv. nuncije izabrao plemiće: Jurja Malenića, Gašpara Budora i Nikolu Patačića. U ime troška na putu i u Požunu dobivat će svaki nuncij mjesečno 100 ug. for. Malenić i Budor uzet će mjesto u zastupničkoj, a Patačić u velikaškoj kući. Naputak za njihov rad na saboru sastavit će: ban, biskup, pavlinski general, prepošt i lektor zagr. kaptola, podban, protonotar, gro­fovi Tomo i Nikola Erdedi, podžupani Ivan Ručić, Juraj Gorup, Ivan Dolački i Petar Baksaj, te plemićki sudac Juraj Zakmardi. Isti je sabor stvorio još ove zaključke: 1. U ime poreza za g. 1654. ima svaki »dim« platiti 8 ug. for., i to prvu polovicu 2. veljače, a drugu 25. kol. 1655. Isti se porez odredjuje i za g. 1655., a uplatit će se u 2 obroka (na Svijećnicu i na Gjurgjevo) g. 1656. Tko zakasni s uplatom, mora zem. blagajniku, koji odatle trpi štetu, platiti globu od 1 ug. for. Bude li ple­mićki sudac radi ubiranja poreza morao provesti ovrhu, ima mu dužnik platiti još 1 ug. for. 2. Mjesto Tome Ivanovića jednoglasno se za zem. blagajnika bira protonotar Ivan Zakmardi. 3. Država duguje zem. harami­jama 5 mjeseci plaće. Haramije se odriču polovice, a drugu im polovicu neka Zakmardi isplati trgovačkom robom. 4. Kmetovi zagr. županije odslužit će besplatne radnje, što ih moraju davati za gradnju i popravak tvrdja na Kupi. U tu svrhu poslat će svaki »dim« u prvom raku po 2, a u drugom po 1 težaka. Kmetovi križ. i varažd. županije, koji stanuju daleko, otkupit će se od ove dužnosti tako, da mjesto svakoga težaka plate 1 rajnski forint. Ova će se otkupnina upotrijebiti za zaostalu isplatu zem. haramija. Otkupninu će ubrati plemićki suci, kojima za taj posao pripada ista plaća, kakvu dobivaju, kada na besplatne radnje vode kmetove svoga kotara. 5. Domaćinstvo se podjeljuje grofu Vilimu Leopoldu Tattenbachu, koji ima kraljevini Hrvatskoj položiti prisegu vjernosti. 6. Preporučila pi­sma na kralja daje sabor zagr. kaptolu u pogledu bune Siščana, te grofu Mirku Erdedu radi bune Posavaca. 7. Pošto i ban Nikola Zrinski polazi na sabor u Požun, predaje sabor upravu Hrvatske grofu Tomi Erdedu i podbanu Gašparu Orehovačkomu. Oni mogu u slučaju potrebe za banove odsutnosti sazvati hrv. sabor i dići pučki ustanak. 8. Premda je već hrv. sabor opomenuo grad Varaždin, da obnovi svoje ruševne zidove oko na­sipa, ipak nije grad ništa učinio. Zato sada sabor gradu nalaže, da po svo­jim kmetovima tečajem svake naredne godine obnovi zid u duljini od 25 hvati. Ovaj će posao nadgledati Ivan Zakmardi. Ako Varaždin ne izvrši taj nalog, morat će platiti po 10 ug. for. globe za svaki zanemareni hvat. Ovaj novac ubrat će ovršnim putem plemićki sudac, a upotrijebit će se za obnovu bedema oko Varaždina. U istu svrhu može Zakmardi okupirati i kmetove grada Varaždina. Hrv. nunciji dobiše naputak, da na saboru u Požunu glasuju za izbor kraljeva sina Leopolda, ali pod uvjetom, da kralj prije krunisanja svoga sina uvaži hrv. »tegobe« (gravamina). U krunidbenoj diplomi (zavjernici) novoga kralja treba uz »kraljevinu Ugarsku i njoj podredjene strane« po­imence spomenuti imena kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i to onim načinom, kako su navedena u 1. članku ustava kralja Vladislava od g. 1490. Kraljevina Slavonija i Hrvatska imade istu slobodu kao kraljevina Ugarska. Zato neka nunciji zatraže, da se ova kraljevina u zakonima i u kr. kancelariji ne naziva imenom podredjenih strana, već da se spomene poimence prema navedenom članku. Pošto je palatin Palfi umro na jesen g. 1653., neka nunciji zatraže, da se prije svih drugih rasprava izabere novi palatin. Ako kralj za palatina predloži bana Nikolu Zrinskoga, imaju nunciji glasovati za njega. U protivnom slučaju neka svoja 2 glasa dadu za onoga katoličkoga kandidata, koga će im preporučiti ban. U nizu »tegoba«, što ih nunciji imaju iznijeti na saboru u Požunu, do­laze sva od prije već poznata krajiška pitanja, poimence izručenje Vlaha i Predavača, podjela kapetanskih služba, odlazak njem. posade iz Varaž­dina, pa nasilja krajiških časnika gradovima Varaždinu, Koprivnici i Kri­ževcima, te susjednim plemićima i kmetovima. Nova se »tegoba« tiče grada Senja. Kralj je 23. veljače 1652. učinio Senj slob. kr. gradom. To su u Senju po zaključku hrv. sabora od 25. kol. 1653. imali proglasiti podžu­pan Gotal i plemićki sudac Svaštović, ali im je krajiški potkapetan za­branio ulaz u grad. Senj je od kralja dobio pravo, da sebi bira gradskoga suca i senatore, koji će u gradu suditi i vršiti upravu, te odredjivati pristojbe za javno dobro i za plaću gradskih činovnika. Ali toga ne dozvo­ljava krajiški kapetan, koji je postavio drugoga suca, te koji ubire gradske dohotke. Kralj je prihod od tridesetine u Senju namijenio popravku ošte­ćenih gradskih zidina; no kapetan i to okreće u svoju korist, pa gradjani morahu o svome trošku popraviti zidove u duljini od preko 300 hvati. Ka­petan kupuje sir, maslac i gotovo sav živež, pa to prodaje u Mletke. Gradjanima zabranjuje drvariti na gradskom zemljištu, a sam šalje drva na prodaju u Mletke. Kapetan je sebi prisvojio takodjer isključivo pravo ri­barenja u moru blizu Senja. Nunciji dobiše od hrv. sabora nalog, da u Požunu podupru grofa M. Erdeda, kada će ustati protiv svojih buntovnih kmetova u Posavini. Isto tako morat će nunciji u »javne tegobe« staviti i bunu sisačkih podanika, ako kralj ne dopusti, da se protiv Siščana upotrijebi oružje. Mjesto 24. siječnja došao je kralj Ferdinand III. na sabor u Požun te­kar 1. ožujka 1655. Kralj je želio, da se ne bira palatin, već da ga ostrogonski nadbiskup Gjuro Lipaj zamijeni kao kr. namjesnik. Ali kad je kan­celar biskup Selepčenji predložio, da se izbor palatina odgodi do nared­noga sabora, otkloniše taj prijedlog jednoglasno svi članovi dolnje kuće. Tako je kralj bio prisiljen, da 15. ožujka predloži svoje kandidate za palatinsku čast. Općenito se očekivalo, da će od katoličkih velikaša predlo­žiti bana Nikolu Zrinskoga ili grofa Adama Forgača. No kralj se bojao, da onda ne bi bio izabran njegov ljubimac Franjo Vešelenji. Zato kralj uz njega predloži od katolika Stjepana Čakija, a od protestanata: Sig. Tekelija i Franju Redeja. Većinom glasova izabran je za palatina Vešelenji. Vrhovnim pak sucem imenuje kralj grofa Franju Nadaždija. Još je uvijek postojalo pravo, da Ugarska i Hrvatska sebi na saboru biraju kralja, pa da mu postave i uvjete, uz koje će ga izabrati. Bečki je dvor iza g. 1648. počeo nastojati, da izborno kraljevstvo promijeni u nasljedno. Westfalski je mir oslabio moć habsburške kuće u Njemačkoj; ovaj gubitak treba da Habsburgovci nadoknade u Hrvatskoj i Ugarskoj. Zato je novi palatin pri­mio pismo, u kome netko sabor poziva, da se odrekne prividnog izbornog prava, pa da dobrovoljno proglasi nasljedno pravo habsburške kuće, koja će onda budno čuvati sva prava i slobodu Ugarske. Premda nije pod pi­smom bio nitko potpisan, ipak se znalo, da je to učinjeno u suglasju s beč­kim dvorom. Pismo je u saboru proizvelo toliko neraspoloženje, da kralj nije u tome pravcu poduzeo daljne korake. Sabor je njegova sina Leopolda izabrao za kralja pod uvjetom, da prisegne na krunidbenu zavjernicu, ka­kovu prihvatiše njegov djed i otac. Nato bude mladi kralj 27. lipnja 1655. okrunjen. Sabor je u Požunu potrajao do 3. srpnja 1655., kada je Ferdinand III. potvrdio 113 članaka, koji time dobiše moć zakona. Neki se odnose na Hrvatsku. Tako 66. članak odredjuje, da se za 6 tjedana u Varaždinu sa­stane »glavna komisija«, koja će riješiti krajiška pitanja. Članovima ove komisije bit će: ban Nikola Zrinski, podban Gašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi i podžupan Ivan Ručić iz Hrvatske, a iz Ugarske: Adam Ciraki, Andrija Farkaš, Gašpar Sunjog i pečujski biskup Pavao Hoffmann; potonji kao predsjednik komisije. Po 73. članku preuzima kralj dužnost, da pribavi municiju za bansku četu i za zem. haramije na Kupi. Sporove u Primorju i povratak grada Brloga knezu Jurju Fankopanu riješit će po 71. članku komisija, u koju od strane Hrvatske ulaze: senjski bi­skup Petar Mariani, podban Gašpar Orehovački i barun Sigismund Keglević. Ban i krajiški generali imaju po 76. članku odmah iza svršetka sa­bora vojnom silom bez pregovora ugušiti bunu kmetova grofa Mirka Erdeda u Posavini i zagr. kaptola oko Siska. Ako se kmetovi i ne opru s oružjem, ipak treba njihove prvake smrću kazniti, a sve kmetove staviti u prijašnje starije i prisiliti na dužno štovanje prema vlasteli, kojoj mo­raju nadoknaditi počinjene štete. U tu svrhu poslat će kralj odmah shodne naloge banu i generalima. Ako bi se u buduće dogodila seljačka buna, ima ju u Ugarskoj ugušiti palatin, a u Hrvatskoj ban i krajiški generali. Na poziv bana Nikole Zrinskoga sastade se 11. kol. 1655. u Varaždinu hrv. sabor, na kome su hrv. nunciji izvijestili o svome radu u Požunu. Javno su pročitani tamo stvoreni zaključci, koji time i u Hrvatskoj dobiše zakon­sku moć. Nato je hrv. sabor zaključio još ovo: 1. U Beč se kao internuncij šalje Juraj pl. Vernić, koji će kralja zamoliti, da »glavnu komisiju« za krajiška pitanja sazove u Varaždin o Sesvetama g. 1655. Za putni trošak do­biva Vernić 120 ug. for. 2. Da se podmire troškovi za uzdržavanje članova »glavne komisije«, moraju vlastela iz svoga džepa dati pol ug. for. za svaki »dim«. Interesovana vlastela imaju platiti dvostruko. Armaliste, koji ne­maju oporezovane posjede, platit će po 25 denara. Plemićki će suci ovaj novac ubrati i predati Petru pl. Rigjancu u Varaždinu, koji će se brinuti za stan i hranu povjerenstva. Rigjancu će pomagati Vuk pl. Bužanić. Po­vjerenike iz Ugarske dovesti će Matija pl. Magdalenić, komu se napose doznačuju putni troškovi. 3. Sabor prima zaključak, koji je u Požunu stvo­ren protiv buntovnika u Posavini i kod Siska, te se provedba povjerava banu i krajiškim generalima. 4. Zbog raznih dioba i zapisa imanja treba provesti novu »dikaciju« (podjelbu svih posjeda na »dimove« ili »porte«). Taj će posao u zagr. županiji obaviti Ljudevit Vagić, u varažd. županiji Franjo Gubaševački, a u križ. županiji Juraj Zakmardi. Ovi »dikatori« mo­raju položiti prisegu, te će dobiti običajnu plaću. 5. Mjesto umrlog Matije Stanka bira se Ivan Juraj Malenić za podžupana zagr. županije. Svi drugi podžupani i plemićki suci imaju svoju čast položiti u narednom hrv. sa­boru. 6. Barun Aleksandar Mikulić zatvorio je u svoju tvrdju Belec ženu ciglara Nikole Orlića, te plemkinju Anu Gotal, udovu Stjepana pl. Margolta. Sabor zaključuje, neka Mikulića zagr. kaptol opomene, da odmah pusti ove i druge osobe, koje protiv njihove volje drži u Belcu. Ako ne posluša, sudit će mu ban. 7. Poslanici grada Varaždina predočiše povelju, kojom kralj Ferdinand III. dozvoljava, da Varaždin podigne novu maltu na po­toku Plitvici ili u selu Knegincu. Protiv toga ustadoše nunciji zagr. kaptola, prisutni grof Mirko Erdedi, te varažd. podžupan Juraj Gorup kao nuncij odsutnoga grofa Jurja Erdeda. Pošto grad Varaždin prigodom podneska molbe kralju za ovu maltu nije ishodio preporuku hrv. sabora ili barem varažd. županije, zabacuje sabor kr. povelju, te ne dopušta, da Varaždin podigne novu maltu.

Tečajem cijele g. 1655. ustrajaše posavski kmetovi u buni protiv grofa Mirka Erdeda. Kmetove je biskup Petar Petretić pismeno opomenuo, neka se pravodobno pokore svome vlastelinu. Biskupovo hrvatsko pismo doniješe krajiški pukovnik Ivan Rudolf Steinherr i čazmanski kanonik Ivan Krizogon, kada su 20. veljače 1655. došli u Novigrad kao zamjenici kr. po­vjerenika (generala Lesliea i biskupa Petretića). Oni su u Novigrad po­zvali starješine svih sela, da izglade spor izmedju grofa i njegovih kme­tova u pogledu nekih daća i besplatnih radnja. Ova im namjera nije uspjela, našto se kmetovi pod vodstvom Babica i Gjarkmana udaljiše iz Novi­grada. Sutradan predadoše kmetovi pismo, u kome naznačiše svoje tegobe, te zamoliše Krizogona i Steinherra, da to pismo pošalju kralju. O svome neuspjehu izvijestiše Krizogon i Steinherr 22. veljače biskupa Petretića. Vernić je kao hrv. internuncij predao kralju pismo, u kome hrv. sabor 11. kol. 1655. moli ovo troje: 1. Neka kralj od strane (unutarnje) Austrije imenuje povjerenike, koji će s hrv. povjerenicima riješiti primorska pitanja, naročito oslobodjenje grada Senja ispod vlasti kapetana senjskoga. 2. Za vojsku banske (pokupske) Krajine neka kralj doznači godimice barem 6 centi baruta i 6 centi olova, i to u Ljubljani, odakle se municija može do­premiti ladjom. 3. Neka kralj imenuje austrijske članove za »glavnu ko­misiju«, koja će se o Sesvetama sastati u Varaždinu; podjedno neka pred­sjednika i povjerenike ove komisije uputi u njihov rad. O svome uspjehu kod kralja izvijestio je Vernić hrv. sabor, koji se 3. stud. 1655. sastao u Varaždinu. Sabor je uvidio, da ne će dostajati novac, koji je o Miholju sabran za troškove »glavne komisije«. Ta samo onoj četvorici ug. povjerenika treba dati »honorar« od 500 rajnskih for. Zato sabor odredjuje, da vlastela od svakoga »dima« na svojim posjedima doprinesu iz vlastite kese po 1 ug. for. Ona vlastela, koja očekuju korist od riješenja krajiškog pitanja, imaju doprinijeti po 2 ug. for. Ovaj će do­prinos zem. blagajnik ubrati o Svijećnici g. 1656., kada kmetovi moraju platiti prvu polovicu redovitog poreza za godinu 1655., koji im je još 11. siječnja 1655. odredjen po 8 ug. for. od svakoga »dima«. Da se harami­jama isplati zaostala plaća, otkupit će kmetovi križ. i varažd. županije novcem besplatne radnje, što ih g. 1655. moraju dati za popravak tvrdjica na Kupi. Udaljeni kotari, koji vole dati novac, nego li poći na daleki rad, mogu se otkupiti i g. 1656. U ime hrv. sabora pisat će se pečujskomu bi­skupu Pavlu Hoffmannu, da od kralja što prije ishodi saziv »glavne ko­misije«, te imenovanje austr. članova komisije. Pismo će biskupu odnijeti Matija pl. Magdalenić, koji za putni trošak dobiva 25. rajn. for. Neki ple­mići jednoselci nemaju posjeda, već se okolo skiću i oštećuju druge ljude. Sud ne može štetu nadoknaditi ovrhom, jer nemaju niti kakvih pokret­nina. Zato sabor dozvoljava, da se takvi plemići tako dugo drže u za­tvoru, dok ne pruže zadovoljštinu. Isti je hrv. sabor odredio, da barun Petar Ratkaj, protonotar Ivan Zakmardi, podžupani Juraj Gorup, Petar Baksaj i Nikola Gotal, te plemić Nikola Patačić sastave naputak za »dikatore«, koji će sve posjede u Hr­vatskoj podijeliti u porezne jedinice, zvane »dim« ili »porta«. Odlučeno je, da se »dikatori« Juraj Zakmardi, Franjo Gubaševački i Stjepan Svaštović u svome radu imaju držati ovih načela: 1. Jedan »dim« čine 4 potpune sesije (selišta). 2. Za potpunu sesiju treba toliko i takvih kmetova, koliko i koji su dužni, da svojem vlastelinu dadu 1 potpunu spregu za oranje, t. j. plug i volove. 3. Gdje je zemlja zapuštena ili slabo napučena, tamo neka se u 1 »dim« uvrsti 6 ili 8 sesija. 4. Ako je zemlja ostala bez dovoljnog broja kmetova uslijed okrutnosti vlastelinove, tada treba u 1 »dim« uvr­stiti 6 sesija bez obzira na to, da li je tlo plodno ili neplodno. 5. Ima i kmetova, koji ne posjeduju cijelu sesiju, odnosno polovicu ili četvrtinu sesije, a ipak vlastelinu 2 ili 3 dana služe s volovima. »Dikatori« neka 12 takvih kmetskih obitelji uvrste u 1 »dim«. 6. Stanare (inquilini), koji vlastelinu ne služe s volovima, već tjedimice daju po 2 odnosno po 3 ili 4 ručna težaka, treba oporezovati tako, da se u 1 »dim« uvrsti 16 odnosno 12 ili 10 ta­kovih obitelji. 7. Slobodnjaci i takvi službenici, koji vlastelinu ne davaju pšenicu, svinje i druge dohotke, već su jedino obvezani na slobodnjačke i vojničke službe, ne će se oporezovati. 8. U vlastelinskoj tvrdji opro­šteni su od oporezovanja 1 providnik i 2 stražara, te španovi i sluge. U manjim plemićkim dvorovima oprošten je samo 1 službenik, a u ve­ćem dvorcu ključar, stražar i sluge. Pastiri i lugari nijesu izuzeti od oporezovanja. 9. Plemićke kurije, u kojima obitavaju kmetovi ili sta­nari, treba oporezovati. 10. Neka se obzirno rasporežu ona sela, koja su najviše izložena provali Turaka, poimence: Torčec i Gjelekovec na Dravi, te Vurot, Drenčina i trgovište Sisak na Kupi. Na saboru u Varaždinu potužio se grof Mirko Erdedi, što je odgodjena vojna ekspedicija protiv njegovih kmetova u Posavini, koji mu još ne iskazuju prijašnje štovanje, a niti mu daju prijašnju tlaku. Sabor je Erdedu dao 3. stud. 1655. preporučeno pismo na kralja. Tu se kralju savjetuje, da banu i krajiškim generalima naloži: 1. neka s vojnom silom uguše seljačku bunu; 2. neka smrću kazne 2 ili 3 prvaka buntovnih Posavaca, pa 3. neka u pobunjenim selima nastane svoje vojnike, koje će seljaci morati uzdržavati tako dugo, dok se posve ne podlože grofu Erdedu. (Pri tom ipak sabor upozoruje kralja, neka ne dopusti, da se vojska nastani i u nedužnim selima, »kako se to dogodilo za prošle ekspedicije.«) To se tiče vojske, kojom je general Leslie na proljeće g. 1655. pokorio bunu kaptolskih kmetova u Kraljevcu. Posavci moraju biti kažnjeni, jer u nebo za osvetom vapi krv nedužnoga Erdedova računovodje, koga su pobunjeni kmetovi okrutno ubili i u Savu bacili. Kralja je doduše 76. članak požunskoga sabora od g. 1655. vezao, da vojnom silom uguši bunu kmetova u Posavini i oko Siska. No kralj nije izvršio — a niti je namjeravao izvršiti — većinu zakona, što ih je stvorio sabor u Požunu. Ne bi dakle od svoje veličine u povijesti ništa izgubio, da je propustio izvršiti i 76. članak. Ipak je kralj naložio banu i generalima, da s vojskom udare na bijedne kmetove. Ban se morao pokoriti kraljevu nalogu, te je odredio, da svaki plemić mora dati 1 ko­njanika, a svaki kmetski »dim« 1 pješaka. Kako je Nikola Zrinski imao takodjer bansku vojsku (300 konjanika i 200 pješaka), mogao je lako ugušiti bunu. Ali toga mu nije dozvoljavala čovječnost i ljubav prema domovini. Ban sabere vojsku i smjesti ju u Turopolje, no ne htjede uda­riti na Posavce, radi čega se ljuto zamjerio grofu Mirku Erdedu i njegovim rodjacima. Naprotiv su generali Auersperg i Leslie na Posavce poslali krajiške vojnike, medju kojima bijaše mnogo Vlaha. Ovi su s velikim krvoprolićem i grabežem ugušili bunu tvrdoglavih seljaka, kako piše savremeni Isusovac u Zagrebu, »Oni su nad jadnicima bijesnili s ognjem i mačem.« Dok se tako g. 1655. umanjio broj Hrvata u Posavini, porasao je broj Vlaha u kapetaniji ogulinskoj. Iz Korenice je naime ispod turske vlasti uskočilo 12 vlaških zadruga, kako to general Herbard grof Auers­perg 7. travnja 1655. iz Karlovca javlja kralju. Mjesec dana iza toga odredijuje kralj, neka se ovi Vlasi nasele u Plaškom. Kad je Nikola Zrinski s banskom vojskom i s hrv. ustankom boravio u Turopolju, utabore se u Gredi kod Siska pobunjeni kaptolski kmetovi, koji su imali puške, mačeve, dapače i topove. Da se bez potrebe ne pro­lijeva hrvatska krv, pošalje ban k Siščanima svoje glasnike, po kojima buntovnike opomene, neka se jednom već pomire s kanonicima. Ova je očinska opomena tako lijepo djelovala, da su kmetovi svečano obe­ćali banu, da će se naskoro nagoditi s kaptolom. Nato je Zrinski raspu­stio vojsku. Kmetovi pak u siječnju g. 1656. počnu s kanonicima ugo­varati u prisutnosti biskupa Petretića. Tri dana trajahu pogadjanja, dok je sklopljen ovaj ugovor: Kmetovi će kaptolu davati desetinu od žita, vina, pčelaca i svinja, a povrh toga svaka kuća po 1 pile i 1 kopuna. U ime tlake davat će mjesečno po 4 besplatna težaka, koji ipak ne mo­raju orati. Kmetovi će i nadalje utvrdjivati nasipe i podizati postaje za brodove, a u tvrdji sisačkoj držat će stražu 4 njihova momka. U rat na Turke ići će kmetovi pod kaptolskom zastavom. — Ipak se ovaj ugovor razbio, jer kanonici zahtijevahu, da kmetovi dadu godimice 80 dukata za uzdržavanje tvrdje u Sisku, pa da nadoknade sve štete, koje su po­činili tečajem bune. Radi toga držalo se koncem svibnja g. 1656. u Varaždlinu novo ročište, kojemu uz punomoćnike kaptola i kmetova pri­sustvovahu ban Nikola Zrinski i general Leslie. Tamo je kaptol svotu za uzdržavanje tvrdje u Sisku snizio na 60 dukata. U ime tlake davat će po 6 težaka na mjesec cijela sesija, koju čini 16 rali dobre zemlje. Kralj je pečujskomu biskupu Pavlu Hoffmannu, kao predsjedniku »glavne komisije«, pisao, neka sazove povjerenike, da riješe krajiška pi­tanja, pa da »sve Vlahe« na Krajini pripoje Hrvatskoj. Istodobno je kralj javio krajiškim Vlasima, da će se Hrvatskoj uz krajiške Hrvate i Predavce utjeloviti samo oni Vlasi, koje je g. 1631. od Hrvatske otrgnuo arhimandrita Maksim Petrović. To se protivilo 66. članku požunskoga sabora od g. 1655. Zato je protiv ove kraljeve dvoličnosti ustao hrvatski sabor, što ga je Zrinski za 9. lipnja 1656. sazvao u Zagreb. Sabor je kralju u Beč opet poslao Jurja pl. Vernića s pismom, u kome traži, neka kralj postupa po 66. članku, te neka što prije imenuje austrijske članove »glavne komisije«. Isti je sabor riješio neka pitanja glede ubranih poreza. Franjevcima, koji su u Zagrebu proširili svoj samostan, doznačeno je 25 kmetskih kola za privažanje gradje tečajem cijelog tjedna. Isto toliko kola dobiše i zagr. opatice Klarise za dovoz kamena i vapna. Pri ušću rijeke Krapine u Savu trebalo je premjestiti most na bolje i sigurnije mjesto. Tamo je trebalo na poviše mjesto preložiti i samu cestu kod močvare Gipka. U tu svrhu doznačio je sabor 50 kmetova s imanja susjedgradskoga. Oni će besplatno raditi 6 dana. Podjedno moraju oko Podsuseda kopati grabu i dizati nasip. Opazilo se, da neka vlastela ne popravljaju mostove na cestama uz svoje posjede. Ovakve moraju plemićki suci kazniti globom od 6 ug. for. Ako takav vlastelin pobire na cesti maltu, pa ipak zapusta mostove, onda mora platiti dvostruku globu. Tko pak namjerice ošteti most, neka se kazni globom od 12 ug. for. Neke oblasti ne mogu pohvatati sve razbojnike i zločince. Njima treba da potkapetani u pomoć pošalju zem. haramije. Od kralja su plemstvo dobili Matija Truppe i Ljudevit Gonan, koji pred hrv. sabor izniješe na odobrenje svoje pl. diplome. Sabor ih prima u red ple­mića. Pošto su pak stranci, morahu položiti prisegu vjernosti kralju i Hr­vatskoj, a uz to kupiti 2 cente baruta za topove na pokupskoj Krajini. Premda je kralj Ferdinand III. službeno živio u miru s turskim sulta­nom, ipak nije nikada bilo mira na tursko-hrvatskoj granici. Ratoborni age i begovi provaljivahu u Hrvatsku, odakle im uzvraćahu naši junaci, osobito knez Petar Zrinski i njegov šurjak Juraj Frankopan. Bečki je dvor zamjeravao Petru Zrinskomu, što navalom na Turke daje povod novomu ratu s Turskom. Zato je Petar na neko vrijeme stupio u službu mletačke republike, koja je još uvijek ratovala s Turcima radi Kandije (Krete). U tome se ratu Petar toliko odlikovao, da mu Kotorani u znak štovanja dadoše dragocjenu sablju. — Knez Juraj Frankopan razbio je Turke g. 1654. pri Popoviću, gdje je uz druge Turke uhvatio i Karimana, agu iz Todorova. Turci su g. 1655. potukli Andriju Gusića, zapovjednika tvrdje u Otočcu. Tom prigodom pogibe preko 200 Otočana i Senjana. No zato Otočani još iste g. 1655. dvaput razbiše Turke, a Petar Zrinski s Ogulincima i Senjanima porobi Korenicu, odakle se sretno vratio s velikim pli­jenom. Turci iz Požege, Dubice, Kostajnice i Krbave započeše 5. rujna 1656. pod vodstvom Ibrahim paše od Požege i Mustaj bega od Bihaća robiti po Hrvatskoj, gdje dopriješe do Križanić-tornja blizu Karlovca. Tu ih dočeka i potuče knez Juraj Frankopan. U boju pogibe Muhamed beg Beziragić, a teških rana dopade Šahin beg Horošović, koji naskoro umre u Karlovcu. Ibrahim paša jedva uteče, a Frankopan uhvati mnogo odličnih Turaka, medju kojima bijaše Husein beg, 21 aga i 2 Badnjevića. Iste g. 1656. Mlečani oteše Turcima tvrdju Klis.

U Beču je 2. travnja 1657. umro car i kralj Ferdinand III. u 49. godini života svoga. Hrvati nijesu imali razloga, da tuguju za kraljem, koji je kršio zakone i svoja obećanja. Ferdinand III. nije izvršio nijedan od onih uvjeta, pod kojima ga Hrvati g. 1625. izabraše za kralja svoga, premda je u krunidbenoj zavjernici prisegao, da će ove uvjete ispuniti.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Ivan Drašković II.		-