Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Drašković II.

83. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Ivan Drašković II.

Kralj je svoje savjetnike pitao, koga da imenuje hrv. banom? Takav je upit 12. srpnja 1639. dobio i kr. personal Tomo Mikulić, koji sutradan kralju iz Zagreba piše ovako: Od hrv. ve­likaša zgodni su za bansku službu grofovi: Ivan Drašković, Juraj Erdedi i Vuk Erdedi. Drašković ima dovoljno sposobnosti, ali ne posjeduje ni­kakvih imanja blizu »banske« (pokupske) Krajine, a niti oko Zagreba gdije se običaje držati hrv. sabor. Medjutim treba da ban gotovo nepre­kidno boravi na Krajini. Ako dakle banom postane Drašković, morat će sa svojom pratnjom često zalaziti na posjede hrv. vlastele u onim kra­jevima, što će im prouzročiti štetu i teret. Uz to Drašković sav zavisi od palatina Esterhazija, zbog čega bi možda kralju svojom službom od­više dosadjivao. Juraj Erdedi ima blizu Krajine zgodna imanja (Želin i Letovanić), što ih je baštinio od svoga strica: pok. bana Sigismunda Erdeda. On je doduše još mlad, ali bi se mogao usavršiti, ako bude slušao savjete dobrih ljudi. Vuk Erdedi već mnogo godina korisno vrši službu kapetana u Petrinji, te je dovoljno vješt vojničkoj službi i krajiškim po­slovima. On je čovjek zrelije dobe i mirne ćudi. Zato preporučam za bana Jurja ili Vuka Erdeda.

Braća Franjo, Sigismund i Stjepan Keglević preporučiše kralju Fer­dinandu III., neka za hrv. bana imenuje njihova brata Petra baruna Keglevića. On je kralju i njegovu ocu Ferdinandu II. vjerno služio kao pukovnik u njem. ratu, kamo je gdjekada iz Hrvatske i na svoj trošak vo­dio vojnike. Keglevići se pozivaju na zasluge svoga pok. oca Jurja, koji je kralju Rudolfu iskazao vjernost u doba Bočkajeve bune. Uz to se Ke­glevići ponose i djelima svojih predja, naročito bana Petra Keglevića. Da se u tome pitanju poluči neka sloga, pozove biskup Benko Vinković hrv. velikaše i plemiće, neka 26, srpnja 1639. dodju na sastanak u Zagreb. Pozivu se odazvaše brojni velikaši i plemići, koji zaključiše, neka se kralju pošalje molba, da zgodnu i sposobnu osobu imenuje za hrv. bana. Pošto se za ovu čast natječu mnogi, ne htjedoše prisutnici napose nikoga preporučiti. O tomu još istoga dana kr. personal Tomo Mikulić piše kralju, te mu predlaže, neka za bana imenuje kneza Nikolu Zrinskoga s obzirom na zasluge njegova oca, djeda i pradjeda. — Ovdje treba spomenuti, da je Nikola Zrinski imao tek 19 godina. Čini se, da je Mikulić radio za sebe, jer se nadao, da će on kao bivši Nikolin skrbnik vladati mjesto premladoga i još neiskusnoga bana. Biskup Vinković javlja kralju 28. srpnja 1639., da je u Zagrebu odr­žao sastanak hrv. staleža, koji mole kralja, da što prije popuni bansku stolicu. Staleži ne predlažu kandidate, ali biskup preporuča grofove Ivana Draškovića i Jurja Erdeda. Drašković je zrelije dobe i stalna značaja, a odlikuje se mudrošću u radu. Erdedi je imućniji, a posjeduje imanja baš na granici i blizu granice, što ga čini sposobnim za obranu pokupske Krajine. Uz to ima Erdedi bogatu braću i bratiće, te može s pratnjom na granicu polaziti ili se vraćati uvijek kroz erdedijanske posjede, a da ne treba drugu vlastelu uznemirivati. Kralj je 4. srpnja 1639. takodjer od grofa Jurja Ludovika Schwarzenberga, generala slavonske Krajine, zatražio savjet o imenovanju bana, Schwarzenberg je kralju 14. srpnja 1639. iz Graza pisao, da bi najzgodniji bio grof Ivan Drašković, koji osobno nije interesirali na kra­jiškim posjedima, Drašković je iskusan i razuman čovjek, te će dobro banovati, a i otac mu bijaše hrv. ban.

Hrvate je godine 1639. u dalekom svijetu vodio general Ivan Izolani. On je s Francuzima ratovao najprije u Belgiji, gdje je zauzeo tvrdju Rettig, zatim na rijeci Rajni, a napokon u Saskoj. Iste g. 1639. provalio je švedski general Baner u Češku, koju je nemilo pustošio. Pojedine švedske odjele slao je Baner u Šlesku i Moravsku. On je erdeljskoga kneza Jurja Rakocija pozvao, neka stupi u savez sa Švedima. Rakoci je doduše vidio, da se kralj Ferdinand III. nalazi u velikoj stisci; ali ipak još ne htjede zaći u rat; jer nije bio siguran za uspjeh. Volio je Rakoci, da u to vrijeme poveća imetak svoje obitelji time, što je svoga najstarijega sina Jurja zaručio sa Sofijom, jedinicom bogatog Andrije Batora. Kralj se bojao, da će Baner sa Švedima doprijeti do Beča. Zato je na obranu Beča pozvao generala Izolanija s Hrvatima. Kad je u ožujku g. 1640. umro Izolani, po­stade zapovjednikom Hrvata general Pikolomini, koji je Švede naskoro otjerao u sjevernu Njemačku. — Hrvatska je u to doba dobila novoga bana: Ivana Draškovića, sina pok. istoimenog bana. Drašković bijaše poznat kao učen čovjek, jer je s odličnim uspjehom svršio filozofiju na akademiji u Grazu. On je govorio skoro sve jezike evropske. Drašković se oženio s Barbarom Turzo, kćerkom pok. palatina, koja bijaše prvi-put udata za grofa Krstu Erdeda. Drašković je u Križevcima služio kao konja­nički kapetan, kad ga je 10. srpnja 1640. kralj Ferdinand III. imenovao banom ili »potkraljem triju kraljevina« Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kako piše tadašnji historičar Ratkaj. Kralj je odredio, da se Drašković po starom običaju uvede u bansku čast. Kr. povjerenicima za taj čin budu imenovani: zagrebački biskup Benko Vinsković i karlovački general Vuk Frankopan. Oni za 23. srpnja 1640. sazvaše hrv. sabor, na kome hrv. »staležima i redovima« predstaviše Draškovića kao novoga bana. Nato je Drašković »po starom obredu« najprije zahvalio Bogu i kralju, a zatim je, svečano položio bansku prisegu. Čim je tako preuzeo bansku čast, čestitahu mu prisutni Hrvati kao svome »banu i vodji«, izrazivši, kako domovina mnogo očekuje »od vanredne nadarenosti duha njegova«. Bana je zamolio neki Todor za dozvolu, da smije iz Turske dovesti Vlahe, koji će se naseliti u okolici Jamnice. Ban pristade na to, pa spo­razumno s karlovačkim generalom Vukom Frankopanom sastavi vojsku od 4000 ljudi. Pod vodstvom baruna Petra Keglevića provali ta vojska sve do Gvozdanskoga, gdje su nekada knezovi Zrinski imali srebrene rudnike. Tamo dodje s Turcima do boja, u kome Turke stiže poraz, a Bradavica aga bude zarobljen. Od Hrvata se odlikovahu Gašpar Janković i Petar Patačić. Tri satnije hrv. pješaka zaštitiše Vlahe, koji se sa svojom stokom preseliše u okolicu Jamnice. Novi ban Drašković sazove u Varaždin za 22. stud. 1640. hrv. sabor, koji ga jednoglasno izabere za »kapetana pokupskih Krajina«. Drašković je plemića Stjepana Berislavića, vlastelina Male Mlake, saboru predstavio kao novoga hrv. podbana i župana zagr. i križ. županije, te je Berislavić odmah položio svečanu prisegu. Nato je hrv. sabor stvorio ove zaključke: 1. Ban je javno svoj pečatnik predao protonotaru Petru Zniki. Ipak smije Znika do budućega sabora stare sudbene spise pečatiti pečatnikom pok. bana Erdeda. 2. Zagr. županija izgubila je oba svoja podžupana, jer je Juraj Petričević umro, a Juraj Malenić se zahvalio. Za njihove nasljednike izabrao je sabor plemiće: Petra Pervana i Krstu Balagovića. Pošto novih podžupana nema na saboru, imaju propisanu prisegu položiti pred (zajedničkim) sudbenim stolom zagr. i križ. županije. 3. Zakmardi je od kralja Ferdinanda III. donio pismo, da vrhovni tridesetničar iz Nedelišća mora hrv. zem. blagajniku dati 50-postotnu povišicu tridesetine, koja se ubire u Hrvatskoj. Na račun pak onih 27,000 talira, što ih bečki dvor du­guje Hrvatskoj za popravak tvrdje Brkiševine, doznačio je kralj 1000 talira, 4. Kralj je odredio, da grof Juraj Ludovik Schwarzenberg, kao ge­neral slavonske Krajine, mora ići na ruku kr. povjerenicima Petru Špoljariću i Tomi Mikuliću, kada će izvršavati zaključke »Vlaške komisije« od g. 1635. Pošto se general sada ne nalazi u Hrvatskoj, odnijet će mu poseban listonoša kr. nalog i pismo hrv. sabora. Listonoša će za taj posao dobiti 25 rajnskih for. 4. Mjesto podbana Konjskoga, biskupa Vinkovica i umrloga kanonika Ivana Somogjija izabire sabor za povjerenike Hrvatske u provedbi zaključaka »Vlaške komisije« baruna Petra Keglevića, te ka­nonike Franju Jančijevića i Andriju Županića. 5. U ime besplatnih radnja ima svaki »dim« dati 2 težaka, koji će raditi 10 dana, a 4 »dima« daju potpun podvoz (kočijaša, konje i kola). Neka se g. 1641. poprave tvrdje u Petrinji, Gjurgjevcu i na Kupi. Red ovih radnja označit će ban. 6. Plemići Ivan Vojković i Gašpar Orehovački popisat će topove, lumbarde i municiju u pokupskoj (banskoj) Krajini. 7. Svaki plemićki sudac mora u svome kotaru sve plemiće jednoselce i armaliste popisati i popis dati protonotaru Zniki. Taj će popis služiti banu, kada će ove plemiće u slu­čaju nužde pozvati, da dodju na Kupu. 8. Grad Ptuj u Štajerskoj uredio je skladište meda, pa ondje zaustavlja hrv. trgovce, koji izvoze med: ne pušta ih dalje u Maribor i Graz uslijed čega mogu ptujski gradijani jeftino doći do meda. Sabor zaključuje, da se grad Ptuj u ime hrv. države pismeno pozove, neka od hrv. trgovaca kupi med bez njihove štete, od­nosno neka trgovce pusti dalje poći, ako to žele. 9. U novije doba uvaža se iz Štajerske u Hrvatsku vino. To je na štetu domaćeg vinogradarstva, jer se uslijed toga teže prodaje hrv. vino. Zato sabor zabranjuje uvoz štajerskog vina. Podban Berislavić mora pasku voditi na cestama od Brezica i Mokrica, dok će Juraj Vragović paziti na dravske prijevoze kod Ormuža i Savračja (Savreč). Vino, koje će uhvatiti, moraju zaplije­niti i prodati; od utrška pripadaju 2 trećine Hrvatskoj, a 1 trećina Berislaviću odnosno Vragoviču. Propustiti se može samo vino, što ga Hrvati voze iz svojih vinograda kod Savračja u Štajerskoj. Oni hrv. velikaši, koji imaju svoje posjede i u Štajerskoj, ne mogu u Hrvatsku dovesti vino za prodaju, već jedino za svoj stol i za dar prijateljima. 10. Mjesto Martina Kovačića bira se Ivan Zakmardi za zem. blagajnika. Podjedno mu se doznačuje, 150 ug. for. u ime putnoga troška u Beč g. 1638."

Radi smrti bana Sig. Erdeda nije se g. 1639. sastao hrv. sabor; nije se dakle za g. 1639. odredio ni porez, koji bi trebalo ubrati god. 1640. Uslijed toga porasli su dugovi hrv. države. Samim haramijama dugo­vala, je Hrvatska do konca g. 1640. plaću za 28 mjeseci! Haramijie uvidješe nepriliku svoje domovine; zato se u korist Hrvatske odrekoše plaće za 8 mjeseci, a u korist grofa Jurja Erdeda za 1 mjesec. Sabor je 22 stud. 1640, odlučio, da svakako u red dovede hrv. drž. financije. Zato je zaključio, da svaki »dim« mora u god. 1641. uplatiti 12 ug. for., i to na Svijećnicu 6 for. u ime poreza za g. 1639., a na Gjurgjevo 6 for. kao porez za g. 1640. Trgovišta Videa, i Petrijaneć kod Varaždina platit će samo polovicu poreza, jer su nedavno nastradala od požara. Zakmardi neka se pobrine, da Hrvatska dobije svoju polovicu od prihoda hrv. tridesetnica. Isto tako neka se sada u korist Hrvatske prodade ono proso, što se od 6. pros. 1636. čuva u Zagrebu. Kod mjerenja toga prosa zastupat će hrv. državu Ivan Ručić. Kao zem. blagajnik može Zakmardi jedan dio plaće haramijama isplatiti suknom mjesto novcem. Pri tom se polučuje trgovački dobitak, koji pripada blagajniku. No Zakmardi je na. saboru izjavio, da četvrtinu toga dobitka daje u korist Hrvatske. Kakva je nesigurnost tada vladala u Hrvatskoj, najbolje pokazuje ovaj dogadjaj: Početkom g. 1641. bijaše tolika zima, da se kod Siska smrzla rijeka Kupa. Ovu prigodu upotrijebiše Turci iz Kostajnice u tu svrhu, da zapale i porobe trgovište Sisak. Po noći dopriješe Turci do nekoga tornja, koji je pripadao bivšoj crkvi bi. djevice Marije. Tamo je inače stajala sisačka straža, ali je ovajput nije bilo, valjda radi jake zime. U potpunoj tišini spuste se Turci sa brežuljka k rijeci Kupi, te bez ikakove zapreke prijedju po ledu na lijevu obalu. Turke je vodio Marčec koji bijaše rodjen Siščanin, ali je nekada bio zarobljen, te se poturčio. Zapalivši neke kuće, podigoše Turci silnu viku, da što većina zaplaše Siščane. U prvom času uhvatiše Turci nekoliko žena, koje s djecom izadjoše iz zapaljenih kuća. Neki Turci razbiše vrata župne crkve, gdje su ukrali kaleže, te crkveno odijelo i posudje, a djelomice oštetiše i glavni oltar. Oko crkve bijaše groblje. Onamo je iz župnoga dvora pucao si­sački župnik Ivan Filipašić, ali ga Turci raniše. Kako ie tvrdja bila 2 ki­lometra udaljena od trgovišta, nijesu Siščani mogli čekati na pomoć od tamošnje posade. Zato se sami saberu i udare na Turke, koji onda pobjegoše preko Kupe."

Hrv. sabor, što ga je za 27. kol. 1641. u Zagreb sazvao ban Drašković, trajao je 2 dana, a stvorio je ove zaključke: 1. Umro je Petar Znika. koji je mnogo godina pohvalno vršio službu hrv. protonotara. Njegovim nasljednikom bude jednoglasno izabran varažd. podžupan Gabrijel Črnkovečki. 2. Mjesto pok. Sig. Domjanića izabran je Juraj Vragović za pod­župana križ. županije. 3. Plemićki suci zagr. županije Lovro Drenovečki i Juraj Pucinič žahvališe se na svojim službama. Za njihove nasljednike budu na saboru izabrani Juraj Mindsenti i Gabrijel Jelačić. Svi novo­izabrani činovnici položiše službene prisege još na samom saboru. 4. Za g. 1641. ima se na Svijećnicu g. 1642. platiti porez od 8 ug. for. 5. Da se nastave započete gradnje zgrada u pokupskoj Krajini, zaključuje sabor na izvještaj bana Draškovića, da svaki »dim« ima dati još 1 težaka, a 8 »dimova« dat će 1 kola. Naredne pak g. 1642. vrijedi običajna dužnost kmetova u pogledu podavanja besplatnih radnja. 6. Prema zaključku hrv. sabora od g. 1638. doznačuju se za popravak karlov. tvrdje kmetovi svih imanja, što ih južno od Kupe posjeduju knezovi Zrinski, Frankopani i drugi plemići. 7. Pošto general Schwarzenberg još ništa nije odgovorio na pismo hrv. sabora u pogledu provedbe zaključaka »Vlaške komisije«, poći će do njega barun Pavao Ratkaj i kanonik Nikola Dijanešević. Oni će generala podjedno obavijestiti o tužbama, što ih na saboru Hrvati di­goše protiv njegovih ljudi. 8. Sabor zaključuje, neka se jednom već pro­vede ozbiljna revizija »privilegija«  (povlastica) kraljevine Hrvatske. Ovaj će posao obaviti: ban Drašković, podban Berislavić, protonotar Ćrnkovečki, barun Pavao Ratkaj, kr. personal Tomo Mikulić, kanonici Martin Bogdan i Franjo Jančijević, notar Ivan Zakmardi i podžupan Ivan Ručić. Zakmardi neka na trošak Hrvatske dade načiniti »škrinju privile­gija«, u kojoj će se spisi čuvati. Škrinja mora imati 3 ključa, od kojih će prvi imati ban, drugi protonotar, a treći ključ zagr. kaptol. »Škrinja pri­vilegija « pohranit će se u spremištu zagr. stolne crkve. 9. Isusovci u Zagrebu počeli su graditi novi svoj samostan. Na njihovu molbu dozna­čuje im hrv. sabor 800 ug. for. u ime potpore za gradnju. 10. Kamenita mjera za mjerenje žita postavit će se na ogled u Zagrebu, Varaždinu i u Križevcima. 11. Već duže vremena nije Hrvatska imala liječnika. Sabor se pobrinuo, te dodjoše dva liječnika: Jeronim Puljičić i Hanibal Butinom.* Svaki će dbbivati godimice po 100 rajnskih for. iz zem. blagajne. 12. Oni plemići, koji tvrde, da na svojim posjedima imaju pravo, da sude zlo­čincima (»jus gladii«), moraju to dokazati na narednom hrv. saboru.

Još 19. veljače 1640. umro je turski sultan Murat IV., koga je na­slijedio njegov brat Ibrahim. Ferdinand se požurio, da s Turskom obnovi mir. Zato 20. pros. 1640. podje carev poslanik Andrija Izdenci u Carigrad, da novomu sultanu čestita i predade običajne darove. Veliki vezir Kara Mustafa zatraži od Ferdinanda 200.000 for., kojih mu car nije mogao dati. Pregovori trajahu godinu dana. Tekar 9. ožujka 1642. sklopiše punomoć­nici ugovor, kojim se mir produljuje na 20 godina. Ferdinand je brzo iza toga potvrdio taj ugovor. Ali veliki vezir ne htjede potpisati ugovor, već počne opet zahtijevati 200.000 for. i neke promjene. To je zabrinulo cara Ferdinanda tim više, što je u to doba veoma loše stajala i njegova stvar u Njemačkoj. Tamo je naime 20. svibnja 1641. umro švedski gene­ral Baner, te se Ferdinand nadao uspjehu. No kad je vrhovnim vodjom Šveda 1. list. 1641. postao Torstenson*, počne on brzo tjerati carsku vojsku iz Njemačke. Premda je Torstenson veoma patio od podagre, provali on u svibnju g. 1642. preko Saske u Šlesku, gdje 4. svibnja zauze Ologavu, a zatim i Schweidnitz. Iza toga udje Torstenson u Moravsku, te 15. lipnja zauze Olomuc. Naskoro su njegovi konjanici doprli do Du­nava kod Beča. Carev brat Leopold Vilim i Pikolomini prisiliše Švede, da iz Moravske uzmaknu u Sasku, gdje počnu opsjedati Leipzig. Ali kad su i carevci došli onamo, potuče ih Torstensoni 2. stud. 1642. kod Breiten-felda toli strašno, da su na bojištu izgubili 10.000 vojnika, sve topove i sav tabor.** Kralj je Ugre i Hrvale pozvao, da na Spasovo (29. svibnja) 1642. dodju na zajednički sabor u Požun. Tim povodom sastade se 30. trav­nja 1642. u Varaždinu hrv. sabor, da bira hrv. nuncije. Prije toga izbora predstavi ban Drašković saboru plemića Gašpara Orehovačkoga, koga je imenovao podbanom mjesto pok. Stjepana Berislavića. Sabor jedno­dušno primi to imenovanje na znanje; Orehovački odmah položi svečanu prisegu, te preuzme podbansku službu i s njom spojenu čast župana zagr. i križ. županije. Nato budu za hrv. nuncije izabrani podban Oreho­vački, protonotar Gabrijel Črnkovečki, županijski notar Ivan Zakmardi i bivši podžupan Juraj Malenić. Podban ima svoje mjesto zauzeti u gor­njoj kući sabora. Za put i boravak, hrv. nuncija doznačuje sabor 1600 ug. for., što im neka blagajnik isplati u novim bečkim i gradačkim grošima. Pošto je protonotar boležljiv, dobiva napose još 100 talira. Naputak za nuncije izradit će ban Drašković, biskup Benko Vinković, sva 4 nun­cija, kanonici: Martin Bogdan, Franjo Jančijević i Nikola Dijanešević, plemići: Petar Pervan, Krsto Balagović, Juraj Vragović i Pavao Lacković, te o. Martin Borković, vikar pavlinskog samostana u Lepoglavi. Isti je hrv. sabor stvorio ove zaključke: 1. Za g. 1642. ima svaki »dim« na Tri kralja g. 1643. u ime poreza platiti 8 ug. for. 2. Iza banova izvještaja o stanju Krajine na Kupi odredjuje se, da 35 vojnika ima stražariti kod mjesta: Grahovac, Šišinec, Stara Brkiševina i kod crkve sv. Trojstvo blizu tvrdje Pokupsko. 3. Pošto i ban Drašković ide na sabor u Požun, povjerava se čuvanje banske Krajine na Kupi pješačkim potkapetanima. Na njihov poziv moraju u slučaju potrebe onamo poći i turo­poljski plemići. 4. Nasip uz Savu treba uzdržavati, da ne bude okolica stradala od poplave, kao prošlih godina. Tko tu ne izvrši svoju dužnost, platit će globu od 25 for. 5. Kad izadje voda iz Drave, onda je čitav kraj od Križovljana do Savračja odijeljen od Hrvatske i pripojen Štajerskoj. Da se to zlo ukloni, izvesti će pravodobno Juraj pl. Vragović potrebne radnje, u koju svrhu mu sabor doznačuje kmetova kotara Jurja Šafarića. 6. Odsada ne smiju med u Hrvatskoj sakupljati strani trgovci niti domaći seljaci. 7. Mladi knez Nikola Zrinski obnavlja svoju tvrdju u Čakovcu. Pošto će ova tvrdja služiti za spas i obranu Hrvatske, doznačuje sabor za njenu gradnju pripomoć od 500 ug. for. 8. Isusovci u Varaždinu grade svoju crkvu. Sabor odredjuje, da kmetovi kotara Ivana Puškadije moraju 10 dana privažati gradju (kamen, drvo, opeke i vapno) za ovu crkvu. 9. Odsada će vagan za mjerenje žita sadržavati 20 pinta.* Meso se ima vagati na funte, koji važu 36 lota. Za mjerenje vina još ne postoji jedin­stvena mjera, jer je drukčije vedro u Zagrebu, nego li u Varaždinu i u Križevcima. U cijelom Zagorju vrijedi krapinska mjera za vino.

Hrvati su gotovo neprekidno vodili s Turcima t. zv. mali rat, u kome se pojedinci odlikovahu junaštvom ili spretnošću. Tako se Turci na jesen g. 1641. spremahu, da će udariti na banovo imanje Rečicu kod Karlovca. Kad je Drašković doznao za njihovu namjeru, odluči on, da će Turke preteći. U tu svrhu dodje ban sa 6 satnija pješaka i sa 4 satnije konja­nika 19. studenoga u tvrdju Sredidko na Kupi. Uz bana bijaše njegov zet Vuk Erdedi, sin istoimenog junaka, zatim podban Gašpar Orehovački, iskusni junak Ivan Vojković i kanonik Juraj Ratkaj, koji je prvi-put pošao u boj. Iz Sredičkoga podje ban s vojskom 20. studenoga u Slatko polje na potoku Trepči, gdje bijaše turski tabor. Turci se uplaše, te uzmaknu do Kladuše. Ban ih je slijedio i pod Kladušom potukao. Uz bana se u tome boju odlikovahu: podban Orehovački, Petar Patačić, Juraj Gregurovečki i Sigismund Mrnjavčić. Iste g. 1641. odlikovao se petrinjski zapovjednik Mirko grof Erdedi. On je naime po noći sa svojom četom dopro do Kostajnice, koja se tada još nalazila samo na onoj (bosanskoj) obali rijeke Une. Usred trgovišta bijaše tamnica, gdje stenjahu zarobljeni Hrvati. Medju zarobljenicima bio je i glasoviti junak Leginić, koji je u okovima čamio više godina, jer su Turci za nj tražili preveliku otkupninu, kakve nijesu mogli sabrati rodjaci njegovi. Legi­nić je Erdedu poslao od voska otisak ključanice, po kojem je Erdedi dao načiniti ključ, te su njegovi ljudi sretno izbavili zarobljene Hrvate.

Turci su u Lici g. 1642. utvrdili stari grad Perušić, koji je zanema­rila i napustila krajiška oblast. Uslijed toga zaprijeti pogibelj Gackom polju, koje se nalazilo u Hrvatskoj, a ne u Turskoj. Krajiške posade iz Brinja i Otočca upozoriše karlovačkoga generala Vuka Frankopana na pogibelj. General odmah pošalje onamo vojsku, koju je vodio njegov sin Gašpar Frankopan, kapetan ogulinski. Gašpar udari na Perušić i zauze tvrdju. Zatim podje na istok prema Bihaću, gdje je opustošio čitav kraj oko Zavalja, te se vratio sa 200 kršćana, koji uskočiše iz Turske.

Kod Perjasice dodje g. 1643. do ljutoga boja izniedju Turaka i kra­jišnika. U tome boju pogiboše mnogi turski i hrvatski junaci; medju ostalima takodjer potkapetan Martin Mogorić, poglavar ogulinski, pa Dokmanović, vlaški knez iz Gomirja. Zajednički ug.-hrv. sabor nije se u Požunu sastao 29. svibnja 1642., jer ga je kralj odgodio na 11. stud. 1642. Na taj sabor nije kralj Ferdi­nand niti došao, već je po kancelaru poručio palatinu Esterhaziju, da dozvoljava raspravljati samo o zem. obrani, te o gradjanskim zakonima. Hrvati su na sabor došli s čitavim nizom »tegoba«; ali ih ne mogahu iznijeti, pošto je kralj već 27. stud. 1642, raspustio sabor zbog toga, što Madžari izadjoše s tužbama, da se u Ugarskoj progone protestanti. Kralj je ovim nasiljem razdražio Madžare, što bijaše samo u prilog erdeljskomu knezu Jurju Rakociju. Dobro je to predvidjao palatin Esterhazi, koji kralju 14. siječnja 1643. uzalud savjetuje, neka do proljeća ispuni zahtjeve protestanata. I zaista je Rakoci u Fejervaru 25. travnja 1643. sklopio savez s Francuskom i Švedskom. Rakoci se obvezuje, da će poći u rat na Ferdinanda, ako mu to dozvoli Turska. Naprotiv franc. kralj Ljudevit XIII. i švedska kraljica Kristina obećavaju, da će Rakocija, njegovu ženu, djecu i posjede, kao što i sve njegove pristaše protiv sva­koga braniti. Ako Rakoci bude istjeran iz Erdelja, dobivat će godišnju odštetu od 40.000 talira. Francuska i Švedska dat će Rakociju u pomoć 3000 pješaka, za ratne pak troškove u 1. godini 200.000, a u 2. godini 150.000 talira. Primirje i mir s Ferdinandom sklopit će samo u spora­zumu s Rakocijem. — Bečki se dvor nalazio u velikoj neprilici, jer je švedski general Torstenson u lipnju g. 1643. opet provalio u Moravsku, gdje je za svoju vojsku našao hrane, te odakle je četovao sve do Beča. U Zagrebu se 3. lipnja 1643. na poziv bana Ivana Draškovića sastao hrv sabor, koji je stvorio ove zaključke: 1. Još uvijek nijesu izvršene odredbe, što ih je g. 1635. u Varaždinu odlučila »Vlaška komisija«. Medjutim krajiški časnici i njihovi ljudi nanose Hrvatima nove nepravde. Ove nepravde neka oštećenici napisu i popis predadu protonotaru Gabrijelu Črnkovečkomu. 2. K varažd. generalu grofu Schwarzenbergu poći će odaslanstvo hrv. sabora, da ga zamoli, neka za spomenute nepravde pruži zadovoljštinu, te neka provede zaključke »Vlaške komisije« od g. 1635. Ovo će odaslanstvo činiti: barun Petar Keglević, kanonik Petar Petretić, podban Gašpar Orehovački, protonotar Crnkovečki i podžupan Ivan Ručić. Odaslanici imaju generalu izjaviti, da će se hrv. sabor obratiti na kralja, ako general ne izvrši molbu sabora. 3. U Beč se šalju kanonik Dijanešević i plemić Juraj Vernić, koji dobivaju 200 rajnskih for. u ime putnoga troška. Oni će kralja zamoliti, neka popuni »Vlašku komisiju«, jer pomriješe neki članovi njeni. Podjedno će kralju predočiti nove ne­pravde krajišnika, ako ih ne bi dotle ispravio general Schwarzenberg. 4. Za g. 1643. ima svaki »dim« platiti 8 far. u ime poreza, i to na Svijećnicu g. 1644. Vrhovnog upravitelja tridesetnice u Nedelišću treba po­zvati, neka zem. blagajniku Ivanu Zakmardiju dade onu polovinu tridesetine, koja pripada Hrvatskoj, a ne kralju. S tako ubranim novcem neka Zakmardi u prvom redu isplati haramije i podmiri ostatak duga zagr. trgovcu Martinu Kovačiću. 5. Besplatne radnje hrv. kmetova doznačuju se i g. 1643. za popravak tvrdja na Kupi. Samo kmetovi kotara Ivana Puškadije u varažd. županiji vozit će gradju za crkvu, koju su u Varaž­dinu počeli graditi Isusovci,* 6. Sve oblasti u Hrvatskoj imaju strogo paziti na to, da se na njihovom teritoriju upotrebljavaju odredjene mjere za vino, žito i meso. Oblasti neka u to upute svoje »šacmeštre« ili pro­cjenitelje. 7. Iz Hrvatske ne smije se med izvoziti prije 25. studenoga svake godine. Do toga dana obići će banovi povjerenici grad Ptuj i druga mjesta, kamo se med iz Hrvatske izvaža, te će s tamošnjim trgovcima ugovoriti cijenu, uz koju će kupovati med. Tko pokuša izvesti med prije Katarinja, smatrat će se kriomčarom, te će izgubiti robu. 8. Ponavljaju ce prijašnji članci o popravku cesta i mostova, te kazne za posjednike, koji ne bi htjeli vršiti ove poslove. 9. Velikaši i plemići ne smiju na svo­jim imanjima inozemce hvatati i u zatvoru držati, jer se time »krše prava dobroga susjedstva«. 10. Otkako je 27. kol. 1641. zem. liječnikom postao Jeronim Puljičić, tuže se Hrvati, da od njega nemaju baš nikakove ko­risti. Zato mu sabor uskraćuje godišnju plaću od 100 rajnskih for., koju će odsada dobivati Adam Prekerfeld kao »redoviti liječnik«. 11. Franjev­cima, koji u Zagrebu grade novi svoj samostan, doznačuje sabor 100 rajnskih forinti u ime potpore. Medjutim je 2. pros. 1642. umro zagr. biskup Benko Vinković. On je na stolnoj crkvi u Zagrebu dao ukrasiti velika ulasna vrata. Vinković je g. 1638. u Zagrebu držao sinodu svećenstva zagr. biskupije. Hrvati ga štovahu kao velikoga branitelja katoličke crkve. Zato ga madžarski protestanti napadoše g. 1625. na zajedničkom ug.-hrv. saboru u Sopranu gdje je kao hrv. nuncij i prepošt zagr. kaptola branio pravo zagr. biskupije na Medjimurje. Protestanti su Vinkovića tvorno zlostavili. ču­pajući mu bradu i vlasi.* - Vinkovića je na biskupskoj stolici 10. travnja 1643. naslijedio zagr. prepošt Martin Bogdan. Ban je imao drugoga kan­didata. On je 7. pros. 1642. iz svoga grada Klenovnika preporučio kralju, neka zagr. biskupom imenuje kanonika Jurja baruna Ratkaja, koji odlikuje znanjem i neporočnim životom, a pripada uglednoj hrv. obitelji. Kralj nije poslušao banov savjet, pa tako hrv. historičar Ratkaj ostade zagr. kanonik. Po zaključku hrv. sabora od 27. kol. 1641. dao je zem. blagajnik Ivan, Zakmardi izraditi »škrinju privilegija«, u kojoj će se čuvati priznata prava i povlastice kraljevine Hrvatske. Ova je škrinja bila gotova 23. pros. 1643. Na škrinju je stavljeno 18 latinskih stihova, što ih je spjevao Ivan Zakmandi. Tamo je i latinski napis, koji ikazuje, da je škrinja izradjena u vrijeme, kad bijaše hrv. ban Ivan Drašković, zagr. biskup Martin Bogdan, varažd. župan Juraj grof Erdedi, podban Oašpar Orehovački (podjedno križ. i zagr. župan), zem. blagajnik Ivan Zakmardi, va­ražd. podžupan Baltazar Zabočki, križ. podžupan Juraj Vragović, te zagr. podžupani: Ivan Ručić, Krsto Balagović i Petar Pervan, dok služba pro­tonotara nije bila popunjena (jer je umro Gabrijel Črmkovečki). »Škrinja privilegija« ima umjetnu bravu, koja je taiko izradjena, da se u isti otvor redomice stavljaju 3 posve različita ključa.** O prilikama na banskoj (pokupskoj) Krajini šalje ban Drašković 27. veljače 1643. iz Klenovnika kralju Ferdinandu ovaj izvještaj: Hrvatska uzdržaje tamo 400 vojnika (haramija). Ovo nije dosta za obranu 12 njeni, ili vg. milja duge granice od Karlovca do Ivanića. Zato je ondje kr. ko­mora uzdržavala još 200 pješaka i 300 konjanika, koji čine »bansku vojsku«. Kr. povjerenici obećaše ovim vojnicima, da će od kralja dobi­vati svake godine plaću za 6 mjeseci. Ali već 3 godine nije kralj platio ništa. Zato su neki vojnici zatražili i dobili otpust, a neki (osobito pje­šaci) samovoljno odoše, napustiv svoje straže i postaje. Time su tvrdjice na Kupi došle u opasnost, jer Turci »i u to vrijeme mira« neprestano reže na Krajinu, kamo često provaljuju, te odvode ljude i stoku. Ja svim si­lama nastojim, da se banski vojnici ne razidju. Jedne zaustavljam stra­hom, druge nadom, da će naskoro dobiti plaću, a trećima sam plaćam iz svoje kese. Znadem, da vaše veličanstvo ima puno troškova u to ratno doba. Ipak molim, da se pošalje plaća, koju zaslužiše banski vojnici. Kad je 1. pros. 1642. umro franc. ministar Richelieu, nadao se njem. car Ferdinand III., da će sada doći do mira. Pregovori o miru s Francu­skom započeše, ali ih doskora zamijeniše još oštrije borbe. Maršalom franc. vojske u Njemačkoj postade Turenne, komu je pomagao hrabri princ Ljudevit Conde. Da iz Njemačke ukloni Švede, počne car Ferdi­nand g. 1643. pregovarati s Danskom. Tamošnji je kralj Kristijan IV. zavidjao Švedima na tolikim ratnim uspjesima. I zaista je došlo do rata iz­medju Švedske i Danske. Time se car oslobodio generala Torstensona, koji je koncem g. 1643. iz Moravske morao poći u sjev. Njemačku. Medjutim je u to doba erdeljski knez Juraj Rakoci dobio od Turske dozvolu, da ratuje s Ferdinandom. Rakoci je sultanu obećao godišnji danak od 40.000 talira, ako mu pomogne osvojiti cijelu sjev. Ugarsku. Osvoji li pak Rakoci samo onih 13 ug. županija, što ih je nekada držao Betlen, tada će sultanu plaćati godimice 20.000 talira. Rakoci je 2. veljače 1644. pošao u rat. Kako je Ferdinand bio u madžarskom plemstvu i gradjanstvu omražen, pristade odmah uz Rakocija 7 istočnih županija. Tečajem mjeseca ožujka g. 1644. dodju pod njegovu vlast gradovi: Košiće, Prešov, Levooa, Bardjejov, Kežmarek, Tokaj i Satmar. Ferdinandu III. bijaše u tome času mnogo stalo do toga, da mu ba­rem Hrvati ostanu vjerni. Zato je 10. pros. 1643. potpisao odredbu, ko­jom proglašuje, da se privilegija, što ih 5. Mst. 1630. dobiše Vlasi na Kra­jini, ne odnose na krajišnike Hrvate i Predavce, te na »privatne Vlahe«, koji stanuju na posjedima hrv. vlastele. Podjedno kralj nalaže generalu Schwarzenbergu, da spomenute Hrvate, Predavce i privatne Vlahe odi­jeli od krajiških Vlaha, pa da ih kao kmetove predade hrv. vlasteli. O toj kraljevoj odluci izvijestiše hrv. odaslanici Nikola Dijanešević i Juraj Vernić na hrv. saboru, koji se 4. travnja 1644. sastao u Varaždinu. Sabor je stvorio ove zaključke: 1. Mjesto umrlog protonotara Gabrijela Ćrnkovečkoga bira se jednoglasno Ivan Zakmardi. Bilježnikom križ. i zagr. županije postade Mijo Jančec. Pošto se zahvališe na svojim služ­bama križ. podžupan Juraj Vragović i zagr. podžupan Petar Pervan, iza­brani su njihovim nasljednicima Ladislav Orehovački i Matija Stanko. Zakmardi, Jančec i Stanko položiše odmah na saboru propisane prisege i nastupiše svoje službe. Orehovački nije bio prisutan. Zato mu sabor nalaže, da ima priseći kod zajedničkoga sudbenoga stola križ. i zagr. žu­panije. Ne bude li htio primiti službu podžupana, mora platiti globu od 100 ug. for. U tome slučaju ima ga naslijediti Juraj Orehovački. Za nove plemićke suce izabrani su: Gabrijel Jelačić, Franjo Majcen, Petar Kopšić i Juraj Mindsenti. 2. Dora pl. Vragović, udovica protonotara Gabrijela Črakovečkoga, predala je »pečatnik kraljevstva« i brojne spise. Novi protonotar Ivan Zakmardi preuzeo je pečatnik, te je od sabora dobio ovlast, da dovrši diobne parnice, što ih je započeo Črnkovečki. 3. Grof Juraj Erdedi preuzeo je dužnost, da iz Beča što prije dopremi svu muni­ciju, koju je kralj doznačio Hrvatskoj. Sabor mu u zamjenu daje kmetove kotara Jurja Šafarića, koji će g. 1644. i 1645. dati od svakoga »dima« po 2 težaka za čišćenje zamuljene grabe oko Erdedove tvrdje u Varaždinu. 4. Pošto je prazno mjesto krvnika, povjerava sabor gradu Zagrebu, da u smislu članka od 20. srpnja 1628. potraži zgodnu osobu. 5. Ponavljaju se prijašnji zaključci, prema kojima se iz Hrvatske ne smiju vojnici od­voditi niti u Hrvatsku uvoditi bez banove privole. 6. Da se točnije uz­mognu ustanoviti prihodi kraljevine Hrvatske, ima Danijel Rauch, vr­hovni blagajnik tridesetnice u Nedelišću, do Margaretinja (13. srpnja 1644.) pred izabranim povjerenicima položiti račun o 50 postotnoj po­višici tridesetine, koja pripada Hrvatskoj. 7. Pošto za isplatu haramija na Kupi treba što više gotova novca, moraju strani trgovci — poimence Gabrijel Cacia, Franjo Furljan i njihovi drugovi — potpuno isplatiti po­višicu tridesetine od sve robe, koju su već uvezli i koju će uvesti. Ovi trgovci stanuju u Varaždinu, gdje će gradsko poglavarstvo svim sred­stvima pomoći varažd. tridesetničara, da utjera tu povišicu tridesetine. U ime hrv. sabora dodjoše 4. travnja 1644. pred generala Schwarzenberga, koji je stanovao u Varaždinu, barun Pavao Ratkaj, kanonik Petar Petretić, podban Gašpar Orehovački i protonotar Ivan Zakmardi. Oni mu pakazaše kraljeva pisma, te mu predočiše nasilje krajišnika, koji su u Križevcima izbatinali gradskoga suca. Podjedno ga zamoliše da neka požuri izvršenje zaključaka »Vlaške komisije« od g. 1635. General je drzovito odgovorio, da je po njegovu nalogu dobio batine gradski sudac. Odluke pak svoje o drugim pitanjima saopćit će general sabora sutradan. I zaista dodjoše 5. travnja pred hrv. sabor u Varaždinu gene­ralovi izaslanici. Oni pročitaše dekrete, što ih je general dobio od kralja, te izjaviše, da je general pripravan provesti zaključke »Vlaške komisije« od g. 1635. uz uvjet, da sve prodje bez bune. Nato opet izaslanici hrv. sabora podjoše do generala, komu izjaviše, da oni ne vide nikakve po­gibelji bune; zato od njega traže, neka označi dan, kada se ima sastati povjerenstvo za provedbu zaključaka »Vlaške komisije«. General plane, te izjavi: »Dakle gospoda staleži žele imati bunu? Ja sam siguran, da će buknuti buna«. Izaslanici ga upozoriše, da se nadaju, da će general po­vjerenstvu dati potrebitu vojničku asistenciju. Nato je general odgovorio da on sam želi s ostalim povjerenicima putovati u Krajinu, pa dodade: »Meni ne će ništa učiniti! Ja ne ću nositi hrvatsko odijelo!« Još je ge­neral rekao: »Pred Bogom i pred svima staležima očitujem, da ja neću biti krivac bune ili štete, ako odatle zadesi Hrvatsku. Ovo svoje očito­vanje želim sutra pisati kralju«. — Tim povodom zaključio je hrv. sabor, da će Juraj Vernić opet poći do kralja, komu će se predati pismo hrv. sa­bora. Sadržaj toga pisma i naputak za Vernićev rad u Beču sastavile: ban Ivan Drašković, kr. personal Tomo Mikulić, barun Pavao Ratkaj, prepošt Petar Petretić, podban Orehovački, protonotar Zakmardi, pod­župan Ivan Ručić i kanonik Nikola Dijanešević. Sehwarzenberg je 7. travnja 1644. iz Varaždina pisao ratnomu vi­jeću u Graz, kako je sada opasno Vlahe, Predavce i Hrvate na Krajini predati hrv. staležima. Kralju prijeti pogibelj, da će Rakoci osvojiti cijelu Ugarsku. Rakocijevi pak saveznici Turci u Bosni i Slavoniji čine pri­prave za provalu u Hrvatsku. Ratno je vijeće 9. travnja o tomu oba­vijestilo kralja Ferdinanda, koji mu 15. travnja 1644. odgovara, da se izlučenje Hrvata, Predavača i privatnih Vlaha ima odgoditi do Miholja. U selima oko Božjakovine buknula je početkom g. 1644. seljačka buna. Oboružani kmetovi udariše na vlastelinski dvorac, što ga je u Božjakovini imala grofica Jelisava Seči, udovica kneza Nikole Zrinskoga, koji je umro još 23. ožujka 1625. Tom je prigodom život svoj izgubio provizor Blaž Nemešnepi, koga su kmetovi ubili. Kmetovi porobiše dvorac, odnijevši sav novac i vrijednije stvari. Dakako da je razgrabljeno tako­djer žito, vino, konji, goveda, svinje i gospodarsko orudje. Radi toga obratila se grofica Seči na hrv. sabor, koji je 4. travnja 1644. stvorio za­ključak, da podžupan ima povesti sudbeni postupak protiv kmetova. Glavni krivci ove seljačke bune kaznit će se smrću, a drugi će biti osudjeni na globu. Od uplaćene globe ima jedan dio (kako to propisuje zakon) pripasti tužiteljici i drugoj vlasteli pobunjenih kmetova. Nato su neki kmetovi uhićeni, ali ih je iz zatvora pustio Toma pl. Ivanović, rav­natelj imanja mladoga kneza Nikole Zrinskoga. Zato je grofica Seči po­novno zatražila zaštitu od hrv. sabora, koji se 29. kol. 1644. sastao u Zagrebu. Sabor je odredio, da podžupan mora Ivanovića i sve osumnjičene kmetove pozvati, da osobno dodju na narednu sjednicu sudbenoga stola križ. i zagr. županije, gdje će im se otkrojiti sud i pravda. Medjutim je kralj početkom svibnja g. 1644. primio Jurja Vernića, odaslanika hrv. sabora. Vernić je kralju predao pismenu tužbu hrv. sa­bora protiv generala Schwarzenberga; podjedno je zatražio, da se već jednom riješi pitanje slavonske Krajine. Kralj je hrv. saboru 7. svibnja 1644. odgovorio, da mora krajiško pitanje odgoditi zbog Rakocijeve bune i radi pogibelji turske provale u Hrvatsku. Istoga dana piše kralj i ge­neralu Schwarzenbergu, komu predbacuje postupak s križ. gradskim su­cem, pa od njega traži opravdanje. Isto tako poziva kralj generala, da povede istragu protiv krajišnika, koji zatvoriše plemićkoga suca križ. županije. Odsada mora general zapriječiti oštećivanje imanja hrv. sta­leža po krajišnicima. Isto tako ne smije dozvoliti, da kmetovi hrv. vla­stele prelaze na područje slavonske Krajine. O svome radu kod kralja izvijestio je Vernić 29. kol. 1644. u Zagrebu na hrv. saboru, koji je stvorio ove zaključke: 1. Na temelju kraljeve odluke od 7. svibnja treba od generala Schwarzenberga zatražiti, neka uz suradnju već imenovanih povjerenika kraljevine Hrvatske svim zgod­nim sredstvima izradi, da se isprave barem nove nepravde, koje su Hr­vatima učinili krajišnici. 2. Pošto križ. županija ima samo 1 podžupana, rješavat će 1 od 3 zagr. podžupana onakve parnice, u kojima bi zainteresovan bio križ. podžupan. 3. Za g. 1644. mora svaki »dim« u ime po­reza platiti 8. ug. for., i to prvu polovicu na Svijećnicu, a drugu na Gjurgievo g. 1645. Ovaj porez i polovicu tridesetine ima zem. blagajnik upo­trijebiti za isplatu haramija i preostalog duga M. Kovačića. Haramijama neka se plaća za 6 mjeseci isplati suknom, a ne novcem. Četvrtina tako polučenog dobitka ide u korist Hrvatske, a tri četvrtine pripadaju zem. blagajniku kao nagrada. 4. Pošto grad Zagreb još nije našao novoga krvnika uz dosadašnju zemaljsku plaću od 80 rajnskih for. na godinu, ovlaštuje ga sabor, da povisi plaću krvniku, koji osim toga dobiva od grada stan i 25 vedara vina. 5. Knez Nikola Frankopan (bivši ban) tužio je saboru knezove Zrinske, da su nedavno podigli nove malte u Licu i u Bakarcu. Sabor pismeno opominje knezove i ravnatelje njihovih imanja, neka ove malte odstrane. 6. Hrvatski trgovci trpe štetu od malta, koje su prije nekog vremena podigli grof Antun Tonhausen u Ptuju i grof Juraj Sig. Tattenbach u Svetoj Gori. Zato će Ivan pl. Vojkovići plemićki sudac Ivan Puškadija poći u Graz, da u ime hrv. sabora zamole štajerske sta­leže, neka ukinu ove 2 nove malte. 7. Mjesto umrloga Krste Balagovića bira sabor Jurja Tompu za podžupana zagr. županije. 8. Kralj je DraŠkoviću kao banu upravio pismo, kojim hrv. staleže poziva, neka za slučaj neprijateljske provale budu spremni na opći ustanak. Sabor zaključuje, da se svi staleži i redovi na prvi banov poziv imaju podići u smislu čla­naka prijašnjih hrv. sabora. Tko ne dodje u banov tabor, platit će globu, kako je ondje odredjena.

Rakoci je na proljeće g. 1644. s velikim uspjehom osvajao sjev. Ugarsku, gdje je dopro do rijeke Grona. Kralj je protiv njega iz Mo­ravske poslao generala Gotza sa 14.000 vojnika i s 24 topa. Istodobno je palatin Esterhazi kod Njitre sabirao pučki ustanak. Vrhovni pak sudac Homonaj sabirao je u Poljskoj plaćenike za kralja Ferdinanda. Kralju je u pomoć iz Hrvatske došao mladi knez Nikola Zrinski sa svojim četama. Gotz je 27. travnja 1644. s kraljevom vojskom prešao preko Grona. Ra­koci je pred njim uzmicao sve do Košića. Ovdje stiže Gotza prvi neus­pjeh. Pošto je uz to kraljeva vojska stradala od bolesti i od oskudice hrane, počeše ju vojnici ostavljati. Zato se Gotz morao vratiti natrag u Trenčin. Kad u njegov tabor stigoše poljski plaćenici, nastavio je Gotz navalni rat. Rakocijev general Ibranji bude hametom potučen kod Onoda na Šaju, gdje se velikom hrabrošću odlikovao Nikola Zrinski.

Medjutim je švedski general Torstenson u ratu s Danskom, osvojio Holstein i Jutland. On je generalu Hornu prepustio, da Dansku svlada do kraja, te krene protiv carevog maršala Gallasa, koji je dopro u Hol­stein, da pomogne kralju danskomu. Torstenson potisne Gallasa, te se počne uz dolinu rijeke Labe primicati češkoj. To je uplašilo kralja Fer­dinanda, koji naloži generalu Gotzu, da s dijelom svoje vojske ostavi Ugarsku, pa da brzo preko Moravske podje braniti Češku. Zapovjedništvo preostale kraljeve vojske u Ugarskoj preuze grof Puchaim, koji se po­vuče na zapad do rijeke Vaga. U Trnavi su 14. rujna 1644. započeli pre­govori o miru izmedju Rakocija i Ferdinanda. Rakoci je za sebe tražio 14 ug. županija i 6 slobodnih gradova, što je u dosadašnjem ratu osvojio: u preostaloj pak Ugarskoj imao bi kralj protestantima dati potpunu slo­bodu vjeroispovjedanja i vratiti im otete crkve, a Isusovce prognati. Pregovori se otegnuše veoma dugo, jer se od toga obje stranke nadahu koristi. Ferdinand je naime dobio iz Carigrada vijest, da će Turci Rakociju zabraniti dalnje ratovanje. Rakoci je pak zatezao dotle, dok ne dodje bliže Torstenson, koji je Gallasa 13. stud. 1644. kod Juterbocka hametom potukao. Protiv mira uze raditi takodjer kardinal Mazarin, koji je vladao mjesto malenoga franc. kralja Ljudevita XIV. Rakoci je 18. si­ječnja 1645. primio Mazarinova glasnika, a za 16. veljače pozove 14 ug. županija i 6 slobodnih gradova na sabor u Bardjejov. Medjutim je već Torstenson sa Švedima provalio u Moravsku, gdije je 6. ožujka 1645. kod Jankova strahovito potukao carske generale Gotza i Hatzfelda. Gotz i 4000 vojnika pogiboše u bitci, a Hatzfeld bude zarobljen zajedno s top­ništvom, sa 70 zastava i s nekoliko tisuća vojnika. Sada je Rakoci pre­kinuo pregovore u Trnavi, te je 22, travnja 1645. u Munkaču ponovio savez s Francuskom i Švedskom, premda mu je Turska naložila, da sklopi mir s kraljem Ferdinandom. Zagreb je 29. ožujka 1645, zadesila golema nesreća. Oko 10 sati na večer, kada su gradjani bili u prvom snu, buknula je u kući podžupana Ivana pl. Ručića vatra krivnjom pijanoga djaka. Vatra je naskoro za­hvatila nedaleku crkvu sv. Marka, koja bijaše pokrivena drvenim dašči­cama. Silan vjetar brzo je raznio zapaljene daščice po gornjem gradu. Za pol sata bijaše čitav Grič sličan plamenom moru, iz kojega se čuo jauk bijednih gradjana. Tri sata bijesnio je požar na Griču, gdje su iz­gorjele 2 trećine svih kuća. Osim crkve sv. Marka nastradala je i crkva sv. Katarine, odakle je spašeno samo crkveno posudje i odijelo. Vatra je uništila isusovački samostan, koji bijaše tek izgradjen. Isusovcima je propala knjižnica, pokućstvo, živež i 600 vedara vina. Isto tako izgorješe gimnazija, isusovačko sjemenište (potonji »plemićki konvikt«) i »Ka­menita vrata«. Vjetar je prenio požar takodjer na Kaptol, gdje su izgor­jele sve kanoničke kurije, te franjevački samostan i crkva. Vatra je za­hvatila i biskupski dvor, uz koji je nastradala i stolna crkva. Ni tu nije bilo kraja strahovitom požaru. On je dopro i u Vlašku ulicu, gdje tada stanovahu kmetovi zagr. biskupa, koji su takodjer nastradali. Kralj je od hrv. bana Draškovića zatražio, neka Hrvatska u rat pro­tiv Rakocija pošalje najmanje 1000 dobro oboružanih konjanika. Time bi se Hrvatska otkupila od pučkog ustanka, što ga je kralj u Ugarskoj pro­glasio »za obranu sv. krune«. Drašković sazove u Varaždin za 4. svibnja 1645. hrv. sabor, koji je otklonio kraljev zahtjev. U pismu, što ga hrv. staleži pišu kralju, obrazlažu taj otklon ovako: Iz Hrvatske je već za pri­jašnje kraljeve vojne pohode otišlo mnogo tisuća vojnika. Time je Hr­vatska tako iscrpljena, da bi se jedva za veliku plaću našlo još vojnika. Osim toga izvodi kralj takodjer vojsku iz Krajine, koja stoji »skoro gola«. To je velika pogibelj za Hrvatsku i za susjedne pokrajine, jer Turci imaju zgodu, da »običajnom svojom brzinom« provale u ove zemlje. Ništa tu ne koristi uvjeravanje, da će se s Turcima sklopiti mir. Ta i u vrijeme tobožnjeg mira običavaju Turci poduzimati provale u Hrvatsku, dapače i s ovećim brojem vojnika. Uz to ne bi hrv. staleži kraljevu želju mogli ispuniti drukčije, nego da se kao pučki ustanak sakupe uz bana svoga, pa da onda podju u Ugarsku, ostavivši domovinu praznu i u opasnosti. Sabor moli kralja, neka niti iz Krajine ne bi odvodio brojnije čete, već da glavnu silu ostavi za obranu ovih zemalja. Podjedno sabor očituje, da su hrv. staleži uvijek u slučaju potrebe pripravni, da se za obranu domovine dignu po starom običaju uz bana svoga, ali samo unutar medja Hrvatske. Isti je hrv. sabor stvorio još ove zaključke: 1. Velikaši, plemići i slo­bodni kr. gradovi, koji imaju tvrdje i kaštele, neka ih poprave, da u slu­čaju nužde uzmognu pružiti zaklon sebi i drugim državljanima. 2. Ob­navlja se članak, koji je stvoren na hrv. saboru 5. ožujka 1625., te koji glasi: Kad na granici počnu pucati topovi, onda moraju odmah susjedni stanovnici svi pojedince ustati i požuriti se onamo, gdje je potrebno, da se neprijatelj suzbije. 3. Osobno dolazi na hrv. sabore malo velikaša, premda oni posjeduju veći dio države. Zato se odsutni velikaši opominju, neka odsada na sabor dolaze u većem broju, ako ne će da budu kažnjeni globom, koju odredjuje primljeni već zaključak. 4. Mjesto umrloga Ladislava Orehovačkoga izabran je za podžupana križ. županije Juraj Orehovački. 5. Za g. 1645. ima svaki »dim« u ime poreza platiti 7 ug. for., i to prvu polovicu na Svijećnicu, a drugu na Gjurgjevo g. 1646. Tko pra­vodobno ne plati, morat će platiti dvostruko. 6. Protonotar Ivan Zakmardi odrekao se službe zem. blagajnika. Sabor ga je sklonuo, da ipak i nadalje ostane zem. blagajnikom uz običajni dohodak, što mu donosi isplata haramija za 4 mjeseca suknom mjesto novcem. 7. Za izgradnju izgorjele gimnazije u Zagrebu dat će Isusovcima vlastela iz vlastite kese 12 denara od svakoga »dima« na svojim posjedima. 8. Za popravak po­žarom oštećenih crkvi u Zagrebu daruje sabor sve uplate polovice tridesetine zagr. slobodnjaka, koje se još nalaze kod Danijela Raucha u Nedelišću. Ova svota ima se podijeliti u 4 jednaka dijela. 9. Grof Gašpar Drašković obećao je, da će i kamen i vapno dati opaticama Klarisama kada će graditi svoj samostan. Sabor pak ovlašćuje bana, da opaticama doznači besplatne podvoze hrv. kmetova. 10. Plemić Juraj Gerečki izbatinao je o. Martina Lausija, podravnatelja isusovačkoga samostana u Za­grebu. Isusovci se pritužiše hrv. saboru radi toga zločina, koji »se nikada nije čuo u ovoj katoličkoj državi«. Pošto je na saboru prisutni Gerečki potvrdio, da je to učinio, udario ga je biskup Martin Bogdan crkvenim prokletstvom javno na saboru. Gerečki je odmah morao ostaviti sabor. Izlazeći iz dvorane, izjavio je: »Da sam to prije znao, odrubio bih glavu o. Lausiju«. 11. Radi zagr. požara treba ponovno registrirati državne knjige i spise, koji se nalaze kod protonotara Zakmardija. Sabor je ovaj posao povjerio Ivanu Ručiću i kanoniku Petru Petretiću. Na hrv. saboru u Varaždinu 4. svibnja 1645. ustanovilo se, da mladi knez Petar Zrinski čini mnoga nasilja. Njega su grof Vuk Erdedi i kr. personal Tomo Mikulić tužili, da im je oteo dravske otoke Prosenjak i Černjak. Blizu svoga grada Ozlja oteo je Zrinski posjede Ivana pl. Oršića, zatim Dore pl. Humski, udovice Stjepana pl. Lackovića, te Suzane pl. Mrnjavčić, udovice Petra pl. Jankovića. Medju drugim tužiteljima bijaše i Stjepan pl. Petev, komu je Petar Zrinski oteo imanja u Medjimurju. Sabor je odlučio, da će o nasiljima Petra Zrinskoga pismeno obavijestiti kralja. Povrh toga poći će do Petra Zrinskoga protonotar Ivan Zakmardi i kanonik Petar Petretić, koji će od njega u ime hrv. sabora zatražiti, neka što prije vrati oteta imanja, pa neka svoja možebitna prava zahti­jeva sudbenim putem. Ako pak Petar Zrinski ne prestane činiti takova nasilja, onda neka ban Drašković upotrijebi sva sredstva, pa makar i bansku vojsku, da slomi njegovu silu »unutar ove države«. Ferdinandu III. nije bilo pravo, što je hrv. sabor odbio njegov zahtjev, da u Ugarsku pošalje najmanje 1000 konjaniika. Zato se kralj obratio iz­ravno na zagr., križ. i varažd. županiju s pismom* u kome za obranu Ugarske i sv. krune moli pomoć u novcu ili u konjaništvu. O tomu je raspravljao hrv. sabor, koji se 26. lipnja 1645. sastao u Varaždinu. Sa­bor je zaključio, da vlastela moraju od svakih »vrata« na svojim posje­dima do Jakobova (25. srpnja) doprinijeti 3 ug. for. Plemići jednoselci zatim armaliste, koji nemaju posjeda, te biskupovi predijalci imaju dati pol ug. for. (50 denara). Ovaj novac sabrat će plemićki suci u svojim kotarima, te će ga uručiti banu Draškoviću, da ga on dostavi palatinu Esterhaziju za uzdržavanje 500 konjanika (valjda poljskih plaćenika) te­čajem 3 mjeseca. Sabor stavlja u zapisnik, da to Hrvati čine samo ovaj put, i to samostalno slobodnom voljom svojih državljana. Zato sabor 12 denara od svakoga »dima« na svojim posjedima.

Torstenson je sa Švedima na proljeće g. 1645. opsjedao Brno u Mo­ravskoj. Istodobno su njegove čete osvojile cijelu Moravsku, odakle četovahu na jug u Dolnju Austriju sve do Dunava. Pred Švedima drktahu Bečani, jer je Torstenson na juriš zauzeo opkope kod Wolisbručke pred Bečom. Zato je Ferdinand u Beč iz Ugarske pozvao generala Puchaima, koji je tada s vojskom stajao na rijeci Šaju. Time je Rakoci dobio otvoren put u Moravsku, gdje će se moći združiti sa Švedima. On je to i proveo, te se naskoro sjedinio sa Švedima, što ih je u Ugarsku doveo general Douglas. Zauzevši 28. svibnja Trnavu, pošalje k Torstensonu 14.000 vojnika i 8 topova. Naskoro je i sam Rakoci prešao u Moravsku, gdje se nastanio u Godingu. Uz njega se nalazio Ferdinandov poslanik Tereš, koji mu je donio povoljne ponude o miru. Istodobno su Turci po­ručili, da će provaliti u Erdelj, ako Rakoci nastavi rat s Ferdinandom. Uz to je njegova vojska danomice pogibala od kuge, koja se g. 1645. po­javila u raznim krajevima Ugarske, pa je doprla i u Moravsku. Sve je to sklonulo Rakocija, da ostavi Švede i Francuze, koji mu za ratne troškove dadoše samo 20 a ne 200 hiljada forinti. Rakoci je s Ferdinan­dom sklopio mir, kojim za vazda njegova obitelj dobiva ogromna imanja Tokaj, Tarcal i Regec. Dok bude živio, vladat će Rakoci nad 7 ug. žu­panija, od kojih će 2 (Satmar i Sabolč) naslijediti i njegov sin. Pošto je Ferdinand 8. kol. 1645. potpisao sve točke toga mira, opozove Rakoci 20. kolovoza svoje čete iz Moravske. U Linzu se nastaviše pregovori o vjerskoj slobodi ug. protestanata. Ferdinand je 16. pros. 1645. potpisao povelju, kojom dobivaju slobodu vjeroispovijedanja svi velikaši, plemići, vojnici, slobodni gradovi i povlaštena trgovišta. Potanje o vjerskim stva­rima raspravit će se na ug. saboru, što će ga kralj naskoro sazvati. Istodobno s Rakocijem riješio se Ferdinand i Torstensona. Švedi su naime ljuto nastradali od kuge. Uz to se hrabro držahu branitelji dobro utvrdjenog Brna. Videć, da ovaj grad ne može zauzeti, napusti Torstenson dal­nju opsadu, te s ostatkom svoje vojske (10.000 Šveda) podje u Češku gdje zauze Litomjerice. Radi teške kostobolje odrekao se Torstenson vrhovnog zapovjedništva, te se vratio u Švedsku, gdje je umro 7. travnja 1651. Vodjom švedske vojske postade general Wrangel. Kuga je iz Ugarske g. 1645. doprla u Medjimurje. Da ne prijedje i u Hrvatsku, stvorila je županijska skupština u Varaždinu 23. stud. 1645 zaključak, da se na Dravi postave guste straže, koje će strogo paziti, da preko rijeke ne prelaze ljudi iz okuženih krajeva. Hrvatska je inače 1645. stradala od suše, a u Primorju učiniše velike štete »kobilice« (ska­kavci). Turci su porobili Smoljake kod Karlovca, a na granici utvrdiše Kremen kod Slunja. Aga iz Zrinja dade obnavljati tvrdju Mali Gradac, koja je nekada pripadala zagr. kaptolu. Naprotiv je ogulinski kapetan Gašpar Frankopan razorio bivšu tursku tvrdju Cetin. Pojačane su utvrde grada Karlovca, u koji se g, 1645. doselilo 300 Nijemaca sa ženama i dje­com. U karlovačkoj okolici počeli su Pavlini g. 1645. graditi svoj samo­stan Svetice. Pošto se Turska g. 1645. zaratila s mletačkom republikom, prijetila je pogibelj, da će Turci preko Hrvatske provaliti u Italiju. Zato je Drašković poduzeo priprave, da Turcima spriječi prolaz kroz Hr­vatsku. Turci su s Mlečanima ratovali na otoku Kandiji (Kreti) i u Dal­maciji. Mlečani su g. 1645. u Dalmaciji razorili grad Nin, da ne padne u turske ruke. Drašković je kralju 27. veljače 1646. iz Klenovnika javio, da se u Hrvatskoj sabralo 5800 rajnskih for. za uzdržavanje onih 500 konjanika, koji bijahu odredjeni za obranu Ugarske. Od toga novca ima samo 400 r. u »bečima« i u malim ug. denarima, dok 5.400 r. čine stari groši, kojih 20 ide u 1 rajnski fer., te mletačke škude, od kojih svaka vrijedi po 2 rajn­ska for. u Hrvatskoj i u Kranjskoj, ali ne u Grazu i u Beču, gdje više ni­jesu u prometu niti stari groši. Pošto se medjutim Rakoci pomirio s kra­ljem, te onih 500 konjanika ne treba za obranu Ugarske, predlaže ban, neka kralj sabranih 5.800 rajnskih for. odredi za isplatu 3 mjesečne plaće banskih vojnika. Tako će taj novac ostati u Hrvatskoj. Ako pak kralj misli drugim načinom isplatiti banske vojnike, onda neka spomenutih 5.800 r. for. ostavi banu Draškoviću kao njegovu plaću za 12 mjeseci.

Kralj je Ugre i Hrvate pozvao, da 1. svibnja 1646. dodju na za­jednički sabor u Požun. Tim povodom sastade se 5. travnja 1646. u Za­grebu hrv. sabor, koji je odredio, da kao hrv. nunciji u Požun podju: pod-ban Gašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi i plemić Juraj Malenić. Njima će naputak za rad sastaviti: ban Ivan Drašković, grof Ni­kola Erdedi, kr. personal Tomo Miktilić, barun Juraj Ratkaj, prepošt Petar Petretić, podžupan Ivan Ručić, bilježnik svih 3 županija Mijo Jančec, plemić Ivan Vojković, sva 3 nuncija i Pavao Ivanović, zastupnik re­dovnika Pavlina. Pošto će uz podbana u Požun poći takodjer ban, bira sabor grofa Nikolu Erdeda za banskoga namjesnika, da Hrvatska ne pretrpi kakvu štetu. Erdedi će imati »potpunu bansku vlast za obranu domovine i Krajine toli nad državljanima koli nad banskim i zemaljskim vojnicima u Pokuplju«. Ako domovini zaprijeti kakva pogibelj, može Erdedi poput bana — bez posebnog saziva sabora — proglasiti pučki ustanak svih staleža i redova. U tome slučaju moraju se svi odmah dići, ako ne će da ih stigne odredjena kazna. Ivan Vojković poći će u Šta­jersku, a Matija Oršić u Kranjsku i Korušku, da odanle pribave barut, olovo i drugu municiju. Za putni trošak dobiva svaki po 50 rajnskih for. Ove godine moraju kmetovi utvrditi Petrinju i grad Želin, a povrh toga privažati kamen za gradnju opatičkoga samostana u Zagrebu.

Naputak, što ga dobiše hrv. nunciji, sadržaje u glavnom 3 zahtjeva. 1. Hrvati imaju pravo na službe u Krajini po 11. članku sabora od g. 1608. Ovo im pravo zajamčuje takodjer 4. točka krunidbene zavjernice. Ipak se to pravo ne vrši u slavonskoj Krajini, gdje sami Nijemci iz Šta­jerske postaju generali u Varaždinu, te kapetani i potkapetani u Kopriv­nici, Ivaniću i Križevcima, dok su vojvode i zastavnici većinom Vlasi. Prije su plaćeni konjanici u toj Krajini bili sami Hrvati; sada konjanički kapetani oduzimaju Hrvatima ove službe, te ih povjeravaju Vlasima. Ka­petani imaju osim plaće još i druge velike dohotke, osobito kapetan u Koprivnici. Zato neka nunciji izrade, da se ove unosne službe povjere i Hrvatima. 2. Odavna su već od plaćanja poreza oprošteni prekokupski kmetovi u kraljevini Hrvatskoj, gdje su Turci pustošili. Od plaćanja po­reza oslobadja ih takodjer 10. članak sabora od g. 1600. Medjutim su turska pustošenja prestala u onim krajevima, gdje su sada opet napučena sela. Kmetovi iz sjev. Hrvatske i Slavonije ne mogu sami plaćati hara­mije i još podavati besplatne radnike za popravak tvrdja na Krajini. Po­treba i pravednost zahtijeva, da iste terete snose i kmetovi iz južne Hr­vatske. Pošto oni krajevi još nijesu podijeljeni u porezne jedinice (zvane »dim«), neka svaka kuća u ime poreza plati pol rajnske for. Nunciji neika izrade, da se ova odredba potvrdi javnim dekretom kraljevine. 3. Gradski sudac u Križevcima, koga je po nalogu generala Schwarzenberga ba­tinao kapetan Galler, zatražio je od ratnoga vijeća u Grazu zadovoljštinu. Isto je tražio i hrv. sabor. Ali ratno vijeće nije dosada dalo ni odgovora. Neka dakle nunciji u Požunu od kralja zatraže, da se križ. sucu dade zadovoljština još tečajem zasjedanja sabora. Mnogi Ugri i Hrvati dodjoše 1. svibnja 1646. u Požun. Tamo doznadoše, da je kralj Ferdinand III. odgodio sabor na 24. kol. 1646. radi teške bolesti kraljice Marije Ane, koja je naskoro (13. svibnja) i umrla. — Hr­vatska je medjutim g. 1646. pretrpjela velike štete. Dugotrajne kiše prouzročiše poplave hrv. rijeka i potoka. Pošto je stolna crkva u Zagrebu još od požara g. 1645. bila bez krova, raskvasile su kiše crkveni svod, koji se srušio, te je uništio 5 oltara, glasovite orgulje i druge stvari. Te­čajem mjeseca rujna g. 1646. osjetilo se u Hrvatskoj nekoliko jačih po­tresa. Jednom takvom prigodom srušio se svod isusovačke crkve u Za­grebu. Još je za Hrvate bila sreća, da su g. 1646. mirovali Turci. Od njihovih provala štitila je Hrvatsku u prvom redu banska vojska, koja je brojila 300 konjanika i 200 pješaka. Ova je vojska imala 5 kapetana, od kojih je svaki dobivao 25 rajnskih for. na mjesec, kako to 27. veljače 1646. ban Ivan Drašković izvješćuje kralju. Ban je u ime svoje plaće i za uzdržavanje svoje pratnje dobivao mjesečno 449 rajnskih for. Iz Petrova sela kod Bihaća dodje g. 1639. u Ogulin 18 vlaških obi­telji sa 108 duša. Po kraljevu nalogu morao je ogul. kapetan Gašpar Fran­kopan ove Vlahe naseliti u Vitunju, gdje su od starine stanovali Petar Pavlaković, te Bartol, Juraj, Stanko i Toma Cindrić sa svojim obiteljima. Da ovi Hrvati ne ostanu bez zemlje, darovao im je Frankopan 18. kol. 1646. svoj posjed Prapuće kod Ogulina.

Kralj je na sabor u Požun došao 11. rujna 1646., upravo na godišnjicu smrti palatina Nikole Esterhazija. Za izbor novoga palatina budu po kralju predloženi katolici: Ivan Drašković i Adam Forgač, te protestanti: Stjepan Betlen i Ljudevit Njari. Izbor se obavio 22. rujna, kada je sa 120 glasova izabran hrv. ban Ivan Drašković. Kako je Drašković bio čedan, vidi se po tomu, što je izjavio, da ne može primiti palatinsku čast, jer nema nikakova posjeda u Ugarskoj. Ali kralj i većina sabora prisiliše Draškovića, da u starom gradu u Požunu položi prisegu i preuzme pa­latinsku službu. Iz Hrvatske dodje k njemu u listopadu g. 1646. odaslanstvo plemića, velikaša, gradjana i svećenika, da mu čestita na polučenoj časti. Tom prigodom istaknuo je historičar Juraj Ratkaj u svome govoru, kako su palatinsku čast već prije Draškovića polučila 4 Hrvata: Nikola Gorjanski, Mirko Peren, Tomo Nadaždi (Prodavić) i Mirko Zapetlja.

Na saboru u Požunu nastadoše ljute svadje izmedju katolika i pro­testanata. Ostrogonski nadbiskup Juraj Lipaj ustade odlučno protiv onih ustanova u linačkom ugovoru od 16. pros. 1645., koje su na štetu kato­ličke crkve. No kralj je 22. list. 1646. naložio, da se taj ugovor ima uni­jeti u zakon. Nato su protestanti tražili, da im katolici vrate 400 otetih crkvi. To je izazvalo žestoku borbu, koja je potrajala 3 mjeseca. Jednom je palatin Drašković izvukao mač iz korica, te je protestantima doviknuo: »Jao onima, koji hoće rušiti prava katoličke crkve!« Napokon je kralj 10. veljače 1647. sklonuo protestante, da se zadovolje s povratkom 90 crkvi. Istom sada se prešlo na raspravu o državnim potrebama. U svemu je stvoreno 150 članaka, koji postadoše i zakonima, jer dobiše kraljevu potvrdu. Važan je 94. zakon, po kojemu kralj mora državni sabor sa­zivati svake treće godine. Za uzdržavanje pograničnih tvrdja i posada platit će 10 for. svaka porezna jedinica, koja se u Ugarskoj redovito zove »porta« (vrata). Kamate na posudjen novac odredjene su sa 6 postotaka.

U zakone dodjoše i mnogi zahtjevi hrv. nuncija. Tako 46. članak odredjuje, da se ima na Martinje g. 1647. u Varaždinu sastati povjeren­stvo, koje će na Krajini riješiti sva sporna pitanja, naročito o Vlasima, te o nepravdama, što ih krajiški kapetani nanose slob. gradovima Ko­privnici i Križevcima, članovima toga povjerenstva imenovani su: knez Nikola Zrinski, kr. personal Tomo Mikulić, podban Gašpar Orehovački, protonotar Ivan Zakmardi i podžupan Ivan Ručić. Po 51. članku mora kralj što prije hrv. bana imenovati i u čast ga dati uvesti, a podjedno do­značiti plaću za bana i za bansku vojsku. U tu svrhu odredjuje se polo­vica prihoda redovite tridesetine; ne bude li to dostajalo, ima kralj na­maknuti novac iz drugih svojih dohodaka. Po 55. članku moraju odsada porez plaćati i besplatne težake za javne radnje podavati takodjer prekokupski kmetovi u kraljevini Hrvatskoj. Po 63. članku ne mogu odsada više i kapetan i potkapetan u jednoj te istoj krajiškoj posadi biti stranci, već se ove službe moraju podjednako davati Hrvatima i strancima. Po 103. članku može ban u Hrvatskoj osim redovitih »velikih i glavnih oktavalnih sudova« držati takodjer »kratke sudove«. Glede vremena tih su­dova ima ban tražiti kraljevu privolu. U 119. članku ističe se, da je ne­kada Metlika sa svojim kotarom u Kranjskoj pripadala zagr. kaptolu, komu je plaćala i crkvenu desetinu, dok ju nije sebi podložio red njem. vitezova. Kralj odredjuje, da upravu pravde u pogledu crkvene desetine ima u kotaru metličkom vršiti zagr. kaptol.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Ban Sigismund Erdedi		Ban Nikola Zrinski mladji