Poviest Hrvatska. Dio drugi (Smičiklas)/Pristup
← Knjiga deveta | Poviest Hrvatska. — Dio drugi. Od godine 1526 - 1848. autor: Tadija Smičiklas |
Ferdinand I. → |
[ 3 ]Na pristupu k poviesti hrvatskoj za dobe Habsburga obazrieti
nam se valja najprije na tadanji položaj Hrvatske. Narod
hrvatski branio se je bio već preko sto godina od velike azi-
jatske sile, dok je u šestnaestom vieku dospio u strašnu dviestoljetnu
borbu za narodni obstanak. Turska sila dospjela je po ve-
likom sultanu Sulejmanu I. na vrhunac svoje moći. Odmah u početku
svoje vladavine osvoji on otok Rhod, začme mu gospodstvo na sredo-
zemnom moru, Algir i Tripolis, obale sjeverne Afrike i sve zemlje da
dolje do Nubije osvojiše vojske njegove. Mornarica njegova takmila se
s brodovljem svih vlasti kršćanskih na sredozemnom moru kroz cieli
šestnaesti viek. Gizdava Venecija milosti je iskala, Italija strepila, a
Španija badava kušala boriti se s ovom premodnom silom na moru.
Na kopnu otvori si Turska osvojenjem Biograda vrata u Ugarsku i
Hrvatsku, te se je doskora vijao turski konjski rep u srdcu Europe
nad priestolnicom Ugarske. U Aziji zavlada Sulejman iz Bagdada per-
zijskim zaljevom i arabskim morem do indijske zemlje. Pod ogranci
Alpâ i Himalaji palili su u ovom vieku čopori turski. Kao što su u
pradavno doba poviesti veliki despote azijatski ganjali ciele narode, da
ih u druge zemlje prebace, tako su sada Turci kršćanski narod pred
sobom tjerali, da ga u svojem velikom carstvu raztoče.
„Koliko je zviezda na nebu i pieska u moru, toliko vojskâ, imade
naš veliki car", tako se hvaliti znali Turci poniznim kršćanskim posla-
nikom, „a na proljeće doći će vas pohoditi." Kada je sultan glavom
izilazio na bojno polje, nije imao nikada manje od sto hiljada vojske.
A što je sultan mačem osvojio, to je po turskom pravu imala biti
za uvieke zemlja prorokova namjestnika. Mira po pojmovih medju-
narodnoga prava nije u ovom vieku dala turska vlada nijednomu
kršćanskomu vladaru. Primirje samo mogli su si izprosjačiti kršćanski
vladari po svojih poslanicih, koji su se svaki put iz priestolnice sulta-
nove vraćali občarani od sjajnosti i zastrašeni od sile carstva njegova
[ 4 ]Pokoriti sav kršćanski sviet i satrti mu glavu u samom Rimu, to
je bio zadnji cilj žednomu krvi kršćanske silnomu Sulejmanu, kada
je više puta sam glavom sa svom sjajnošću izilazio u Europu na čelu
svojih strašnih vojski.
Kršćanski sviet iliti respublica christiana stoji prama ovoj
sili polomljen. Nova vjerska načela, rušeći moć i ugled pape rimskoga
i katoličke crkve, uzdrmala su jedinstvo kršćanskog svieta zapadne
Europe. Papa rimski, njekoč duša i pokretač svim obranam i navalam
kršćana na nekršćane, stoji sada zameten u razprah vjerskih, a nje-
gova glasa neslušaju narodi. Vapaji iz Hrvatske i Ugarske na kršćanske
vlasti završuju uviek : ako ovaj „antemurale christian itatis" propadne,
propalo je sve kršćanstvo! Pape su podupirali ove prošnje, ali liepo
reče već papa Hadrian VI. : »Više ste štete kršćanstvu učinili vi kra-
ljevi kršćanski neslogom svojom, nego li Turci, premda svi mislimo i
znamo, da su presilni."
Francezka je stajala u ovom vieku u neprekidnom prijateljstvu s
visokom portom samo za to, da kuća Habsburg nenadmaši svojom
prevlasti Francezku. U Njemačkoj pomutila je bjesnoća protestantske
vjere na toliko duhove, da je sam Martin Luter morao ustati proti
nauci, koja se je stala širiti. Kako je „naš njemački narod" — veli
Luter — „pol vraga pol čovjeka, njeki upravo žele, da Turci dodju
i zavladaju." Vidi se — veli dalje o kneževih — da nije bog kod
nas, jer neda našim knezovom toliko snage i duha, da ozbiljno o
ratu s Turci rade. Toliki se sabori u to ime sastaju, a ništa se nikada
neuradi, kao da se bog ruga našim saborom, pak daje vragu go-
spodovati, dok Turci neprovale i samu Njemačku neosvoje. Neka
nepuste kršćanski vladari, da se pojedini kraljevi sami u boj s Tur-
činom upuste, kako je to do sada bivalo, „da Turčin proždre danas
kralja ugarskoga, sutra kralja poljskoga, a narod se naš izdaje, na
mesnicu vodi; u ludo se krv prolieva." Česa nije mogao postići papa
rimski, nije dakako postigao niti Martin Luter, jer smućeno družtvo
ljudsko, kakvo je onda bilo u Europi, nikada dalekih koristi niti po-
gibelji progledati nemože.
Čim je manja briga bila zapadnim kršćanskim narodom, kako
turska sila u zemljah hrvatskih, ugarskih i austrijskih napreduje, tim
je uža sveza za zajedničku obranu nastajala medju Hrvatskom, Ugar-
skom i austrijskimi zemljami. „Samo radi obrane naše svjete vjere
biramo Te," vele Hrvati novomu kralju Ferdinandu, „kad su nas svi kralji zaboravili!"
[ 5 ]Po želji susjednih zemalja imao je u šestnaestom vieku ban hrvatski
pucanjem iz himbarada i paljenjem vituljača naviestiti dolazak Turaka.
Iz Ribnika pukla je lumbarda, da naviesti preko Metlike cieloj Kranj-
skoj, a od Drave pucalo se, da se nastavi s jedne strane u Štajersku,
s druge u Ugarsku do Dunava, a od Altenburga i Kiseka tekao je
dalje glas u austrijske zemlje. Ovaj zaključak sabora svih austrijskih
zemalja (u Insbruku 1538.) karakteriše nam nov savez zemalja i naroda
uz Dunav, Savu i Dravu, od kada su dobile jednoga vladara. Za obranu
ovoga saveza i za slavu kršćanstva stoji hrvatski narod kao živi zid. Su-
sjedne u nevolji zahvalne zemlje rado su Hrvatsku nazivale „antemu-
rale christianitatis", a osobito austrijskih zemalja. Hrvatska na skrajnih
točkah periferije novoga saveza zadobila je najveće rane na svojem na-
rodnom tielu, dočim je komad po komad odpadao u ždrielo nezasitnomu
neprijatelju. U ovo vrieme nasta medju narodom otimajućim se od smrti
strašna ali istinita poslovica: Bog visoko a car daleko.
Kroz puste vječne ratove bez odmora prolaziti ćemo u šestnae-
stom vieku, ali iz krvavih mučeničkih djela otaca svojih crpsti ćemo
sladku utjehu, da u najstrašnijih i najzdvojnijih časovih Hrvati neoka-
ljaše imena svoga. „Živi Turkom nepredajimo se", može se reći, da
je geslo Hrvatom u šestnaestom vieku.
Samo nam se sobom nudja, da u ovom kratkom pogledu okom
svrnemo na obseg zemlje i na one rodove, na kojih je počivala snaga i
ugled kraljevstva. Hrvatska je prije mohačke bitke oslanjala s iztoka
obranu svoju na jake gradove uz Dunav i Savu, od kojih je bio znamenit
na utoku Drave u Dunav dobro utvrdjeni O s i e k i pri utoku Drine u
Savu na savskom poluotoku jaki grad Rača. Uza Savu imao je i kralj i
drugi mogućni velikaši gradove svoje, koje su sami po mogućnosti branili,
a narod ih je popravljao i utvrdjivao. Znatniji su bili Brod i Kobaš
pri otoku Orljave u Savu, Gradiška zastićena s juga Savom, a od sjevera
i iztoka nepregazivimi močvarami. Hrvatska je granica tekla dalje uz
Vrbas rieku, na kojoj je bila Banjaluka grad na obie strane Vrbasa
i Vrbasom u polukrug oblieveno Jajce, kojega kapetan je radi važ-
nosti mjesta za poslednjih kraljeva ugarskih imao naslov kapetana
ili bana od Jajca. Od Jajca na jugoiztok nestalnom i više puta pre-
lomljenom crtom završivala se obranbena crta Hrvatske sa nepredo-
bitnim Klisom povrh Spljeta grada, gdje su negda dane rado bo-
ravili kraljevi naše krvi. Iz Klisa obuhvaćajuć Zagorje a ostavljajuć
primorje tekla je granica uz Velebit do mora, na kojem su cvali
Senj, Bakar i Rieka,
[ 6 ]U ovo vrieme bili su u cvietu mnogi mogući hrvatski rodovi, koji
su od davnih vremena resili povjest svoga naroda. Izmedju Vrbasa i
Une natjecali su se bogatstvom i prostranstvom zemalja grofovi Bla-
gajski sa Keglevići i na sjeverozapadnoj strani prema Uni sa Frankopani
Tržačkimi. Veći dio Like i Krbave bio je u ruku roda Karlovića, a
na primorju glavni gospodari Frankopani Ozaljski. Izmed Une i Kupe
na milje daljine širili su se posjedi Zrinskih. Uza Savu i preko u
Bosnu i uz Kupu bio je bogati biskup i kaptol zagrebački. U Mosla-
vini podigao se netom rod Erdeda. Uz Posavje slavonsko po liepih
plodnih zemljah vladali su Kanižaji i Zapoljski, a uz Podravje Banfi
ili Banovići i Morovići, dočim je u srednjoj Slavoniji bio jak od sta-
rine rod Prodanića, sada zvanih Nadaždija. U liepom Zagorju bilo je
Draškovića i Baćana i mnogo drugih rodova. Nemožemo ovdje izbra-
jati mnogobrojnih plemićkih rodova raztresenih po svem kraljevstvu,
od kojih su mnogi dali odlične branitelje svomu narodu u ovo vrieme
neizmjerne premoći turske, a tečajem pripoviedanja dogodjaja izađi će
i onako na pozorište povjesti.