Po želji susjednih zemalja imao je u šestnaestom vieku ban hrvatski
pucanjem iz himbarada i paljenjem vituljača naviestiti dolazak Turaka.
Iz Ribnika pukla je lumbarda, da naviesti preko Metlike cieloj Kranj-
skoj, a od Drave pucalo se, da se nastavi s jedne strane u Štajersku,
s druge u Ugarsku do Dunava, a od Altenburga i Kiseka tekao je
dalje glas u austrijske zemlje. Ovaj zaključak sabora svih austrijskih
zemalja (u Insbruku 1538.) karakteriše nam nov savez zemalja i naroda
uz Dunav, Savu i Dravu, od kada su dobile jednoga vladara. Za obranu
ovoga saveza i za slavu kršćanstva stoji hrvatski narod kao živi zid. Su-
sjedne u nevolji zahvalne zemlje rado su Hrvatsku nazivale „antemu-
rale christianitatis", a osobito austrijskih zemalja. Hrvatska na skrajnih
točkah periferije novoga saveza zadobila je najveće rane na svojem na-
rodnom tielu, dočim je komad po komad odpadao u ždrielo nezasitnomu
neprijatelju. U ovo vrieme nasta medju narodom otimajućim se od smrti
strašna ali istinita poslovica: Bog visoko a car daleko.
Kroz puste vječne ratove bez odmora prolaziti ćemo u šestnae-
stom vieku, ali iz krvavih mučeničkih djela otaca svojih crpsti ćemo
sladku utjehu, da u najstrašnijih i najzdvojnijih časovih Hrvati neoka-
ljaše imena svoga. „Živi Turkom nepredajimo se", može se reći, da
je geslo Hrvatom u šestnaestom vieku.
Samo nam se sobom nudja, da u ovom kratkom pogledu okom
svrnemo na obseg zemlje i na one rodove, na kojih je počivala snaga i
ugled kraljevstva. Hrvatska je prije mohačke bitke oslanjala s iztoka
obranu svoju na jake gradove uz Dunav i Savu, od kojih je bio znamenit
na utoku Drave u Dunav dobro utvrdjeni O s i e k i pri utoku Drine u
Savu na savskom poluotoku jaki grad Rača. Uza Savu imao je i kralj i
drugi mogućni velikaši gradove svoje, koje su sami po mogućnosti branili,
a narod ih je popravljao i utvrdjivao. Znatniji su bili Brod i Kobaš
pri otoku Orljave u Savu, Gradiška zastićena s juga Savom, a od sjevera
i iztoka nepregazivimi močvarami. Hrvatska je granica tekla dalje uz
Vrbas rieku, na kojoj je bila Banjaluka grad na obie strane Vrbasa
i Vrbasom u polukrug oblieveno Jajce, kojega kapetan je radi važ-
nosti mjesta za poslednjih kraljeva ugarskih imao naslov kapetana
ili bana od Jajca. Od Jajca na jugoiztok nestalnom i više puta pre-
lomljenom crtom završivala se obranbena crta Hrvatske sa nepredo-
bitnim Klisom povrh Spljeta grada, gdje su negda dane rado bo-
ravili kraljevi naše krvi. Iz Klisa obuhvaćajuć Zagorje a ostavljajuć
primorje tekla je granica uz Velebit do mora, na kojem su cvali
Senj, Bakar i Rieka,
Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/22
Ova stranica je ispravljena