Posljednji Stipančići/VIII

← VII

Posljednji Stipančići —  VIII. autor: Vjenceslav Novak

IX →

Na sastanku kod Vukasovića sastalo se desetak građana koji su s nekom plahom izvjedljivošću čekali da začne već jednom ono radšta ih je domaćin kanonik tu sabrao. Ni pored najbolje volje nijesu mogli biti sami sa sobom načistu: valja li i smije li se ono što namjerava Vukasović? Oni su tu nejasnu namjeru gledali pred sobom kao da se zahtijeva od njih neka se odluče na beskorisnu borbu na život i smrt. U borbi sa tako silnim protivnikom kojega štiti moć, ugled i zakon, kojemu pače pogoduje i sam car! - Vukasović je to čitao na licu svojim ljudima i govorio isprva samo u okviru onoga što je s Ćolićem napisao. To su građani glasno odobravali. No nije mogao da ostane u tim uskim granicama. Kad se razmahao, udario je njegov govor, što je tekao hrlo i bez prekida kao bujica, u druge žice. Sakupljeni ga građani slušali i slušali i gledali u nj i sa zanimanjem i sa čuđenjem. U njihovim očima i licu sjedio je upit: - A smije li se to? - Već je nešto neobično bilo u tome što Vukasović u tako ozbiljnoj stvari ne govori ni njemački ni talijanski nego hrvatski. U početku im je pače to bilo ponekad i smiješno. No ozbiljnost i zanos govora oblada ih, i oni nijesu znali što bi na to. Govorio im Vukasović kako je nužno birati odvažnije ljude kojima je na srcu dobro nesretnoga grada što ga je obijest vojničke gospode ponizila do roba. - Mi ne smijemo šutjeti! - viknuo je on već malo kasnije svojim jakim glasom. - Sva zemlja diže se na obranu svojih pravica, a mi da pognemo glavu kao nijemo blašče? Što su naši stari u ovom gradu, to je sav naš narod stekao i sačuvao u svojoj zemlji mačem u ruci, gospodo, naša je svijest ubijena. Mi bacamo pogled preko zidina našega grada kao da izvan njih žive tuđinci. Tako se s nerazumijevanjem gleda Primorje s Granicom, županija sa županijom, jedan kraj naše prostrane i slavne nekada kraljevine s drugim, a tako i dalje pleme s plemenom jednoga istoga naroda kojemu je ista jedna mati dala istu svoju slatku riječ! Ali mi se budimo i idemo u susret teškoj ali slavnoj i uzvišenoj borbi. Te svete i pravedne borbe ne smije se odreći nitko tko misli da je čovjek svoj, čovjek nadahnut duhom božjim i s vrelim ljudskim srcem u grudima! Jer drugačije pomaže vlastitoga svoga neprijatelja i gazi časnu uspomenu svojih otaca. Gledajte što rade! Zar nam nijesu htjeli začepiti usta i zapriječiti da se čuje pravedan glas time što su isposlovali kod njegovog veličanstva, našega uzvišenoga vladara i ljubljenoga oca, da se zastupnici našega grada ne šalju u sabor o trošku općine, kako je svuda i oduvijek bilo, nego na trošak samih građana? Recite: to li je borba? Tako li se nagrađuje grad, zaslužan toliko za cara i carevinu? Stoga sam eto pozvao amo vas svjesne, ugledne i mudre građane. Vi ste prve glave grada, vi vidite dalje nego oni bijednici koji nas ostavljaju pošto su se dali ludo zavesti od svoga neprijatelja lažju: Vukasović će izručiti grad u carsku nemilost jer je Vukasović buntovnik!

- To je laž, al ima ih koji joj vjeruju. Ja ih ne proklinjem, ja se molim za njih bogu da im dade duševni vid te progledaju. Neuka su djeca, zato im oprostimo. Kada dijete sa majčinih ruka vabi k sebi strina ili kuma, ono se ne da. Ali kad strina pokaže lutku, ono joj podatno pruža ruke. Za takovu cijenu poći će dijete i kumu i svakomu, pa tko će mu reći da je pokvareno ili da nema značaja? I naši su ljudi djeca koju je vlast hotimice pridržala da se ne razviju do samostalnoga i zreloga čovjeka. Otuda im nehaj za ono što je drugima sveto, otuda se ponose onime česa se drugi stide. Nije, gospodo, samo naš grad takav. Zemlja se eto budi sa svih strana i diže da se opre mađarskomu jeziku i brani... možda jezik svojih otaca? Ne! Sredovječnu latinštinu! Pa ipak ne zdvajamo. I u tom se otporu očituje život, još nismo mrtvi. A s koliko strana ranjeni! Ima našega naroda pod Turčinom, pod Talijanom i pod Nijemcima. Naša krv čuva Europu, hrvatskim zemljama plaća Austrija svoje dugove. Sama jezgra slavnoga nekada kraljevstva hrvatskoga raskomadana je; ta eno jednoj polovici zapovijeda nam sablja, druga polovica ima druge zakone i druge oblasti kao da su dvije zemlje i dva naroda, a Dalmaciju prigušio Talijan! I pored svega toga mi smo živi, živi, ali blizu groba. Možda smo od posljednjih hrvatskih sinova koji osjećaju da su djeca toga slavnoga plemena i naroda! Kakva li će sramota biti kad bude povijest spominjala naša imena da smo svomu narodu na posljednjoj uri držali u ruci smrtnu svijeću! Gledajte Mađara kako se otima njemačkom igu i proširuje svoju vlast; gledajte Nijemca, gledajte Talijana, kako pruža svoje ruke i onamo gdje mu ni po božjem ni po ljudskom pravu mjesta nema. A gle, Hrvati sami zovu obranu svojih narodnih svetinja izdajom jednoga popa! Ali budi se, gospodo, lav, narodna svijest se budi! Narod diže glavu iza duboko prospavane noći, i gle, svuda naokolo sja sunce. Zora mu rudi, srce kuca življe, oči gledaju, a duša se nada. Nestaje onih koji ne vide drugoga cilja životu nego zlato, koji ne poznaju sebi ugode do groša, koji ne misle svojoj djeci namijeniti drugo nego svagdanji hljeb. Budimo se i bit ćemo svoji. Narod nam je žilav, ubijali ga svakako - a on je, gle, živ! Narodna se duša ubiti ne da. Jezgra naroda, prosti puk na koji smo mi zaboravili misliti, ljubi svoj domak, svoj jezik i sluša kraj domaćega ognjišta sa slašću priče i pjesme kojima duh oca ulazi u sinovlje srce. Ne učene glave ni nadrimudraci nego ljubav za taj prosti puk, naše srce i naša hrabrost spasit će nas.

Tako je Vukasović govorio i govorio - a ljudi slušali. Kad je svršio, stajalo je društvo bez riječi. Vatra Vukasovićevih riječi nije mogla da raspali tim ljudima srce - oni ga nijesu razumjeli. Nastala je nesnosna tjeskobna stanka; uzvišenost Vukasovićevih riječi pored nedotupne mase gotovo da je na užas njegov i Ćolićev primala na se izraz smiješnosti. Tad stupi k Vukasoviću čovjek omalen, crn, šepesajući na jednu nogu; stupi i poljubi kanonika smjerno u ruku.

- Hvala vam, prečasni gospodine, jer ja sam plakao... Oh, da mi je širom vaše domovine posijati ovaj uzvišeni, slatki plač duše moje, plač koji raspaljuje srce svetom nebeskom vatrom. Al ja ću biti uz vas ako i nijesam sin ove zemlje, ja ću govoriti srcu vaših ljudi dok ga ne prenemo na život, a onda je pobjeda naša; jer u srcu je čovjeku sva njegova moć, srce upravlja i glavom.

- Hvala, Koraiću - reče kanonik malomu čovjeku i potrese mu živo rukom. - Vi me shvaćate, ta vaša je krv već tekla za slobodu.

Bio je naime taj čovjek rođen Grk; zvao se Georgije Korais, ali su ga domaći ljudi poradi lakšega izgovora prozvali Koraićem. U Senju se nastanio iza lutanja pred osam godina - pošto je dvadeset i treće u ratu za oslobođenje Grčke izgubio rod, imetak i jednu nogu, i tu otvorio trgovinu prekomorskom robom.

Na drugoj strani sobe, pošto su poustajali sa sjedala, skupila su se petorica građana oko oniskog, mršavog čovuljka od šezdeset godina, malešne glave i mršava lica obrasla velikim, prosjedim brkom i rijetkom bradom. Bio je jedan od vrlo razgranjene porodice Bonifačića. Njegove blijedomodre, vodene oči gledale su vazda napornom opreznošću i, kako bi se jednom u što zamislio, već nije pustio te misli iz glave, premda bez izgleda da joj nađe kraj. O čem bi mislio, to su znali svi, jer je svakomu nametavao na razmišljanje predmet s kojim se sam mučio. Vojna uprava, civil, Beč, Mađari i ilirizam - sve je to slušao u ovo par mjeseci od Vukasovića, ali spleo u čvor koji se običnim putem nije dao razuzlati. Tek je ipak našao ovaj put jedan izlaz i stao o tom sada, gdje se nakon Vukasovićeva govora raspravljalo o držanju senjskih zastupnika na saboru, svojim slabim i plašljivim glasom ozbiljno govoriti:

- Ja mislim da je dobrota, ljubav i pravednost premilostivog cara za sve narode jednaka. Ja jesam dakle za to neka nas zastupaju u saboru gospoda Vukasović i Stipančić, ali neka prepuste njegovomu veličanstvu kako će ono blagoizvoljeti o njihovom držanju na saboru odrediti, a mi da se u to ne pačamo.

- To nije stvar veličanstva - uputi ga Ćolić dok je Vukasović griskao ljutito usne a Stipančić se smiješio klimajući prema starčiću od ramena k ramenu glavom.

- Molim, nije dakako - pleo se sada čovječac prestrašen kao svagda od prve kad bi mu se protuslovilo. - Ja sam naime htio tako reći neka naši poštovani poslanici nastoje dobro čuti kakve će želje prigodom otvora sabora izraziti njegovo veličanstvo, i to, to neka smatraju našom uputom kojom ih mi šaljemo u sabor, jer nama je, ja, gospodo, držim, glavno da ostanemo u ljubavi i milosti našega premilostivoga cara.

Ćolić namigne Vukasoviću jer nije bilo teško vidjeti da su sakupljeni građani u sebi odobravali misli Baltazara Bonifačića:

- Naravno, uglavnom će se tako raditi - reče Ćolić Baltazaru, a on, osmjeljen nenadano odobravanjem tako uglednoga gospodina kao što je Ćolić bio, izvuče se naprijed i umoli neka se njegove riječi uvrste doslovno u zapisnik što ga je skraja mladi Martin Tintor bilježio.

Iza kratkoga tihoga dogovora s Ćolićem reče mu Vukasović:

- Ne razumiju... očevidno ne razumiju. Međutim sjest ćemo sad i razgovarati kod čaše vina: tamo ćemo više uspjeti nego sa službenim razgovorom. - Tad otvori vrata susjedne sobe gdje se pokazao dugačak prostrt stol, naslagan sušenom butinom, ribljom hladetinom i još kojim hladnim jelom, a između tanjura ređale se visoke, uske crne boce s tankim grlom iz Vukasovićeve pivnice koja je bila poznata nadaleko.

- Da žive naša gospoda zastupnici! - digne Ćolić prvu čašu, a gromovit, srdačan "živio" odzove se složno njegovomu pokliču. Kad je Stipančić došao svečera kući, bio je potpuno uvjeren da je pop Vukasović ludi fantast kojega će mađarski velikaši ismijati u saboru. Sa svojom ulogom bio je načistu, a da ne dođe nimalo u opreku s pismom što mu ga je predao Vukasović. On je na osnovu toga pisma stao bilježiti i slagati misli da sastavi govor kojim će osloviti sazvanu skupštinu. Gradiva je bilo proti njemačkim i domaćim vojnicima napretek, i već se radovao svomu govoru na požunskom saboru gdje će zanijeti mađarske velikaše osnovnom idejom: da će grad Senj pohrliti ispod vojničke vlasti bratski u naručaj viteškoga mađarskoga naroda. - Koliko će to vrijediti Jurju!

Međutim su priprave za izbor stale zanimati sav grad, a broj je Vukasovićevih i Stipančićevih pristaša rastao. Nije narod gledao kosim okom samo obijest časnika nego bio i uvjeren da se grad nepravedno krnji u mnogim svojim pravicama. Tako u svom teritorijalnom posjedu, u dohotku od prodaje soli, udaranjem carina na dovoz i izvoz ugarske robe u senjskoj luci, stezanjem sloboština, starinskih prava građana i još tako šta. Oblasti su pored toga davale odviše osjećati građanima da im nije pravo što rado očijukaju s civilnim dijelom Hrvatske, a pogotovo sada gdje se stalo po cijeloj zemlji komešati. Bibavica valovlja što je dolazila iz Zagreba osjetila se i u Senju. - Što je bliže bio izbor, kuhalo je sve jače u svem gradu, u svim slojevima. Najvećemu dijelu nije dakako bilo posve jasno o čem se radi, premda je svatko htio da znade o tome više od drugoga. No sve je ujedinjavala i oduševljavala u otporu slikovita riječ što je već kroz tolike decenije letjela od usta do usta: Sablja nas siječe i pije nam krv! - Vukasović je uz svoje ljude bio zadovoljan i tim raspoloženjem - više se najposlije u ono doba od neukih građana i proste svjetine nije moglo ni iščekivati. - Bilo je u tim ljudima i ponosa koji nije dolazio samo od priprava za ovu borbu nego i od poziva na stara prava, povlastice, junaštvo, slobodu i bogatstvo grada.

Najviše se radničkoga stališa sastajalo večerju u prostranoj konobi nekoga Luke Polonijinoga, prozvanoga tako po njegovoj ženi Apoloniji jer je ona u kući, štono riječ, nosila hlače. No dolazili rado u Lukinu konobu i ljudi iz boljega stališa jer je Luka imao po čitavu godinu dobrih domaćih vina iz okolice, a Polonija je bila u pripravi nekih domaćih jela nenatkriljiva. Tu bi poslije osme ure dolazio i mladi Tintor na kojega je Vukasović dao prekrojiti svoje odijelo, jer je bilo odlučeno da će Martin nastupom slijedeće školske godine u sjemenište. Mladi bi Tintor ušao u konobu s Vitezovićevom kronikom pod pazuhom i često do ponoći zabavljao svoje slušatelje čitanjem slavnih zgoda iz ratovanja Senjanina s Turcima i Mlečanima. Jedna stvar dala se zahvalnim slušateljima opetovati nebrojeno puta, a kad bi se mladi Tintor razmahao u pripovijedanju, bilo bi te bi "parona" Apolonija morala pozivati na rad svoju služinčad koja bi otvorenih usta u tišini slušala kako su Senjani pobili pedeset i šest tisuća Turaka na Grobničkom polju gdje odonda trava ne raste; kako su znali u Turskoj poharačiti četrdeset sela i gradova u jedan mah; kako ih je u nevolji pod Klisom ostavio bez pomoći Moro Mlečanin; kako su razbili crničkoga bega i oslobodili silno kršćansko roblje; kako su potopili na moru velik turski brod sa dvije stotine i trideset i šestero Turaka, samih morskih razbojnika, i silno blago dovezli kući, a carstvo im za hvalu poslalo komesara Josipa Rabatu, podmićenog od Mlečana, pa on objesio kneza Posedarića i dao pogubiti uza nj najviđenije glave i junake senjske. Kako se babo turskoga cara vozio iz Karamije s velikim blagom k svomu unuku u Carigrad, a Senjani mu razbili brodovlje i donijeli kući sva silu blaga i dragocjenosti, med njima i sablju velike vrijednosti pa je poslali na dar cesaru Rudolfu, a on ih zato načinio vitezovima. Kako bi se svaki čas proti Senjanima združili Turci i Mlečani, ali bez koristi dokle se god nije i samo naše carstvo složilo proti njima s Mlečanima. I tako dalje.

Poslije čitanja spomenuo bi tkogod iza šutnje pod utiskom pripovijedanih događaja:

- E, bili su to stari Senjani! A gdje su danas?

I malo-pomalo zašao bi razgovor u drugu kolotečinu o pripravama za izbor, i fraza: - Dašto, nebore, sablja nas siječe i pije nam krv! - opetovala se stotinu puta.

Drugačije se razgovaralo u pivani zvanoj Birraria alla citta di Trieste naproti starom samostanu u tijesnoj uličici što je tekla prema moru. Tu se odvajkada sastajali rado na razgovor građani i pomorci u prostranoj sobi do koje nije poradi tjesnoće ulice i visine stare samostanske zgrade dopirao nikada sunčani tračak. Ljeti je zato bila unutri ugodna hladovina, a zimi zaklonjeno od bure i toplo. Gospodar Pave, omašna ljudina, bio je zimi i ljeti zasukanih rukava dopovrh lakata; bio je čovjek miran i tih, ako i jest iza svoga dugačkoga stola, otkud je dodavao pivo i vino, izgledao kao gorostat. U razgovor gostiju nije se miješao nikada, ali je pozorno slušao i u sebi sudio o svojim gostima.

Pokle se razmahala izborna borba - a bilo je to pokle je čuo major Benetti isprva nevjerojatnu vijest da se sam kanonik Vukasović metnuo na čelo građana s izjavom da će ih o svom trošku zastupati u saboru - nije se u živahnoj Pavinoj pivani ni govorilo o čem drugom nego o izborima. Svatko je imao o tom svoju riječ i svoje uvjerenje, a Pave je bio najbolji svjedok da su oni koji zastupahu danas jedno mnijenje, tvrdili sutra ono što su jučer njihovi protivnici dokazivali, i obratno. U načelu bili su složni, no neprestano se s nekom kao nazlobnom nasladom - bog znao zašto - javljalo malodušno mnijenje: - Ne može među nama da bude sloge, najbolje neka ostane kako jest.

Najviše je tu svojim ugledom i muževnom besjedom uplivao starac Andrija Bukovčić. Kad bi se on svojim okretnim jezikom i mladenačkom vatrom oborio na govornike, što mu nisu poćudno govorili, nastala bi tišina, i niotkuda ne bi bilo njegovim riječima prosvjeda. - Govorilo se dakako talijanski - hrvatski se javno u otmjenim krugovima govorilo onda samo u trgovačkom poslu s gornjom Granicom od koje se i živjelo. Isključivom pravu hrvatske materinske riječi bilo je ipak sačuvano mjesto u obiteljima građana; vojničke oblasti bijahu joj navijestile još tamo od vremena cara Josipa rat i nastavljale ga dotada uporno - bez uspjeha. Materinska riječ odoljela je sama svojom moći svemu nasilju što se provađalo milovanjem, gladom i batinom.

Bukovčić je bio neograničeni štovatelj Vukasovićev; njegova okretna riječ kad bi se oborio da obrani u Pavinoj pivani proti svakojakim objedama Vukasovića, čula bi se čak pod toranj sv. Nikole što se dizao prama morskoj strani samostana.

- Tko može šta reći proti Vukasoviću? Neka se sa mnom razgovara! - vikao bi debeljuškasti starac sipajući vatru iz živih očiju. - Vukasović vam je prvi čovjek u gradu, a tko veli da je u carskoj nemilosti, zakrenite mu vratom jer je izdajica kojemu nije stalo do časti ni do dobra našega grada. To su izmislili u magistratu, a vi, božji volovi, vjerujete im više nego staromu plemiću i kanoniku koji svaki dan blaguje sveto tijelo! Gdje vam je još čovjek koji će znati kao Vukasović dići glas proti nepravdama, nasilju i zlom gospodarenju vojničke gospode? Tko nam je oteo općinsku blagajnu? Tko nam sprečava trgovinu? Tko nas tereti nepravednim nametima? A tko diže glas proti nasilju, tko? Čujete li vi, bezjakovići, za uho si zapišite: Vukasović!

Onda bi Bukovčić pošao hrlo bacajući svoje male, ponešto krive noge k vratima, tu stao, obazreo se pa, kimajući glavom i tukući se prstom u čelo, govorio:

- Pameti, jeste l' čuli, pameti nam treba!

Tad bi se javio i Pavin jaki glas, dok bi njegovi gosti neodlučno šutjeli:

- Dobro govori! - i više ni riječi.

- Ja mislim, najbolje je ne pačati se ni u što - rekao bi gdjekoji građanin, ali bi se čuo na to i odlučan prosvjed:

- E, bog zna! Bukovčić je pametan čovjek, a u nosu je magistratu jednako kao i Vukasović, pa je vrijedno da se misli i na to.

Ali čim bi se izgubio iz pivare Bukovčić, eto u nju hrlim korakom i žurbom kao u hitnji Fabijana Martinčića. Bio on već tada skroz propao i zanemaren čovjek koji ne pita kako će dobiti groš i gdje će zaliti grlo. Išao je uvijek brzo, ako mu noge i nisu najsigurnije bile; svojim krupnim, mesnatim, rumenim i plavim nosom zavirio je svaki dan u sve kutiće grada; žmigajući neprestano svojim vodenim očima, govorio bi nasilno, uvjeravajući i jezikom nešto šušljajući. Kod Pave bi pio isprva stojećke svoju čašu piva i čekao svagda da ga tko drugi povuče u razgovor. U gradu su ga znala i djeca kojoj bi se na radost sred dana opijao pa na ulici izvađao svoje dosjetke i darivao joj gdjekada u takovom stanju novčiće. Znalo se i to da je uhoda majora Benettija, no s osobitim darom laskavaca, kojim je znao svakomu čovjeku slabu stranu napipati, probijao se kroz život i bio trpljen u svakom društvu. - Evo gospodina - rekao bi tko od Pavinih gostiju ujedljivo; - on se druži s magistratskom gospodom, pa će znati šta radi major Benetti pokle mu je kanonik Vukasović zagrijao u magistratu mjesto.

- Major Benetti? On se, brate, smije ludomu popu i takovim benama koje mu se dadu vući za nos.

- Otići će vaš Benetti nekuda preko Vratnika, a možete i vi s njime, jer vam je, čini se, Vukasović zatvorio svoja vrata.

- A po što bi, dragoviću, ja dolazio na Vukasovićeva vrata?

- Hm, po što? Po groše!

- U tebe je, gle, majmunska glava, a kokošja pamet. Zar ne znaš da bi prije iz te tvoje glave istisnuo pametnu misao nego iz Vukasovićeva džepa groš?

- Pa ipak će nas zastupati na saboru o svom trošku!

- Zna, nebore, i zašto.

- Dabome da zna: potprašit će majoru, nestat će ga kao da ga je otpuhnula bura.

- Nije ni papa u Rimu ni tvoj Vukasović u plovaniji sigurniji svoga mjesta nego je major Benetti u magistratu. A bura puše u tvojoj glavi, jerbo je prazna. Da se s tobom dade pametno razgovarati, ja bih ti rekao nešta, al tvoja je glava puna paučine.

- A vaša vinskih mušica.

- I soli. Tebi ne fale nego duge uši i samar da se na te tovare drva; a u razgovore, kad govore pametni ljudi, ti se ne miješaj. - Ne vrijeđajte se! Gdje ste vi, bože, pobrali tu veliku pamet! Ja je ne vidim.

- Da vidiš, ne bi tako glupo govorio. Ne vrijeđam ja tebe nego ti mene: evo oko nas poštenih ljudi, pa neka nam sude.

- Bez ikakve modulacije pao bi sada Martinčić u laskavi ton: - Da znaš, nijesi ni ti baš lud, poznao sam ti oca, nije bio ni plemić ni patricij, al klanjao mu se pop i oficir, jer je bio čovjek! Kad bi govorio, gospodo moja, ko da čita knjigu, a poštenčina, dobar za siromaha, a oštar proti nepravici, oštar! Kad ti je takvi bio otac, nijesi valjda ni ti loš, tek hoćeš da zabadaš, a bez koristi. - Nijesam ja vas vrijeđao - umekšao bi se smjesta Martinčićev protivnik

- Slušaj, čovječe! Zar nisam i ja Senjanin? Zar će samo meni biti bolje ako vam bude svima gore? Tek žao mi je komu vjerujete! Popu Vukasoviću? Škrčini koji bi se objesio za groš, pa će on sada najedanput iz svog džepa da zastupa grad! O pameti, o slijepa pameti! Da ti znaš, nebore, što ja znam... ali komu govoriti?

Zatim bi nastao muk.

- Pa zašto ne govorite? - rekao bi koji izvjedljivac.

- Dete da čujemo - ponukali bi i drugi.

- Pamtite: Vukasović je potkupljen ravno iz Pešte.

Opet šutnja.

- E da! - javi se čiji glas.

- Što vi znate? Ne pitate nego pošto se siječe janjetina i pošto funta lokarada. Brige vas za drugo! Pa i pravo je. Što nam treba, dolazi nam morem i kopnom. Dok je luka puna brodova a gradske ulice kola, ne boj se glada ni zime. Ali drugo nam se kuha, drugo! - zapjevao bi Fabijan.

- E da?

- A šta ti znaš? - pljucnuo bi Martinčić zlovoljno na pod pa ispio pivo.

- Pa govorite vi kad znate bolje.

- Tako je: Kad vidiš da ne znaš, a ti pusti govoriti onoga tko će te uputiti bolje. Druga nam se kuha, velim ti, i bit će, gospodo, zlo! Mi jedemo govedinu po osam krajcara, a doskora ćemo je plaćati po šesnaest.

- Boga ti? - digne uplašeno glavu trgovac Toma Volarić kojemu je poslije jutarnje molitve bio najpreči posao da sam glavom obađe gradske mesnice i osigura sebi valjan komadić mesa.

- Janjetine nećete dobiti za trostruke novce, a mlado kozle ni da ga zlatom mjeriš.

Ljudi napeli uši:

- Kako to?

- Slušajte što ja vama kažem! - nastavio bi Fabijan. - Od mreža i od ulovljene ribe plaćat će se porez, a drvo će moći kupovati samo bogataši. Doći će na grad skupoća kakve nema ni u Beču, trgovine će u gradu nestati jer će okrenuti na drugu stranu. Velim vam, doživjet ćete sa mnom da će nam grad biti siromašniji i neugledniji od sela Lukova.

- Kako ste mudri! - reče zlovoljno neki od građana. - Odakle vi znate tako prorokovati?

- Znam.

- To može reći svatko.

- Ne može.

- A vi? Gle, kako možete vi?

- Mogu!... Znaš li tko se digao na nas? Dakle reci!... Pave, još čašu! - Martinčić sjedne opet i, napaljujući cigaru, uzme ispod oka promatrati glave što ga gledahu izvjedljivim očima.

- Ne znate ništa! - reče on naglo. - Znate da je Vratnik na jednoj a Baška na drugoj strani, brige vaš što je dalje! A eto, gotova je stvar da se na nas digao Mađar.

- Pa što će nama Mađar! Gdje smo mi, a gdje je Mađarska!

- Viš ga kako on umije mudro da pita! Što će nama Mađar? Znaš li ti, mudračino, koliko ima Mađara? Ded reci!

Svi se nađu u neprilici.

- Eto ne znaš ni toga, pa što se mećeš sa mnom u razgovor? Velim ti: Mađar se na nas digao listom. Najprije hoće da ne govorimo više ni talijanski, ni njemački, ni hrvatski, nego samo mađarski.

- A tko razumije mađarski?

- Vidiš, to ti je jedno pametno pitanje: Tko razumije mađarski? A ipak oni hoće tako ili nikako! Tko ne vjeruje, evo neka čita. - Martinčić uzme iz džepa stare, po pregibima razderane novine i uzme čitati njemačkim jezikom zahtjeve mađarskoga sabora. Svi građani koji su razumjeli njemački i koji nisu, slušahu ga pozorno.

- Pa to još nije sve - reče Martinčić kad je opet spremio novine u kaput. - U Mađarskoj ponestaje hrane.

- To lažete - skoči jedan građanin - ta znamo, bogu hvala, da u Mađarskoj rodi najbolje žito.

- Šuti, tovare! Eto, da ne znaš ništa. Zar su nas Mađari pošli predobiti da siju na moru žito? Molim te, ne miješaj se u govor pametnih ljudi! Ne hrani se čovjek samo žitom, a u Mađarskoj nema marve.

- A, to je laž! - skoči jedan građanin. - Iz Mađarske se raspošilje po svem svijetu tovljeno blago kakvog vi ni ja vidjeli nijesmo. Naš je vol naprama mađarskome prava mačka.

- Pa dobro, ti znaš bolje, ele govori ti! - Martinčić ispije svoje pivo i ustane opet da će otići.

- A što on zna! Ne slušajte ga, govorite samo vi, gospodine! - stanu Martinčića nagovarati ostali građani, žedni takovih velikih vijesti.

- Dete, dete, Fabijane! - ponukaju ga sada svi, a Martinčićev protivnik ostaje posramljen i dokazuje sada što je prije naglas tvrdio, šapćući svomu susjedu.

- Kako ću govoriti kad se neprestano zalijeće preda me kao ždrijebe pred rudo!

- Govorite samo, gospodine, a ti šuti! - Martinčićev protivnik slegne ramenima, a Martinčić opet sjedne:

- Sitnoga blaga nema u Mađarskoj ni da ga zlatom plaćaš, a šume, to valjda znadeš i ti, kad se toliko pametnim gradiš, kao ni na mome dlanu. A more... ej, ti pametnjakoviću, nu reci: Imaju li Mađari more?

Fabijanov se protivnik zacrveni preko ušiju, stjeran očevidno tim pitanjem u škripac.

- Nemaju, barem se to, bluno, od mene nauči: Mađari mora nemaju, a mi imamo. Sad me valjda razumiješ i ti zašto hoće da dođu do vlasti nad nama.

- Duše mi, pravo govori gospodin! - reče zabrinuto trgovac Volarić, a zbor bivaše sve jači koji je tvrdio: - Bit će tako, dašto, bit će tako!

- Dalje zna misliti svaka bena - nastavi kao nehajno Martinčić. - Što nam dolazi s kopna, toga neće naš grad ni vidjeti, a što mora, to će samo pronijeti mimo nas, onako kao da si gladan pa ti netko ide neprestano s punom zdjelom mimo nosa. Sad vidiš za koga radi pop Vukasović.

Pave zagunđa nešto iza stola i počne glasno prstima bubnjati po praznoj bačvici.

- Ne vjerujem - reče bojažljivo netko od građana - Vukasovići su, nebore, na glasu od starine.

- Dašto da su na glasu! - prihvati žurno Martinčić - na glasu, ali, to pamti, ne kao prijatelji nego kao neprijatelji ovoga grada. Da ti umiješ čitati, ja bih tebi pokazao spis koji se čuva uvezen u kožu u našem magistratu, a gdje je popisano na dlaku kako su se na Vukasoviće dizali Senjani od starine, jer su oduvijek bili neprijatelji grada. Jednom su pače pucali građani iz topova na kuću Vukasovića.

- To je istina - reče jedan građanin - meni je to kao djetetu pripovijedao moj pokojni otac.

- Eto, a on još brblje koješta. Šuti, radije šuti! A reci mi to: tko je od gradskih plemića a tko od patricija uz Vukasovića?

- Ćolić.

- Nije istina. Ćolić je gradski sudac i major. Gdje ti je pamet, vojnik proti vojniku! Onaj bi ga čas degradirao sam car. Ti ne znaš kako to ide u vojsci.

- A Stipančić?

- On jest. Stipančić je uz Vukasovića, a znaš li zašto? Jerbo već nema svoga groša. Htio je postati gradski sudac, a Benetti mu je pokvario račune. Sad je pristao uz Vukasovića jedno od jada a drugo jerbo misli da će mu sin, koji ne može nikako da dovrši škole, dobiti u Mađarskoj službu. Reci: koji još?

Građani nisu znali navesti već ni jednoga.

- Eto vidiš: Stipančić... i gotovi smo! Ej, pametnjakovići! Tko će vas spasiti od Mađara? Zar škrti pop Vukasović i gladni patricij Stipančić? A znaš li ti, glavo, koliko ima Mađara?

Opet nije mogao da odgovori ni jedan.

- Ravnih petnaest milijuna, polovica našega carstva. Tko će vas, volovi božji, braniti ako ne cesar i njegova vojska? Gdje vam je pamet? Samo dajte da vas vode podmićeni Vukasović i gladni Stipančić, daleko ćete doći! Ne znate li da naš premilostivi cesar pazi naš grad kao oko u glavi? A ima i zašto. Što su naši stari prolili malo krvi za cara i carevinu? Tko nam može dati više nego cesar? Mađari? Vukasović? A odakle u Vukasovića vjera. Zar nije javno požalio što smo otjerali Francuza? Mislite li vi da se to u Beču ne zna? Samo hajte za njim, hajte kao nijemo blago, kad niste ljudi da mislite svojom glavom!

Martinčić bi ispao hrlim korakom iz pivane, a Pave bi zabubnjao prstima po praznoj bačvici:

- Govori, govori... ni pala, ni stala! Ali govori pravo: Ima ljudi pa se dadu goniti od svakoga baš kao nijemo blago.

Narod je kao zemlja: u njoj će rasti što god u nju posiješ, jednako pšenica kao i kukolj. - Jedni se oduševljavali za Vukasovića, a drugi ga sumnjičili onako kako je raznašao gradom Benettijev plaćenik Martinčić. Priređivali se sastanci i pijanke, nazdravljalo slobodi grada, dapače i Iliriji, ali su građani bili razdvojeni u dva tabora: jedni su bili za Vukasovića i oduševljavali se za borbu proti magistratu samo stoga što im je na umu bila neprestano misao da sablja obustavlja razvoj njihove slobodne trgovine te da presijeca na polovicu njihovo bogatstvo. Ali bilo ih je već koji su se stali zagrijavati i poezijom nove narodne misli što je pomalo nalazila sebi toplo gnijezdo u srodnim srcima. Vukasoviću nije bilo teško pokazati razboritijim ljudima prstom na živu sliku kako je hrvatska narodnost na umoru, kako se taj stari patnik rastaje s dušom u hladnom naručaju tuđih ljudi koji razdjeljuju među se baštinu njegovih otaca. Većina dašto nije poimala ni svog najbližeg srodnika izvan gradskih zidova: što je dolazilo s Vratnika, bio je Bunjevac ili Vlah - tuđ čovjek s kojim nemaju izim trgovine nikakovog zajedničkog interesa. Pa kako bi mogli biti da pojme široko narodno jedinstvo od Slovenije do Crnoga mora, kako su ga veliki narodni duhovi gledali i zanosno proricali? Oni čiji duševni pogled nije mogao da preleti zidove rodnoga grada, bijahu došli kao naručeni Benettiju kojemu se odozgo toliko važnosti na ovaj izbor polagalo. Vjera da je Vukasović potkupljen od Mađara i da će unesrećiti grad dovedavši ga u cesarsku nemilost, bijaše im okružila vid i pamet te se u nju nije dalo svjetlom razloga prodrijeti.

Stipančić je dotle dotjeravao i naizust učio svoj govor. Valpurga je opažala na njemu da je svaki dan zamišljeniji i da ga muči nekakva gorčina duše. Poznalo mu se dapače i na vanjštini jer je od dana do dana padao. Valpurga je to pripisivala prenapetomu stanju njegove duše; pokle se naime Vukasović "digao na magistrat" - kako se onda u gradu govorilo - nije bilo gotovo dana da kanonik ne bi posjetio Stipančića i s njime čitave ure razgovarao. Kad se jednom usudila da opomene Stipančića neka se kani tolike brige i posla za javne stvari i neka to prepusti mlađima, potužio se on da mu posao oko javnih stvari ne tare glavu nego njegova djeca: Lucija koja ga kao oca ne umije ni prijazno pogledati a jedva razgovarati - pa i Juraj koji sveđ odgađa s ispitima i neprestano traži novaca. - A odakle? - rekao je on potištenim glasom. - Ja sam za nj svoje ruke ispraznio. Svu nadu ulažem u taj izbor za sabor gdje ću moći mnogo da za nj učinim.

Sigurnost Vukasovićeve pobjede kolebala se sveđ u neizvjesnosti. Svaki dan dojavili bi mu njegovi ljudi pokojeg novog pristašu, ali i otpadnika, i to gdjekada takovih koji su poradi svojih imovnih prilika, rodbinskih sveza i još drugih upliva kanoniku velikih briga zadavali. Tako je jednog dana došao k Stipančiću vrlo zabrinut:

- Opet nam je Benetti oteo petoricu: Matu Dorčića.

- Tog zamusanog kramara? - reče Stipančić.

- I još četvoricu, samo da čuješ! Ne čudim se toliko drugima, ali, molim te: Dominik Jelovčić!

- I on? Ta zar nije s nama? - osupne se Stipančić.

- Bio! Nedavno je još predlagao da se na Travici dignu vješala i svakoga koji nije uz nas dvojicu objesi nogama gore jer da je izdajica domovine gori od obješenjaka.

- Onda su njega morali smjesta objesiti!

- Samo slušaj. Uzrujalo me na prvi mah, kako ne bi? Pred po sata dođoše mi s glasom da je Benetti dobio na svoju stranu Petra Cvitića, Tomu Volarića i... stani, koga još? Da: Gašpara Konjikovića. "A kako", upitam, priznajem, tresući se od gnjeva, onu dvojicu što su mi došla s tom porukom. "A, tako", slegnu obojica ramenima. "Ta jesu li, zaboga, ljudi", viknem na njih. "Mi nismo djeca da se igramo sakrivača, to je najposlije stvar poštenja. Dali su riječ, a sada opet tako!"

- Napokon su mi priznali otvoreno. "Znate li, prečasni, gospoda su gospoda! Imaju u ruci vlast, pa ako je njih volja, bit će nam još gore. Tko te brani, ne valja se proti njemu dizati jer to nije ni pošteno."

- Reci, prijatelju, što bi ti na to? - upre kanonik plamteće oči u Stipančića.

Stipančić je bio zabrinut i smiješio se trpko.

- Zar nisi to iščekivao?

- Nisam, na moju dušu nisam! Kako bih!?

- Onda ih ti ne poznaješ.

Kanonik stane uzrujano koračati po sobi, dočim se Stipančić zagledao zamišljen kroz prozor. Onda se okrenuo k Vukasoviću.

- A molim te, kako ih je Benetti za se predobio?

- Kako ih je predobio? Slušaj i unesi to u svoje memoare, mogli bi ti djeci danas-sutra valjati za pouku. Volarić si je, kako možda znadeš, prisvojio bio u luci mjesto gdje izlaže svoju šumsku građu bez obzira da to javnomu prometu smeta. Bilo je zato isprva u magistratu anonimnih a poslije očitih tužaba, ali lukavi je major čekao da se i time okoristi u pravi čas. Kad je doznao da je Volarić pristao k nama, dozvao ga je k sebi: "Volariću, ili se kanite meni protivne politike ili čistite ono mjesto!" A Volarić prignuo ponizno glavu: "Gospodine majore, ja ne živim od politike nego od trgovine."

- Bravo! - nasmije se Stipančić.

- Sjećat ćeš se - nastavi Vukasović - da je Cvitić pao pred par godina u neugodnu parnicu što su mu otkrili u skladištu nekoliko vozova krijumčarene šumske građe. Major ga dozvao k sebi: "Cvitiću, ja mogu svaki čas uskoriti konac parnice i istepsti vam iz džepa lijep groš. A mogu je, ako hoću, odgoditi na vjekove. Ako se ne kanite politike protivne postojećoj oblasti, parnica će pući sutra, a vi dašto znate na čiju štetu."

- Cvitiću doduše ne idu najbolje poslovi. Pokle je dobio onoga zeta u Veneciji, Talijan mu zlostavlja kćer i, prijeteći mu takovim prizorima, istiskuje od staroga novaca. Da Benetti digne parnicu, Cvitić bi bio prosjak. Pošao sam jutros k njemu, a on mi je priznao sa suzama u očima da mu je na tu Benettijevu prijetnju došlo crno pred oči. Kako ćeš tražiti da upropasti sebe i obitelj?

- Ali zadana riječ? - reče s patosom Stipančić.

- Opće dobro moralo bi biti na prvom mjestu; ali gdje smo još mi da tražimo od pojedinca takove žrtve? Reci to ponosnomu Francuzu koji je svjestan svoje dužnosti u službi domovine. A ja sam, vjeruj, sretan što naši ljudi nisu još skroz ubijeni, što još osjećaju u srcu grijeh, i kajući se, priznaju da nisu plemenito radili. Ali Konjiković! No čuj. Ima Konjiković četiri kćeri, među njima jednu vrlo ljepušnu od sedamnaest godina. Mladi auditor Friedman kojemu se, kako vele, senjske djevojke mnogo sviđaju, približio se i k toj Konjikovićevoj kćerki.

- A taj osao misli - upadne Stipančić i ostane otvorenih usta.

- Da će mu Friedman kćer uzeti, tako jest! I poradi te misli drži on sebe već sada poluslužbenim čovjekom koji ne smije biti uz ljude što se protive postojećoj vlasti.

- A, što ja danas čujem! - snebivao se Stipančić.

- Ima i tu svoje prste major Benetti a kroz svoga doušnika Martinčića koji je ludu Konjikovićevu glavu s tom tobožnjom Friedmanovom nakanom nabajao. Bio sam jutros i kod Konjikovića i rekao mu otvoreno da ne zavađa ludom mišlju sebe i svoje dijete, jer mu Friedman, koji je zaručen u Beču, neće kćer uzeti.

- A on?

- Rasrdio se, dašto, na me i dao mi lekciju da se ja nemam pačati u njegove obiteljske stvari. Nije mi žao: popu pop, a bobu bob! A srdi me takova glupost!

- Pravo si uradio - povladi mu Stipančić.

- Dorčićevu je kuću, kako znadeš, iznajmila ovdašnja posada za svoju pisarnu. Njemu je rekao Benetti: "Ili mir, ili izvolite iz moje ruke primiti pismeni otkaz za najam vaše kuće." Po gradu se rugaju da je Dorčić odgovorio majoru: "Bolji mir nego pir."

- Ha, ha, ha! - smijao se Stipančić.

- Ali sad dolazi čovjek bogat i, tako se barem hoće, naobražen jer je svršio pet razreda gimnazije.

- Jelovčić?

- On, naš Dominik!

- To me zanima kako je njega dobio, barem je on bogat.

- Bogat? Jest. - Kanonik se zagleda u Stipančića. - Istina, novac vrijedi mnogo, tko je dužan, obara oči k zemlji, istina je da samo pjesnike oduševljava glad. Ali u borbi za ideale, kao što su stvari naroda, mora da nas zanosi onakovo čuvstvo što oduševljava pjesnika kad stvara. Toga, vidiš, nemamo, to fali čovjeku koji se eto hvali da spada među najnaobraženije građane. Nema u nas poezije, nema ideala, zanosa i vjere u viši duhovni život koji ne ovisi o korici hljeba, ni o pregršti zlata, ni o naslovu, ni o rangu. Jelovčić! Ti pitaš kako je on pao? U nedjelju, dakle prekojučer, šetalo je po običaju o podne mnogo svijeta obalom, među njima i Jelovčić. Major Benetti dolazio je iz magistrata i naočigled svega svijeta pošao ravno k Jelovčiću, uzeo ga pod ruku i šetao s njime ovješen tako rukom o ruku po sata. Vele da Dominikova guska, ja je drugačije ne zovem jer je u biskupiji prala suđe kad sam ja već župnikom bio a sada zahtijeva od mene da je na susretu prvi pozdravim, vele dakle da ona nije taj dan od samoga slavlja ni objedovala. Dašto, tko je još od građana doživio te bi naduti kakvi švapski major šetao s njime, pa još pod rukom coram publico. I sad ti se ne smije naš Dominik poradi toga odlikovanja, a još manje poradi svoje guske, miješati ni u kakvu "pulitiku". Stipančić se silio na smijeh i tresao glavom:

- Što ti meni danas pripovijedaš!

- No, napokon nije s njima sve izgubljeno, posramljeni su, to me tješi. Vidi se da još nije ubijeno narodno čuvstvo. A čudo! Vjekovi prolaze što mu nepravedno tuđinstvo siječe žilje i uskraćuje hranu. U gradu buče proti odmetnicima, a to će nam dovesti u krilo još kojega mlitavca koji se koleba uz koga bi pristao. Pa napokon, ako i padnemo, ali raspirili smo eto u gradu vatru o kojoj će se možda grijati budući naraštaj ako ne budemo mogli mi.

- Istina - potvrdio je Stipančić Vukasoviću, ali je u duši mislio dašto drugačije.