Posljednji Stipančići/IX
| ← VIII | Posljednji Stipančići — IX. autor: Vjenceslav Novak |
X → |
Valpurga je jednako trpjela od toga što su Stipančić i Lucija živjeli neprestano na ratnoj nozi. Prošlo bi mnogo dana da ne bi Lucija izim hladnog, usiljenog pozdrava ni riječi s ocem progovorila. Nekada puna straha kao i sve u kući pred samim njegovim glasom, dapače i od koraka što bi se još izdaleka čuo s ulice kad bi se sa šetnje vraćao kući - sad mu je smjelo pokazivala u oči da ćuti njegovu nepravdu i da ima u nje nekoga ponosa koji joj ne da te bi se priljubila ocu kako se kćeri pristoji. Ispod njegove krute vlasti otimala se svaki dan više u slobodu; Valpurga je s užasom u sebi gdjekada osjećala kao da će najednom provaliti među kćerju i ocem prigušena oluja, jer Lucija barem prema njoj ne bi tajila da ona i otac zamjenjuju uloge te on njoj postaje što je ona bila prije njemu: stvar. - Nije to Stipančiću bila nikakva tajna, ali ravno Luciji nije se usudio govoriti - uviđao je doista i on da je djevojci učinio poradi njezinog brata krivo. No onamo poradi ponosa i sjajnih nada u Jurja opet nije mogao da joj to prizna i bilo kako ispravi. On bi zato ojađivao Valpurgu opetujući neprestano da Lucija nema u sebi nježnih osjećaja koji rese djevojku, da joj se ni u čem ne pozna te se rodila i odgojila u patricijskog kući, da mu se gdjekada čini kao da je odrasla u gori - i još tako šta. Mati bi to pokušavala ublaživati pozivljući se na njezinu mladost, na prigušenu želju da se viđena može pokazati u društvu što joj je najposlije uskraćeno poradi troškova na Jurja; došla bi ona s takovim i sličnim razlozima dok je ne bi prekinuo Stipančić: - Ne govori tako što: priznaj radije da si sama kriva jer je nijesi umjela odgojiti. - Ako bi se pako potužila Luciji što o njoj misli otac, stresla bi ona opet ramenima:
- A što želi od mene? Ja živim zaboravljena i neugledna kao služavka, a ne onako kako bi se patricijskoj kćeri pristojalo. To je po očevoj volji, pa što želiš da mu budem bolja?
Jednog dana, blizu samog izbora zastupnika, leškao je Stipančić poluodjeven u svojoj sobi a do prozora sjedila Valpurga pregrađujući Luciji jedno starije svoje svileno odijelo. Valpurga je držala da se Stipančić ili ozbiljno razbolio ili da mu se moralo nešto vrlo neugodno dogoditi. Ali na njezine upite on bi samo odgovarao: - Ta pusti me... Ne ćutim se dobro - i dalje: - Molim te, ne ispituj me. - Čitav dan nije ništa okusio i odbijao Valpurgi svaku njezinu ponudu.
Tek ipak nije htio da boravi sam. Morala je sjediti u sobi Valpurga ili Lucija. Vani je bilo burno i oblačno vrijeme, no oko četvrte ure razbili su se naglo oblaci a svijetao sunčani trak pao je ravno na Stipančićevo uzglavlje. Valpurga opazi čisto sa nasladom da je njegovo navorano i obrijano lice pod bijelom kosom jošte svježe, i pomisli u sebi s prijatnim čuvstvom kako su muškarci u bolesti plašljiviji od žena. Tad htjede da zasjeni prozor, no Stipančić se javi vrlo prijaznim glasom s kreveta:
- Ostavi tako, Valpurgo, odmah sam i sam vedriji kad vidim sunce.
- Mislila sam da spavaš.
- Drijemao sam... A gdje je Lucija?
- Dolje je.
- Danas je još nijesam vidio.
- Želiš li da ti je pošaljem?
- Molim te.
Lucija je ušla tiho u sobu i kao da se uklanjala da ne ogleda ocu u lice. Pošla je k prozoru i posjela se gdje je prije sjedila majka, pa stala čitati iz knjige što ju je sa sobom donijela. Ćutjela je da očev pogled počiva neumorno na njoj, a to joj nije bilo ugodno.
- Lucijo! - zovne je tihim i prijaznim glasom otac.
- Zapovijedajte...
- Što čitaš?
- Povijest francuske revolucije...
- Pokaži.
Lucija se skanjivaše.
- Pokaži mi knjigu.
Lucija pocrveni, ali ustane i pruži izdaleka ocu knjigu.
Onaj čas dok je otac okretao knjigu da otvori i pročita naslovni list, bio je za nju kao da stoji nad vatrom. Oči joj gledahu očeve ruke što su nervoznom žurbom okretale listove, a u njezinim plamenim pogledima i zarudjelom licu bilo je gnjeva, gotovo prezira. Knjiga što ju je morala dati ocu nije bila Povijest francuske revolucije nego svezak njemačkih novela.
Pogledi im se sretoše. Časak trajaše gluhi muk, ali taj časak bijaše oboma strašan. Napokon progovori otac s mukom, njegove su usne drhtale kao i glas:
- Ti me već i varaš? - Fuj! - zatim baci knjigu na pod, pogleda prezirno kćer i pokaže joj prstom vrata.
Dva sata iza toga došla je k Luciji mati sva zaplakana i, lamajući očajno rukama, stala pripovijedati kako se otac strašno rasrdio i kako je bacao iz sebe žuč i zagrozio se da je neće nikada već pustiti preda se.
- Sam je kriv - reče na sve to Lucija ne podižući s knjige očiju.
- Pođi umoliti oproštenja, klekni preda nj, obećaj mu...
- Ja? - digne djevojka glavu a u njezino blijedo lice šiknu krv. - Nikada! On je uvrijedio mene.
- Otac ti je!
- Ali kakav otac? - spusti Lucija niza se ruku s knjigom.
- Zar mi je bio otac kakvi su drugi očevi svojim kćerima? Odgojili ste me ovdje kao u tamnici, a sad da ne smijem ni čitati? Ako sam ženska, imam i ja zdravoga razuma da shvaćam svijet, i srce koje mi kaže da ima drugačijega života nego je ovaj što ga ja živim. Ta ja već nijesam dijete! Bratu sve... a meni baš ništa! Zar smo u Turskoj?
- A zar nijesam i ja trpjela dosta?... A ipak mi se ovo što se sada zbiva čini najgore od svega...
- A što hoćete od mene, majko?
- Budi ocu bolja... Ja stojim kao bez pameti, ispod mojih nogu miče se tlo, da si ga čula, da si ga samo čula!... Reci mu da ti je žao, vidjet ćeš kako će ti biti dobar.
- Da lažem?
- Ah, pa slobodno i to... Ta i tvoje će se srce biti mirnije... eto i sama plačeš, on trpi, a mene ste raspeli na neiskazane muke. Lucijo! Ja sam ti vazda bila dobra...
- Jeste, majko. Da možete zaviriti u moje srce... Ne, neću o tom govoriti, ne mogu, pa makar o meni mislili krivo.
- Ja znam, meni si dobra. Ali otac ti je star i boležljiv, da si ga gledala kao ja što je danas poradi tebe trpio! Kolika je to muka gledati ga onakova. No, Lucijo, pođi!
Lucija nakon kratkog promišljanja ustane odlučno.
- Dobro, ja idem ako mi i jest teško. Idem vama za volju.
Kad je stupila pognute glave pred očev krevet, činilo joj se njegovo lice mnogo bljeđe i starije nego što je pred dva sata bilo. Ali u njegovu pogledu bilo je prijekora i nepopustljivosti. Stala je govoriti tihim ali tvrdim glasom bez čuvstva:
- Ja sam vas, oče, danas uvrijedila. Žao mi je i molim vas da mi oprostite.
- I gorko uvrijedila - reče otac gledajući joj ravno i strogo u oči. - Zaboravila si se kako se ne bi smjela nikada zaboraviti ni pred sebi ravnom a jedva pred mojom sijedom kosom koja je poradi vas, moje djece, pobijeljela. Ne vjerujem da shvaćaš što si učinila. Varala si me nelijepo, prosto varala jer si mi slagala u oči. Da i nijesi žensko, teško bih svomu djetetu tako što zaboravio, a ovako... Velim, ti ne znaš što si uradila.
- Ali nije opet tako - usudila se poniznim i molećim glasom upasti Valpurga koja je motrila sa strahom kako se na Lucijinu licu mijenjaju boje. - Bilo ju je tebe strah, pa eto; a ti opet vidiš gore nego jest... Njoj je eto žao...
- Muči, Valpurgo! Ti joj pomažeš lagati i učiš je varati jer ne dohvaćaš s njom zajedno dohvat toga poroka. Drugi put će izostati od kuće u društvu u kojem ne bi smjela biti, pa će nas varati. Žensko je, kad stane gubiti i stid, padat će nizbrdice, i onda moramo biti pripravni od nje na svako zlo, na najveću sramotu u koju može upasti ženska.
- Sram vas bilo kada to o svojoj kćeri govorite! - prekine Lucija oca, pokrije rukama lice i nestane je iz sobe.
Valpurga je ostala kraj kreveta kao ošinuta gromom. Bojala se podići oči na muža. Prođe dugi čas mučanja, kad se Stipančić uzeo smijati gorkim smijehom koji kao da je dolazio uz utrobe.
- Jesi li je čula? Sad vidiš i ti što ćemo od nje danas-sutra doživjeti... Krasno iznenađenje!... Kako je ono rekla? Da! Mene može biti sram!... Mene!... Molim te, ostavi me sama, ja moram o tome promišljati da se ne prenaglim. Otiđi, Valpurgo, ostavi me sama, ja ću pozvoniti ako mi bude što trebalo... Molim te, otiđi! Ti mi u ovom ne možeš ništa savjetovati, jesi li čula? Otiđi bez jedne riječi, tako hoću!
- Idem, kad želiš - reče zaplakana Valpurga pokorno. - Ali jednu riječ.
- Ni riječi! Idi, molim te, idi smjesta bez ikakova otezanja!
Valpurga dođe mučeći ali neprestano lamajući rukama k Luciji koja je ležala na kanapetu s utisnutim licem u jastuk i plakala.
- Majko! - reče joj Lucija dignuvši glavu, pa je baci opet, zaridavši, u jastuk.
A mati zalama rukama pa pogladi Luciji kosu:
- O bože! O bože! Što se ovo u nas zbiva?
- Majko, mila, dobra moja majko! - vriskala je Lucija i baci se na majku. - Moj otac... O...tac... Jeste li ga čuli?!
- Lucijo, slatka Lucijo, umiri se! - govoraše joj Valpurga pritiskujući je žešće k sebi. - Umiri se, dobra, mila Lucijo!
A Lucija joj ostala u naručaju i zazivaše je svaki čas kroz jecanje:
- Majko!... Ah, majko!... Kako bih to mogla zaboraviti?
Po mračnoj se sobi hvatala već jaka tmina, a Lucija je još sveđer ležala na majčinom krilu; nije već plakala, ali njezina bi se mala ramena dizala svaki čas nervoznim trzanjem. Mati joj je gotovo mehanično opetovala: - Smiri se, dijete! - i pri tom joj gladila i ljubila kosu.
Da se otac prenaglio i da je rekao što se ne bi nikada smio usuditi da reče svojoj kćeri, o tome više nije mislila. Ali druga misao odbijala ju je od prekoredne tuge što ju je osjetila u prvom času kad je držala u svom naručaju rasplakanu Luciju. Luciju je smatrala djetetom koje ne bi moglo ni razumjeti onoga što je nesmotreno pred njome otac govorio. Ali ta bolna uvreda što ju je Lucija nehinjeno odavala svojim krikom i očajnim dozivanjem nje, svoje majke - bio je nedvojben znak da to nije više ludo dijete, da je i svojim mislima i znanjem o svijetu potpuna, zrela djevojka s kojom se ne može više postupati kao s nedoraslim djetetom. U njezinom materinjem srcu probudilo se naglo prema kćeri neko osobito poštivanje, i činilo joj se sada da je otac cijelim svojim postupkom dvostruko nepravdu Luciji nanio.
Već je i po maloj ulici pred kućom pao mrak kad je Lucija digla zažarenu glavu s majčinoga ramena. Valpurga je čitala u njezinom poništenom pogledu da u sebi još nije prestala plakati.
- Smiri se, dijete... Zaboravio se... Od Jurja, čini mi se, ne dobiva veselih vijesti, pa najposlije ta boležljivost... sve ga to razdražuje.
Lucija nije odvraćala ni riječi.
- Oprosti mu, i on će se doista žaliti na svoju naglost. Zaboravi...
- Ne mogu - šapne Lucija.
- Bog će se na te srditi, ta otac ti je...
- Da, otac... Zato i ne mogu... Ostavite me, majko. Silno me boli glava, idem leći.
- O bože, o moj dobri bože! - hukala je Valpurga priređujući Lucijin krevet. Njezina nemoć naprama kćeri i naprama mužu otkrivala joj se sve jasnije pred očima.
Valpurga je čekala do jedanaest sati noći da je k sebi pozove muž. Bolni dojam današnjega događaja u kući bijaše kod nje već napo popustio. Lucijinu dušu nije znala shvaćati nego prema sebi: Proći će dan, dva - mislila ona - pa će opet biti sve po starom. I ona je doživjela od Stipančićeve samovolje toliko uvreda i nemilih prizora - doživjela pa preživjela. Slobodu i pravo žene moralo se u njezinoj duši tražiti sitnozorom. Ona je dapače o Stipančiću koji joj je umio samostalnost u životu gotovo potpuno izbrisati, držala s uvjerenjem da je vrlo dobar - tek ponešto nagao i svojeglav čovjek.
U jedanaest sati stao ju je hvatati za muža strah. Čula je da se ovakvim ljudima u jakoj srdžbi može po krvi razliti žuč od česa se je tada najgorih posljedica bojati. Zato se na prstima uspela u gornji kat i otvorila na muževoj sobi vrata tako tiho da je ni budan ne bi čuo.
- Valpurgo - reče joj Stipančić sa kreveta bolesnim, dapače nježnim, koliko joj se činilo, glasom.
- Zar sam te probudila? - upita ona bojažljivo. - Došla sam vidjeti, ne želiš li možda štogod.
- Hvala, Valpurgo. Mora da je kasna ura?
- Jedanaest je pred par časaka odbilo.
- Čudo te nijesam i ja čuo, a bio sam budan.
- Danas si sav dan proležao, zato ne možeš u noći spavati.
- O ne zato... Misli, Valpurgo, misli ne dadu spavati... Dođi bliže... sjedni tu.
Valpurga se spusti na stolac kraj muževog uzglavlja i nasloni se rukom o krevet. Stipančić joj uzme ruku i privuče k sebi. Bit će doista deset godina što nije toga uradio, pomisli Valpurga i zaćuti u srcu ugodnu struju čuvstva što je muž voli. Dugo je mučao i gladio joj nježno ruku.
- Mislim, Valpurgo - stane on ponešto zapinjući govoriti - mislim o sebi, o tebi i o našoj djeci. Mislim, što sam ja u njima gledao svojim duhom kad dorastu do ove dobe, a što gledam svojim očima sada kad su dorasla. Razočaran sam, strašno, grozno razočaran. Prevaren sam ja koji sam najpoštenije mislio, i to me boli. Da sam kriv, sagnuo bih pred svojom sudbinom pokorno glavu, jer bih znao da je moralo doći. Ni bog mi ne može prigovoriti da sam naprama djeci propustio ikada koju dužnost! Ili možda jesam? Valpurga je nijekala sućutno glavom:
- Nijesi, to zna svatko.
- Bdio sam dan i noć nad njihovom naukom i uzgojem, nijesam im dao u dodir od samoga straha ni s kim, nitko mi nije bio za njih dvoje dosta povjerljiv, nitko, ni ti koja si im mati. Pa? Jesi li vidjela što sam danas doživio?
- Čemu si to toliko k srcu uzimaš? - upita odlučno Valpurga. - Ti si se, ako ti smijem tako reći, prenaglio, nešta si odviše rekao, a Lucija eto nije više dijete. Razumjela te je pa se uvrijedila.
Stipančić je namrštio lice i ispustio Valpurginu ruku.
- Dobro, neka bi bilo i na tvoju... Recimo da sam ja rekao više nego što je baš trebalo... Ali! Zar mi nije lagala u oči?... Sve to slobodno neka se dogodi, priznat ću, u strahu nema se kada mnogo misliti. Ali to, Valpurgo, to čuti od svoga djeteta?!
- U nje je nešta tvoje ćudi.
- Ne govori! Ti ne znaš da me tim vrijeđaš.
- Da, da! - uzdahne nakon dulje stanke Stipančić. - Jedno je što može moju djecu samo nešto ispričati, a to je što se nijesu razvijala na drugom tlu nego u prilikama do kojih nijesam htio nikada spustiti svoga pogleda. Zar misliš da bi Napoleon bio Napoleon da nije došao u priliku gdje se mogao razviti do svoje veličine? U prirodi je jednak čovjek svakomu organizmu: usadi paomu, koja raste do oblaka, u sitnu posudu, zatvori je u tijesan prostor gdje nema zraka i gdje joj grane u prvom rastu udare o zidine, zakržljat će i poginuti. Čim sam se ovdje nastanio, ja sam osjećao da su to pretijesne prilike za ono na što sam bio po prirodnom daru i po svojoj naobrazbi pozvan da budem, za to su bile tijesne zidine ovoga grada i preusko shvaćanje i osjećanje ovdašnjih ljudi. Pogriješio sam jedino što se nijesmo odselili s našim imutkom, i ja bih bio postigao za sebe drugo, a od svoga djeteta ne bih doživio ono što mi je danas otvorilo oči... A sad je kasno... kasno...
- Zašto tako govoriš? - reče mu sućutno Valpurga osjećajući slast plemenite taštine da može bodriti tog gordog mučenika. - Po tvom govoru mislio bi tko da je sve propalo.
- Sve?... Bog dao, te nije!
- Molim te, ti si... ja ti ne znam pravo reći kako mislim. Što drugi dožive od svoje djece!
- A zar sam ja malo doživio?... Reci, je li se naš Juraj mogao naučiti ikakvomu zlu u roditeljskoj kući? Ni pijanstvu, ni kartanju, ni klatarenju, ni zlu drugovanju. Reci, nijesam li ga gojio kao pod staklom. Pa... oh, Valpurgo...
Stipančićev je glas izlazio kao da će plakati. Valpurga se zagleda u nj prestrašeno, a on pokrije rukama oči i reče očajno: - Naš je Juraj propao...
Kao da joj je posjekao srce tim strašnim glasom što je zvučao kao pukla struna:
- Što je s Jurjem, za dragoga boga?!
Stipančić je plakao, njegov se očajni glas gušio u grlu, a ramena mu se od jecanja tresla.
- Ante, što se dogodilo? Govori, za ime božje!
- Čitaj - šapne Stipančić i segne rukom pod uzglavlje. No kad je htio da joj dade nekakvo pismo, zgnječi ga u rukama i utisne opet pod jastuk:
- Ne pitaj me... Ne mogu pokazati nikomu tu smrtnu sramotu.
- Zar je zatvoren, ubijen? Ta mati sam mu, gdje ti je srce da me ovako mučiš?
- Propao je! - reče Stipančić istim nepodnošljivim glasom. A Valpurga segne pod uzglavlje i uzme bez njegovog opiranja papir. Kroz suze jedva je raspoznala slova u pismu što je počinjalo s nagovorom: "Momu vrlo ljubeznome ocu, gospodinu Anti Stipančiću. Dužnost mi je javiti vam da sam svoje nauke dovršio bacivši knjige u kut, jer moj preljubezni otac nije našao svoga sina vrijednim da ga još tih par mjeseci uzdrži na sveučilištu. Pred tri dana započeo sam novu karijeru s kojom će se morati njegovo plemenito očinsko srce sprijateljiti - ja sam primljen u službu kavanarskih konobara. Ako bi se plemenitom srcu moga gospodina oca htjelo dati nažao što sam sa praga visoke doktorske časti sašao među konobare, ostaje mu vrlo lijepa utjeha da je njegov sin po svoj prilici najinteligentniji konobar u Evropi. Doduše, priznat ću da sam se s trpkim osjećajem u duši dao na taj korak. No u ovaj par bilo mi je birati dvoje: ili da skočim u Dunav ili da ostanem živ kao pošten konobar. Toliko momu plemenitomu ocu na znanje s poniznom zamolbom da zaboravi sa mnom sve što je u svojoj veledušnosti o meni i sa mnom snovao. Ostajem s dužnom zahvalnošću i s počitanjem momu plemenitom gospodinu ocu, patriciju... Juraj Stipančić, bivši doktorand prava, konobar."
Valpurga je, pročitavši pismo, osjetila u sebi nešto utješno što je dolazilo iza velikoga straha od prve pomisli: - Samo kad je živ! - Stoga je posve mirno pitala muža:
- Zar si mu uskratio novaca?
Stipančić nije dugo odgovorio. Kad je dignuo s očiju ruke reče dubokim glasom kao da iza svega osjećanja samomu sebi predbacuje: - A što ti misliš reći time "uskratio"? Znaš li ti što će to reći kroz osam godina pošiljati svaku svotu koju je zatražio? Što će to reći isprazniti svoje ruke i učiniti krivicu drugima? Pa veliš "uskratio"?
- Ja ne znam... tek tako nešto razabiram iz ovoga pisma.
- Misliš li da je to došlo iznenada? Ne deset, nego dvadeset puta pisao mi je u ovo par posljednjih godina da je posljednja žrtva što je od mene traži. Ali posljednje nisam mogao dočekati nego obratno: ja sam vidio da moja imovina više za nju ne dotječe. Kad sam sve to vidio i uvjerio se da drugoga izlaza nema, pisao sam mu istinu: "Još ovo proljeće, a onda više ne računaj na me jer nemam." Minuo je i taj rok, na posljednja dva pisma nijesam niti odgovorio, a jutros sam dobio to... Propao je i upropastio nas... A ta sramota, oh, ta sramota!
I opet je proplakao onim strašnim, raskidanim glasom. Samo taj glas, te bolno zgrčene mišice lica i taj mrtvi pogled bez nade, samo je to boljelo Valpurgu poradi čovjeka za kojega je držala da je neoboriv kao jablan što se vrškom dotiče oblaka te prkosi burama i olujama. Samo ju je u srce dirala bespomoć toga čovjeka kojega je bila naučila gledati da svojom voljom vlada nad svime i svemu opredjeljuje put. Moralo mu je biti dosta kad je klonuo i on. O samom Jurju bila je nekako u sebi uvjerena da je to mladenačka obijest i onakovi hiri kakvima i nju često Lucija znade podražiti. O tom bi bila rado uvjerila i Stipančića, ali on nije htio odgovarati ni na jednu njezinu riječ.
- Ti ne shvaćaš, očevidno ne shvaćaš ništa! - rekao joj je najposlije, a ona se nije usudila da ga i dalje pokuša tješiti. Ostala je dugo i mirno sjedeći kraj muževa kreveta i napokon je negdje u kasnoj i dubokoj noći tu i usnula.
Kad se u neko doba noći probudila, osjetila je da je Stipančić ovio jednu ruku oko njezinoga vrata.
- Ti se tako tu umaraš - reče joj on nježno i poljubi je u čelo.
- Gle, ja sam spavala! A ti... zar nisi spavao?
- Ne mogu da usnem...
- Hajde, molim te - reče mu ona kad se sjetila Jurjevoga pisma - ti si to odviše sebi k srcu uzeo. Mladost... pa šta ćeš! A ja mu, da ti pravo rečem, ne vjerujem svega. Hoće od tebe da ima novaca, eto, to će biti.
- Lako - prihvati bodrije Stipančić. - Ja sam međutim nešto smislio: šta koristi, ne smijem ga samo tako napustiti. Doduše sve sam izdao za nj, ali da se najednom naglo i nepromišljeno prekine, bilo bi kao da je sav trud i trošak u more bačen. Mora mu se pomoći, ali opet ne tako te bi se mogao i ubuduće zanašati na moju popustljivost. Ja sam to smislio ovako: Ti ćeš mu poslati novce uz pismo da sam od tuge poradi njega obolio i kazao ti da nemam više ni jednoga novčića kojim bi ga mogao dalje podupirati. Domisli se štogod, na primjer da je to tvoja prištednja ili da si svoj i Lucijin nakit založila... Da, to reci. Piši mu da poradi njega trpi čitava kuća, da će se naša sramota saznati u gradu i da će nam gorjeti tlo pod nogama od stida pred zlobnim malograđanima. Piši mu neka se zaboga osvijesti u ovom važnom trenu gdje će baš on moći da podigne ugled naše kuće, jer ću mu prokrčiti na odlučnom mjestu put u sjajnu budućnost. Reci da se ne radi samo o časti nego i o bitku cijele naše obitelji... Domisli se samo još tako šta... Kad sastaviš pismo, donesi mi ga da pročitam prije nego ga prepišeš. A novac ću ti ja sutra donijeti. Moraš znati da se ne radi o malenkosti, on traži ravnih pet stotina, jer da su ga pritisnuli vjerovnici! A takove su svote bile u zadnje doba neprestano na redu... Odakle se to može!
- Toliki novac! - klikne nehotice Valpurga.
- Traži doduše novac i za takse jer se sprema da polaže posljednji strogi ispit.
- E pa šta onda koristi? Moraš mu dati - reče sada uvjerljivo Valpurga. - A ja ću još sutra prije podne napisati pismo i donijeti tebi da ga pročitaš.
Stipančić se činio da je primiren. Nagovorio je Valpurgu da pođe u svoju sobu spavati, a kad je došla do vrata, zovne je nježno k sebi, uzme je za ruku i poljubi srdačno u usta - nakon tolikih godina!
- Ante! - reče mu sada Valpurga laskavim glasom.
- Što želiš, Valpurgo?
- Oprosti Luciji!
Stipančić namršti lice:
- Zašto me sada sjećaš toga?
- Oprosti joj! Priznaj, mladoj djevojci koja sanja bogzna što o sebi nisi smio onako govoriti. Pomisli što bi morao držati do svoje kćeri kad ne bi najodlučnije odbila od sebe ono što si joj u naglosti rekao? Oprosti joj! Sirota, da je samo vidiš, skroz je ubijena. - Ne, barem tri dana ne! Neka ćuti što se usudila da mi u lice laže. A onda ću vidjeti dokle promislim šta da radim. Valpurga je išla smirena u sobu gdje je s Lucijom spavala, ali u dnu duše osjećala je kako se javlja onaj glas da se lomi sve što je njihovu malu obitelj držalo u čvrstom vezu. Luciji su rasla krila, kako god je padala očeva snaga - ona se sve slobodnije otimala željeznoj stezi u kojoj ju je umio otac prije sapetu držati.
Lucija nije spavala. Kad je Valpurga ušla na prste u sobu, našla ju je još zaplakanu s velikim tamnim kolobarima ispod očiju.
- Otac ti je oprostio - reče joj mati prisilno veselim glasom i poljubi je u čelo. - Zar nisi čula? Oprostio ti je. Lucija nije odgovarala.
- I on je pretrpio ovih dana mnogo - nastavi Valpurga sućutno - a mi nismo znale ništa. Budi mu dobra, da ga i ti ne žalostiš kad se na nj digla nesreća sa svih strana.
Valpurga je naumice htjela da probudi Lucijinu izvjedljivost - ali uzalud.
- Znaš li što s dogodilo s Jurjem? Tko bi to mogao i pomisliti! Ja se upravo čudim - nastavljala je Valpurga da gane Luciju - te je to i preživio a da ga nije ubila tuga i sramota... Zar ne čuješ, Lucijo? Juraj ti je u Beču konobar...
- Šta? - upita Lucija.
- Tvoj brat od kojega smo toliko čekali, ostavio je nauke i otišao među konobare. Otac će ti poludjeti od žalosti.
- Tako? - digne Lucija glavu. - Kad je svojoj kćeri bez ikakva povoda mogao proreći da će biti i gora od konobarice, zašto da poludi ako mu je sin postao konobar?
- Lucijo, što to govoriš? - snebivala joj se mati. - Imaš li ti srca?
- Majko, ne vrijeđajte me i vi! Ni riječi o tom ako me želite imati živu. Ja nemam oca, a ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom ponose. Kad je pitao za me moj brat? Je li ikada dao povoda te bih osjetila s radošću da imam brata? Ne govorite mi! Još imam vas... i na svijetu već nikoga. Dakle nemojte da izgubim i vas, jer onda me već nema što da veže uz ovaj svijet.
- Neću, Lucijo, neću... - govorila je Valpurga a da ne zna što govori.