Pod starim krovovima/Illustrissimus Battorych

Pod starim krovovima Illustrissimus Battorych
autor: Ksaver Šandor Gjalski

Illustrissimus Battorych

Nedaleko od mog doma bio star — da tako reknem — iznemogao dvor: onakav drveni u kakovim su pređi naši tako divnom ustrajnošću živjeli za svoju od sviju strana mučenu Hrvatsku i čekali svaki čas smrt: »Pro Deo et patria«.

Odnekada — još djetetom — volio sam zalaziti u taj zabitni kut, pod stari taj krov ili — kako ga gizdavo nazivahu stoljetna pisma — curia nobilitaris Brezovytza. A i bijaše u svem nešto neobično.

Kao sakrita od svijeta, u uzahnu jarku, među dosta visokim bregovima, stajala je crna drvena kuća, a tamnoj joj prilici toliko je pristajala gusta dubrava dugovječnih dubova, što se je odmah za njom širila u bregove, podavajući joj u jedan mah i nešto od idile i nešto od onih davnih priča koje smo za mladih dana tako rado slušali. Tik do samoga dvorca bila je drvena, niska crkvica, posvećena sv. Križu, a umah nešto dalje sterao se vrt, onakav veliki vrt naših baba s uskim puteljcima, ogromnim lipama, visokim voćkama, a u sredini s gustim grabarjem, prirezanim prema ukusu osamnaestoga vijeka; zatim nepregledno dvorište s mnogim dugim zgradama, slamom pokritima, koje su sve na okupu neuredno stajale i bile odijeljene od kućice za kuhinju, jedine od sviju zidane. Sve je to podavalo vjernu sliku nekadašnjega života; sve je to ostalo iz davnih vremena. Kad se još spomenem onih tmurnih, crvotočnih stijena stare kurije, sivoga joj drvenoga krova, tamnih soba s neravnim, istrošenim podom; crnih svinutih već tramova, pa k tomu još pocrnjelih od starosti portreta nepamćeno dugo već pokojnih ljudi, naslikanih u odorama pradavna, neobična kroja — tad shvaćam onu zamamnu otajstvenost kojom bi me uvijek savladala starodrevna Brezovica. Usred svega toga — gdje mi se svagdje javljala prošlost i sve odisalo njenim tajanstvenim dahom, a treptjele sjene života, već i na groblju zaboravljena — bilo mi je svaki put kao da sam zašao u kakav daleki bajni svijet, i kao da sam pristupio ne više k djedovima, već pradjedovima, pak mi je stoga na srcu bilo uvijek nekako čudnovato, nesigurno, nejasno, dapače i tjeskobno, ali i neiskazano ugodno.

Toj je staroj kući bio gospodar starac Kornel Batorić, umirovljeni veliki župan ...čke županije, muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine i malone lijep starina. Lice sasvim obrijano bilo je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta, bijela kosa. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, a uz to dobroćudan i blag. I odijelo mu bijaše uvijek elegantno i birano, dakako kroja tridesetih godina; košulje je svaki dan mijenjao, a i svaki se dan sam brijao.

Ako nas je i po dobi mnogo godina dijelilo, a nazori se naši razilazili dijametralno malone u svemu, ipak smo bili ne samo dobri susjedi nego i iskreni prijatelji. Čitave dane, dugo u noć uz slabo svjetlo staromodne lampe moderaterke nas bismo dvojica prosjedili vrijeme za stoljetnim masivnim stolom, uvijek uz pun vrč vina. On bi pripovijedao o davnim zgodama, o davnim mislima i davnim časovima, otvarajući rekao bih grobove sav začaran uspomenama i idealima prošlosti — ja bih pak mirno slušao pod dojmom tih starih misli, starih zgoda i starih priča, koje su toliko skladno i povjerljivo romonile u sivoj tami brezovičkih soba, među tim sablasnim sjenama, među bezdanim crnim kutovima i onim gore na zidu — junacima svojim.

Nezaboravan mi je dojam prvoga našega sastanka pošto sam svršio nauke te se nakon višegodišnjeg odsuća povratio kući svojoj. Bijaše već u zimu. Vani bilo tmurno, pravo zimsko popodne, sav kraj zavijen u bijelo ruho, tek se pomalo isticalo golo drveće, dižući u zrak svoje crne svrži nad kojima polijetahu uz tužno graktanje ozbiljne vrane i lakoumne svrake. Nad svim tim povlačile se guste, mliječne magle, a sitni snijeg sipio lagano, bez glasa, neprestance u taj tihi, tihi zimski mir, toliko tužan i čarobno veličanstven u svojoj otajstvenoj gluhoći i dalekoj samoći. Gledajući kroz prozor svoga doma u divni taj kraj, osjetim želju da vidim Batorića i njegovu Brezovicu.

Kad sam došao onamo i preko uska hodnika i klimavih stuba stupio u blagovaonicu ili, kako mi Zagorci volimo kazati »u palaču«, nađem ondje čitavo društvo. U Batorića se sastali po običaju opet susjedi i prijatelji. Bio tu domaći župnik Janko Ercigonja, ujedno vicearciđakon ili, kako se u nas kaže, podjašprišt — bio Đuka Paštrović de Lomna et Gvešće, vlastelin kamenički, zatim Škender Radičević de Glamoč, consiliarius regius — i vlastelin u Radakovu, nadalje Štefica pl. Petrović, županijski sudac i vlastelin brdovački, napokon Lacko pl. Kuntek de St. Pál, nekad honorarius jurassor, a sada općinski bilježnik; sve same sijede glave, udovci, sve takovi koji moraju tražiti najviše svojih simpatija i uspomena na groblju.

Šum glasne zabave njihove čuo sam već na hodniku. I zaista su sjedili oko dugoga, dobro mi poznatoga stola prenapunjena vrčevima, bocama i čašama, u kojima se prelijeva rumen našega zagorskoga vina štono tako lako pretvara žalost u radost. I bijahu veseli. U prvi me čas ne prepoznaše. No brzo se dosjeti starac Batorić te skočiv kao mladić zaori: »Per amorem Dei, jesi li ti to — Re vera, gle, gle ti njega, kak je zrasel! Živio, to je lepo da nisi pozabil na me!« I Batorić me ogrli, a u starim upalim mu očima sinuše dvije suze radosnice.

Zabava ne bude prekinuta. Ubrzo im ispripovijedam svoje zgode i namjere i prikupim se običajnim načinom u društvo. Stoloravnatelj — bio to u Brezovici kano perpetuus podjašprišt Ercigonja — pozdravi me govorom i čašicom vina, a uz to mi dade drugaricu. Zaredale zatim i druge zdravice, govorili se govori, i, ne bi dugo, starci začeli:

»Nikaj nije lepšega niti veselešega

Neg s prijateli koji su veseli

Zestat se...« —

Starinska pjesma sa svojim beskrajno dugim akordima razlijegala se čudnim šumom staračkih glasova po tamnim sobama starodrevne kurije, odbijajući se o crne tramove svodova, a odavle se gubila u sivu večer, dok nije zamrla negdje vani u polju ili u šumi među stoljetnim hrastovima.

Svrnuše kao obično i riječ na politiku. Župnik i sudac Petrović bili su narodnjaci, a oni drugi — također dobri Hrvati — branili su staru konstituciju et sacram coronam regni Hungariae.

Možete misliti da je učas bilo mnogo buke i vike, i one dobroćudne pravde, koje uvijek ima u takovim prilikama u naših ljudi. Batorić, koji bi za sličnih prigoda redovno s dnevne politike prešao na hvalu starih dana a odatle na djedove svoje, i sada zavikne:

— A kaj čete vi novi patrioti i ilirci, gledajte ga gore na zidu, ono mu je kip: Moj ded Mathaeus, banalis officii protonotarius. Kad su došli kraljevski komešari, ter od varmeđije iskali štibru i regrute, zvlekel je on vu kongregaciji sablju i zaoril komešarom vu brk: »Još jednom reči zahtevajte kajgod, pak vas kak skote bumo posekli. A sada izvolite iz dvorane«.

— »Ja sam zastupnik kraljeve osobe«, odvrati komešar. »Makar i Božje, neka nj. posvećeno apoštolsko veličanstvo sazove sabor kraljevine, za varmeđije nije nikoga brige. Recite to vašim gegačem vu Beču«. I komešar je odišel bez dozvoljene štibre i regrutov, a ded je to doglasil svim varmeđijam, ter se sve u celoj Ugarskoj i Hrvatskoj za njim povelo. Bilo je doduše egsekucija, pak i ded je dobil čitavu kumpaniju vu Brezovicu: svi su mnogo pretrpeli, ali fine finaliter kralj je ipak moral sabor sazvati i od njega zahtevati porez i novake. Potlam dapače imenovali su deda pro consiliario regio et supremo comite. Ecce — to je bila konštitucija, to su bili ljudi; a danas?

I Batorić ne dovrši, zapeo je okom o portret djeda Mateja koji je još na slici pokazivao stroge crte na široku licu, sa zavinutim ponosnim nosom iznad uzvinutih kratkih brčića, kakove su naši ljudi nosili u jozefinsko doba u znak patriotizma. Batorić ga gledaše s najvećim zanosom, i dok je govorio, malene se njegove očice sjajem svojim povećavale, njegov se sitni, od starosti malone piskutljivi glasić uzdigao do blagozvučnosti, a mi smo ga svi tiho slušali.

Čim se je ponešto umirio, segne za lulom, pa i mi zapušismo. Ja — na nesreću — zapalih modernu upmanku, a Batorić od svoga domaćega duhana što ga je nekoć prije »anno 48« sadio na domaćoj svojoj zemlji, te ga na neizrečenu radost svoju umio nekoliko centi sakriti od financa. Modri dim moje amerikanke dizao se lagano kao prozirna maglica ljetna i, rekao bih, sakrivao se od tmasta oblaka što je zlobno sukljao iz Batorićeve mađarske, srebrom okovane lule, napopunivši oštrim vonjem sve drevne sobe. Već smo znali da Batorić iza prvih dimova ne voli govoriti, pa smo stoga sjedili šuteći. Tek pošto se već četvrti put izgubio u neprozirnom (i tako sumnjive boje) dimu svoje lule, pa se za koji čas pomolilo rumeno mu lice kao mjesec iza noćnih oblaka — prekine šutnju consiliarius Radičević, psujući austrijski — ili kako on reče »kranjski« — monopol i sadašnje cigare. »Pa kad pomislim kakve smo dobre cigare imali prije, znaš, illustrissime« — okrene se k Batoriću — »per exemplum one kaj ih je priređival viceban Adam Rauch vu Lužnici; da, da — kad se toga setiš, još ti se sada vu nosu pričini da ćutiš onaj vugodni miris — prave delicije, kako se dijački (latinski) veli; — a... ti Kranjci, otkad ih je sam v... donesel vu Horvatsku, sve su nam zeli. Ah — kaj vi mladi znate kaj je dobro!«

Ova ekspektoracija consiliariusova bila je voda na Batorićev mlin. Ta koliko toga nije dopuštao novomu vremenu: a kako bi bio mogao tek shvatiti da mu može država braniti sađenje duhana na njegovu zemljištu, stečenu krvlju djedova? Pa onda, da je bar taj kranjski duhan čemu! Ali što, i ta moja upmanka, mada i nije iz carske trafike, i ona ne valja koliko Batorićev duhan! Čim bi se samo izdaleka kolobarić njena dima približio pl. nosu Batorićevu, umah bi se dostojanstveno i s najvećim prezirom sakrio u još tmastiji, još neprozirniji oblak dima svoje lule. Ta kako i ne bi! Genealogija moje havanke prestaje u adresi Hamburg, a duhan Batorićev — sveti se ime Božje — imade cijelu historiju, i kroz sto i pedeset godina bilježi mu se časni rod u obiteljskoj kronici Brezovice — recte u registrima i koledarskim bilješkama dvorskoga.

— Ti misliš — počne Batorić latinski — jer si je dobio iz Hamburga, da je ta tvoja cigara epigonka one prve biljke kojom su Indijanci prvi put potvrdili mir. Da, jamstvo ti je jedino adresa; to je hipoteza kao i u Židova koji se zove Kohn, pa se drži potomkom Aronovim. Ja pak znam zacijelo tko sam i odakle sam: tako i znadem za svoj duhan, re vera znam da je anno domini tisuću sedamsto i prve moj pradjed Dionis, vraćajući se kao mlad čovjek iz turskih bojeva što ih je pod Eugenom probavio, donio sjeme toga duhana iz južne Ugarske. Dobio ga je na poklon od kolonela i supremusa barona Kiša koji ga je opet dobio od Jusuf-paše, komandanta biogradskoga. Koliko tu ljeta, koliko koljena, per amorem Dei — a ja od toga duhana danas dne 19. decembra 18.. pušim! Moj mladi amice, ti ćeš se možda smijati, ali vjeruj mi, nije to smiješno!

Ja se nisam smijao, niti mi se Batorić u taj čas pod drevnim tim krovom pričinio smiješnim. U taj tren kao da sam osjetio nježnost nîti štono spaja kroz vjekove davne pređe s kasnim potomcima.

S historije brezovičkoga duhana, s panegirika Rauchovih cigara prešli starci spominjati stare dane. Najprije su lagodno i mirno natucali o svem i svačem, jedan za drugim neprekidno počinjući: »Znate li još kak je ono pokojni magnificus...«; ili: »Seća li se još koji od vas deda pokojnoga grofa Jurice?« i: »Ah, nema, ne, više takove glave kak je bil pokojni fiškal N.: njegove alegacije, njegovi apelati; trideset bi let znal otezati jednu pravdu...« Ili opet: »Kaj znate vi sadašnji mladi ljudi kak se živi. Kad se setim da nas je jezero mladih juratušov v Požunu bilo...«; ili: »Bil sam onda kak juratuš apud personalem regium — oj — kakvih je onda bilo lepih žena; toga sada više nema!«... — I tako su nastavljali dok nisu uzdignutim i jačim glasom, a s pravim entuzijazmom, uzeli slaviti i hvaliti ono prošlo doba mladosti svoje i otaca svojih. Napokon se i nazdravilo čašom vina onim dobrim, starim vremenima, a Batorić je latinskim govorom slavio sjaj, plemenštinu i poštenje negdašnje gospode hrvatske.

Pala je već i tama, ali nitko ne misli na svijeće; — u tamnim sobama dozivlju se daleko minuli dani i davni pokojnici. Tek kroz pukotine ogromne, stare peći plazi fantastično vijugajući se nešto svjetla i pada bez sjene u tankim potezima u tu crnu tamu, među ove i bez noći pocrnjele tragove drugih vremena, s kojih i zrak u dvorani kano da odiše nekim sablasnim dahom. I sred ove guste i crne tmine ne vidiš Batorića, već čuješ samo zanosne mu riječi, posvećene prošlim danima. Ah — kako mu je bilo staro srce u taj tren puno mlađahna žara, kako mu je glas sve titrao od prevelika čuvstva — ja sam se divio toj staroj korjenici hrvatskoj!

Kad nam je sluga donio svijeće, bilo je već kasno, a Batorić se začeo baš žestiti na novo doba. Sad mu je glas bio hrapav, a podvinuti, pravi hrvatski nos prezirno se širio. Kod večere je grdio već glasno, te malone vikao opet latinski: — »Taj vaš napredak, kultura, civilizacija, liberalizam, da, daleko nas dovede! Ali dakako, mi stari — kako ono kažu — da, verbecijanci — mi spadamo u ropotarnicu, oturio nas svijet! Pa što ste bolje učinili? U moje doba imao je svaki moj kmet četiri do šest volova, sad nema cijelo selo toliko; bili smo imućni, sada smo siromasi. Tada si u Hrvatskoj jedino kano Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom. Ali otkad je onaj — da mu Bog grijehe oprosti — Lujček Gaj izmislio ilirce, otada griješiš ako hoćeš da budeš Hrvat, otada te svakojaki Mosesi, Bergeri i Teodorovići hoće da upute da nisi Hrvat, da to nije tvoja hrvatska zemlja, tvoja hrvatska kraljevina. Sve je najgore krenulo! Aristokracija pogiba — međutim ja je ne žalim, vi znate da sam slobodouman; mi plemići osiromašismo, građanstvo isto tako, a seljaštvo? — Podigoste tobože seljaka, a kakav je? Jadan, oderan i gladan, grdno ga izgulilo to novo vrijeme. Pod gospodom je bio bogat, a sada pod doktorima universi juris, svojom djecom... Ta ti, amice Štefica, znadeš najbolje!«

Ova jeremijada međutim nije mogla raspršiti veselja u društvu. Naš stoloravnatelj brzo se dosjetio kojoj šaljivoj zdravici, a i sam Batorić nije bio onakav čangrižljiv starčić da bi dugo ostao u zlim riječima; pa kad je Ercigonja nazdravio: »Bog poživi sve ono što u potaji ljubimo«, te se s njim kucnuo, starac se opet udobrovoljio. Napokon se nazdravilo »za dobre lake noći«, kadno na staroj uri — od onih visokih engleskih — odbije jedanaest sati. Starci se razišli; jedini Batorić i ja ostasmo. Baš je začeo mnogim bezbrojnim riječima pripovijedati o svojim djedovima kad se vani uzdigla silna mećava. Zimski sjever zviždao i urlikao, te se lomio čudno i zlobno na visokom krovu stare kurije, tresući i zidovima njezinim i prozorima. U takovoj se zimskoj noći dade tako ugodno kraj tople peći naklapati. I mi nismo pazili na sat, već smo sveudilj izmjenice govorili i slušali. Odbila i pol dvanaesta, svijeće dogorjele, vina nestalo, a mi još nismo mislili na san. Batorić je pak lupio nogom o pod — to je u starim kurijama mjesto zvonca u evropskoj kući — i začas se dotura stari sluga Ivan, tarući oči i, bogzna zašto, koljena.

— Kaj zapoveda nihovo gospodstvo? — upita Batorića.

— Donesi vina — pa gle, i druge sveće. — Daj, čekaj, stari Vanko! Amice, je l', ti si gladan? Ja bih re vera nekaj zagrizel. Znaš kaj, Vanko, donesi nam vina, hladne pečenke, šunke i sira međumurca. Daj samo hitro, stari pospanče!

I tako mi po drugi put večerali; Batorić upravo slavno za svoje godine. Kazalo na uri sve se više primicalo dvanaestoj brojci, a Batorić, pošto je ispio punu čašu vina i napunio lulu, počeo pripovijedati o starom grofu Matiji Kegleviću svome kumu i vrlo učenom mužu, a vještom alkimistu!

Odbila i dvanaesta. U starim kurijama ne možeš se u taki čas nikako oteti nekoj zimnjoj struji po svem tijelu, pak se nehotice ogledaš plaho za sobom. I ja pogledah najprije u tamne kutove u sobi, zatim hitro i samo mimogred kroz poluotvorena vrata u neprozirnu tminu ostalih soba, napokon na portrete kojima kao da su se micale male, stroge očice. Nehotice promrmljah refrain poznate Bürgerove balade. I jedva se zvuk stare ure izgubio po sobama, kad najednom strašan zvižduk zaurla sobom, svijeće pogasi te portretima tresne o zidove. — Batorić prestade pričati o svom kumu te samo promuca: »Malum omen«; a i ja zaboravih refrain balade. Poslije se dakako sjetih da Batorić iz principa — drugi tvrđahu sa sujevjerja — nije već dvadeset i pet godina ništa popravljao, i da Vanko samo kradomice može polupane prozore Primorcima davati na popravak — a vani je sjever upravo slavio slavlje, pa je valjda našao ulaz kroz koje razbito staklo. — To nam pokvari noć te odosmo spavati.

Kornel pl. Batorić — ili kako je bilo na njegovoj litografiji (bio je naslikan u modroj, zlatom izvezenoj surki): Cornelius Battorych alias Miloshich de Nehaj et Livno, perpetuus in Breszovitza, S. C. A. R. Majestatis consiliarius, eques auratus et inclyti comitatus ...ensis supremus comes etc., etc. — rodio se pod konac osamnaestog stoljeća u Brezovici od oca Vuka, bivšega vicebana i zagrebačkog vel. župana, i matere Leonore rođ. Virány de Tomasin et Ráczfallu, kćeri veoma ugledne mađarske obitelji u Bačkoj. Batorići su pripadali također redu najstarijih hrvatskih obitelji. Mlađa grana njihova bila je već pred sto i pedeset godina uzdignuta na čast grofovsku promijenivši se u comites Brezoczy de Batorić; starija pak grana voljela je ostati u redovima nižega plemstva, zauzimajući tako u »užoj« domovini mnogo odlučnije mjesto. Starinom su Batorići bili iz donjih strana te su vukli svoju lozu tobože od glasovitoga i moćnoga nekoć plemena Didića. Bijahu tamo nasljedni župani u Hlijevnu i Gackom. Kad je propala bosanska država, pribjegoše u gornje strane, gdje su od hrvatsko-ugarskoga kralja dobili dobara u tadašnjoj ninskoj i krbavskoj županiji, te su bili znameniti kod cetinskoga izbora. Ali baš kao da im to nije donijelo sreće. Tim su izborom širom otvorena vrata njemačkim vojskama u Hrvatsku. Zapovjednici tih četa sve su više bili nego junaci. Za prve navale Turaka nisu možda samo leđa okrenuli pa obranu samim Batorićima prepustili, nego su Batoriće najprije tobože s vojnih i obrambenih razloga iz njihovih gradova otjerali, a onda same gradove prodali Turcima. Što ne mogoše prodati Turcima, prodadoše Mlečanima. Batorići ili, kako se tada još nazivahu, Milošići uzalud su poradi toga podizali pravde i tužbe pred saborom i kraljem. — Dobra i čvrsti gradovi bijahu u rukama neprijatelja, a Batorići i Hrvatska započeše u historiji svojoj tužni odsjek vječnih »gravamina«.

Dok se je opet podigla junačka obitelj, trebalo je prije da trojica njezinih sinova padnu u boju s Turčinom i sa mađarsko-erdeljskim kraljem; pa tako je četvrti dobio kraljevsku donaciju u križevačkoj županiji. Ovdje se domogoše Batorići u kratko vrijeme ugleda i moći, osobito po ženidbi s posljednjom kćeri iz mađarske obitelji Batora, te se odonda i počeše nazivati Batorići. Ali ni ovdje ne bijahu dugo u miru. Turci su naskoro zauzeli južni dio križevačke županije, pa su tako i tamošnji Batorićevi posjedi propali. Što im je preostalo u sjevernim stranama, to jednoga dana zauzeše njemački oficiri; Batoriće naime otjeraše, a mjesto njih naseliše vlaške bjegunce. I opet su bile uzalud sve predstavke, uzalud svi članci hrvatskih staleža protiv tih otimačina, jer je gradačka komora odobrila postupak svojih generala, a gradačka je komora više vrijedila od hrvatskoga sabora. Na sreću po Batoriće izumrla je tada obitelj Brezovića u Zagorju, pa budući da su joj bili rođaci, kralj im je za njihove nezatajive zasluge podijelio Brezovicu. Tako dođoše u Zagorje. Od toga doba ispunjaju mnogi list u povijesti gornjih triju županija hrvatskih. Svaka restauracija, bilo varmeđijska, bilo kraljevinska, počastila bi ih kojim izborom; zapisnici kongregacija puni su njihova govora. Dugim nizom mnogih generacija davali su Hrvatskoj i Ugarskoj i podžupanâ i velikih županâ, asesorâ i protonotarâ, dapače i biskupâ i generalâ. Na taj dugi red dostojanstvenika rado se obazirao naš Batorić, pa je možda upravo radi toga tim radije prianjao uz nekadašnje uredbe. Otac njegov bio je naprednjak, enciklopedist, republikanac i Bog zna što još sve, i među obiteljskim spisima čuvao se jedan njegov sastavak pod naslovom: »Paskvil nekojega vrednoga Francuza van dan i rastepen leta 1794«, koji se počinjao ovako:

Zakaj išli bi Horvati proti Francuzu vojuvati...
Bolje bi se z njim složiti, pak po vseh skup vudriti...

Taj dakle slobodoumnjak (što ga uostalom nije priječilo te je malo zatim primio podbansku čast) odlučio je i sina svoga prema svojim nazorima odgojiti. Dao ga je doista po tadašnjem običaju u Ugarsku u škole pijaristâ, ali svagdje bi mu posebice uzeo još i učitelja za francuski i njemački jezik. Kornel je učio dobro i marljivo, tiho i mirno. I svršio je filozofiju mladi Kornel, a da nije pao ni u jedan vrtlog burnih sanjarija, pretjeranih misli i mladenačkih ludorija. Kao da je imao samo jedan cilj, a taj bijaše da bi na koncu godine u klasifikaciji čitao svoje ime među prvima. Stari Vuk bio je stoga gotovo nesretan. Odbijao bi tu »riblju krv« na majku: ali napokon, kad je Kornel čak kao jurist donosio kući sve ljepša i ljepša testimonia i uz to uvijek bio prvi eminens, tad bi se otac koji put smirio i promrmljao: »Pak itak bu još nekaj od toga tepca«. Bio bi dašto volio da je mogao čitati u »Ephemerides Posonienses« da su mu Kornela uhvatili u kakvoj uroti a la carbonari, ili barem kod kakva izgreda protiv Metternichovih komesara »da se tako deda svoga učini vrednim« — no mjesto toga je čitao da mu je sin u Pešti sjajno svršio cenzuru i kako ga hvale novine s poznavanja corpus juris, elegantne elokvencije i duhovitih izraza. Javiše novine još i to da je potkancelar Bedeković bio tako ushićen te ga je coram publico poljubio u čelo, a kraljevski ga personal odmah uzeo za svoga jurata. To je starca Vuka izmirilo, te se nije više tužio na »riblju krv« svoga jedinca.

Po smrti očevoj, koja je malo zatim slijedila, vrati se Kornel kući i započne svoju karijeru u domovini kao županijski odvjetnik. U toj službi steče skoro osobit glas sa svoje vještine i znanja. Isto se tako odlikovao na političkom polju. Osobito se istaknuo kao govornik. Kod instalacije bana, koja je bila upravo u taj par, izabra ga kraljevska deputacija za glavnog govornika premda mu je bilo jedva kojih dvadeset i pet godina. Na državni sabor u Požun išao je kao zastupnik udove grofice Rozgon, pa i tu bi usred onih burnih sjednica svraćao pozornost na se svojim stvarnim primjedbama. Uto ga pozovu u kraljevsku kancelariju za perovođu. Od toga časa razglasilo mu se ime po svim stranama sv. krune kralja Stjepana i saveznih kraljevina. Jedan od prvih tadašnjih pravnika ugarskih nazvao ga je interpres juris hungarici, a kad se u saboru raspravljalo pitanje urbarsko, te je on — po ocu već sklon liberalnijim nazorima — ustao za poboljšanje stanja kmetskoga i odlično radio oko redakcije onih članaka iz tridesetih godina, tada mu je neki nepozvani pjesnik prikazao dugo odu u kojoj ga zove »Lumen duarum patriarum, Illyriae filius, adoptivus Pannoniae«.

Tako bijaše neprestance zabavljen javnim poslovima koji su ga sasvim zaokupljali i koje bi uvijek vršio na sveopće zadovoljstvo. U dvorskoj kancelariji zavolješe ga tako da ga nisu pustili kad ga je njegova domaća županija htjela izabrati podžupanom. Da ga zadrže, podijeliše mu u zamjenu naslov kraljevskoga savjetnika. Nekoliko godina kasnije imenovan bi velikim županom ...čke županije, te se tom prilikom stalno povrati u Hrvatsku, ostavši dakako i u novom svom zvanju u neprekidnom savezu s odlučnim krugovima u Beču i Požunu, gdje su još uvijek u svim znatnijim pitanjima čekali na njegovu riječ i njegov savjet.

Međutim se počelo sve jačim šumom javljati novo vrijeme. Kako je Batorić bio mirne i obzirne ćudi, mogao je i u Hrvatskoj i u Ugarskoj postrance ostati. I tako su se baš u Ugarskoj pouzdavale u nj sve stranke. Dvor ga je visoko cijenio, znajući mu lojalnost, uzvišenu nad svaku sumnju; s liberalcima je bio jednih nazora, a s konzervativcima se je slagao ne odobravajući prežestoke navale liberalaca na tadašnje prilike. Na to ga je sililo već njegovo odlično mjesto, koje je — ne da se tajiti — i liberalnije i energičnije značajeve od Batorića moglo još uvijek ukrotiti.

Drugačije bijaše u Hrvatskoj. Novi pokret imao je ovdje posve drugu svrhu i druge oblike. Dok se u Ugarskoj napredna stranka, barem iz početka, borila s bečkom kamarilom skroz na historičkom temelju i tek branila historičkim razvitkom uzdržanu i opravdanu samostalnost Ugarske od bečke uprave, i tako stajala na stanovištu koje je Batoriću bilo skroz razumljivo: u Hrvatskoj su novi ljudi baš taj historički temelj sve više i više napuštali i stavljali ciljeve skroz tuđe dotadašnjemu razvitku, koji nisu bili ni u kakovom historičkom savezu s Hrvatskom. Dok je probuđena narodna svijest bila u granicama određenima prošlošću, Batorić je također krepko stajao uz taj pokret. Ta kao mlad čovjek živio je u doba biskupa Vrhovca. Uz Kuševića i Ožegovića znanstvenom je radnjom na latinskom jeziku suzbijao ludosti mađarskih nazoviučenjaka, kad su nijekali političku osebujnost kraljevine Hrvatske. Dapače i usred Ugarske, gdje je najviše boravio, svakom je prilikom branio uz »jura municipalia« također kraljevinu Hrvatsku kano posestrimu Ugarske, a zloglasnoga virovitičkoga podžupana Ivana Salopeka javno je u kući velikaša nazvao Efijaltom svoje domovine. Isto je tako prijatno pratio razvitak probuđene narodne svijesti, premda mu bijaše umnogom nerazumljivo čitavo to naprezanje i nastojanje mladih ljudi, jer je on sav ugrezao u literaturu latinskih klasika i samo se pripadom zanimao klasičnom književnosti Nijemaca, Francuza i Talijana. Osim toga bio je već čovjek stariji i visoki dostojanstvenik, pa ga je sve to priječilo da se svim žarom prikupi u onaj zanosni krug naših prvaka koji je sav poezijom, a ničim drugim, odisao i živio. Kad se pak taj pokret zavio u oblake ilirizma, kad ga je, ma i preko njegove volje, umjela za se upotrijebiti bečka uprava, — tad je Batorić, taj slavljeni jurist, ne mogavši shvatiti kako bi se moglo stoljetnim diplomama, člancima i ugovorima priznato hrvatsko ime zamijeniti ilirskim — kojim su po njegovu znanju dosele domaću kraljevinu nazivali samo fratri u svojim kronikama — tad je Batorić, kako rekoh, bio bliži sa svojim nazorima Aleksandru Draškoviću, nego li Janku Draškoviću.

Tako postajahu opreke sve oštrije i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Od uzbuđenih valova eto ti bure. U takovo vrijeme mogu se uzdržati i dalje popeti samo odlučni značaji. Batorić se naskoro uvjeri o tom. Poslaše ga na istragu protiv »iliraca« u ...sku županiju. On je to shvatio kao građansku parnicu, pa se je držao strogo objektivnoga prava. No to se nije sviđalo Mađarima i prijateljima njihovim koji su mislili da će barem deset iliraca vidjeti na vješalima. A i ilirci se oboriše na nj što ih zove na sud radi činâ skroz patriotičnih i za »probuđenje narodne svijesti potrebitih«.

Mađari ga obijediše sa slaboće, pače ga osumnjičiše sa šurovanja s ilircima i s kamarilom; ilirci opet mišljahu da je sluga Mađarâ jer su znali da je osobni prijatelj Aleksandra grofa Draškovića i Josipa Briglevića. To bijaše dosta da se mjesto Batorićevo uzdrma. Pa zbilja, čim se na obzorju pokazaše blijesak i strijele, Batorić je već pao. Odrinulo ga novo vrijeme.

* * *

Bez srdžbe i razdraženosti — barem je tako mislio — ostavi Batorić poprište javnoga života te se nastani u Brezovici, zacijelo misleći na cara Dioklecijana i njegov kupus. Nastojao je dostići svoje uzore u rimskom svijetu i baš se uglibio u mudre izreke stoičke škole o pravom shvaćanju svijeta, a tješio se i svojom dobi — no ipak se sred ladanjske samoće brzo u njem pojavila želja da opet radi. Videći da je ta želja nemoguća, počela ga mučiti bol prisiljena mira. Bio je napokon predugo u vrevi javnoga života i odviše se privikao da upliviše na događaje oko sebe i da na se svraća pozornost, a da bi mogao u jedan mah sve to zaboraviti, pa da mu se svojeljublje ne bi nikad javilo. I tako je kraj svega svoga klasicizma naskoro počeo osjećati kao teško breme taj postupak novoga vremena koje ga je tako nemilo turilo u ropotarnicu. A što je još gore bilo: sve ono što je novi svijet donosio protivilo se toliko njegovu uvjerenju, protiv svega dalo bi se toliko toga reći — a on jadnik — nitko ga i ne pita, kao da baš nije više ni na svijetu!

Tako započeše za nj teški dani starosti, onaj neprekidni prikor da si iz drugih vremena, ono strahovito pustošenje vremena, koje bez prekida obara sve što je iz tvoga doba, ona gorka osamljenost! Ta po sebi vječna tragedija starih dana bila je za Batorića još strašnija, time što je ostao baš sam samcat na širokom bijelom svijetu. Uvijek i suviše zabavljen javnim poslovima od prve svoje dobi, nije dospio da pomisli na ženidbu. Za mladosti vazda je odgađao, samo da ga ne priječi u nastojanju oko njegovih ciljeva, kasnije pak nije bilo tomu prilike. Pa i nije nikad poćutio potrebe — tek sada, kad je odstupio, osjeti u jedan tren svu gorčinu života bez obitelji. K tomu se još javi plemenitaška savjest. Čitav onaj dugi niz proslavljenih muževa imao je završiti on kano posljednji! To ga je još najviše boljelo.

Tako prođoše mnoge, mnoge godine. Batorić se povukao kao krt u svoju Brezovicu. Osim nekoliko susjeda nije dolazio nitko k njemu, a niti on komu. Kraj svega toga nije prestao biti ljubezan i žovijalan čovjek; mnogo puta znao bi biti u društvu svojih dragih osobito veseo. Dakako, jedino u Brezovici. Oj, kako ju je ljubio! — Svim čuvstvom svojim obavio je to gnijezdo svojih starih i svoje. Gotovo ju je obožavao; svaki trunak, svaki prašak stare te kuće bijaše za nj svetinja. Ništa se nije smjelo promijeniti, ništa sa svoga mjesta pomaći. Što ga je brige bilo da je štogod nužno trebalo popravka; on nije dopuštao novotarija. Ta povrijedio bi bio te ostatke iz boljih vremena kad bi se pomiješali s klincima ili čavlima današnjih dana. U svojoj ljubavi prema svojoj kuriji nije opažao kako se sve više raspada: zato i nije mogao vjerovati, da bi ikad bilo moguće, te bi tako stara kuća, što je toliko vjekova prkosila svim burama i nevoljama, mogla jednom propasti!

— Nisu stari Hrvati kako god zidali — reče mi jednom kad se osmjelih da ga upozorim na trošno stanje kurije. — Otkad stoji brezovički grad, koliko je drugih kamenicâ propalo, a Brezovica se još drži! Pa da mi se čudiš kad pomisliš da sam se ovdje rodio, da mi je tu dobra moja majka umrla; moj, otac, djed, pradjed, svi su tu živjeli i doživjeli! — Svaki kut, svaki tram, svaka daska, sve je u tako uskoj svezi sa svim onim što mi je najmilije. A napokon, to je takovom starom bijedniku, kao što sam ja, jedino sigurno mjesto gdje može živjeti kako mu se hoće, a ne treba da pazi na te vaše mode i sve druge ludorije.

Što je Batorić bivao stariji, to je rjeđe izlazio iz Brezovice. Napokon baš nikamo, ma ni k najbližemu susjedu. U tamnim sobama svoga dvorca probavio bi najviše vremena prekapajući svoje latinske knjige i veseleći se kraj toga što još znade napamet malone sve citate iz Ovidija, Horacija i Vergilija. Jedino u zimsko doba često bi polazio u lov. Gospodarstvo je povjerio sasvim svomu inošu, staromu Vanku, komu je ujedno dao čast dvorskoga ključara.

Dakako, u današnje dane ne možeš se ni u Brezovici oteti sukobima s novim vremenom. I Batorić se ne mogaše tomu ukloniti na čestu i veliku srdžbu svoju. Pouzdanja i vjere po sebi nije imao u taj novi svijet, a odijeljen sasvim od njega još je manje mogao razumjeti njegovo gibanje i polet. Bol da su svi ideali njegova vremena porušeni i od mladih zabačeni učini ga koji put nepravednim, dapače i nerazumnim. Osobito se pokazaše posljedice u imovinskim stvarima. Bilo je u njega još i u posljednje vrijeme prilično imutka; Brezovica bila je od većih boljih dobara, osim nje imao je kuću u Zagrebu i Varaždinu. Ali što bijaše to prema negdašnjemu imutku Batorića! Nekoć osim Brezovice još dvije kraljevske donacije u križevačkoj i zagrebačkoj županiji, tri biskupska predija u Posavini kraj Zagreba i u Banatu, kuće u Zagrebu, Varaždinu i Požunu, gdje su Batorići poradi sabora imali stalne stanove. Još otac Batorićev, koji se je sve u svom liberalizmu dao s Napoleonovom upravom na nekakav ugovor za dobavljanje žita, izgubio je u tom poslu mnogo, a Batorića je samoga zadesio još žešći udarac. Mjesto gospodskih prava, mjesto bogatih sela dobio je »nekakve« papire u koje ni on ni sav drugi svijet nije vjerovao, pa ih prodavao pošto poto; mjesto besplatnih radnika našao je lijene i k tomu osvetljive plaćenike, mjesto slobode od svakoga poreza navališe na nj strašne daće; a on se sam nije sa sistemom svoga gospodarenja nimalo promijenio. Sve se prilike izmijenile, a Batorić je sa svojim Vankom gospodario, računao i trošio kao i prije. Uza sve to nastale su i mnoge razmirice sa seljacima, koji su mislili da su gospoda izgubila sve pravice, a Batorić nije u jednu ruku razumio novih pravnih prilika, a u drugu nije poznavao zakona. Nastadoše bezbrojne parnice. Batorić, negda slavljeni verbecijanac i naturalist, nije mnogo mario za nove zakone i nove sudove, pa je sve prepustio odvjetnicima. No novi svijet i stari svijet kad se razumiju? Batorić bi obično izgubio svoje parnice uz ogromne troškove. Jedna se parnica otezala najdulje i trajala još u posljednje vrijeme. Ona bijaše posljednja, a svršila se upravno užasno.

U jednoj od Batorićevih šuma imali su njegovi podanici uz neki danak pašu. Kad je nestalo podaništva, nisu više seljaci davali toga danka, ali nisu prestali marvu tjerati na pašu u šumu. Ukratko, dođe do pravde.

Seljaci ne mogahu shvatiti kako bi ih vlastelin mogao priječiti da uživaju što su imali još stari njihovi. Kako bi opet bili dužni plaćati kakav danak vlastelinu kad su kraljevski, a ničiji drugi, te su gospoda svoje »pravice« izgubila? Batoriću pak bijaše stalo da se ne vrijeđa njegovo pravo, zasluženo krvlju djedova. No premda je to Batorićevo pravo bilo jasno i očito, pravda se ipak otegla — beskonačno otegla. Njemački sudovi naginjali su seljaštvu, a očito pravo nije se ipak dalo preokrenuti; poslije ju je pokrila prašina zlosretnih »zaostataka«, pa tako prođe i više od dvadeset i pet godina. Za to vrijeme bilo je uvijek među Batorićem i seljacima sto i sto neprilika, gotovo svagdašnjih sukoba. Ogorčeni bili su jedan i drugi preko mjere.

Tako je bilo i posljednje godine.

Bili smo jednom u lovu pod konac veljače (zakon tada nije još nalagao lovostaje). Dan svijetao i jasan da pogodnijega ne možeš poželjeti za lov. Tanak, sitan mraz razastro se poljem, a psi to lakše tjerali zeca za zecom. Kako se uvijek, kad je sreće, i lakše gađa, naši su lugari imali za nama što i nositi. Batorić i ja uznijeli se onim slatkim i ponosnim zadovoljstvom, koje vazda obuzima lovca kod dobra plijena. Vraćajući se poslije podne k domu, veselo smo koračali, a stari nam je lugar Janko pripovijedao kroniku malne svih lovskih zgoda brezovičkih iz posljednjih pedeset godina.

Uto dođosmo k zlosretnomu lugu. Starac nam Janko javi da je u njemu ogromna lisica. Kako je u nas lov na lisice osobito zanimljiv i ugodan, premda smo bili sustali, ipak se podadosmo radosno novoj zadaći. Ivanča, drugi lugar Batorićev, odredi mi dobro mjesto, baš na raskršću na malom vršku. Preda mnom sav se rasprostro daleki niski lug, sav još uspavan. Ipak, kao da se budio, pa tiho i lagodno u nekoj prelesti talasao od lahorenja topla i mirna vjetrića. Brezovina se bjelasala u svjetlosti duljega dana, sve drveće u šumi treptjelo, a pokoji suhi list, što je još na njem ostao, s tajnovitim je šuštanjem padao mirno, bez prestanka, bez težine, na svježu zemlju, gdje su se pokoji još posljednji ostaci siječanjskoga snijega topili od toplijega uzduha. Začas me je osvojio čar divna prizora tihe prirode te sam zaboravio lov. No blizu mene zagrakta svraka, a to je siguran znak svakomu lovcu. Brzo shvatim situaciju, pa se dadem na čekanje. Psi su tamo negdje lajali, ali ne veselo kao kod zeca, već ljutito. Naišli su na trag. Znao sam da je kod mene. Začas zbilja provuče se iz grmlja ogromna lisica, a onda odskoči. Ja u taj par odapnem i ona bude moja. »Hop, hop!«; zaorim glasno i pobjedno; no prije nego mi ostali lovci uzmogoše odgovoriti, začujem kriku i viku. Najprvo razabrah kano da cvili pašče, a zatim Batorićev glas. Što je to? Pustim mrtvu lisicu i pohitim stazom onamo odakle je dopirala vika. I gle! Usred kojih pedeset seljaka, oboružanih sjekirama, kosama i batovima, stajao je Batorić sav crven i ljut. Psovao je i grozio se toj razjarenoj četi: »Vi tati, vi razbojnici, to bute vi meni platili! Navčil bum vas ja kak se Bog moli — vi tepčeta mužka!«

Nato zaurlikaše seljaci i kletvama i psovkama, rugom, grožnjom i smijehom. Skočim brzo do Batorića da ga odvedem, jer mu se razjareni seljaci sve više primicahu. Tada saznadoh umah kako se zametnula svađa. Pred Batorićem je ležao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasječen na nekoliko komada; a među seljacima vidjele se krvave sjekire.

— »Čakaj čakaj, stari vrag, samo još jenput dojdi na našu zemlju vu lov, sve ti bumo potukli, pak i tebe! Kaj misliš da te se bojimo i da morebiti ne znamo da je to naša zemlja? Znamo mi kaj je vu pismu i zakonu; kazala su nam gospoda vu Beču. Zel vam je presvetli kralj vaše pravice. Kaj bi nam ti zapovedal, zbacil te je kralj s tvoje komeške (županske) stolice; vsi smo sada jednaki. Sad smo mi takva gospoda, kad god i ti. Odnesi se odovud, bumo ti drugač odmerili dvadeset i pet, kak si ti negda nam.« — Rulja počela i još gore vikati, a Batorić od ljutosti zanijemio. Ja sam ga na silu pograbio i odveo. Bijahu to njegovi negdašnji kmetovi kojima bijaše nekoć sve i sva.

Krenusmo kući. Batorić kao da je samo od nevolje išao za mnom. Na blijedo mu i smrknuto lice slegao se onaj posvemašnji mir kojim se uvijek zaodijeva najveća bol i ljutost čovječjeg srca. Govorio nije ništa, a i ja sam šutio. Tek pred vratima svoga dvora stane najednoć te se okrene čitavim licem k meni. Hvatajući me i trgajući za rukav počne: — »Eto dakle, prijatelju, jesi li videl kakva su tepčeta ti tvoji mužeki? Da im hoću krivo, ne bih per amorem Christi nikaj rekel; ali misliš da ne znaju posve dobro da nemaju pravo? Hodi zbogom, molim te — znaju oni to dobro, al jesi li čul gde vele da gospoda nemaju više pravice? A moj nebogi Nimrod, rajše bi izgubil hiljadu forinti! — Pak kaj sve mora človek da podnese od takova smeta? — Ja njihov negdašnji zemeljski gospodin, tak rekuči njihov dinast, koji sam im zmirom bil dobar — pak sem to moral čuti! Daleko je svet došel! Negda, ah, ne bi se to bilo moglo dogoditi, svet se bojal, veroval u Boga i držal se reda. A danas? Oh, gratias tibi, Domine (hvala tebi, Gospode!), da sam star i već pri kraju pak da mi Bog nije dece dal.«

Taj večer brzo se rastadosmo. Batorić sveudilj ostao smrknut, a mene se događaj dojmio veoma neugodno. Žao mi je bilo starca. Napokon se ne da tajiti da je uvijek neiskazano mnogo tragičnosti u takvu slučaju.

Sjutradan pohitim već rano u Brezovicu da vidim kako je starcu. No koje čudo! Pred kurijom stoji stara paradna kočija s grbovima; kočijaš Štefić obukao modru mađarsku livreju, a isto tako i Vanko.

— Šta je? — upitah sav u čudu.

— Gospodin idu vu Zagreb — odvrati mi Vanko s tupom ozbiljnošću, spremajući po sjedalu ogrtače i torbe. Uto siđe niz skaline Batorić u dugoj staromodnoj kabanici sa dva ovratnika i crvenom postavom. Dok se Vanko žurio da mu baci o leđa bundu, izrukovasmo se. Uto ću ja: — »A kuda, illustrissime? Odsiječe mi u njemačkom jeziku: — Idem u Zagreb k svomu odvjetniku radi toga nesretnoga luga; hoću da jednom svemu tomu učinim kraj.« Batorić sjede u kola i zapali lulu. Štefić krene konje, Vanko uto skoči na bok, i stara kočija, zibajući se kao barka na vodi, sve mi se više gubila ispred očiju. Četvrt vijeka nije Batorić izašao iz te svoje Brezovice na tako dalek put, a eto gle čuda — sad ide. Po tom sam tek razabrao koliko ga se dojmila jučerašnja zgoda.

Za dvadeset i četiri sata bio je opet u Brezovici, i ja dobih od njega pisamce:

Carissime amice! Dođi k meni, ali žurno kao ptica lastavica; novina pun koš. Tvoj iskreni Battorych, m. p.

Pohitim u Brezovicu i nađem Batorića opojena radošću. Odvjetnik mu je pokazao da je pravda za lug kod Stola sedmorice dobivena i da će u travnju biti predaja.

— Znal sam da bu to tak. Sud nije mogal drugač rešiti, contra clara verba juris et legis nije mogal inače suditi. Davno bi to već bilo, ali nesretni oni Kranjci zavukoše in illo tempore — govoraše Batorić: Začas će opet: — Ali, amice, re vera ja nisam mislil, Zagreb se je kruto polepšal. Kad sem vu Ilicu došel, kak da sem bil začaran. Negda same daščare, a sada pravo čudo. Tko bi to bil nekad mislil? Tu je bilo i vu letu blata do gležnov, po danu se nije nitko vu Ilicu usudil. In illo tempore Ilica fuit via prostituta, plena cum domibus... a danas? Tak ti se svet menja!

Dan po odvjetniku obećane predaje sve se više približavao. Stranke dobiše već i odluke za ročište. Seljaci su isprva nešto rogoborili, sakupljali prineske za put u Beč. Poslali su i trojicu-četvoricu pred cara, te se grozili da neće popustiti. No napokon se umiriše, i sve bijaše opet tiho.

U predvečerje urečena dana stigoše iz grada sudbeni vijećnik s pristavom, kotarski sudac Petrović i odvjetnici obiju stranaka. Svi se nastaniše u Brezovici. »Da ne budu sami«, poslao je Batorić po mene i župnika Ercigonju. Budući da se držalo da će uredovanje biti bez ikojih poteškoća, nije vijećnik odredio ništa posebno, te smo svi bili posve bezbrižni.

Za večere pozdravi Batorić goste čašom vina i reče, koliko bi i volio da su gospoda drugom zgodom došla pod siromašni njegov krov, ipak smatra i sada velikom srećom i čašću što ih može kod svoga stola pozdraviti, tim više što su branitelji božice Pravde. A da se »stara šega«, i ovaj put zadovolji, umoli svoga perpetuusa, stola ravnatelja, neka se lati posla te nam kaže »kad da pijemo«. I tako započesmo i ovaj put: »Bog poživi.« Kod purana donese stari Vanko na mig Batorićev drvenu posudicu, a perpetuus pozivaše redom nove goste mjesto domaćina da piju bilikum.

Zadnji bilikum u Brezovici...! — Poslije bilikuma razigralo se društvo. Zaredala zdravica za zdravicom. I krasni spol, i domovina Hrvatska, i prijateljstvo naše bi nazdravljeno, pa i »mili naš dragi narod«. Upravo je naš stoloravnatelj svršio svoj govor o toj posljednjoj zdravici i kazao: »Ja dakle, slavno društvo, sve ono što rekoh spajam u jednu izreku, pa kličem: Neka živi, neka raste, nek se razvija mili naš narod! Pijući u to ime punu čašu vina, predajem je mužu koji je uvijek ljubio naš narod i kojega će narod u sve vijeke slaviti i hvaliti kao pobornika svoga oslobođenja. A to je naš visoko poštovani presvijetli gospodin domaćin.« — Uto pogledam slučajno na prozor. »Zaboga, šta je to?« — zaviknem sav ustrašen. Vidio sam napolju staju što je bila tik do dvora svu u plamenu. Svi skočismo od stola. Eto već i dvorskoga gdje blijed i dršćući ide ravno k Batoriću i javlja: »Njihovo gospodstvo, vatra je — štala gori. Pohrlismo svi napolje. Batorić za nama. Goruća zgrada bila je već izgubljena. Kako je duvao jak, u proljeću običan vjetar, začas se zapalio i sam dvor. A stare te šindre, staro to drvo, sve je to bilo kao ulje. I prije nego li mogosmo i pomisliti na obranu, već je krov planuo na sva četiri ugla. Ljudî nigdje; nedaleko selo kao da je mrtvo, kao da neće da kvari posla palikući.

Od onoga časa kad je počela gorjeti kurija, Batorić je stajao nepomičan sred dvorišta. Ništa nije govorio ni jadikovao, već je sveudilj gledao strašni taj prizor, koji mu je otimao njegovu milu, za nj svetu kuriju, koji ga je učinio beskućnikom. Vatra je već sukljala kroz tramove u sobe i plazila kroz prozore. Od strašna dima mogosmo jedva nešto malo iznijeti. Kad se zakratko uz strašan prasak srušio krov i vatra se poput raketa uz gadan crn dim počela uvis dizati k mirnomu, zvjezdovitom nebu, tad je Batorić samo promrmljao: »Bez krova dakle!« — i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu srce od velike boli.

Ah — ljubio ju je, ljubio tu staru svoju kuću, to gnijezdo roda svoga. Nestalo nje, nestalo i njega!

I posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom; bijedniku je novo vrijeme i to uzelo. No za štolu je ipak dobio župnik po starom običaju osedlana konja.

Sljedeća stranica→