Pod starim krovovima/Diljem Brezovice

Illustrissimus Battorych Pod starim krovovima Diljem Brezovice
autor: Ksaver Šandor Gjalski
Roman portreta (1616.)


Diljem Brezovice

uredi

Spomen-listak

Sve što nas podsjeća na čovjeka
zaslužuje našu pažnju
iz neke stare knjige


Svaki dan sve više i više iščezavaju stari plemićki dvorovi, naše stare kurije. Prije kojih dvadeset ili trideset godina, nisi im se mogao ugnuti — a danas gleda oko nadesno, gleda nalijevo, a nigdje da zamijeti one visoke strme krovove; one iznemogle crne zidove i one hodnike koji su zgrade opasavali sa sve četiri strane. Danas bi sagriješio tko bi s toga jadikovao, ta čemu nas je onda nadario moderni vijek racionalističkom filozofijom? Ali ipak ti je koji put tako teško oko srca kad vidiš na mjestu starih dvorova i njihovih nepreglednih dvorišta jednolične suhe njive, po kojima se bijedni seljak trudi da iskreše iz te zemlje žutice krajcarak ne bi li namirio porez i zakupninu. I u takav čas kao da ti nešto nedostaje. Istina, nisu bile lijepe te naše kurije, ali napokon — mada su sirotice bijedne u svoje stare dane naličile glavama u svjetlo zalutalih sova ili još većma obrazima starih krezubih »Urgrosstanta« s ogromnim kapišonima iz dvadesetih godina — pored svega se toga čini, otkad nema njih, da je nestalo također onoga duha koji je vjekove i vjekove čuvao samostalnost — da je nestalo gnijezda u koje bi se vjetrom progonjeni sokolovi svagda mogli uteći bijesu bure, da joj prkose.

Osim svega toga ne da se tajiti da nove kuće nikada neće osvojiti ni srdaca naših ni duša naših, kako su to mogle stare kurije kad bi nas onako pod jesen sakupile u svoje tamne niske sobice, i ondje nas zadahom mlada vina i mirisom pečenih purana uznijele u neki blagi bezbrižni zanos, te smo za kratak čas zapjevali dugu — beskrajnu pjesmu: »Pijmo anda, braćo, ma — doklem pukne zorja!« — No ne smije se zatajiti da su se često i prečesto potresla mala zelena prozorna stakla od sile naših glasova, kad bismo uzeli zanosno pjevati: »Još Hrvatska ni propala!« — te se zavjerili u zadnjim titrajima pjesme da ćemo u svojoj županiji zavesti hrvatski jezik u javnu službu, da ćemo sabirati prineske za Maticu, za Akademiju znanosti i za Sveučilište u Zagrebu. Možebiti svega toga ne bi bilo da onda nije bilo kurija. A da su — jadnice staračke — bile suviše sirotinjske i više srodne kakim kućerkama poluazijskim nego li dvorovima evropskoga plemstva, eh — tko Božji da im to zamjeri? Ja, istina, nisam nikakav književnik, ni učena glava, nisam — treba da priznam — pročitao niti Bonfina niti Krčelića, kamoli djela današnjih učenjaka, ali — za pravo Božje — meni se svejedno pričinja da bi se i ove naše stare sirotice nekoć bile mogle ljepše opremiti i više na gospodsku iskititi da nam nije valjalo vjekove i vjekove braniti hrvatsku domovinu, koja je iskala od ljudi i novaca i ruku i život, pa tako nije preostalo ništa čim bismo uredili gospodske svoje dvorove uistinu na gospodsku. Šta ćemo — od negda nas bije bijeda i nevolja!

Možda nemam pravo, ta — čemu da tajim, meni svu dušu i srce presvaja ljubav i odanost prema tim starodrevnim domovima.

Kad je Brezovica — meni toliko mila — izgorjela, ja sam gotovo za njom žalio kao i za Batorićem. Najposlije, tko da ih luči! U svojoj žalosti ja sam dane i dane zalazio na garište i malone naricao kao Židovi na razvalinama jerusolimskim. A poslije jedne večeri sjednem za stol i zapišem sve što sam o njoj znao, želeći da ništa ne zaboravim. Tako sam u duhu opet prošao starim tamnim domom i nije mi više bilo tako teško! — Vidio sam je opet barem u duhu.

Brezovica bijaše jednokatnica, sabita sva od debelih hrastovih piljenica. Tek temelje — poradi pivnice — imala je od cigle i kamena. Da joj je krov bio »šindrom« pokrit — mislim — da sam već jednom napomenuo. Zgrada bila je tako namještena da joj je svaki ugao točno virio na svoju »stranu svijeta«. Gornji lijevi gledao naime ravno na sjever, donji desni upravo na jug — gornji desni ravno na ishod sunca i donji lijevi pravcem na zapad. Batoriću nije bilo tek malo do toga. S ponosom i posve ozbiljno znao bi svakom zgodom kliknuti: — »Re vera — kaj treba meni ovde vu Brezovici kakove busole il magnetske igle — il takvoga kaj! — Stanem tam vu onaj vugel — eto znam da sem na severu — opet dole vu onaj, znam da sem na jugu — onamo zapad — a ovde istok. Da zemeš kakav »astrolabium«, ne bi mogel sigurnije odrediti stranu sveta. Moral sem se jenkrat smijati našemu varmeđskomu inžiniru Karleku. Mučil se i mučil jadan svojimi inštrumenti da najde — Bog zna čemu — meridijan — ali hoćeš da! Sve ga znoj probija — a ja mu onda pokažem kak je nameštena Brezovica, bil je taj čas načistu, makar da je bil velik smetenko. (Batorić uopće nije trpio inžinira.) — E — nekak — bili su stari ljudi mudri!«

Licem je gledala zgrada na stranu, odakle je bio prilaz od puta, koji se jarkom vijugao nešto niže od glavnoga druma i od kojega je dvorište bilo ograđeno plotom od surovih hrastovih stupova. U dvorište vodila ljesa, opletena od vrbove i ljeskove šibe. Bila je jednokrilna, i da se lakše otvara i zatvara, na podnožju su joj bili kotačići. Za pješake bio je pokraj nje prijelaz na poskok. Batorić je, kad mu je već bilo sedamdesetak godina, svaki put prelazio ovuda. — »Valjaju još nešto noge!« — znao bi reći s nekim ponosom.

Ulaz u samu zgradu bio je na toj strani od puta. Bila su to doista niska, nekoć crveno oličena vrata, do kojih si dolazio preko četiri ili pet kamenih stubâ. Kad bi uljezao, najprije si došao u dosta taman četverouglast prostor iz kojeg su se klimave i trošne stube uspinjale u prvi kat. Pod ovim stubištem sakrivala se posve niska i uska vratašca koja su vodila u nekadašnji brezovički »rešt«. Bio je uzan prostor pod zemljom u koji bi se zatvarali kmetovi kad bi što skrivili. Batorić sâm tek je jednom prilikom zatvorio nekoga kmeta jer je ženu izlemao malone na mrtvo ime. Drugačiji bio je otac njegov liberalni Vuk. Pripovijedali starci da je za »staroga gospodina«, t. j. za Vuka, gotovo uvijek bio rešt pun. Dapače su tvrdili ljudi da je nekoć preko pola godine držao zatvorenu i u »kladi« sapetu staricu neku iz sela jer se sumnjalo da je »coprnjica«. Vuk — naprednjak i enciklopedist — nije, dakako, dugo i dugo ništa vjerovao da su istinita ta bajanja, al presahlo jednoć i njegovim kravama mlijeko — i sada nije više sumnjao, a bijedna starica morala u rupu.

Djed Matija, otac Vukov, još je više upotrebljavao taj rešt. Njemu nije bio tek za kmetove — upotrebljavao ga je i za znatnije krivce. Tako je često pripovijedao Batorić zgodu s nekakim felčerom. Taj se nesretnik usudio doći u Brezovicu odjeven u hlače-dokoljenice i u čarape sa šnolama (sapon) na cipelama. — »A što ti, momče dolaziš preda me kao majmun? Zar nije gospodin Bog stvorio ljudsko odijelo — eto gledaj mene — nosim hrvatske hlače i čizme. Ali ti se usprokšio, kao i tvoj Balaša!« — Felčer se prepao, ali se ipak razabra toliko te je mogao kazati zašto dolazi, naime da po naredbi bana Balaše cijepi koze kmetovima. Sad plane Matija, pa ni pet ni šest — felčera u rešt. Bolje od njega nije prošla ni komisija zemaljska, koju je poslao ban Balaša, da proglasi i odmah provede nekakav novi carski patent. Stari Matija turi gospodu u rešt, te ih je držao sve dotle dok mu nisu obećali da neće patenta proglasiti na njegovu »teritoriju«. Pak još poručio banu Balaši neka se ne usudi nadomak Brezovici, jer ga čeka ista sudbina koja je stigla komišare njegove, »samo još nešto pooštreno«: jer su zakoni kraljevine nad banom, a dok ih ban ne bude poštovao, nego govorio da mu prije svega valja Hrvate naučiti svemogućoj državnoj ideji jedinstvene monarhije cara Josipa, dotle Matija Batorić ne misli da je dužan takvoga bana poštovati kao pravog bana. »Nitko nije nikad kraljevine Hrvatske, posvojio silom... i tako dalje« — završio je Matija svoje riječi citatom iz glasovite saborske predstavke.

Poslije godine 1848, kad je prestala jurisdictio intra dominio, bio je Batoriću taj rešt za pohranu bezbrojnih dopisa bachovskih oblasti, a k tomu su još u jesen zatvarali onamo pse da ne mogu u vinograde. — Dobričini starcu bijaše to nekakav odušak!

U prizemlju bila je najbliža ulazu odaja za družinu, u kojoj se dizala ogromna zemljana peć, opasana sa dvije strane klupama. Zacijelo nije bilo toga sata u danu kad ne bi bar čeljade ležalo gore na peći. Ni ljeti nije bilo u tom nikakve promjene.

U toj se sobi po danu jelo, a noću je spavala ženska čeljad. Soba se nazivala vulgarno družinska soba, no zvali je ponajviše »Ksindelcimer«. — Družina se u Brezovici odvajkada dijelila u dva razreda. Prvi, viši bili su t. zv. »liberajci« ili »oficiri«. Među ove je pripadao dvorski, zatim špan, vrtlar, sukač (kuhač), pandur i ženska čeljad koja se upotrebljavala u gospodskim sobama. Ovi su »liberajci« jeli poslije ostale vanjske družine i imali su puno bolju hranu — osim toga nije im priređivala jelâ sluškinja, nego je to bio posao sukačev, i najposlije dva puta u nedjelji dobivali su meso i isto tako variva od gospodskoga stola, od kojega su se između slugâ hranili jedino sukač i pandur, i Batorićeva sobarica, dok je živjela.

Pisar, informator (odgojitelj djece) i »domaća gospodična-gazdarica«, kojih je za oca Vuka bilo u dvoru — sjedili su za stolom sa gospodom.

Odmah uz ovu sobu bila je smočnica. U njoj se nije spremao samo smok; naslagale su ondje duge godine svakakvih trica, za koje se držalo da ne spadaju još na tavan, u ropotarnicu, no koje bi se redovno sasvim zaboravile, te ih je neprestano pokrivao — neću krivo kazati — stoljetni prah.

Jednoć se ušuljam ovamo. I tek slučajno svrnem okom u kut u kojem se sve to nalazilo. Pa šta li ne nađoh!

Najprije mi udari u oči svilen crven kišobran, kako su ga pod konac dvadesetih ili početkom tridesetih godina devetnaestoga vijeka nosili kicoši. Uza nj široka sablja u crnim koricama, optočenima žutom mjedi, na balčaku se ljeskao carski orao. Bila je to jozefinska službena sablja, te sam se živo začudio otkuda takva stvar ovamo — u dom djeda Matije? Poslije mi je rekao Batorić da ju je nosio njegov otac Vuk, koji je kao iluminat i mason i volterijanac sasvim pristajao uz cara Josipa i Balašu. Jednoć dođe on opasan tom sabljom pred starca Matiju. Starac se tako žestoko naljutio, te je sina — zaonda već velikoga suca — ćušnuo pred ženom njegovom, uzeo mu sablju i bacio je na prozor u dvorište. Cijeli dan nije smio Vuk pred oca, niti je bio za stolom, nego mu majka i žena potajice donosile jelo u zadnju sobu. »Tako su onda djeca roditelje poštivala!« — završio starac.

Odmah kraj sablje naiđem na ostatke »rajfroka i korzeta« iz osamnaestog stoljeća. Široke šipke od španjolske trstike zjale su u naslagama stoljetnoga praha kao isušeni kosturi na slikama o Sahari. Kraj korzeta bio je komadić ženske haljine od tafetna latka s uzorkom mille-fleurs — iz vremena Pompaduričina ili Dubarijičina, a uza nj se priklopio isto tako ostatak bijele svile u kroju Marije Antoinette. Ludost je slučaja složila ovdje u jedno klupko uspomene iz vremena dviju velikih grešnica s preostatkom iz doba svete mučenice i divne kraljice francuske! I preko volje se zamislim, te me bolno ugrizlo za srce, da i ovdje, u tom zabitnom kutu, u toj ropotarnici, pompadurština proganja mile tragove umne kraljice, te nedužne žrtve i ljudskih grijeha i ljudskoga bijesa!

Osim tih toaletnih ostataka još je tu također bio komad crvene muške surke ili kaputa, bez puceta i bez gajtana, no još se poznavalo kud je bilo opšiveno zlato. Da — i jedan perčin bio u prahu. Iz svega je pršio onaj posebni griski vonj starosti i pravječna praha koji se širio preko svega i pravio čitave formacije sive kore. Nešto je jadovno — neki memento — šuštao iz toga. Ljudima, koji su sve ovo upotrebljavali, nema ni traga; istrunuli davno; a ove krpe, ovo bojadisano cvijeće na haljetku — (meni se čini da sam u onaj mah s nekom sentimentalnošću pomišljao na nekakve jedre i svježe ramenice, koje su se nekoć u to uvijale!) — sve ovo prkosi »zubu vremena«, to jest mišu, prahu i ljudskoj zaboravi. Mene nešto stisnu u srcu — ah — ta bio sam onda još mlad. — Više nikada nisam zalunjao u taj kut.

Uz smočnicu bile su u donjem spratu još četiri odaje. Dvije su od njih bile nekoć Batorićima za kancelariju i za stan panduru ili inošu. Druge dvije sobe bile su za takozvane dvorske djevojke. Među takove ubrajali su sobaricu, pralju, dadilje, dojkinju i djevojke za kuhinju. Pastirica za guske, »majerica«, to jest sluškinja za perad, i djevojke za posve teške poslove spadale su u vanjsku služinčad, te su spavale na marofu ili u družinskoj sobi. Batorić bi znao pripovijedati da je za matere njegove bilo redovno najmanje deset do dvanaest ženske čeljadi u gospodskoj službi. Osim sobarice, obično iz kakve siromašne građanske kuće, sve su druge bile kmetske djevojke. Kuharice u Brezovici nije nikad bilo. Batorići su uvijek imali sukača, i to iz iste kmetske kuće. Tako je već djed Batorićeva sukača Petra bio u istoj službi u Brezovici.

U prvom je katu bilo šest soba. Na hodniku upadalo je čovjeku u oči da na stijeni vise dva ogromna i posve požutjela zemljovida: jedan Evrope s Azijom i sa sjevernom Afrikom, a drugi varaždinske županije. Oba su bila iz prošloga vijeka. Na prvom bila je s kraja pod naslovom narisana Evropa kao napudrana francuska dama, Azija kao napola gola Turkinja, a Afrika kao posve gola crnica s bijelim očima. Sve tri slike sjedile su na životinjama koje su prikazivale glavne rijeke. Umjetnik pomogao se tako da je svakoj životinji naslikao jezik na kojem je bilo napisano ime rijeke. Evropa je sjedila na biku — to je bio Dunav; Azija na slonu — to je bio Ganges; Afrika na krokodilu — to je bio Nil.

U hodnik su gledala troja vrata. Srednja su vodila u »palaču«, desna u »sobe gospođine«, a lijeva u »sobe gospodinove«. Za našega Batorića, neženje, nisu, istina, ovi nazivi imali pravoga smisla, ali on je u nedoglednom svom pijetetu ostavio kako je bilo. Prva odaja u desnom krilu bila je »dječja soba«. Još za našega Batorića bile su u njoj zipke, mali stolići s klupama i kratke postelje s visokim rešetkama. Do ove sobe bijaše gospođina spavaća soba. Ova bijaše nešto manja od prve. Pokućstvo je u njoj bilo svakakvo. Ormar od teške crne hrastovine bio je još iz renesanse; stolić do njega, s jasnom pločom, na kojoj je bila slika a la Watteau, i sa bijelim nožicama, bio je iz doba Louisa XVI, a suprotni je secrétaire od crna drva svjedočio da je iz doba direktorija. Tanki korintski stupići i sav oblik, sjećajući te na kakav grčki hram, izražavao je onu silnu želju tadašnjega doba da se približi u svemu najklasičnijim republikancima — starim Helenima. Takav je ormar, dakako, spadao zacijelo u kuću enciklopedista Vuka, pa, kako je Batorić pripovijedao, bijaše to dar Vukov ženi kad se rodio naš Batorić. — Postelja u sobi bila je iz doba carstva, urešena zlatnim orlovima i lavljim pandžama. Bila je kratka i dosta uska, a nabavio je Vuk Batorić kad je bio u famoznoj svezi s napoleonskom upravom. Nad posteljom je visila posve potamnjela uljena slika u smeđem okviru. Nije se više raspoznavalo je li to sv. Josip ili sv. Katarina. Tek se sačuvao ljiljan. Stari Vuk dugo se protivio da mu se takva slika nalazi u kući, no žena, premda je bila pokorna i blaga dušica, nije htjela da mužu popusti. Najposlije svršio je bijednik tako da je na umoru sliku cjelivao.

Na drugoj stijeni, nad sécrétaireom, visili su portreti Batorićeve majke i oca mu gospodina Vuka. Ona bijaše naslikana u bijeloj, od Marije Antoinette u modu uvedenoj odjeći s modrom kabanicom (manteau); frizura joj bijaše silno visoka kao kakav toranj. On se pak sjao u naprednjačkom modrom fraku wertherskom i bio bez perčina, ali ipak napudrane kose. Pod portretima je visila nekakva majstorski izvedena engleska gravira s naslovom: The moraliste. Sličica je prikazivala starca, a pred njim dvije lijepe mlade žene u novim modernim odjećama i pretjerano visokim frizurama a la maréchale.

Na suprotnoj su stijeni bili portreti roditelja Batorićeve majke: gospodina Tomaša Viránya de Tomasin et Ráczfallu i žene mu Elizabete rođene Grasser von Lilienfeld. Ovu je pretkinju krivio stari Vuk što mu je sin »riblje krvi«.

Na jednom stoliću bile su naslagane knjige pokojne Batorićke. Po svoj prilici bijahu joj one najmilije. Sjećam se da je tu bio Vergilije u originalu u pariskom elzevir-izdanju, zatim ulomci Goetheova Fausta, Sterneov »Voyage sentimentale« i neki svesci Pichleričinih djela, da — još i roman pokojne Šopenhauerke »Die Tante«.

Majka Batorićeva bila je osobito izobražena. Istina, njeni listovi, pisani sad francuski, sad njemački, sad opet hrvatski, bili su puni ortografičkih pogrešaka, ali je ona ipak, kako je uvjeravao njezin sin, umjela latinski bolje govoriti nego otac Vuk, te s prijateljem fiškalom Žuženićem nije nikad razgovarala drugačije nego »dijački«. Da je izvrsno znala francuski, svjedoči nacrt što ga je njoj u čast naslikao neki Francuz capitaine Cornier, na kom je galantni Francuz napisao pod akvarelnu sličicu ruže da je u društvu fine i dražesne gospođe Leonore posve lako zaboravio da je daleko od Francuske, te je gotovo teško mogao pomišljati da se nalazi u divljoj Iliriji. Bilo je to naime iz vremena francuske okupacije, kada se Vuk poradi svojih pothvata s francuskom upravom preselio bio u Posavinu, na svoj tamošnji »predij«.

Taj je nacrt bio u okviru i visio na zidu nad stolićem s knjigama. Bijaše tu na istom stoliću još nešto što, rekao bih, nije pristajalo u društvo knjigâ — naime nekakva komplicirana mašina za kavu s uskim isprevijanim cijevima od stakla i mjedi. Što je ta mašina dospjela ovamo pokraj knjiga, tomu ne treba ni da se diviš ni da zamjeraš gospođi Leonori. Zaonda bila je takova mašina, pa i sama kava, silna rijetkost u hrvatskim kućama. Tek naprednjak Vuk uveo je taj »jozefinski običaj«. Susjedi ga nisu samo malo psovali zbog toga: »Gdje on može kavu kod kuće sijati? — Mora je u dućanu kupovati; a koji pošteni gospodar neće prije zrelo promisliti nego što se riješi da troši na nešto što ne možeš kod kuće prirediti? Bome, šta će mi kava da nosim novce trgovcu, a ono ja mogu imati ili pražetine, ili malo slanine, ili makar i čorbe, a ne stoji ništa!« — Ovako su govorili starci i ogovarali Vuka i Leonoru, spočitavajući im uz to što upotrebljavaju dapače i svjetiljke i svijeće-voštanice, a ne lojanice koje može marna gazdarica sama priređivati.

Batorić je u toj sobi ostavio sve onako i na istom mjestu kako je bilo za pokojne majke. Iste su mirisne trave i sušeni teji bili još na ormarićima. Možebiti je još iz onoga dalekoga doba ova soba jače odisala svima tim bliskim mirisima. Ni u jednoj drugoj sobi nije bio taj vonj tako oštar.

Treća soba nije bila ni u čemu znamenita. Tek ogromna zelena peć u baroknom stilu, na vrhu s vazama, koje su bile, gotovo bih rekao, trudne ili naduvene, bijaše još jedino na što bih se u čudu obazreo, jer tako velike peći ne možeš nablizu vidjeti. Međutim u Brezovici bile su i ostale peći neobično ogromne i visoke. Nazivali su ovu sobu »sobom za stranjske«, te bi u njoj gosti noćivali.

Odovud bi došao u »palaču«, najveću sobu od sviju. Tu je bilo odnekada središte brezovičkoga života. Srednja vrata hodnika vodila su također u nju. Ovamo je svaki stranac najprije ušao. Batorići primahu u njoj svakoga. Seljaci se nisu usudili dalje u druge sobe, pa ako nisu nikoga zatekli u njoj, to bi »pokornim nakašljanjem« javljali da su nazočni, sve dotle dok se ne bi tko pokazao.

No najznatnije je što su u palači i nigdje drugdje bili oni beskrajni »objedi« koji su trajali od podne do kasne noći, one nebrojene slave sviju imendana i rođendana: ovdje se sakupljalo gospodsko susjedstvo čitavoga kraja. Nijedan se Batorić nije ogriješio o taj običaj. Stari svakakvi »bilikumi« u visokom crnom ormaru sa staklenim vratašcima bijahu tome najklasičniji svjedoci. Ta djed djeda Matije po imenu Gabrijel, a po časti kolonel i zapovjednik nekoga pograničnoga gradića u Međimurju, nahodi se u imeniku članova »od pinte«, u koji se upisao kao doktor Frešl. Sin njegov Krištofor nije doista ostavio u »dogodovštini domovine« bogzna kakvih sjajnih tragova poput svojih pradjedova, ali se zato pripovijedalo još njegovu unuku da je Krištofor bio silna ljudeskara, koji je mogao popiti najednom tek za okladu pola vedra vina stare stubičke ili križevačke mjere. A Matija, slavljeni djed našega Batorića, nije se baš izrodio. Pio je silno, te je liberalcu Vuku možda još više zamjeravao što ne zna piti, nego što je uz cara Josipa. Starac, komu bijaše već kojih sedamdeset godina, mjerio se u pilu s najmlađima i tvrdio da ljudi nazaduju, jer nema više onakvih junaka kakav je bio njegov otac Krištofor. Kad je godine 1812. slavio svoj rođendan, tako ga obladala divna kapljica ab anno elfe da je obolio još one noći i za nekoliko dana umro.

Možebiti je ova »vinska krepost« naših staraca osamnaestoga vijeka kriva što su poslovi hrvatske kraljevine pošli onim putem kojim su pošli, i na kojem se izgubio samostalni dikasterij, a mjesto njega izišli glasoviti saborski članci devedesetih godina.

Odmah uz palaču bila je »soba gospodinova«, najtamnija najuža, rekao bih, najmračnija soba u cijeloj Brezovici, prenatrpana svakakvim pokućstvom. Jedan je zid bio posve sakrit visokim ormarima i štelažama, punim pisama, knjiga i globusa; osim toga bili su tu latinski klasici u svakojakim izdanjima, hrvatski i ugarski pisci sedamnaestoga i osamnaestog vijeka, prijepisi saborskih zapisnika, gospoštinski »komputuši« (računi) — sve se to diljem vjekova ondje nanizalo.

Na suprotnom zidu visilo je oružje, stare sablje demeškinje, još stariji mačevi i turske pištolje ispremiješane s lovačkim puškama od kojih je većina bila još na kremen.

Nad uskom posteljom iz doba Napoleonova bilo je naslonjeno uza zid starinsko drveno propelo s Kristom koji je posve pocrnio. Ovo su propelo upotrebljavali Batorići na krstu i na umoru. Naš illustrissimus, premda nije bio suviše nabožan, opet bi često uzeo križ u ruke i pobožno ga poljubio.

U kutu iza peći crnjela se željezna, dosta omašna škrinja. U njoj se čuvao obiteljski arhiv. Pradavna tradicija pričaše da je tu škrinju nabavio jedan od pređa, jer mu je neka žena prorekla da će Brezovice nestati u plamenu. Bog sam znade nije li Kornel Batorić, umirući pred gorućom Brezovicom, pomišljao na ovo proročanstvo.

Uz ovu bila je još jedna soba, tek nešto šira. Pokućstva u njoj nije gotovo ni bilo, a zvala se »ptičja soba«, jer su u njoj odnekada imali Batorići ptice-pjevačice. I za Kornela Batorića bile su tri stijene pune krletki, u kojima su vazdan cvrčali sitni glasići naših domaćih čižaka, češljugarki, srakopera, zimovka i drugih pjevačica. Kanarinaca nije bilo; Batorić ih nije podnosio. Otac Vuk bio je na glasu ptičar i uvelike hvatao i lovio ptice. Kornel je sâm povjerio taj posao u posljednjim decenijima svomu Vanku, ali prije dok je đakovao, bijaše mu to najmilija zabava. — Ali bilo je onda i pticâ! Bog bi ga znao — i toga je sada nestalo, baš kao da ovo sadašnje vrijeme ne prija ni ovim malim sirotanima. Nekoć — ta sve se crvenjelo od češljugara i čižaka — dolijetalo iz gore, da si mislio: oblak je, a sada, provedem čitav dan u bašči i jedva čujem jednu ptičicu! — govorio i tužio se često Batorić.

No znamenita je bila ta soba stoga što je bila takozvana »soba duhova«. U njoj je naime visio jedan obiteljski portret sâm za se. Drugi portreti, osobito stariji, bili su svi u palači. Za taj se portret naime bajalo da duh lica koje prikazuje ova slika dolazi prije svake znatne zgode te se pokazuje ljudima, a zvali su je »crvenom gospom«.

Portret je prikazivao krasnu mladu ženu iz početka sedamnaestog vijeka. Slika je bila pravo remek-djelo Tizianove škole. Već je to podraživalo u mene odvajkada znaličnost. Kako do bijesa dolazi takova slika u barbarsku drvenu kuriju?

A istom samo lice! Kako je krasno moralo biti to lice! — Ne sjećam se jesam li za života ikada naišao na takovu ljepotu. Tek portret glasovite grčke ljepotice iz osamnaestoga vijeka, poznate kao grofice Potocke, može se donekle isporediti s ovim licem. U prvom rascvjetu moga mladenaštva mene je jednoć toliko osvojila ova ljepota da sam privukao pod sliku stolac, popeo se na nj i poljubio sliku baš na usta, a cijelom mi unutrašnjosti prostrujalo nešto čarobno i drago; sve sam se potresao od uzbuđenosti. Bilo mi je kao da je živu gledam pred sobom i od stida poniknem očima, ali tad se prenem i srčano podignem pogled do nje, čvrsto uprvši oči u tu divnu plavu kosu, u te krupne crne oči, pune djetinjske još radoznalosti i životne radosti — u one fine odlične crte i u ona divno složena ustanca oko kojih lebdi obijestan smiješak.

Gotovo sam se ljutio, što je od takve prilike ljudska ludost učinila »zlokobnog duha«. No opet treba da priznam: ja sam odonda nekoliko puta prenoćio u Brezovici, nadajući se da će mi se možda ukazati!

Da što pobliže o njoj saznam, uzalud sam salijetao Batorića — on se ugibao tomu — a obična je tradicija znala da je ta gospođa nesretno dovršila, da su je umorili ili živu zazidali, i take slične tričarije. Na samoj slici nije drugo stajalo, nego žutim slovima na donjem kraju upisano ime: Maria comitissa de Blagay.

Jedne večeri, dok je napolju već pala noć, tamna kao u rogu, a vjetar duvao i lomio da je bilo strahota slušati, ostao sam u starca. I tu se desi da smo začeli o duhovima. Spomenemo i »crvenu gospu«. Reknem da ne mogu vjerovati u nju. Illustrissimus se ražesti i uzme tvrdoglavo braniti da doista dolazi taj zlokobni duh.

— Pa jesi l' vidio illustrissime domine?

— Nisam — ali moja pokojna majka — Bog joj daj mir i pokoj duši — vidjela ju je baš pred smrt očevu.

— Vidjela — pa kako?

— Item — pripovedala mamica — ona baš išla iz očeve sobe — ocu bilo jako zlo — nu nekaj mu odlahnulo. I kad je majka svršila molitve i legla vu postelju — utrnula sveću — eto začas — najenput u sobi — nekakva svetlost — ne svetlost kakti od sveće ili lampe il po danu — ne — već nekako druga — čisto neobična — a opet se u sobi jasno razabirala svaka stvar. I u taj čas primeti majka kano da netko stoji pri uzglavlju postelje, pak ju jednako promatra. Ona se sirota obazre — i eto na — opazi krasnu, mladu žensku, u grimiznoj kano plamenoj suknji. »Ah — crvena gospa!« — otme se materi prestrašen krik. Nato nestane svega. Majka je odmah sve pojmila, poslala još one noći po duhovnika — a ujutro je bil otac mrtev.

— Da — pa zar je zbilja bila ona kojoj se portret nalazi u sobi?

— Pa da! — Ah — ta znaš valjda — tu se pripovijeda svašta. — Bog bi ga znao — moralo je davno — davno biti.

Napisana je i nekakva pripovijest o tome.

— A gdje?

— Bijaše rukopis — odvrati Batorić nevoljko na latinskom jeziku. — Moj ga je otac uzajmio Tomašu Kegleviću — a on, kako je bio gladan knjigâ i takvih stvari, nije više vratio. Bog zna ima li još na svijetu taj sveščić, sjećam se — bila je tanka, lijepo pisana knjižica. Ta pođi u Lobor, možda ćeš ga naći. Ne znam ti više, mene ne pitaj.

Vidio sam, a i otprije sam znao da od starca neću više ništa izmamiti, no ipak odlučim potražiti rukopis. Bio sam zbilja tako sretan te sam ga dobio u ruke. Bio je pisan talijanski, u obliku novele. Sadržaj se slagao dobrano s tradicijama, te je i pisac spomenuo na koncu u posebnoj bilješci da Marija hoda po Brezovici kao duh koji javlja svaku nesreću obitelji, i da je proklela Batoriće, da će Brezovica izgorjeti. Ja sam taj rukopis dapače preveo sve zaradi krasne slike koju sam spasao od požara.

Taj je portret jedini ostatak od sve Brezovice. Ni željezna škrinja nije odoljela silnoj vatri; našli su je kao salito željezo.

Kad god sam poslije s našim magnificusom Radičevićem govorio o Brezovici, svaki put je starac najradije zalutao u razgovor o »crvenoj gospi«, o njenoj kletvi, te kako se ispunilo njezino proročanstvo.

— Ha, amice, zar je sve to tek slučaj? Što čovjek može znati, četvrte dimenzije ne poznaju naša ćutila, al ona ipak jest! — Morao sam se starcu nasmijati, ali ipak i ja sam ponavljao sâm sobom poznati stih iz Fausta ili iz Hamleta — ne sjećam se pravo.


Sljedeća stranica