Osman/13. pjevanje
| ← 12. pjevanje | Osman — PJEVANJE TRINAESTO autor: Ivan Gundulić |
14. pjevanje → |
Gdje od mraka vjekovita
pod jazovim zja pučina,
usred svega segaj svita
najdubljijeh sred dubina
satarisan kralj pribiva
od rinutijeh s neba duhâ
u pučini ognja živa,
ki mu oholas svâ raspuha.
Slava mu je s teška jada,
ka se digla sa svijeh strana
od istoka do zapada,
kô Vladislav razbi Osmana;
pače, pazeć na veselja
poljačkoga svega puka
s istjerana neprijatelja,
jak uboden bivo muka.
Podrtijeh iz uzdaha,
bez umrtja kojijeh crka,
krvavijem dimim paha,
smrdećijem pjenam hrka.
Škriplje zubim, riga plame;
od zlobe ga svrdô vrti
ne Poljake sharat same
neg krstjanstvo sve satrti.
Tijem u vijeću car veliki
ušto od mira slave slaga,
neprijatelj skoči priki
od ljuskoga svega traga;
netrpeća nadmen ijeda
s bukom, s treskom strašno vijeće
i on kupit zapovijeda
od nabune i od smeće.
Nebu se oprijet spravam ovim
tvrdoglavi bijesnik stupa,
zaboravljen kô treskovim
svemoguća ruka lupa,
zasve da od nje, kad oholu
glavu istakmit k višnjem prope,
strmoglav se buši dolu
tmastijeh ogânj u potope.
Od pakljene oštre trublje
razdira se trubnja mukla
da idu kleti gdi je najdublje
prosjedena propas pukla.
Cokoću se, grohte i tresu
noćne sile iz dubine,
u gromovitu urnebesu
razlijegaju slijepe tmine.
Iz smrknutijeh gustijeh magla
jazovite u ponore
strahoćâ se jata nagla
grominjaju, drožde i ore:
graču, hroču, skvrče, krište,
zviždu, veče, skviče, laju,
revu, reže, rže, vrište,
mukaju, vikaju, zavijaju.
U njekijeh su praščja rila,
vučju čeljus tko razglaba,
a ko gubice ima i krila
od ljiljaka i od žaba.
Ljudi s glavam crnijeh pasa,
žene od zmija kijem su kose,
bivoli odsprijed ki do pasa
čovječanske slike nose;
kučke u kih je žensko lice,
psi troglavi, zmaji hudi,
poluribe - poluptice,
poluzvijeri - poluljudi;
srde, nakazni i nemani,
i sve što igda ukaza se
vrla i grda u koj strani,
u pakljenom vijeću sta se.
Nad svijem vječnijem sjenam stišten
strašnodržac od propasti
gnjevnom srdžbom vas zaprišten
planta u zlobnoj oholasti.
Od krilatijeh kravosaca,
iz kijeh kužni ognji pište,
u stog mu se visok zbaca
grunje otrovno za sjedište.
Pod nogah mu se u krug svija
na zelene pjege i blijede
ljuta od sedam glava zmija
u iskrah tamnijeh bljujuć ijede.
Strašniji od svijeh, vrlji i grđi
sjedi silnik gorostasni;
u čadljavoj smeđoj rđi
zagašen mu je obraz tmasni.
Srši glava naježena,
trepte zmajska krila o pleću,
runjave uši do ramena
prostiru se i klepeću.
Iz kosijera slike grube
nos nezgromni na kljun pada:
čeljupine jazne trube
zamršena visi brada.
Kosmurat je kip i uplesan,
tmasta iz oči munja udara;
jedan velik hrek neotesan
čapeti oštrom opšešara.
Na krvave kuda kaplje
dračnijem bičim u tle lupa:
s nokti od orla, granfi od čaplje
rašepača mište stupa.
Ispod čela vitoroga
razok pogled krivo izbeči
i, usne grizuć s ijeda mnoga,
u nesvijesne prasnu riječi.
Zdrtaše se jazi crni;
propas plamom većijem buknu;
nakostriječen nesmotrni
zbor zapiždri se i umuknu.
Iz svijeh glasa on ovako
ne zavapi neg zagrmi:
„U komu ovo silni pakô
zločestvu se unetrmi?
Što su oružja Poljakova
cara Osmana pridobili,
naša je šteta ne njegova,
ne on - mi smo izgubili!
Pakleni su, ne carevi,
vječni raspi i prikori,
i ne srami i ne gnjevi,
i o temu se ne govori.
Na boj leški put Podolja
pođe s carom množ tolika
da tonjahu cijela polja
pod pučinom od bojnikâ.
Strašna vojska biješe jaka,
iz pô svijeta ka se sklopi,
da dobude na Poljaka,
nu krstjanstvo sve potopi.
Ali ostaše nje junacim
najuzdanijijem s bojne hvale
na oružju prid Poljacim
srca ubijena, ruke pale.
Poletjesmo s našijem stijegom
mi u pomoć caru mladom,
oružani s daždom, s snijegom,
s mrazom, s ledom, s kugom, s gladom;
ali vojska zgar nebeska
zbučaše se i sastaše;
treskovim se sve rastrjeska
i razagna jato naše.
Tako s vojskom neizmernom
sam kraljević razbi cara:
nas molitvom tako smernom
kralj Šismundo sâm pokara.
Višnji oni ki pristao
zlopečit nas nije nikada,
s anđelima htje Miha'ô
da naripi na nas tada.
I za biljeg sred visina,
sila silu otkli obori,
rasvanu se noćna tmina
ognjeno se nebo stvori.
Nu u propas propas donit
zaman se ičija moć je istakla:
uklonit se, ne poklonit,
ohologa ćud je pakla.
Sjeverna se strana odrva,
gdje najvećijem plemstvom dičan
ja pristolja stavljah prva
za višnjemu biti sličan.
I na ovomu da bi ruzi
dovršili našijem štetam!
sramotni su raspi druzi
kih prividim i gonetam.
U pogubah za poginut
sad se istočno carstvo kreće,
i s mjesta se još porinut
olohnuta propas neće!
Desnica je sama jedna
umrloga Vladislava
ogoliti pakô vrijedna
od svjetovnijeh svijeh država!
Nije š njim pakô jaki, nije,
ako slavnu i moguću
od privedre Austrije
novijem vezom združi kuću;
česarovom ako kćeri,
ugarskoga sestrom kralja,
kraljević se Poljak vjeri,
kraljevstvo se naše valja!
Kralj bo se Ugrinu u španskoga
samodršca opet vijera,
ki iz svega carstva svoga
s obadva nas svijeta tjera.
Tako, neka ijedna puna
propas reži, još na glavu
poljačka se spravlja kruna
nakon oca Vladislavu.
Ako pirne tim rodžbine
među ovim se kraljim slože
ter se oružja njih sjedine,
ko da im se oprijet može?
Carsku vojsku, ka ognjem sijeva,
mogô je Poljak sam razbiti;
da s toliko još kraljeva
kad se združi, što će biti?
Množ kraljevstvâ, množ otokâ,
pače veći dio od svijeta
drži, časti za proroka
i za sveca Mahumeta.
Nu ako se veće i jače
neg sve turske kraljevine
Osmanovo carstvo smače,
Mahumetov zakon gine.
Od krstjanskijeh igda kralja
ako se ovo jedno ocijepi,
iz prostora svijeh zemalja
tursko se ime iskorijepi.
Da li se od nas trpjet može
da krstjani potaraše,
satarišu i podlože
vrhu zemlje sve što je naše?
Da zamukne pakô u svjetijeh,
povrže se hamalija,
i da hodža po mečetijeh
ne haleka i zavija?
Mečeti se pače obale,
smaknu otari svi na prešu,
i prilike naše pâle
shrnjigaju i poplešu?
Da izgubimo svetilišta,
da vas svijet se križu skuči
i Lučifer, zbjen u ništa,
u kraljevstvu praznu zuči?
Ne, ne, ne, ne! hitri i plasi
skoč'mo, tec'mo na sve strane!
Ovi se oganj veće ugási
prije nego sve njim plane!
Otmanović car nad carim
toliko se sad potište
da ponižen s poklisarim
mir u leške krune ište.
Na glavi mu je teško breme;
zbjen je, za uteć huđe štete,
primit s očim zažetijeme
od krvnika svake uvjete.
Nu po volji ali usiljen
ako Osman Leha moli,
poklonit se neće umiljen
vîk nikomu pakô oholi!
Jeda se je pozabila,
za ne doći na ta djela,
na nebesijeh naša sila
ka se čula i vidjela?
Zgoda onada kamugodi
druzima je dobit dala:
nam je vječna slava odi
nedobitna smjenstva ostala.
Ali da se tim ponosi,
što pomaga, svaki u sebi?
Šuplje riječi vjetar nosi:
djela se ištu pri potrebi?
O dostojni ki ste goru,
mrklijeh tmina nadaleče,
u rajskomu sidjet dvoru,
otkli svjetlos vaša istječe,
spomenuti zgode vrlo
i mrzeće sila mi je,
za na umrlijeh na neumrle
osvete nas raždeć prije.
Tim iz noćnijeh tec'te mraka,
o moji verni, cknjenje vrz'te
prije neg Turci od Poljakâ
uharače se i pokrste.
Ali u način da se opaki
sve zamésti bude prije,
motri, pleti, čini svaki
sve što može i umije!
U sto obraza priobraža'
i privraćaj sto besjeda,
varka, izdavstva, sumnja, laža
i hitrina i zasjeda!
Licimirstvo najblažiju
od dobrote sliku hini:
najhuđe se zlobe kriju
od svetinje u haljini!
Svak se obrni svud i svrni,
na krstjane Turke buni,
dokli okoliš mjesec krni
u okolišu svijeta ispuni.
Sij omraze, zlobe búdi,
srdžbe užiži, vriježi gnjive,
svađaj, smetaj, šteti, udi,
satariši prave i krive!
Mogorkinja slavna robi
do otraška leške puke,
i kraljević, ki pridobi
cara, od ženske pádi ruke!
U prilici od istine
priobražena laž se vrti,
da Korevski ban pogine
i mir smete svojom smrti!
Nu što zaman veće stoju?
Nije vas znane trijebi učit:
čâs pakljenu, vašu i moju
dosta vam je priporučit.“
Srdžbe, smeće, zlobe i gnjivi,
magle, oblaci, noćne tmine,
crni dimi, ognji živi
vojsci od pakla družbu čine;
smrtna otrovna kuga, i š njome
raskazani glad i blijedi,
i s odjećom smrznutome
ledena ih zima slijedi.
Diklo znana od Parnaza
i Elikone svete gore
ka potanko meni kaza
strašne od pakla dogovore,
spovijedati slijedi meni
glase prave i istine
što učini puk pakljeni
kad iz crne pođe tmine.
Djela od tmaste mrkle noći
slabi moj vid ne dohita
bez razumne tve pomoći,
kojoj skrovna sva su očita.
Na tisuće, na oblake
crna jata izletješe,
ter jasnomu suncu zrake
usred podne potamnješe.
Crn Carigrad osta bijeli
s svijem munarim od mečeta
ončas kad se u nj naseli
množ pakljenijeh hudijeh četa.
Tako u žetve zrele brime
lijepa njiva nepožnjena,
žitnijem klasom veselime
pribogato nakićena,
iznenadi sva pocrni
i potamni sa svijeh strana,
kad ju prikrije oblak crni
od čavaka i od vrana.
Nabunjivat jedni staše
hodžu i crkâv redovnike,
svu gospodu i sve paše
i zakonâ razumnike;
druzi bojne janjičare,
i s spahijam spahoglane,
i ostale vojničare,
pridošôce i građane;
tretji gospoje i carice
carskijeh dvora i polačâ,
ke su davne njih bojnice
i oružja njih najjača.
Zlim je druzim na pameti
ljudski rasap doba u stara
svega traga i podrijeti
da od ženskijeh bi privara.