Osman/11. pjevanje
| ← 10. pjevanje | Osman — PJEVANJE JEDANAESTO autor: Ivan Gundulić |
12. pjevanje → |
Vijećnica je srednja u sebi
tej naprave, tej liposti
da tko 'e u njoj vik se ne bi
nagledô je od milosti.
Bogato je narešena;
pokriva ju sa svijeh strana
svila zlatom ispunjena,
na razlike slike tkana.
Tuj bo iznova slavna zgoda
dobiti se lanjske složi
koja Turcim prikor poda,
a Poljacim čâs uzmnoži.
Izvrsnostim svak se čudi:
nebo 'e odzgar, zemlja okolo,
stijezi, trublje, konji, ljudi,
silna oružja, bjenje oholo.
Car se gleda, plaho dijete,
gdi se digô s Carigrada
na pogube, raspe i štete
poljskijeh polja i livadâ.
Š njim se pazi oružana
množ nezgledna na sve kraje;
gubi ime polje i strana:
što oko vidi, sve vojska je.
Ali opeta glasoviti
poljački se kralj objavlja,
za kraljevstvo obraniti
gdi proć caru vojsku spravlja.
Svud se paze brzi ulaci
hrlo optjecat svaku stranu,
da ured skaču svi junaci
krune općene na obranu.
Letjet gledaš zapovijedi
po prostranoj kraljevini
put Varšova da svak slijedi
pod oružjem u brzini.
Vidi se ončas na glas ovi
gdi se zemlja sva podiže,
gdi odsvud vrve vitezovi,
gdi se oružjem sve užiže;
gdi inostrane krune i knezi
s kim Poljaci društva imaju
s vojevodam i s vitezi.
na njih pomoć i oni ustaju;
gdi se mnoga vojska zbira
vrhu polja svim široka,
i gdi se Orlov stijeg prostira
proć Mjesecu od Istoka.
Nu poklisar sve ostavi,
a uze pazit k onoj strani
gdi s oružjem sto'e u spravi
Turci se udrit i krstjani.
Velike se vojske dvije
vrhu ravna kažu polja
kraj prostrane Bogdanije
i granicâ od Podolja.
I toli su po načinu
izatkane sej države
da, tko ih gleda, zaistinu
cijeni da su zbiljne i prave.
O krajijeh polja od rati
Prut i Nester gledat slidiš,
i ako ć' oku vjerovati,
romon čuješ, tijek im vidiš.
S jedne strane tuj pazi se,
i bez svrhe i bez mjere,
turska strašna vojska gdi se
jakno mjesec na luk stere.
S druge vojska od Poljakâ
svim se kaže lijepa kita,
od hrabrenijeh sva junaka
po izboru skladno svita.
I toliko slične slike
tkalac hitri svemu poda
da ne samo svak prilike
pozna od vitez i vojvodâ,
nu se u svemu ti biljezi
od istine još gledaju,
da bi rekô trepte stijezi,
buče ljudstva, konji igraju.
Paček se oko dotle vara
i poznanja svačija gube
da gdi bubanj svaki udara
čuješ i gdi trublje trube.
Izvrsnostim sih naprava
vas zapanjen paša ostaje;
u istinu se upoznava
i mni u vojsci opet da je.
Snebiva se da toliko
ruke umrle hitro vezu;
tim je ovako on poklikô
Zborovskomu svijetlu knezu:
„Tko bî, slavni vo'evoda,
toli umjetan među vami
da besjedu i duh poda
ovijem mrtvijem prilikami?
Oružja ova tko osnova
i lanjskoga boja sile?
Ah, jesu li čuda ova
ljudske ruke učinile?
Eto pazeć vojsku našu,
ke je mnoga veličina,
svakoga u njoj poznam pašu
i Turčina po Turčina.
Još kad bi mi moglo biti
poznat i one srećne puke
kim je caru odoliti
od junačke išlo ruke;
ter bih čuo od svijeh ime
kô svijeh vidjeh vojevati,
ne bih mogô u sej vrime
draže stvari ja slišati.“
Na ovo dvorno uprašanje
od careva poklisara
knez, ki djelim svud slavan je,
u ovi način odgovara:
„Dobrovoljno tvôj Milosti
ja ću kazat, paša izbrani,
narode one s kih kriposti
kraljevstvo se naše obrani.
Nu vitezi tko su koji
razabrat je mučno imena,
gdi sva u skupu vojska stoji
taborima obgrađena;
tim pogledaj gdi iz tabora
van izišla sva se otkriva
otvorenijeh vrh prostora
čekat cara suprotiva.“
Tajčas carski paša obrati
tihi pogled stavna obraza
poljsku vojsku razgledati
gdi mu slavni knez ukaza.
Sunčano se svijetlo oko
ljepšijeh vitez ne nagleda:
svi na čete uširoko
slijede način bojna reda.
Nu poklisar čudom novim
snebiva se pazeć paka
prid ovacim vitezovim
za vojvodu pustinjaka.
Zagunjastio i zarastô
ovi u kosah vas se vidi;
postarano lice i tmasto
kaže od kože suhor blidi.
Obje mu su noge bose,
drži u rukah križ raspeti,
a konopom opasô se
po oštrom ruhu od kostreti.
Oči š njega čas ne smeće
zapanjeni Alipaša,
i ne može srcu veće
odoljeti da ne upraša;
Zborovskomu veli time:
„Tko je oni, gospodine,
ki ide prvi prida svime,
a porušen nad sve ine?
U čovjeku poharanu
i satrenu onoliko
ku ste ufat mogli obranu
gdi na bjenje se ide priko?“
Podsmjehnu se sim riječima
knez, i ovako odgovori:
„Ne boji se tko pravu ima
vjeru u Boga višnjem gori.
Od koljena je plemenita
gospodičić jedan ono
ki pogrdi slavu od svita,
a obra bitje svim priklono.
Blaž na ime on se zove,
i s istoka do zapada
od svetinje glas njegove
po narodih leti sada.
Na svakčas bo kroz veliko
djelovanje od čudesa
kaže svitu on koliko
drag je kralju od nebesa.
Po pustinjah nag dočime
Isukrsta naga slidi,
među carom i našime
kraljom zgode sve prividi.
Tim noseći križ u ruci
s kraljevićom na boj doje
i, gdi oružjem ini puci,
on molitvam vojevô je.
Nu besjeda moja ova
sasma duga da ne izlazi,
od poljačkijeh vitezova
sliša' imena, slike pazi.
Gleda' onega ki sred štita
u verigah drži lava,
a od zelena perja svita
na glavi mu stoji dubrava;
i odjeća mu sva je zelena,
kom oklopje zgar pokriva:
i konj zelen oka ognjena
regbi pod njim munja je živa:
Rodovilski knez ono je:
vodi tri čete izdaleče,
iz najkranjih držav koje
val Nijemskoga mora optječe.
Oni oklopja ki oblače,
za vojvodom ter najprije
nose kopje, pašu mače,
konjici su od Prusije.
Pazi opeta družbu ognjenu
ka za njima gre smiono
s puškam duzim na ramenu -
Pomoravci sve su ono.
Nakon njih su tvrde čete
livovskijeh iz prostora;
s puškam i oni regbi lete
jak ognjeni trijes vrh gora.
Ali gledaj, pak vojnici
litvanskoga kneštva slijede:
svi na konjijeh kopjanici
pod oružjem bijelijem sjede.
Glavu imaju pan-Stjepana,
velikoga kandžilijera;
jaše junak konja vrana,
vran štit i vrana ima pera.
Vojvodu opet pazi onoga
ki igra konja svim velika:
staroste je pološkoga
Sjenevića ona slika.
Modrim perjem vitez mili
vedro je čelo nakitio,
i u pozlatnoj modroj svili
na ugarsku vas se odio.
Za njime se dio s kopjem,
dio s lukom vitez združa;
Radogostje pod oklopjem
i Smolensko njih oruža.
Vojničarâ vidjet još je
kim su oružja ista i snaga:
Podljesje ih i Pološje
iz bližnjijeh šlju rusaga.
Gleda' onega ki u desnici
vitim kopjem regbi trese,
a na zlatnoj mu ugarštici
žuto perje prostire se.
Zlatne mu su i odjeće,
zlatne konju sve naprave,
ki se pod njim u skok meće
s perjem žutijem vrhu glave.
Vojvoda ono slavna imena
Zamoški je pan hrabreni,
ki Tatara razbi ognjena
i u plijenu mu plijen zaplijeni.
On za sobom tri razlike
vitezova vrsta vodi;
gledaj ke su njih prilike
s kim li oružjem svaka hodi.
Zamoški su ono vrli
kim vrha glave lete krila;
i konji im su s krilim hrli,
a oružje luk i strila.
Vučjijem kožam su odasvudi
sebe i konje sve prikrili,
ter od konjâ i od ljudi
vukovi se učinili.
Za bojnicim plasim ovim
volinski se ono staju;
britke vučce pod lukovim
i kopjače svi imaju.
A u košuljah kiovski puci
od gvozdene pak su žice;
harbe i štite nose u ruci
a na pasu sikirice.
Nut onoga kom kaciga
snižanim se perjem kiti,
a i konj pod njim bjelji od sniga
regbi sad će poletiti.“
„Ah, Mikleuš ono li je
pan Senjavski?“ priuze paša.
„Ja ga poznam: on najprije
na oružja udri naša!
I ondi s konja snježanoga
ognjen junak pali očima,
ter ta je u njem sila mnoga
da mu i od slike strah se ima.“
Odgovori knez hrabreni:
„On je ono: štit mu pazi,
na komu je plam ognjeni
gdi iz snježane gori izlazi.
Pod klobucim kamilovcim
krajičnici za njim jašu,
Bjelorusi s Podolovcim:
puške nose, sablje pašu.
Ali u nebu razvedrenu
prije bi zbrojil sitne zvijezde
neg vojevode po imenu
ki za ovijem opet jezde;
er nije u poljskoj zemlji toga
mjesta mala ni velika
ko vojevodu ne ima svoga
i osobna plemenika.
I svi, er hoće toj zakoni,
od kraljevstva za obranu
kad vojuje kralj, i oni
trijebi na boj da ustanu.
Tim četami koje slide
svjetlje slike tkalac poda;
svi bo u njih ki se vide
plemići su i gospoda.
U bogatoj ono odjeći
mazovska se četa resi:
korde o pasu a niz pleći
vise ognjeni samokresi.
Kalpake im rese risi,
modre odjeće srebro okoli,
i niz lijevo rame visi
ris pod lijevu ruku doli.
Opet leškijeh vitezova
mlados lijepom jezdi jezdom
iz mjesta u kom s gnijezda orlova
Leh prvi grad zazva Gnezdom.
Š njima upored od Poljakâ
gledaj drugu družbu mladu,
otkli stari Krak od Kraka
poda ime svomu gradu.
U povodu tri jedeka
svaki uza se vitez drži,
a konj pod njim željan tijeka
regbi skače, puha i rži.
Za ugaršticam zaruđenim
trepti perje šarovito;
visi kaplan pod ramenim,
stoji u ruci kopje vito.
Korda o bedri, štit o pleću,
dva na sedlu samopala,
zgar oklopje a za odjeću
dostegnice svione ozdala.“
„Dosta, svijetli gospodine!
Ke se čudo meni otkriva? -
kliče paša - Doistine
kraljevića vidim živa!
Sred gospode po izboru
on na konju jezdi bijelu:
dobit nosi u pozoru,
sreću u ruci, slavu na čelu.“
Knez priuze: „Ono je slika
koj se u suncu ime udjelja,
istočnoga dobitnika,
sjevernoga branitelja.
Ah, pogleda' u prilici
ka mu uzmnožnos sja velika!
Mač na pasu a u desnici
od gospostva stoji šibika.
Oklopja se zlatna odzgora
pod grimiznim plaštom rese:
sunčanim ih zrakom zora -
tako sjaju! - svih naveze.
Štitnika mu dva su okolo:
nosi jedan bat zlaćeni,
drugi, trepteć perje oholo,
kacigu i štit š njom pereni.
Dvanaes konja, dvanaes vila
bojnom se igrom prid njim diče;
ptica, munja, vihar, strila
brzine im ne pritiče.
Starca onoga uza nj gleda'
zagašenoj u haljini;
stavan obraz, brada sijeda
poštovana svijem ga čini:
ono Karlo Kotković je
vo'evoda slavni od Vilne,
komu poda kralj i viće
nad svom vojskom časti obilne.
Ah, njegova slika u tkanju
stekla izvrsnos toliku je
da bi rekô pazeć na nju:
„I sad misli i svjetuje!“
Pazi uz njega zatočnicu
ka pritječe djelim slavu,
Korevskoga vjerenicu,
nedobitnu Krunoslavu!
Nje konj zlatni sliku prima
od sunčanih konja s nebi,
pokli vele svjetlje ima
sunce od sunca on na sebi.“ -
„Dobro poznam, paša veli,
ja bojnicu slavnu svuda;
oči je su me vidjeli
veće puta ne bez čuda.
Nu ono li, svijetli kneže,
Milosti je Vaše slika
ka na ljubav svu priteže
srca oholih protivnika?
Perje rumeno i rumena
vrhu oružja zgar naprava
i zrak lica razvedrena
svakomu je poznat dava.“
„Slika je ono od jednoga“,
knez s posmijehom milim veli,
„prijatelja draga tvoga
ki te služit u svem želi.“ -
„Da oni ostali tko su veće,
priuze paša, ki uz Vas hode?“
Odgovara knez: „Najveće
od kraljevstva vojevode:
čeljad svijetla i kriposna,
u slobodi ka boravi,
druge uzde ter ne pozna
neg ku sebi sama stavi.
Gledaj kô se svi ponose
odjeveni pribogato,
ter vrh svile pošven nose
dragi kamen, biser, zlato;
bijelijem perjem glavu kite,
pod kavadim nože drže,
pašu sablje plemenite,
jašu konje vjetra brže.
Ali uprav sad k onomu
ti vitezu oči svrni
ki stoji s kopjem i u bijelomu
oružju se vas srebrni;
srebrna mu i perja su
na kacizi kâ mu vise;
srebrn mu je mač na pasu,
i konj pod njim srebrni se.
Altanskoga kneza obliče
ondi je ono izatkano;
gdi zapada, gdi ističe,
njegovo ime svud je znano.
U zastavi od junačke
vojske on jaše najposlije;
nijemske zemlje i franačke
za njim izbor hrabreni je.
Nu opet vojska od Kozakâ
pazi gdi se nase kupi,
koj se oprijeti nije jaka
ičija sila igdje stupi.
Peset tisuć njih je u broju;
svi su izbrani vitezovi,
neprijateljski strah u boju,
vihri, gromovi i trjeskovi.
Gledaj oružan vas ognjeno
gdi Sajdački gre prid njima;
crvenu odjeću i crveno
za ugaršticom perje ima.“
Jur knez dospje, čim na kraju
od vijećnice s jedne strane
veće i čete dospijevaju
s lijepijem redom izatkane.
Nu opet paša uze iznova
stranu drugu razgledati
na koj tkalac hitri osnova
vojska s vojskom gdi se rati.
Jakno zlatna dva oblaka
u ke upira sunce od lita
sjaju puni jasnijeh zraka,
zvijezdâ je lipos š njih dobita;
ako s bukom u ke doba
zavije sjever ledeni se,
u treskovijeh, u gradu oba
crni ostanu, stamne svi se -
tako i obje vojske, toli
ke su uresne otprije bile,
lijepi su ures u oholi
strašni pogled obratile.
U strašivoj sve je slici,
sve se stira, sve se krati;
padaju konji i konjici
živi, mrtvi i duhati.
Trijesi umrli sve užižu,
sve obujmiva magla crna;
oblaci se strijelâ dižu,
grad ognjenijeh pada zrna.
Svud oružja sjaju vrla;
puške, kopja, sablje, mači
zgađaju prsi, kolju grla,
sijeku glave, sve se tlači.
Usred boja nesmiljena
kraljević se gleda prvi
gdi u slici trijesa ognjena
u potopu sja od krvi.
U okoliš se vrti i vije
put prostrani sred tjeskote;
vitijem kopjem srca bije,
britkijem mačem žnje živote.
Svačija sablja na nj se združa -
od svih sreta, svih zatječe:
konje, ljudi, stijege, oružja
krši, lomi, rve i siječe.
Bez pokoja, bez umora
sjemo tamo teće se vidi;
mrtaca je pod njim gora,
svud bjeguće Turke slidi.
Ali se i Osman car opeta
pazi gdi sve na boj tjera;
pobjegujstvo njih ga smeta
i neposluh i nevjera.
Naprijed slike koje stahu
sram gledati paši ne da,
er među onim ki bježahu
i priliku svoju ugleda.
Nu uto dođe i glas veće
Zborovskomu svijetlu knezu
da poklisar i on u vijeće
prid slavnoga kralja uljezu.
Na pristolju kralj uresnu
vrhu zlatnijeh saga siva;
biskupi mu svih obdesnu;
a vojevode sjede sliva.
Ali od njih svijeh više
polak oca slavna svoga
sio kraljević slavni bîše
na sto od zlata kovanoga.
Za veliko čudo u sebi
pismo staro nam donese,
što njegada dva na nebi
sunca ujedno vidješe se;
nu poljskoga usred vića
eto i naša paze doba
kralja i mlada kraljevića
a od svijeta su sunca oba.
Tim poklisar, kô približa
prid pristolje kraljevsko se,
poklanja se i poniža,
jak zakoni turski prose.
Veličanstvo vedra obraza
kralj na nj svrće, čim ga prima,
i rukom mu mjesto ukaza
vrhu koga sjesti ima.
Sjede paša; nu opet usta,
i kô carski sprva doni
lis na glavu, pak na usta,
kralju prini ga i pokloni.
Kralj velikom kandžilijeru
pridava ga, ki štije u njemu
poklisaru da kralj vjeru,
što god reče, poda u svemu.
Tim poklisar oči gori
diže k slavnoj leškoj kruni
i ovako progovori,
da željenje carsko ispuni:
„O dostojni vrh svijeh kralja
kralju! Da ti je sreća u ruci,
i da ti ova mjesta i dalja
klanjaju se i svi puci!
Blagodari svakčas Boga;
er pod suncom krune nije
ku čes gleda toli mnoga
da vik take ne bi prije.
Eto u tebi samomu je
odlučena slava ova
da car silni ki stoluje
vrh pristolja Otmanova,
svemogući car od carâ,
ki naviještat opći boje,
za mir pitat poklisara
ovi prvi put poslô je.
Čudno čudo što se vijeku
do današnji dan ne zgodi!
Car prid noge koga teku
za mir iskat svi narodi
veličanstvo sve potište,
spasa sablju kom svijet vlada,
i prijateljstvo i mir ište
u tve krune same sada.
On, sred boja otkad prika
tvih junaka kripos gleda,
za moguća i velika
i cijeni te i spovijeda.
Tim općene žaleć štete,
prije neg ste se huđe smeli,
opet društvo i uvjete
ponoviti stare želi.
A i kletva hoće teška,
a i tako suđeno je
da turačka kruna i leška
u vječnomu miru stoje.
I tko u stara doba haja
ikad ovo da pristupi,
po šteti se zaman kaja,
na svoj pjenez rasap kupi.
Tomu bi mi svjedočile
kosti od vojska svakom stranom
ke su se ovdi jur sledile
pod vizijerom Balabanom;
svjedok bi mi tomu bio
i Suliman car ognjeni
koga je silom silu odbio
s poljskijeh kraja mraz ledeni.
Nu govoru veće momu
kud zahodim bez ishoda?
Najbolji je svjedok tomu
od lanjskoga boja zgoda:
silnom caru lasno 'e bilo
sve pridobit puke ine
i podložit pod sve krilo
nebrojene kraljevine;
nu i silni car, u boju
ki dio veći svijeta skupi,
silu uspregnu vazda svoju,
kad na vaše kraje stupi.
Tako i Nilo rijeka onamo
sedam ustâ gdi otvora,
ter na jedno more samo
lijeva iz sebe sedam mora,
ako silni vjetar kada
zadme i pomoć valim poda,
plahi obraća tijek nazada,
svoja ista ga topi voda.
Vi ne mirim, kô ostali
ki se od jače sile straše,
nu kraljevstvo obzidali
prsima ste vašijem vaše -
vi rođeni na vladanja
vi Poljaci glasoviti,
ni u stara, ni u sadanja
doba od tuđin vik dobiti.
Vi lanskoga s vojskom lita
na polju ste cara sreli
i ostatak vas od sita
iz njegovijeh ruka oteli.
Pače mučat trijebi nije:
vojske vaše dobit jedna
nebrojene dobiti je
dignut caru bila vrijedna.
Er što ne uze car ostala
sva kraljevstva od krstjana,
vaša je slava, vaša je hvala,
vi ste bili njih obrana.
Zato, o kruno svim čestita
i vi svijetla gospoda ina,
prijateljstvo i mir pita
u vas carska veličina.
I ja cijenit vîku neću
da prigrlit najmilije
vi nećete ovu sreću
ka vam sama na stan plije.
Sva je mudros za vremena
prigodu umjet uhititi
i obrat ono što općena
dobra uzrok može biti.
Danu uzmite sa smnom sami
vi razbirat s mudrom svisti:
ali mir je sada vami,
ali od veće boj koristi?
U junacih da boj slide
naravna je vazda želja,
a najliše kad se vide
srećniji od njih neprijatelja.
Ali sreća dugo vrijeme
na jednom mjesti vik ne stane;
nekrepka se kaže svijeme:
s kim zamrkne, ne osvane.
Ona ista, bila ka je
vami s carom lansko lito,
caru opet s vami ostaje:
nije nje stanje temeljito.
Ni da ikomu misô ova
scijenju u pamet može upasti
vele veću vojsku iznova
da car skupit ne ima vlasti.
Caru junake othranjene
rađa od svijeta svaka strana;
vojske mu odsvud nebrojene
dažde i mnoštva oružana.
Tim kad još bi veće puta
jakno i lani izgubio,
bil' mu ne bi vlas rasuta,
svakako bi s vojskom bio.
Nu ti, kralju, kad po sreći
izgubio bi tve junake,
otkud bi ufô igda steći
vitezove druge take?
Jeda umjesto od plemića
hlape na boj skupio bi
i slavnoga kraljevića
za vojvodu robju dô bi?
Ali misli tve su ine!
tad bi s svake dozvô strane
inostrance i tuđine
tve kraljevstvo da oni brane.
Dvije krune su u ke uzdati
ti se možeš do nevolje
i koje ti pomoć dati
od svijeh krstjan mogu bolje:
njemački je česar jedno,
drugo španjski kralj mogući,
ali česar još neredno
ima bjenje na svôj kući;
er s českoga zasve Praga
da je izagnô odmetnike,
još ih tjera, još podlaga
i š njimi ima boje prike.
A kralj španjski, ako u njega
ti se ufaš, daleko je:
među vami priko svega
svijeta strašna mora stoje.
Ali i španjska i franačka
da ti bude pomoć doći,
jeda kruna tva poljačka
sahranit se tijem će moći?
Jeda bojne Poljake će
tuđe vojske sačuvati,
kad se izgube oni veće
u krvavoj sprva rati?
Da li tuđi vitezovi
hoć kraljevstvo tve da bljudu,
kad izgubit š njim njegovi
i svoj isti život budu?
Znaj, o kralju, gdi se jednom
carski Mjesec igda unese,
nijednom zgodom, silom nijednom
iznio otole vîku nije se.
A i riječ je gdje kopito
konj turački jednom stavi,
da to mjesto vjekovito
ne poraste veće u travi.
Ali hoću da je ta srića,
po milosti danoj zgara,
tvoga slavna kraljevića
da bi dobio stokrat cara;
nu još i to kad bi bilo,
ku bi od toga koris stekô?
Jeda bi se prodiljilo
tve kraljevstvo nadaleko?
Ne, ne! nu bi sama ostala,
jakno lani, i opeta
tebi jedna tašta hvala
od pobjenijeh turskijeh četa.
Razmi samo jedno ime
od pogibne svih dobiti
ti u nijedno ne bi vrime
drugo mogô steć na sviti.
Pače i ta bi dobit ista
bila rasap ovih strana
u došastvu sred tvih mista
od oružja inostrana.
Ah, da li ćeš za ime jedno
ti od prazne tašte slave
poharati nepravedno
inostrancim tve države?
A i razumnu nije potrebe
spomenivat što se zgodi
tko na pomoć jače od sebe
u kraljevstva svoja uvodi.
Car na jednom carstva kraju
kad s oružjem na boj skače,
strane mu ine počivaju
i obilne šlju harače;
ali na boj suprotiva
caru čim tva kruna ustaje,
ka država tva počiva,
ke li t' mjesto harač daje?
Svak se u miru čestit zove,
obilnost je gdje mir stoji;
mir kraljevstva i gradove
zdrži, uzmnaža, vriježi i goji.
Oganj užeć lasno 'e svima;
nu kad sve njim plane veće,
znat nî gorjet koliko ima,
udunut gdje li se će.
Tako 'e lasno boj početi;
nu koliko dug će biti,
na čem li će pak dospjeti,
nije moć tega prividiti.
Ali, o kralju, mudar ti si,
i prividiš i vjeruješ
da ti o dlaci kruna visi,
sve što s carom uzvojuješ.
Nu ako te boja želja
tere mrziš počivati,
imaš huđih neprijatelja -
na nje oružja tva obrati!
Očinstvo ti je zveska kruna
s dvjema druzijem sadružena,
ka ti od dunda, zlobe puna,
bi nepravo ugrabljena.
Od Gustava bratučeda
što ti se ote, pođ' otima'!
Svaki je razlog: tvoga ne da'
a tuđega ne uzima'.
Na susjestvu moškovskoga
carstva ti je veličina,
kad bi od tebe i od tvoga
pridobita slavna sina.
Pošlji istoga Vladislava
opet s vojskom k tomu kraju
na ostatak od država
ke ti posluh još ne daju;
pod imenom ti od cara
da gospodiš sve doskora
s Hvalinskoga odizgara
do Nijemskoga doli mora.
Zato, o kruno koj je sriću
nad svijem krunam Višnji podô,
i ti, o slavni kraljeviću,
i vi ostala sva gospodo,
ako unaprijed boj sioni
od koristi nije nikomu,
danu od raspa, najliše oni
ki se čini na svom domu;
a ako vam s druge strane
visoke se česti kite
i velika dobra hrane,
kad mir s carom učinite,
mir, ki vam se šlje od cara
i ki želi svak i žudi
vrh svijeh časti, vrh svijeh dara,
ugodno vam primit budi!“
Ovdi paša dobesjedi,
i na govor svoj naredan
među svijetlim panim slijedi
lak i kratak žamor jedan.
Svaki od njih u obličju
veseo se svim razbira
s navještenja koje priču
od prijazni carske i mira.
Pun kralj Šišman slave i dike
veće puta oči obrati
i u čelo sve vijećnike
oko sebe sta gledati.
Tiho stavnijem pak riječima
odgovara poklisaru:
„Prijazan se od nas prima
i žuđeni šlje mir caru!
Naviješteno cića toga
od našega biće tebi
kandžilijera velikoga
uvjetovat što je trijebi.“
Prista slavni kralj ovdira,
i paši se u čas isti
sprva uvjeti riješe od mira,
pak za cara daše listi.
Prima ih rado i veselo
paša i smiren svim se otkriva,
i za veću čâs na čelo
postavlja ih i celiva.
Poklanja se pak, i cića
ugodnijeh jur oprava
kralja i slavna kraljevića
slavi i vijeću hvale dava.
Ali je i paša opet bio
hvaljen, častjen i darovan:
šestoperac je on primio
vas u suhu zlatu okovan:
i bogata i velika
naprava mu je vidjet zdvori:
ručica mu svakolika
u kamenju dragom gori.
Druge dare nebrojene
caru od kralja još odnije
od bogastva bez procjene,
od ljepote ku izrijet nije.
Dragi kami, zlato i ostalo
što je tu, tko bi viku opisô?
Bolje mučat neg rit malo;
toj nathodi svačiju misô.
Nu s ovijem darim tada
Alipaša kô se otpravi,
s družbom uput Carigrada
najbrže se na put stavi.