Odiljenje sigetsko/Dil drugi

Dil prvi Odiljenje sigetsko —  Dil drugi
autor: Pavao Vitezović
Dil treti


Odiljenja sigetskoga dil drugi

Ban kralju

Kralju, kruno sveta, svita gospodine,
  evo od Sigeta najkašnje novine.
Nakratko me čine jur krvjom pisati,
  pera i črnine nî časa iskati.
To za zlo imati nećeš vernom slugi
  znaduć posluvati da moram u tugi.
Pisma uzrok drugi nî mi, gospodine,
  neg vernosti dugi pisat ti me čine.
Dal si mi tvrdine sigetske čuvati
  i šereg družine viteške ravnati,
što ti nazad dati pravično bih dužan
  i račun kazati kako si uslužan.
Al ne ču što tužan grad s nami trpljaše
  kad ga oboružan car glavom rvaše!
Što tvoj šereg znaše bit za bolje gradu,
  ono sve činjaše, kot nebesa znadu.
U turskomu jadu zdržasmo vernosti,
  da prez nas ne padu sigetske tvrdosti.
Ali tužni gosti sigetskim domarom,
  utuhle hrabrosti sigetskim čuvarom!
Akoprem nad carom mrtvim čelo zdvignu,
  al nad svojim kvarom nisko glavu prignu.
Dosta dosad stignu i blaga i slave,
  al mu sada zbignu sve iz ruk i z glave.
Sigetske države Turci zadobiše,
  a građane prave, tve sluge, pobiše.
Za pomoć slat više nemoj se skrbiti,
  udes tako htiše Sigetom imiti.
Nit se za nj tužiti nemoj, kralju mili,
  niti nas tužiti da smo ga pustili:
Turci su platili samim carom njega,
  krvi odvratili za oprati svega.
A mi grada tvega, kot rekoh, branismo
  i z mita kojega dali da ga nismo,
zato odlučismo znamenje pustiti,
  kako ti služismo, vred ćeš glas imiti.
Malo već brojiti morem družbe moje,
  još se na boj iti i ovi ne boje.
Ali da opstoje, nî misli ni moći,
  svaki čeka svoje smrti u kratkoći;
živ dočekat noći nijedan ne more,
  neg se nada poći u nebeske dvore.
Najkašnjim se bore tvoje sluge bojom,
  tvoju svitlost dvore i krvčicom svojom:
s družinom mi tvojom zadnja ura bije,
  nad glavom se mojom turska sablja vije.
Isusa vapije koji godar pada:
  »A sve toga prije ne daj Turkom grada!«
Al red sada, sada i mene poziva,
  odsprida i zada jur me krv poliva.
Tvoj sluga dospiva s žitkom govorenje,
  nisko poniziva zimljući prošćenje,
proseć oskrbljenje orsaga imati
  za ovo morenje dalje ne pušćati.
Mi ćemo ostati biljig pod Sigetom,
  da nije prez rati došal k mahometom,
  a Bog nam se stati daj u raju svetom.

  Verni moj hrabreni kneže, dragi bane,
  viteže venčeni, šćite moje strane!
Ljuto ti me rane glasi smrti tvoje
  ke su ti zadane rad zidine moje.
Učinivši boje strašne s poganini,
  pusti tilo svoje pri istoj zidini,
ku bi turski sini neka uživali,
  listor tebe, Zrini, da bi mi pušćali.
Ne bi meni dali tulike gorkosti,
  gdi bi mi ostali vitezi vernosti.
Lahko bih tvrdosti sigetske pozabil,
  po tvojoj hrabrosti za ke bih spet rabil,
neg da te je zgrabil na smrt rok čestiti,
  koji kaže da s' bil vitez poglaviti.
Drugače stvoriti ne hti srce vruće,
  za tursku krv piti od mlada kipuće.
To je tvoje kuće žalost kruto dična,
  ku zreć nî moguće, i slava vikvična.
Hektoru prilična hoti tvâ smrt biti,
  kod Boga pravična svoj će dar imiti.
Da ti pomoć priti ne činih u ti kraj
  za moć te kripiti, zgovorena imaj,
jer prvo glas, to znaj, da mi došal nije
  nego slišah vapaj: Siget grad turski je! -
i da tebe prije, bane, smrt nemila
  ter tvoje delije s tobom umorila.
Viteška si dila pokazal hrabrosti
  i ke nî prosila zaveza dužnosti.
Rad ove vernosti sina ću t' ljubiti
  i u prijaznosti svu hižu imiti.
Ime ću dičiti tvoje misto mita,
  koje će ti cviti vikom zvrhu svita.
Glasa plemenita dosta ti j' na vike,
  a v nebu ti j' kita zaslužene dike:
  vernost poglavita te ima prilike.

Ban orsagu

Gospodo i knezi hrvatske države,
  glavari, vitezi i razumne glave!
Čuli ste zabave u skrbi i strahu
  koji vaše lave Sigetom rvahu,
gdi vam se držahu čvrsto polag mene,
  stvari ne pušćahu nijedne hrabrene.
Al nî misli cene već za trude naše,
  jur su dovedene koncu skrbi vaše.
Nego ke vas straše sile i bič ljuti,
  sriće mi ne daše koncu dosegnuti.
Vred ćete glas čuti, ne na vašu volju,
  što se v gradu smuti i v sigetskom polju.
Stvar ne pišem bolju u hipu ovomu:
  Turci nas jur kolju na putu smrtnomu.
Ovo jur i k momu tilu smrt dospiva,
  v harcu me ovomu zadnja krv poliva.
Turčin grad dobiva, ja padam s mojimi,
  telo zemlja biva, a Bog dušu primi.
Vi pak tamo svi mi zbogom mi ostajte,
  srićami dobrimi kotare ravnajte,
spomen z nas imajte u svetom moljenju
  ter prošćenje dajte k ovom razdiljenju.
Zbogom na svršenju života i rati:
  Bog k ovom trpljenju nemoj vas pušćati,
  daj nam se v življenju nebeskom zastati.

Orsag banu

Bane, naša diko, naš viteški bane,
  čusmo tve veliko borenje i rane
i smrti ke brane vratit ti se k svojim
  v ove tvoje strane i vitezom tvojim.
Vas u tugi stojim iz ove prilike,
  plačem zbranim mojim nesriće tulike.
Jauču vladike i kî dom braniše
  da se od njih dike tako rastaniše.
To Bog tako htiše, ljubezan i vira,
  drug, komu drag biše, za druga umira.
Ako se prem zbira s tim nam već rezika,
  nišnemanje zvira s tim hrvatska dika.
Jakoga vojnika hrabrosti si spunil,
  od vika do vika slavom si se krunil.
Misec si oskrunil i zvrnul takoje
  da j' kruto pobrunil od svitlosti svoje,
gdi si biti boje s onim se podstupil
  kî vas svit skoro je pod svoj strah sakupil,
kî j' na zemlju stupil kot ropče bojeću
  da nî sablju stupil ni Leksander veću.
Na tvojemu pleću podnesal si mnoga,
  Herkula nevmreću čast vika ovoga.
Mi, tebe i tvoga žalujući zbora
  od briga murskoga ća do sinja mora,
molimo ti dvora rajskoga svitline
  i pomoć odzgora zvrh tvoje družine.
Trud tvoj, gospodine naš hrvatski bane,
  navik mnoge cine v spomenu ostane,
  pisme ti se čine na sve svita strane.

Ban Sigetu

Moj Sigete mili, jur sad zbogom budi,
  suprot turskoj sili dalje se ne trudi,
jer veće ne prudi u tebi nam stati,
  meč i oganj udi i življenje krati.
K Bogu se obrati, već nî u nas vlasti,
  smrt nam je na vrati, samim je opasti,
pustit je napasti gdi se ne da zmoći,
  ni jelvi izrasti srid ognja nî moći.
Čim smo te pomoći mogli, a ne htili
  prvo večne noći da bi učinili?
Jer smo odlučili pod tobom ostati
  kî smo te ljubili vazdar kako brati.
Neka budeš znati kô nam je hotenje
  za moć ti zdržati nigdašnje poštenje.
Ni smrtno borenje nećemo pušćati,
  neg za te življenje kako braća dati;
al srića imati zaminu tu neće,
  neg u ovoj rati oba na tla meće.
Neka, neka kreće, neka na tla hiti,
  malo će mi veće s tim tuge zabiti,
samo žalostiti u tomu me čini
  da mi obraniti Sigeta moći nî.
Da se turski sini po takovoj sili
  u ovoj tvrdini budeju dičili;
kî smo to branili, doč'kat ne želimo,
  umrit v ovoj sili prvo svi velimo.
Vrime ide mimo, nî nam već pokoja,
  Turčin ulist simo na svak put nastoja.
Zbogom, željo moja, Sigete hrabreni,
  ta nesrića tvoja na žalost je meni;
ali po vrimeni, slideć prem Turčine,
  z mene se spomeni i z moje družine,
ter neka ti brine srce ne dohita,
  jer ovako gine čast ovoga svita.
Već nimamo mita rad tvoga pokoja,
  vernost nam kralj pita, i ona je tvoja.
Ovo lice boja čuti će nam trude
  dokle u nas koja kaplja krvi bude.
Pustit ćemo ude za te stanovito,
  i škode i prude svršit ovo lito.
Tilo truda sito izlahka umira,
  a Bog nam za mito nebesa otpira:
  Bogu duh, zemlji to tilo, kralju vira.

Siget banu

Kud ćeš se diliti, viteški bane moj?
  Komu ćeš pustiti nesrićni Siget tvoj?
Ja li ću po tvojoj smrti sam ostati
  i neviri ovoj moje ključe dati?
To li ćeš pušćati, gospodine mili,
  Sigetom vladati kljetoj turskoj sili?
Zato li se bili jeste dosle trudno,
  to li ste cinili meni biti prudno?
Ta mi glavu čudno dugovanja trude:
  jedno kad je udno, da sve udno bude?
Nač jur biše trude tulike činiti
  ako imah sude turskim robom biti?
Zdavna me pustiti mogoste pod cara,
  sebe sahraniti i nadat se dara,
neg doč'kat da zgara Siget, pak umriti.
  Kuliko će kvara s tim orsagu priti!
Al vidim da nîti srića tu potrebu
  čineć duhe iti z pakla da me grebu.
Ja li ti k pogrebu kamen donest imam?
  Ni v zemlji ni v nebu već ufanja nimam.
Z pameti se snimam, ime zaboravil,
  tuliko tug primam ke mi j' car postavil.
Kralj me je ostavil, ogluša se mati,
  ti si se otpravil smrćom šetovati.
Držim da jur znati i Bog za me neće
  gda me se v toj rati sve dobro odmeće.
Zdvojeno je veće u opstanku momu!
  Ludo se gdo meće suprot roku svomu.
Nuti, suprot komu vojuvah mnogo lit,
  sad se moram tomu i klanjat i molit!
V meni se oholit moram dat krvniku,
  moj dobar glas prolit i slavu i diku!
Spodoban človiku i ja moram biti
  i sriće priliku za udes imiti.
Sile odoliti ne morem takmene
  nit vas sahraniti nit veće vi mene:
mene v sinžir rene ova turska sila,
  desnice hrabrene vas je v tesno zbila.
Neg, mâ diko mila, moj bane čestiti,
  nemoj odvrć dila kô ću te moliti:
kad ti more biti, hti (za mnogih bolje)
  sebe oprostiti i družbu z nevolje
da vas ne zakolje kâ mene zatira
  i zjednača v polje ova turska vira.
Daj me jur sad z mira, jur sam na niš spravljen
  jer tako sinžira ne morem bit zbavljen.
Malo će car slavljen s ovim prahom biti,
  a orsag ostavljen za te će tužiti.
Nemoj zlo trpiti dvoje, gospodine,
  nemoj se gubiti jur kad Siget gine.
Nî tulike cine Siget ni vridnosti
  da za nj ban primine i take hrabrosti:
daj me mogućnosti pod oblast jur ovoj,
  neka tebi prosti i družini tvojoj.
Još ćeš se po svojoj mudrosti truditi
  da bude skoro tvoj Siget moral biti.
Nemoj zlo trpiti polag zla još gore
  kô se izličiti nigdar već ne more.
Ne daj mi, moj bore, gljedat tvoga groba,
  nit da te obore ova moja globa;
neg ako i roba jaki me car prime
  al me turska zloba poruši sasvime,
rad bih dugo vrime da budete zdravi
  na preslavno ime slovinskoj državi.
Zato se pripravi k miru pristupiti
  tere ne ostavi vas orsag tužiti.
Nemoj žalostiti gospoj lipe broje
  ke k meni pustiti smihu drage svoje;
zbog nevolje moje š njimi ginut nemoj,
  smiluj se vrh tvoje i tulikih gospoj.
Ne shajaj na poboj već, moj slavni bane,
  nego sili ovoj pusti moje strane.
Vidiš moje rane, vidiš me v prah iti,
  daj me pod pogane, tebi te prostiti.
Zgovoren ćeš biti u Boga i kralja:
  gdi je zlo trpiti, manje obrat valja.
Siget ti zahvalja za ljubav tuliku,
  ter gdi se obalja (prosi) biž priliku
  na vrimena dalja da pronašaš diku.

Ban junakom

Braćo draga moja, moji sinki mili,
  kî do svrhe boja s manom jeste bdili,
znano ste činili u mistu ovomu
  da ste verni bili Bogu, kralju, domu.
Ostaviste v tomu dobar glas posvude
  k spomenuću svomu dokle ljudi bude.
Vi ste mnoge trude s manom učinili,
  većkrat harce hude s Turci obvršili,
većkrat ste razbili krvoloke naše,
  na smrt dovodili i bege i paše;
Turci robje vaše većekrat su bili,
  krajine poznaše koju ste krv lili.
Naše smo slidili starije u dilu,
  mnogič odolili s malim mnogu silu.
Sad vidite k tilu kâ nam smrt pripire,
  užga građu bilu, zide nam podire.
Bog ove namire čini na nas iti
  hteći u nas vire tvrdost razumiti
bi l' vridni živiti š njim v njegovoj diki;
  dosad nas trpiti hti v ovoj priliki.
Al već za grih niki na nas srdit nije,
  trud v ovih reziki za pokoru prije.
Skradnji dan nam sije življenja ovoga,
  gdi nas srića bije srid ognja gorkoga.
Od svega nas svoga odbijene daje,
  neg sam nam vrh toga meč i duh ostaje.
Zato prosim da je svaki toga htenja
  da sada nastaje rad svoga poštenja,
da prva činjenja hrabrenosti svoje
  k svrhi pomrsenja svoga se ne boje;
promisleć takoje da već neg odniti
  ovdi nam dano je pošteno umriti.
Tu j' nam odsuditi potriba rok htila
  v kôm čini svršiti naša trudna dila.
Dakle, braćo mila, s voljami složimo
  ter, kad je ta sila, dičnije zberimo:
v ognju ne gorimo, v ropstvo nî se dati,
  slavni boj stvorimo v ovoj zadnjoj rati!
Misal je imati na Boga i diku,
  veru j' obdržati svomu poglavniku
za ljubav veliku drage domovine
  imijuć priliku skazati se sine.
Priđih naših čine viteške stvorimo,
  kako godar mine, s Turci se borimo,
junački umrimo dosvršivši žitak,
  krvav njim pustimo i tužan dobitak.
Neka ov dospitak nam slove posvuda
  i v nebu napitak dobimo vrh truda.
Činili ste čuda, čuda ste trpili,
  susedastvu pruda trudno ste služili.
Još, vitezi mili, mal čas ov strpite
  i u skradnjoj sili hrabrost pokažite,
trudan duh pustite z trudna tila iti,
  vernost obdržite, ku će Bog platiti.
Kako već umriti lipše junak more
  nego kad ga šćiti i sablje obore?
Nisu to pokore, neg sriće ke daše
  da ljudi govore od vridnosti vaše.
Skrbi jur pristaše, pokoja čas pride,
  s ovim se do naše slave putem ide.
Pustimo zavide i svakoj zameri,
  ovdi na obide, a v nebo k večeri.
Sada v jednoj veri, v jednoj prijaznosti
  pokaž'mo toj smeri kršćanske stalnosti.
Misal v poniznosti vrzimo u Boga
  ter boja trudnosti svršimo ovoga.
Ja zmed vas jednoga neću zapustiti,
  neg kot brata svoga svakoga zminiti.
Nit želim živiti nakon vas niti ću,
  prvi hoću iti skusit ovu sriću.
Zbogom, Alapiću, zbogom, svi ostali,
  brate i ditiću veliki i mali!
Odsvud oganj pali, nî mista vojniku:
  kî smo dično stali, padimo za diku.
Umrit je človiku! Viteški umrimo
  ter svitu priliku vernosti pustimo!
Dobar obdržimo sebi i domu glas:
  kralju se vkažimo verne i u ov čas,
  Bogu duh vratimo kî je umrl za nas.

Junaci banu

Bane gospodine, evo tvoje sluge
  s tobom se ne brine od nijedne tuge.
Nakon sebe ruge ne žele pustiti,
  nego slave drúge smrti učiniti.
S tobom boja biti, kako dosle bismo,
  s tobom krv proliti čvrsto odlučismo;
neg što pregrišismo u našoj dužnosti,
  prosit te hotismo da nam milo prosti.
Naše ti vernosti pod zapovid stoje
  pod kôm se jakosti nijedne ne boje.
Ziti na poboje i u njih opasti
  srce gotovo je kot na pirne slasti:
  venci nam se goje posrid rajske vlasti.

Siget banu i vojnikom

Viteški moj bane, koga slavno dilo
  na sve svita strane jur se j' rastočilo,
komu j' sigdar bilo skrbljivo hotenje
  da b' se raširilo kršćansko poštenje,
kralju poklonjenje da bi vas svit hranil,
  mir i pomnoženje svojih rasprostranil;
kî si vazdar branil susedstvo kot dom svoj,
  pri kralju nastanil i Bogu najam tvoj.
I vi s banom takoj vitezi čestiti
  kî dojdoste na boj za Siget braniti,
ne hteć se skratiti na tulike trude,
  mučno izmoriti te hrabrene ude,
pače da vam bude spomen vikom cviti,
  srca vas to nude smrćom završiti.
Mogah općutiti ljubeznivu volju
  s kôm moju odbiti željaste nevolju,
da veću ni bolju rad zdržanja moga
  pomoć imat v polju ne mogah zvan Boga.
Vi ste kot za svoga brata za me stali,
  ni truda smrtnoga niste se vgibali.
I sebe bi dali (kot hoće to biti,
  ali k vašoj hvali) na smrt umoriti.
Neg kad na to priti srića je gonila
  da mora otpriti Siget turska sila,
nek plače mâ vila sigetske zidine,
  othitivši krila i ruha svitline,
ter tamne pećine neka za stan prime
  i u njih žuhkine trpi na sve vrime;
neka prvo ime, diku i hrabrosti
  pozabi joj time u večnoj gorkosti.
Za te prijaznosti i čin poglaviti
  ne morem vam dosti vikom zahvaliti.
Već mi učiniti nego sebi htiste,
  sebe zapustiti, a mene braniste!
Veće učiniste za doma poštenje
  neg ikad želiste za svoje življenje;
na smrtno borenje prî volite iti
  neg v meni stvorenje tursko potrpiti.
Nis' moguć hvaliti toj ljubavi dosti,
  a manje platiti tulike vridnosti.
To su prijaznosti, to su slavni čini,
  to kralju vernosti, ljubav domovini,
ke sam Bog visini v rajskoj nadiljuje,
  jer vas svit dosti nî da ih isplaćuje.
Tako se putuje v nebesku državu
  da vičnom venčuje javorikom glavu.
Tako vojnik slavu za sobom ostavlja,
  duši svojoj pravu bašćinu dobavlja,
ter tako ponavlja i življenje svoje
  gdi već ne zabavlja smrt niti zlo koje.
Zasluženo to je vam, družino mila,
  za 've teške boje, za 'va trudna dila.
Lipa vam se j' zvila v nebu javorika
  i kita procvila i nevmrla dika.
Svakoga jezika pisam zaslužiste,
  nebeskih vojnika u broj se združiste.
Žuhku čašu piste s krsta mučeniki,
  život dosvršiste k poštenju i diki.
Slavni se vojniki svuda ćete zvati,
  v nebu po svih viki s Bogom kraljuvati.
Mogu li se dati veće tuge koje
  neg su v ovoj rati ove tuge moje,
gdi gledam sve svoje najednuč zgibati,
  s blagom krv takoje dragu prolivati!
Bože obilati, u kômu sva stoje,
  molim, htij poslati k njim anjele tvoje
koji mi na svoje njih primeju ruke,
  odnesu v pokoje z ove trudne muke.
Nuti turske buke kâ na naših ide
  noseć kopja, luke, puške, sablje, žide!
Veće se ne vide Hrvati hrabreni,
  smrt turskom naslide silom pokriveni.
Jaoh, jaoh meni, ke gledam žuhkine!
  I srce uveni kad sve dobro gine!
Zbogom, gospodine bane, zbogom, brati!
  To je domovine ljubav obdržati,
to je pokazati prave vire zlamen:
  Bog vam hoće dati pokoj večni, amen.
  Srce se obrati me v drivo i kamen!

Siget kralju

Još sad, kruno sveta, prilika j' pisati,
  stvari od Sigeta na znanje ti dati.
Neka bude znati veličanstvo tvoje
  da dospihu rati pod Sigetom boje,
ali to prez moje nesriće ne htihu:
  kljikujem za svoje od kîh me odbihu.
Dugo me branihu hrvatske hrabrosti,
  ali odolihu turačke zmožnosti!
Učinihu dosti polag bana svoga
  na tvojoj vernosti za dom i za Boga,
od meča turskoga da svi prî umriše
  neg Sigeta tvoga Turčinu pustiše.
Turci posvojiše Siget tvrdo misto,
  al ti ga platiše obilno zaisto:
iz kosti bi čisto tulik grad zgradili
  ke su pod njim listo ovi put pustili.
Množina je sili i srića ne mala
  v ovih mučnih dili turskoj pomagala,
al da j' prem pušćala i Siget dobiti,
  nî od smrti znala cara obraniti.
Zato se tužiti, preslavni kralju moj,
  ni v srce primiti tešku volju nemoj
pokralj i šereg tvoj da slavno pomriše;
  vernosti hrabrenoj raj plaću dobiše.
Za pomoć slat više skrbiti se nemoj.
  Turci grad dobiše i drže kako svoj.
  Nek te sveti sliše i njih dadu pokoj.

Siget kralju

Tvoj list na veliko prijeh žalošćenje,
  v kôm prosiš, mâ diko, od mene prošćenje;
čuh tvoje borenje hrabreno zadosti,
  za opstat hotenje u mojoj vernosti.
Bog im grihe prosti, kî htihu skratiti,
  da tvojoj trudnosti nis' mogal prispiti.
Žal mi j' i žal biti hoće mi do groba
  da moraš služiti Turčinu za roba,
da je tako doba nesrićna hotila,
  tebe s banom oba meni izronila.
Al je božja sila nezrečene moći,
  kâ će moja dila kršćanska pomoći.
Još će kî lav doći od moga kolina
  koji hoće zmoći i prognat Turčina,
a ti gospodina prvoga spoznati
  i božjega sina križ sveti štovati.
Žalujem te rati i tvoje zgubljenje,
  v misli ću imati vitezov trpljenje,
  kojim Bog htij dati nebesko življenje.

Siget rimskoj Crikvi

Rimska crikvo sveta, čista viro Krsta,
  na ku od diteta bî skrb moja čvrsta,
došla je zla vrsta tužnih rokov mojih
  da ginem od prsta zmed prstenov tvojih.
Postah pogreb svojih, zgubih cvit orsaga,
  svega se odsvojih i mila i draga.
Krvavoga traga znamenje pustiše,
  kî se zavolj blaga ove špilje biše.
Glave pogubiše hrabreni Hrvati
  koji me braniše, mogu reć, kot brati.
Turčin se jur s vrati mojimi zapira,
  turčit i držati svoj zakon me tira,
strašce sâm obira i stavlja glavare,
  crkve mi podira i božje oltare,
ždriba se na zare za blago crikveno,
  za ime ne mare Krsta božanstveno.
Jur je dovršeno vrime sriće moje,
  ime pomršeno od skupšćine tvoje.
Htil bih ti već svoje nevolje kazati,
  ke pretrpih boje, ke pretrpih rati!
Al mi pomoć dati već ne moreš, vidim,
  božji bič spoznati moram, - što se stidim?
Nego dušu vridim gdi moje proganjam,
  napasnike slidim, v tminu se nastanjam,
misecu se klanjam iz prave svitlosti,
  na ke se naslanjam, same su bludnosti.
Križ prave svetosti, put spasenja moga
  u ovoj tamnosti tare moja noga.
Od Isusa Boga i Duha presveta
  i od pape tvoga vira mi je zeta.
  Što ću zvrhu toga neg plakat sva leta!

Siget zvrhu samoga sebe

Jur dima magline vetri razagnaše,
  nebeske vedrine jur se pokazaše;
jur vike pristaše i gromi ognjeni,
  mir junaci daše i sebi i meni.
V tugi se ne leni, Sigete, nit predaj,
  nego na bedeni stani ter pogledaj
jeda j' ban al jeda j' sultan tvoja glava,
  ter mu se v ruke daj kî se god nazava.
Ajmeh, viro prava, ajmeh, Krsta ime,
  nač time odzava nesmiljeno vrime!
Odiljen sasvime od tvoje ljubavi,
  turačkoga brime ropstva Siget bavi.
Ah, na što me spravi ovo leto hudo,
  kakovo mi stavi na trudni vrat rudo!
Veće se je ludo gradom ozivati
  i vojništva čudo nigdašnje spivati.
Suze prolivati vrime je dospilo
  ter se odivati u crno odilo,
svakoj stvari milo živućoj kazati
  kô je završilo zlo sigetske rati.
Nî se zanašati vazdar na jačine,
  zanati će stati, vlast pred silom gine.
Nut kako tvrdine moje omehčaše
  i na što visine me slave opaše:
Turci otpušćaše berege i vode,
  zide razmetaše; kud hote, tud hode;
predobitja gode veselo vršiju,
  a moji vojvode u kalu ležiju,
glave im stojiju uokolo mene,
  al mi se ne smiju kolcem nabodene.
Tako cviće vene junačke lipote,
  tako se hrabrene desnice lahkote.
Ali Bog njim pote u nebu splaćuje,
  a ove strahote v orsag napušćuje
da ga pedepsuje gdi sve veće vidi
  da v grihu praznuje i blude naslidi.
Z deset zapovidi jedan Bog nî v slavi,
  tud bog skoro sidi u svakoj državi,
svak po svojoj glavi skoro kip načini,
  časti ga i slavi v grišnoj opačini.
Božje u tašćini ime se prijima,
  blagdan se ne scini nijedan med njima.
Otac ni mat nima od sinov poštenje,
  vbojstvo, blud, tadbina, krivo svidočenje,
žene poželjenje bližnjega i stvari
  nima ustrpljenje nit se Boga vari.
Smih čine z oltari, mise slušat nete,
  za zakon ne mari nigdor crikve svete.
V potribi zavete još k Bogu činiju,
  za potribe znete pak ih ne vršiju.
Poste ne držiju za pobožnost niku,
  za grihe se smiju spovidat človiku.
Krsta svetu riku već krizmom ne tvrde
  i svaku priliku svete crikve grde.
U milošćah smrde ke Duh sveti sviti,
  uvriđenju srde nete otpustiti.
Nete podnositi stvari suprotive,
  neumne učiti, svitovat sumnjive,
ne tiše tužnive, ne karaju zloga,
  za mrtve ni žive ne moliju Boga.
Do zabljenja svoga vidim v ovih liti
  dilo telesnoga milosrđa iti:
gdo sad lačne siti, gdo žedne napaja,
  gdo što golim hiti, gdo uzne pohaja?
Gdo sada nastaja sužnja otkupiti,
  gdo z tuđega kraja putna pristaniti?
Mrtve sprovoditi već nî prijaznosti,
  jer počehu iti v grihotu kriposti.
Nî već poniznosti, neg svagdi oholnost,
  nî darežljivosti, neg črna lakomost;
nî čistoće, bludnost svagdi se nahodi
  i tužna požrlost za triznost dohodi.
Zavidost se rodi misto prijaznosti,
  osveta se zgodi misto strpljivnosti.
Dojde čas linosti, zginula je hitrost,
  čekaju v bludnosti toj božju srditost.
Božju svetu milost ludo na stran meću,
  na vražju skazljivost sve skokom se šeću.
Slobod drže veću nego božju službu,
  vire se odmeću, slide tašću družbu.
Nî pravde na tužbu, svud krivica vlada,
  kriposnu zadužbu i ne čuju sada.
Nimaju naslada v mišljenju od Boga,
  grob kopaju zrada za bližnjega svoga,
pak Bog radi toga šalje biče svoje:
  kugu, glad, krvnoga i prolića boje.
Pogljej tuge moje, Ugrine perjeni,
  ali bolje tvoje nesriće u meni,
nadaj se s vrimeni težu skrb neg ovu:
  kî ti j' pred bedeni, dojde t' oganj krovu.
Za dobe gotovu vodu htij držati,
  za vas dom v takovu škodu ne pušćati.
Ne dojdoste, brati, na potribu moju
  v ove turske rati strahovitom boju,
da bi pomoć koju donesli z dužnosti:
  znat ćete i svoju sriću u tužnosti.
  Ruše se, ne stoje gradi prez složnosti.

Vila Hrvatkinja nad Sigetom

Otpokle k Sigetu mi nesrićne mile
  v tekućemu letu drage smo pustile,
kruto smo skrbile zvidajuć takoje
  v ognju turske sile kako naši stoje.
Gda smo glase koje odonud imale,
  da naši ne dvoje, još smo trepetale.
Pred očmi imale jesmo Sulimana,
  vazdar se bojale šege Delimana,
moći Demirhana, privare Mehmeta,
  naredbe Rustana i Kurtova sveta,
kîh imena eta sama ljude straše.
  Kamo? Rad Sigeta, gdi oružni staše?
Ako j' koje naše rana nadospila,
  ter mi znati daše, oplakah ju zmila.
Ako li j' udrila smrt od naših koga,
  v črnu sam cvilila s plačem srca moga.
A sad ne jednoga vila žalit ima,
  neg do groba svoga cviliti za svima.
Kot što duha nima, srca nis' ćutila,
  suznimi očima gda sam knjigu čtila,
kako turska sila bana i vojnike
  ljuto je pobila rad sigetske dike.
O sigetske prike, na što ste hodile
  mojih krvjom rike da ste protočile,
da niste hotile pusti grad pustiti
  prez me družbe mile Turčinu dobiti.
Tužna moram biti po svoj domovini,
  nete se vratiti vojni, braci, sini.
Lipimi načini većkrat prošah znati
  što j' mojoj družini ufanja v toj rati!
Vrime bi pušćati da mi nazad pride, -
  tako poručati jeh v sigetske zide.
Al neg zgovor ide od Sigeta meni
  da srićno napride rat moji ljubljeni,
ter prosi hrabreni moj zbor još ostati
  do svrhe poštene te krvave rati.
Nu sad mi ih vrati, jur je rat pristala:
  sinka hoće mati kôga je pušćala,
da već skrb imala ne bude tuliku
  niti se bojala u tomu reziku;
za tu sriće diku i krvni dobitak
  momu ljubovniku ne dam gubit žitak.
Volim ja zgubitak svega blaga moga
  neg čuti dospitak zmed mojih jednoga.
Al mi zvrhu toga zlo sad Siget piše
  da smrt od turskoga meča svi podniše.
Na to li mi biše suđeno pustiti
  jašući i piše moj zbor plemeniti?
Tako li hvaliti meni si obital
  kad pomoć imiti od mene si pital?
Tako li si svital došal z turske krvi,
  na ku si se hital ziti s mečem prvi?
Gljej s kîm nazad vrvi ban plinom i dikom!
  Jur ga jedu črvi za smrtnom prilikom,
da se majka sinkom nigdar neće stati
  nit se s ljubovnikom ljuba nasmijati.
Zač mi to pisati ne hti v prvom listu
  da ćeš obdržati Hrvate v tom mistu,
kî za viru čistu i za domovinu
  volju drže zvistu da slavno poginu?
Da bi k tomu činu i hrvatska vila
  za dragu družinu v šereg išla bila;
da bi se pobila, muža gljedeć, žena,
  starica branila mat sinka ljubljena;
da b' ljuba srčena kod ljuboga stala,
  sestrica hrabrena bratu pomoć dala;
da bi s dragim pala svaka svojim bila,
  nasladnost imala barem v smrti vila, -
svaka bi hotila oditi pod Siget,
  šišakom se smila pokrit, meč v ruke zet,
trude boja podjet i bliže stupiti
  za dragoga objet, gdi će duh spustiti.
Zač ne hti prositi i nas k toj teškoći
  da bi te braniti i mi mogle doći?
I u nas su moći k obrambi zgojene
  da b' mogle pomoći, ako smo prem žene.
I mi smo rođene od junakov vile,
  o boju zgojene, srčene bi bile;
što bi ne imile u prsih tvrdosti,
  to bi posudile od svoje dragosti.
Otud ze jakosti i Hajkune tvoja
  i učini dosti srid turskoga boja.
Već bi zemlja moja Hajkun ti poslala
  da b', tužna vilo, ja za to bila znala!
Ali dopušćala narav nî nam znati
  što je dokončala da se ima stati,
neg tužna ja mati rascviljena vila
  kâ sam v tvojoj rati tu ranu dobila,
da prez moga mila navik sam ostala
  i, što sam rodila, mrtvo ne kopala.
Lipo ti j' procvala tvâ zidina bila,
  s cvićem venčuvala koje nî sadila.
Da je sada vila hrvatska zagljeda,
  zavidost bi bila, ah, mrzlija leda!
Sva krv u nas preda kad misal spomene
  glave moga čeda kolcem nabodene:
nit bi majku mene te glave poznale
  nit svoje ljubljene, na to su propale.
Da bi se raspale te zidine tvoje
  ke su još ostale na žalosti moje!
Da kada gospoje i ja tužna mati
  k tebi dojdu svoje ljubavi iskati,
tilo te zastati prez glav, prez ruk takoj.
  Kako ćeju znati kojemi sliša koj?
Vidit glavu, a k njoj nete moć stupiti,
  zet ju v naručaj svoj nit ju poljubiti;
plačem bi obliti svaka svoga htila
  i v grob položiti kot je vridno mila,
ali turska sila zapri pute nama
  ter se j' raširila po Sigetu sama.
Vila ruke lama, bije se nemila, -
  još prosiš prez srama da bi ti prostila!
Ah, vazdar te bila rat i zlo zgođenje,
  za sužnje vodila tvoje porođenje!
Vazdar pomorenje tužil i rezike
  da nisi prošćenje vzel prez moje dike!
Ne bilo prilike gorega zameta
  niti veće prike nigdar od Sigeta!
Vazdar bil za kmeta, vazdar plakal sebe
  i tvoga diteta dite nakon tebe
  za ovoga leta mojih rož pogrebe!

Gospodična Sofija i oral

S:Orle moj, orle moj, nemoj dalje litat,
    padi na hrast ter stoj: ništo ću te pitat.
    Nî v dubravi evoj kî će te se hitat
    niti se dice boj da hte pruglo splitat.
O: Pusti me za tvoje i zdravje i sriću
    litat v strane koje gdi ptice ne liću.
    Ne znaš nepokoje, tuge i nesriću
    ke nevoljno moje srdašce razmiću.
S: Vidim te bolčicom kako mašeš krili
    zaštrapan krvčicom ku ste nigdi pili.
    Neg gdo te s tužicom, dragi orle, cvili
    i s ovom zemljicom nemiloma dili?
O: Nemoj me pitati, tako t' sriće tvoje,
    nemoj ponavljati ljute rane moje,
    nego me litati pusti v strane koje
    za prvo pušćati žitkom tuge moje.
S: Ne govori toga, nemoj se gubiti,
    neg sedi ovoga hrasta na kôj kiti
    ter pomena tvoga nemoj mi kratiti,
    od znanja ti moga neće teže biti.
  Otkud lićeš sada, gdi si dosad služil,
    s kim si se najzada, moj orle, razdružil?
    Cić kôga li jada tako se rastužil?
    Povij, to bih rada da bi mi poslužil.
O: U pustinje koje tuge me it sile,
    ke su mi takoje riči uskratile,
    al me prošnje tvoje kruto giblju mile
    da ispovim moje boleznosti sile.
  Grifa služih dosad jur od mnogo lita,
    dike zaisto rad veće neg rad mita.
    Mene on takoj rad držaše kod šćita,
    drag mu bih kako grad glasovit vrh svita.
  Š njim hođah na love u Zorine luge
    uzimljuć gotove samo svoje sluge.
    Sve već vukom nove zadavasmo tuge
    da kakono sove bižahu od ruge.
  Ter se nato Zori ražalilo biše
    da se ti prikori njoj na špot činiše,
    da se po nje gori nje vuci razbiše;
    da grifa umori, na svu silu htiše.
  Pse, vuke, medvide i lave takoje
    sakupiti ide pod zastave svoje:
    ni Grkov ne pride na tulike broje
    da razruše zide nikadašnje Troje.
  Sile nesabrane spravi vrhu toga
    i za vojsku hrane već lita jednoga:
    opstri na sve strane v gnjizdu grifa moga,
    grifići se brane polag grifa svoga.
  Al kad s ognjem Zora poče nalipljati
    i triske odzgora Jovo nathitati,
    niti svoga dvora grif htiše pušćati,
    dojde nam pokora svim mrtvim ostati.
S: Orle, riči tvoje pune su skrovnosti,
    z kîh prohaja moje, ah, leden strah kosti!
    Otkrij mi što to je, ke su to žuhkosti.
    Bojim se da goje i meni tužnosti.
O: Služih u Sigetu dobra gospodina,
    v oružju i svetu časna od kolina,
    kî još u ditetu jak bî knez od Zrina,
    razbi mnogu četu i vojsku Turčina.
  To caru prot glavi Sulimanu biše
    ter, da se izbavi, tulika zla htiše:
    zato vojske spravi, kîm broj ne znadiše,
    da vas svit dobavi skoro čim imiše.
  Opstre bana moga u Sigetu gradu:
    grada prosi toga da mu naši dadu,
    al vole za svoga kralja da svi padu
    nego pod turskoga cara grad podadu.
  Car napri na boje sve svoje jakosti,
    meč, oganj takoje, i vražje čarnosti,
    a kî v gradu stoje, brane se v stalnosti
    i za rane svoje vraćaju ran dosti.
  Ali što je sila! Sila lamlje s koli
    i vele nemila da Boga ne moli;
    malo je kupila, mnogo j' vrgla doli,
    mene j' uvridila do srdačne boli.
S: To li s tobom šumi glas sigetske rati?
    Postoj tere nu mi daj svršetak znati.
    Prosi te i kumi divojka i brati,
    da i ona umi drugim kazivati.
  Svega ću te oprat suzami mojima,
    zlatom žicom nabrat biser perutima.
    I moje drago rat morebit ta ima?
    Tamo mi je moj brat i dragi svojima.
O: Što želiš već znati od toga poboja?
    Dosta ti j' kazati, tužna vilo moja,
    da pade v toj rati s banom družba svoja,
    a Siget ostati mora druga Troja.
S: Vidi li tu kneza Gašpar Alapiju,
    od ruke viteza, mladoga deliju?
    Š njim me ljubav sveza divojku Sofiju,
    teže me železa za njim strile biju.
O: Kneza Alapiju vidih, vilo, tvoga,
    mašući s fringiju polag ujca svoga:
    pade gdi se biju, spod age jednoga
    i vidih gdi viju halje iz mrtvoga.
  S tobom se neće već v životu zastati,
    osta mi ti ležeć u sigetskoj rati;
    te nesriće gljedeć, moreš tugovati,
    a ja hoću leteć život dokončati.
S: Tužni glasi moji, nesrićni, nemili,
    i sigetski boji na tugu dospili,
    kî ste prvoj Troji ta grad zjednačili,
    a mnogoj gospoji ljubav uskratili.
  Dakle i ja moga ljubljenoga zgubih
    koga vrhu svoga svega dobra ljubih,
    za kim i za koga skrbna dosad grubih,
    a odsad prez toga sama sebe ubih.
  Gašpare moj mili, dušo srca moga,
    kî su se zgodili roki žitka tvoga,
    da su ti skratili veće vidit svoga, -
    o roki nemili vrimena ovoga!
  Ja li ljuba mogu v životu ostati?
    Ja li moju nogu po svitu gibati
    al se gledat s kogu al se s kim zastati,
    a dragost tak mnogu u zemlji pušćati?
  Pukni, srce moje, za srdašcem tvojim
    neka same tvoje već skrbi ne gojim,
    neka sve pokoje za dragim odsvojim!
    Jur sve svršeno je zač se godar bojim.
  Usahni, moj jezik, ali se prevrati,
    nimaš se već uvik s kim razgovarati;
    momu željenju lik vaskolik se krati,
    dragši je ljubovnik neg otac i mati.
  Spačite se, moje usnice rumene,
    kad nimate svoje družice hrabrene
    kušce primlju koje i daju ljubljene:
    od zla veće zlo je gdi srce uvene.
  Stočite se vani, moje oči prave,
    da se rasprostrani bližnja rika Drave;
    zemlja glavu hrani v kôj su vaše slave:
    glavi prez srca nî, a srcu prez glave.
  Oglušite meni, oba uha, sada,
    zginu glas ljubljeni vašega naslada,
    meni, još ne ženi, udovištvo zada,
    sve plamen srčeni izvan smrti vlada!
  Opuznite silom, žute kose, k tomu,
    nimate se milom veće splitat komu!
    Mišljenjem i dilom k živu i k mrtvomu
    vrućom ranjen strilom svaki želi k svomu.
  Skrivi se, moj vrate, i kolajne shiti,
    neće se već na te dragi nasloniti!
    Muka je, svi znate, ku nî moć sciniti,
    prez ljubavi zlate ljubljenoj živiti.
  Prsi mojih snage, htijte pogrubiti,
    nî ljubavi drage kôj bi se otpriti!
    Valja držat trage za moći k njoj priti,
    lipe jesu snage za dragim umriti.
  I vi oknjastite, ruke moje bile,
    gda već ne dobite kôga ste ljubile!
    Nî ga kom bi cvite i rožice vile,
    ke dragi stvorite rane s vami cile.
  Sada, noge moje, morete ustati,
    zgubljeno drago je, vridno ga j' iskati;
    prez toga dužno je smrćom se zastati,
    a želja j' kod svoje ljubavi ostati.
  Sada htij, misli mâ, najposle zavriti
    jer ti dragi nima kî na pamet priti,
    neg kôga smrt ima, k njemu je napriti;
    lahko je sasvima za dragim umriti.
  Dojdi, smrt nemila, sada mila meni,
    i z ovoga tila tužnu dušu zreni,
    da bi š njom prispila gdi je moj ljubljeni:
    nî žalosti sila veća neg u ženi.
  Hodi, smrti ljuta, nemoj se liniti,
    pusti me se skuta jur tvoga primiti!
    Neće toga puta s manom teže biti,
    prez svakoga pruta sve ću tekom iti.
  Zbogom, sestre moje, zbogom, mila mati!
    Ja se pašćim svoje ljubavi iskati.
    Smrti me jur znoje, Alapiću zlati,
    sad ću se kod tvoje dragosti zastati.

Svrha dila drugoga.