Mrtvi kapitali/V.

← IV.

Mrtvi kapitali V. autor: Josip Kozarac

VI. →

V.

Gospođa Vuković došla je s radosnom viješću da je onaj mladi gospodin, štono se na zabavi predstavio gospođi Matković, predstojnik u svom uredu, Urbanitzky, zapitao nju — tetku — bi li smio zaprositi Anku.

Gospođa Matković jedva se je snašla u slatkoj uzrujanosti, te u prvi mah gotovo ne htjede povjerovati svojoj sestri, koja se je dičila da joj je tu sretnu vijest ona prva javila. Gospođi Matković bila je ta vijest već i stoga razloga nenadana, jer je u sebi već posve načistu bila da će prije slaviti Nelinu svadbu, premda je Nela mlađa, te se tješila da će se uz nju, kad se uda, valjda i za Anku s vremenom ženik naći. Kad se je od prve radosti osvijestila te kad joj sestra reče da će Urbanitzky već sutra po podne doći u prosidbu, istom tada shvati ona svu zbilju i važnost sestrine riječi. Tu zbilju poveća još gospođa Vuković rekavši:

— On me je pitao, bi li smio usuditi se da zaprosi Anku i kada bi na to pitanje mogao dobiti izvjestan odgovor. — Na to sam mu ja odvratila, da može doći amo kad god hoće, i da može siguran biti da neće ni na kakove zapreke naići; na što mi on sav sretan odvrati da će odmah sutra prispjeti. Ja mislim da ti nećeš ništa proti tomu imati; pomisli, onakav mlad, pa već šef u uredu. Uostalom, on je čovjek u svakom pogledu na svom mjestu, jednom riječju, sjajna partija koju će Anki svatko zavidjeti.

Gospođa Matković, koliko je bila uzradovana, ipak se lecnu na sestrine riječi »da neće biti nikakvih zapreka«. Njena tankoumna sestra opazila je ubrzo tu tačku s koje se je uzradovano lice gospođe Matković iznenada smutilo pa nastavi gorljivo.

— Ja mislim, Anku ne treba ni pitati, ako bi se protivila. Uostalom, nadam se, da će biti tako pametna pa neće odbiti tako sjajne udaje, kojom bi se kud i kamo veći ljudi ponosili. To bi za nas bila velika sramota i neugodnost, kad bi ona tako uglednog prosca odbila.

Gospođa Matković bila je posve sporazumna sa svojom sestrom; u njoj se počela buditi ona roditeljska radost, od koje žena — do one prve, kad postane majkom — veće ne poznaje. Tu radost mutila joj je jedino Anka sama, jer nije znala što će ona sama na sve to reći. Sestrino mnijenje, da je ne treba ni pitati ako bi se usprotivila, bio je jedini, ali veoma problematičan spas da se uzdrži u toj sreći. Ona se je kušala i time tješiti da je Anka preveć uviđavna, a da ne bi mogla prosuditi što će joj dobro biti. S druge strane nije se mogla oteti neugodnomu čuvstvu da će nasiljem, ako ga počini na svom djetetu, uvrijediti do dna duše svoju nježnu kćer, da će ju Anka možda prestati zvati materom -: i pred njenom dušom izvila se slika njene kćeri u obliku u kakovu je ona dosada još nije vidjela — zato, jer nije htjela da ju takovu vidi.

Gospođa Matković zovnu nato svoga muža, te premda ona dosada nije puno marila za njegove nazore, sad ju je nešto neodoljivo sililo da i on sazna, o čemu se radi; ona je dapače mislila da svoju vruću želju osloni na njegov autoritet, što ga ima kod svoje kćeri. Matković osta hladan i ravnodušan kao i uvijek — dok su sestre mislile da će stajati pred njim kao pobjediteljice:

— Ako Anka hoće, meni je pravo; ako neće, ja je neću siliti.

Tako je glasio njegov odgovor, a svaka riječ bila je njemu slična.

— Ja mislim da to nije dosta reći: ako ona hoće, i meni je pravo — ti kao otac, mi kao roditelji, ne možemo o toj stvari govoriti kao da se nas naše dijete i ne tiče. Naša je dužnost, sveta dužnost, da se pobrinemo za njezinu udaju, za njezinu budućnost, da ju poučimo, što će za nju biti probitačno, a što ne.

— Ja se sve pouzdajem u njezin razbor, koji ju sigurno ni sada ostaviti neće; ja sam uvjeren da njoj u toj stvari ne će trebati ni tvoga, ni moga, ni ičijega savjeta.

— A ako ona ne ushtije, ako odbije tako sjajnu udaju?

— Ako ne ushtije — što će u tome biti tako strašno? Ona će valjda i nadalje ostati moja kći!

— Ali mi ju moramo udati, njoj je sada već dvadeset godina, mi imamo i Nelu, kojoj ćemo svakako tim lakše naći muža čim starija kći bude opskrbljena.

— Meni moja djeca nijesu još toliki teret da ih moram siliti da idu od mene...

— Ti nijesi nikada shvatio roditeljske dužnosti, pa je ne shvaćaš ni sada; ti ne vidiš, kako se sav svijet otima da osigura svoju djecu...

— Osiguranje i sreća rođene djece nije uvijek jedno te isto; ja hoću da vidim svoju djecu zadovoljnu i sretnu.

— Kako ćeš ju drugačije usrećiti, ako ne ovako sjajnom udajom?

— Pa dobro, dakle, neka se uda, ako hoće, ja joj ne branim — ali siliti i nagovarati neću je nikako, jer mislim da to nije roditeljska dužnost.

I nato Matković izađe, jer je mislio da nema više šta kazati. U drugoj sobi nađe Anku i Nelu, kojima je tajni razgovor majčin i tetkin još uvijek nepoznat bio.

— No, pa — udaju te, dakle, draga moja! — reče Matković Anki, te je naglo pogladi po obrazu, kao da ju više žali negoli se raduje toj vijesti. Od četrnaeste njezine godine nije ju on pomilovao, no sad je mislio da one po njegovu mnijenju za svaku djevojku teške riječi mora nekom nježnošću ublažiti.

Anka problijedi, dok Nela uskliknu i otrča k materi i tetki u sobu.

— Ja ti ostavljam slobodnu volju, ako ti nije po ćudi... — I taj izvana tvrdi, opori čovjek nije mogao dokrajčiti, nego opet pomiluje Anku po kosi i čelu te ganut i uzdrman čuvstvima izađe van.

— Ja ti, Ančice, čestitam — doleti Nela natrag — on nije doduše osobito lijep, meni se nije nigda milio, ali kažu da je dobar — ja ti još jedanput čestitam. — Tako sakrivala Nela svoju zavist, koja joj je na sva usta kipjela.

— Ja još ne znam ni tko je taj — ali tko bio da bio, ti si s tvojom čestitkom možda prerano došla — odvrati ponešto uzbunjena Anka.

Te riječi čula je i mati i tetka, koje su taj čas došle iz druge sobe. Gospođa Matković vidjela je Anku sada u istoj onoj slici, kakvu ju je čas prije u duhu gledala i nju zazebe na dnu srca, te joj zape svaka riječ, iščeznu cijela osnova kojom je mislila Anki obznaniti sestrinu vijest.

— Anka! ja se radujem da si dobila prosca, kakova si ti i zaslužila; ti si se gospodinu Urbanitzkomu svikla prvi čas kad te je vidio, i on će doći sutra da te isprosi. — Pozdravljajući ju tako uze gospođa Vuković Anku za ruku i poljubi ju živo u usta.

— Gospodin Urbanitzky!... — izusti u pol glasa Anka i upre izrazito oči preda se, kako bi se tačnije sjetila tankoga gospodina s plavim melankoličnim očima i lijepom dugačkom bradom.

Mati i tetka joj upriješe svu svoju duševnu snagu, kako bi iz svakog drhtaja njezinih crta u licu, iz svakog treptaja očiju mogle razabrati, koje se misli taj čas u njenoj glavi rađaju — no ne mogoše ništa pročitati. Prije smućeno Ankino lice, čim je začula riječ Urbanitzky, prijeđe isti mah u svagdanju svoju vedrinu i iskrenost; niti na jedan čas nije uljezla dvojba u njeno srce, da stvori stalnu odluku u toj stvari. Majka i tetka presenetiše se, kad ju vidješe onako vedru, ne znajući, kako da si protumače taj duševni mir i spokojnost.

— Ja mislim, Anka, da ćeš ti shvatiti to odlikovanje, tu čast pa ćeš znati i ocijeniti...

— Ja ju shvaćam i cijenim, no ja ne idem za njom.

Gospođa Matković već je počela bivati nestrpljiva; ona je bila preveć uzbuđena, a da bi shvatila Anku i njezine misli.

— Meni je gospodin Urbanitzky veoma omilio, čim sam ga vidjela, ponajpače ugodan je njegov meki simpatični govor; on je visok činovnik, a kako je mlad, sigurno će biti i viši. Kad još k tomu uzmeš da te on veoma voli, da te upravo obožava — ja onda mislim da ni najveća biračica ne može od čovjeka više tražiti... — Tako je tetka započela juriš na tu krasnu djevojku, koje je iskrenost rekao bi igrajući se odolijevala svoj oštroumnosti i nagovaranju majke i tetke.

— Ja mislim da to nije dosta, da se samo od njega nešto traži, nego da se procijeni i ono, što mu se može za uzdarje dati.

— On je s tolikom izvjesnošću i odlučnošću govorio o prosidbi, da nije ni izdaleka spominjao miraza, on ne traži ništa, njegova je plaća dostatna; pomisli samo, koliko ih dan-danas ima koji ne traže miraza...

— Ja, draga tetko, nijesam ni mislila na to, već posve na nešto drugo; za me nema ni miraza ni velika plaća kakove vrijednosti...

— Pa dobro, on ne traži miraza, on te ljubi, a s vremenom ćeš i ti njega zavoljeti pa što hoćeš više!... Uostalom, danas se nitko ni ne uzimlje iz ljubavi, već jedni radi miraza, drugi radi protekcije, treći radi časti...

— Ja ne spadam ni u jednu od tih...

— Naravno da ne spadaš, jer on tebe iz ljubavi uzimlje, on ne traži ništa drugo...

— Mislite li da je za bračni život dostatno, ako on mene ljubi?

— Ja ne znam što hoćeš ti još više? Svaka je djevojka za to da se uda, no rijetko se koja uda, kako bi baš željela, jer to je nemoguće na svijetu; no glavno je to, da joj udajom bude osiguran budući život, ako ne bolji, a ono bar onakav, kakav je imala u roditeljskoj kući...

— To kod mene nije glavno...

— A da što je kod tebe glavno? — upitaše i mati i tetka u isti čas.

— Ja bih prije mogla poći za onoga, koga ja ne ljubim i koji mene ne ljubi — negoli za onoga, koji mene ljubi, a ja njega ne!

Gospođa Matković još nije znala na čemu je. Da ona nije bila toliko zauzeta za tu udaju, ona bi mogla i morala već uvidjeti da Anka tu udaju odbija, da ona ne želi poći za onoga koga ne ljubi. Gospođa Matković dobro je znala da će biti teško Anku na nešto prisiliti, zato je nastojala da ju bar mirnim razlaganjem nagovori; no ni to joj nije pošlo za rukom, jer joj je kći bila previše osebujan značaj, a da bi ikojem nagovaranju svoje ideje htjela žrtvovati.

Stari Matković, povrativ se sa Lujom u sobu, pogodio je odmah kćerine misli; odlanulo mu uvelike kad je vidio Anku vedru i nezabrinutu... U njegovoj duši preletjela taj čas panorama njegova života, počev od vjenčanoga dana pa do današnjega. On je znao da ga njegova žena nije nigda ljubila, ali zašto ju je kraj svega toga uzeo, toga nije znao — tako, došlo je nekako, kao što u svijetu svaki dan biva. No oni su ipak, živjeli, oni su odgojili krasnu djecu, ali među njima nije nigda bilo one obiteljske topline, oni nijesu bili dva tijela s jednom dušom, oni su bili dva protivna tabora — a prva posljedica toga bila je, da su i njihova djeca postala takova: dvoje ih otišlo u materin tabor, a dvoje u očev. Pa ni sama djeca nijesu ih zbližavala jedno drugomu, nego ih upravo još markantnije rastavljala. Nigda se oni nijesu toplo i iskreno porazgovorili o sudbini svoje djece, nego je svako u sebi odlučivao, te istom onda, kad bi im se odluke sukobile, onda bi istom progovorili riječ, ali ta riječ već je bila ogorčena i svadljiva i padala je u srce njihove djece tako, da su se Anka i Vinko posve oteli materinjemu, a Lujo i Nela očevu uplivu i savjetu. To je boljelo Matkovića tim većma, što je znao da nijesu djeca tomu kriva nego oni, roditelji. On, da sakrije tu ljagu pred djecom, ljubio ih je nadasve, žrtvovao se sav za njihovu dobrobit: on je naoko bar prepustio sav odgoj ženi i po mogućnosti krio pred djecom jaz, koji je zijevao između nje i njega... Zato si on sada nije mogao većega grijeha predstaviti negoli siliti svoje dijete da pođe za nekoga, za koga ne osjeća prave istinske ljubavi, za koga ga ne veže onaj nutarnji sklad, koji se kašnje ničim, niti zlatom, niti mogućstvom, niti ikojim žrtvama ne može postignuti. Nakon svoga dvadesetogodišnjeg braka bio je uvjeren, da je ljubav najglavniji uslov svake ženidbe, i ako baš ne kod svakoga para, a to zacijelo kod Anke, jer njeno srce nije bilo odano nikakovim hirima, s kojih bi mogla danas-sutra nastradati — kao što bi nastradala da pođe za neljubljena muža...

Gospođa Matković i sestra joj nijesu mogle večerati, nego se opet udalje u drugu sobu da se iznovice posavjetuju.

— Ja iz svega njezina govora vidim da ga ona neće — započe tetka. — Što je toj djevojci? Ili je ona na tom selu podivljala pa se tuđi od muškaraca — ili je možda već u kogagod zaljubljena? Samo je svakako žalosno, da ti kod svoje djece ne imaš toliko ugleda i moći, da im možeš dokazati što je za njih probitačno, a što nije.

— Ti znadeš da je ona oduvijek bila šutljiva, da je uvijek radila po svojoj volji — ali da je bila neposlušna, to ne mogu reći.

— Kako da ti nijesi mogla dosad razaznati njezino mišljenje, upoznati njezine tajne pa još za vremena stati na put onomu što nije korisno i spasonosno!... — govoraše razdraženo tetka.

— Ja je nigda nijesam razumjela, pa nijesam ni mogla upoznati što misli — ona je uopće takova, kao da ništa i ne misli i ništa ne ćuti.

— Ona je zacijelo zaljubljena.

— Možebiti, ja ne znam! Ali, reci mi, u koga? Tu nema nikoga.

— Nikoga... Možda u Lešića...

Gospođa Matković problijedi od čuda na tu riječ.

— U nj... možebiti, ali ja ne vjerujem, ja nijesam baš ništa opazila... A i kako bi se ona u nj zagledala, kad on nije ništa; prosti gospodarski pristav... — govoraše gospođa Matković prekinuto, kao da govori više samoj sebi nego drugomu. I njoj se u taj čas Lešić tako mrskim prikaza da se čudila, kako je mogla s tim čovjekom ikada jednu riječ progovoriti; nije mogla pojmiti, kako joj se dalo danas poći k njemu na gumno, ući u njegovu sobu, kako ga je mogla makar samo začas interesantnim naći — kakav joj je danas zbilja bio... On i Urbanitzky! Ona se je sramila da te dvije slike u mašti usporedi.

— Ja nijesam mislila da ću tu sramotu od Anke doživjeti; pomisli samo, kako ću gospodinu Urbanitzkom pogledati sutra u oči, gdje sam mu tako reći zastalno obećala?

Gospođa Matković već se je vidjela srušenom sa visokoga stepena, na koji ju je ime Urbanitzky podiglo, i ona se nije mogla uzdržati, a da ne prolije suzu.

— Ja mislim da još nije sve izgubljeno — nastavi opet gospođa Vuković sve odlučnijim i strožim glasom. — Ponajprije ne daj u svoju kuću nijednomu mladomu čovjeku, za koga ne misliš da bi ga željela imati zetom, a osobito tomu Lešiću. Svakako bi dobro bilo da Anku pošalješ na jedan, dva mjeseca k meni, da u gradskom životu rastrese te tvrdoglave misli — pa ako bi ona sutra i odbila Urbanitzkoga, mi ćemo njega na to pripraviti i uliti mu nade da je Anka plaha i stidljiva, pa ako mu već sutra ne dade svoju ruku, da će to učiniti za koji mjesec dana zacijelo, dok se pomalo priuči na njegovu osobu. On je u nju tako zaljubljen da ga prvi neuspjeh sigurno neće zastrašiti i odbiti.

Gospođa Matković posve je odobrila osnovu svoje sestre, na što joj je ponešto odlanulo, te je opet krijesak nade dušu rasvijetlio, i kad je stupila u drugu sobu da pođe na počinak, sva sretna i razdragana ogrli Anku, koja je u taj čas prije očekivala materinu kletvu negoli poljubac...

Gospodin Urbanitzky prispio je zbilja sutradan po podne te poveo sa sobom jednoga svoga činovnika, koji je tek nedavno k njemu premješten. On je ušao u Matkovićevu kuću kao poznanac ili kao svaki čovjek, koji u kuću neko izvanredno dobro nosi, gdje ga željno očekuju. Vidjevši obje gospođe, koje su ga najsrdačnije pozdravile, pročitao je Urbanitzky iz njihovih očiju posvemašnji sporazum sa njegovim dolaskom te je mislio da pred gospođom Matković ne treba ponavljati, radi čega je došao... I Nela ih je dočekala, svečano obučena, s velikim svojim i koketnim pogledom i smiješkom, te se ubrzo pridružila gospodinu Neumayeru, mladu još čovjeku idealne visine i tančine, sa plavim »cvikerom« na velikom oštrom nosu, blijeda lica i dugačkih prstiju, kojima je neprestance navlačio bijele kao snijeg i jako prostrane manšete. Bio je to čovjek u dvadeset i šestoj godini, tek nedavno imenovan činovnikom kod financijalne struke, te njegovoj vanjštini nije ništa nedostajalo, a da ga vrpoljiva Nela ne bi držala galantnim i zanimljivim; ona ga je zaokupila svom snagom svoga jezika; a njemu, koji je, kao tek naimenovani činovnik, mnogo do sebe držao, bila je prva pomisao da je u prvi mah osvojio Nelino srce, držeći njeno neprestano naivno čavrljanje za iskrenu ispovijest mladoga, nepokvarenoga srca, koje mu se je posve odalo...

Kad su gospoda došla, bila je Anka u vrtu, te se Urbanitzky nekako plaho obazirao po sobama za njom. Gospođa Vuković zaustavi se sama s njime u jednoj sobi.

— Dakle? — glasilo njegovo kratko pitanje, koje je tražilo da mu se istom kratkoćom i odgovori.

— Ono, što je kod svake djevojke, kad bude tako iznenada uprošena, što će i vama posve naravno biti, kad pomislite da vas je u životu samo jedanput vidjela i s vama govorila... Onako nešto, kao da se boji kazati a — ja mislim da vas to neće zbuniti, jer mi smo vam svi odani i zauzeti, da polučite svoju želju.

Urbanitzky uozbilji svoje lice, te se jedva vidljivo klanjaše gospođi Vuković. I od naravi dosta nadaren, imao je on već toliko iskustva, a da je znao koliko vrijede riječi gospođe Vuković; te riječi, premda skroz laskave imale su u njegovim očima posve drugi smisao; kraj sve slatke rječitosti gospođe Vuković on je proniknuo da su njene riječi: patvorena ljepota, iskrivljena istina.

— Bih li ja mogao sa gospođicom razgovarati? — upita on s udvornom odrješitošću, kao da zove na račun podređenoga si činovnika, s kojim nije posve zadovoljan.

I nato ode on s objema gospođama u vrt da potraže Anku.

Sastanak s Ankom bio je učtiv, dapače usrdan, kao onih ljudi, koji svaki ima svoju izvjesnu volju i načelo, te se ne boje to načelo pred nikim priznati. Prošetavši se jedanput ostadoše nasamu.

— Kako vidim, vi ste u vašem carstvu, u vašem elementu — da se izrazim svagdanjim izrazom — započe Urbanitzky.

— Ako čovjek neće da bude dosadan i sebi i drugima, mora se zabaviti onim, s čime je tako usko svezan, kao što smo mi sa selom.

— To je velika sreća, kad čovjek u svom vlastitom domu nalazi sebi i duševne i tjelesne zabave; kad su mu zahtjevi duha, ukusa i naobrazbe u isti čas namireni; zato takav čovjek mora zbilja puno čuvstava i nježnosti imati. Dan-danas je takozvanomu izobraženomu svijetu selo isto što i ropstvo.

— Kao na primjer i mojoj sestri — dok je meni opet skroz nerazumljiva plesna naslada, u kojoj ona toliko uživa. Ja u plesu ne mogu naći baš nikakve zabave tijelu, a još manje duhu, jer za plesne razgovore mora čovjek mnogo puta imati više strpljenja, nego esprita, da ne bude zlo shvaćen i svakojakom prigovoru izložen.

— Naravno — ali ne mora se tamo svaka riječ vagati, ne smije se tamo sve strogo uzimati kao kod suda, već onako na laku ruku — valja podati se struji, koja slučajno teče: kao kad vidite tri, četiri leptira, gdje se natjeravaju, a ne možete pravo ni razabrati, da li lete svojom voljom, ili ih vjetar nosi, da li ovaj leti k ovomu ili onaj k onomu.

— Ali i za to treba nekakova dara, dara brzoga međusobnoga upoznavanja prilagođenja, povjerenja — a u mene, vidite, toga nema, meni su svi ljudi strani, nepoznati, te mi je upravo nemoguće onako navrat-nanos sprijateljiti se s nepoznatim čovjekom i ne mogu odmah govoriti s njime onako od srca, a da bi taj prizor meni bio duševnom zabavom, a u prazne fraze, kako već rekoh ne razumijem se...

— Ja posve razumijem, gospođice, što vi mislite.

— Ako me razumijete, onda sigurno znadete da na jednom plesu, gdje čovjek s tolikim osobama u kratko vrijeme u doticaj dolazi, vrlo rijetko padne između muškarca i žene baš ona riječ ili ona misao, koja bi im kazala da su njih dvoje istoga uvjerenja, da su njihove duše začudo skladne, da se oni mogu o svačem razgovarati i da će uvijek doći do jednoga uviđenja i spoznanja; to dvoje razgovarat će i o onom, gdje etiketa stavlja ogradu ljudskomu jeziku, jer oni će nastaviti svoj razgovor mislima, čuvstvima, te kad opet otvore usta — započet će oboje iznova jednom te istom mišlju, možda i jednom te istom riječju...

I u isti čas pogledaše se oni pogledom punim samosvijesti i razumijevanja, koje je jedno drugomu kazivalo: Nas dvoje nijesmo na zadnjem plesu tako razgovarali, među nama nije pala ona iskra, ona misao...

— Ja se, gospođice, posvema s vama slažem te jedino želim da sam našao u vama ono isto — što i vi tražite; našao — ako se ne varam — prekasno...

Anka, umjesto da mu odgovori riječima da ju je zbilja prekasno našao, pruži mu mučeći ruku — te se njih dvoje porukovaše kao prijatelji, koji su se radi neznatne nesuglasice posvadili i opet pomirili.

Urbanitzkoga zaboljelo je u duši ne bolju odbijenoga prosca, nego bolju onoga, koji gubi polak vlastitog svoga bića; ta je bol doduše slična onoj, koju oćuti čovjek odbijen od bogate zaručnice, jer si je ona izabrala drugoga — samo što ta bol prelazi u mržnju, a Urbanitzkomu se pretvorila u obožavanje. Njemu je bilo kao čovjeku, koji je u skromnoj jednoj trgovini našao onaj rijetki, željno traženi predmet, on je našao i u tom trgovcu čovjeka, koji potpuno shvaća vrijednost toga predmeta, oni se ne bi ni začas za cijenu pogađali — ali na tomu predmetu je već bila ceduljica, koja je kazivala da taj dragocjeni predmet već ima svoga vlasnika... Sad mu je još teže bilo, jer bogzna, kad će opet tu dragocjenost naći.

— Moja majka i tetka čudit će se kad nas vide ovako složne; one neće nikako pojmiti, da kraj sve sloge nas dvoje ipak ne možemo biti ono, što one žele...

— A one to žele?...

— One to vruće žele, one su svom silom nastojale oko mene...

— Svom silom?... — zaustavi se Urbanitzky. — Oprostite, gospođice, ja još niti ne znam koliki sam krivac, koliko sam vam muke možda već zadao — ja ću smjesta ostaviti ovu kuću da vam prištedim svaku dalju bol i neugodnost. Ja sam krivac, jer sam vas mjerio istom mjerom kao ostale žene, umjesto da sam prije kušao pročitati dušu vašu kao danas...

— Mi smo se jedanput razumjeli pa sad više ne imamo što jedno drugomu praštati. Ako, sam ja štogod pretrpjela poradi vas, a vi budete poradi mene, onda tu bol nijesmo mi jedno drugomu prouzročili, već oni koji nas još ne razumiju, nego misle da je za sreću dvoje mladenaca dostatan neki dohodak od kojega će moći živjeti... — I Ankino se lice prosu ironijom kao rijetko kada...

Oni sa žaljenjem pomisliše na te ljude i opet si stisnuše ruke i odoše iz vrta u kuću...

Tamo nađoše veliku radost i ushićenje -: Neumayer isprosio si naime čas prije Nelinu ruku! To iznenađenje poremeti sav onaj lijepi mir, koji je poslije bure čuvstava legao na dušu Ankinu i Urbanitzkoga — te niti ona ne znade što da počne, kad ju je Nela sva rumena od veselja stala ljubiti, niti Urbanitzky, kad mu njegov potčinjeni činovnik javi da se je zaručio. Gospođa Matković i sestra joj mislile su, da za Urbanitzkoga ne može biti zgodnijega časa da zaprosi Anku, te si nikako ne mogoše protumačiti njegovu ukočenost i mir, to manje što se je Anka s njime toplo i prijatno razgovarala, kao rijetko dosada s kojim muškarcem. Gospođa Vuković nastojala je cijelu večer da bude s Urbanitzkim koji čas nasamu, da sazna njegovu odluku — no on je to opazio te je svaki put vješto izmaknuti znao; njemu je ta dostojanstveno stupajuća, uvijek se slatko smiješeća žena postala najednom mrska... I njegovo i Ankino ponašanje bilo tetki i materi skroz nerazumljivo: one su mislile da Urbanitzky čeka možda na Matkovića, da i njega obavijesti o svojoj namjeri, te su se ljutile, da ga tako dugo nema kući; pomišljale su također, da li se Urbanitzky možebiti nije našao uvrijeđen, što je Neumayer prije Nelu isprosio nego on Anku itd. Uz tu neizvjesnost uzbuđivala ih i radost radi Nelinih zaruka, te nijesu znale, koga od njih dvoje da dobrohotnije pogleđu, kojemu djetetu da se slađe nasmiješe; slađom riječju nagovore...

Istom kasno u noć stigne stari Matković sa Vinkom kući. On, ako i iznenađen Nelininim zarukama, ipak se je ubrzo snašao u situaciji; kao čovjek otvorena značaja i bez pritajenih misli ubrzo je postao Neumayeru otac, a Urbanitzkomu prijatelj. Neumayera se malko čudno kosnu odijelo i oporo ponašanje Matkovićevo, te mu nikako nije išlo u glavu da je to muž elegantne njegove buduće punice i otac njegove dražesne zaručnice, koja mu se sad u svjetlu svijeća još sto puta čarobnijom prikazala. Urbanitzkomu nasuprot svidio se već u prvi čas taj jednostavni, pošteni Matković, u komu je on upoznao prasliku Ankinu; njih dvojica ubrzo su se snašli te su uskoro sjedili i razgovarali se kao davni prijatelji. Urbanitzky nije oklijevao obznaniti Matkoviću kako stoji s njegovom prosidbom; on si je preduzeo da će i otići, a da osim Matkoviću ništa ne spomene, jer se je bojao da ga gospođe ne bi potpuno razumjele, sve da im se i ispovjedi, pa bi kraj toga Anka možda trpjeti morala. Zato je samo Matkoviću povjerio svoj i Ankin razgovor, a ovaj ga je shvatio te mu se od srca zahvaljivao da je razumio njegovo dijete.

— Za nju ne bi bilo veće nesreće, nego kad bi se morala udati za nekoga koga neće — dovrši Urbanitzky.

— S otim sam i ja odavna načistu. Na Nelu sam dobro znao da će poći za onoga, tko ju prvi zaprosi, zato me njezine nagle zaruke nijesu nimalo iznenadile, a ja sam previše iskusan i dobar otac, a da bih u toj stvari nametao svojoj djeci svoju volju: ja volim njih blagoslivljati nego da oni mene proklinju.

Najviše iznenađen bio je Vinko; on se je za ovo mjesec dana već toliko obikao od škole i gradskoga života, da mu je bilo nekako nevoljko oko srca, kad je vidio tu oholu, fino obučenu gospodu. On je znao da će Urbanitzky doći danas u prosidbu, pa mu je upravo odlanulo, kad je saznao da još nije Anke isprosio; pa dok se je Lujo već složio s Neumayerom i pio s njime bratinstvo, ode Vinko po mraku u vrt te sitno fićukajući i naglo koracajući po zavijenim stazama sastane se na jednom raskrižju s Lešićem.

— Nela je zaručena... — hukne sav uzrujan i uhvati Lešića za ruku.

— A ona...

— Ona nije...! — jedva izgovori Vinko od veselja.

Nato pođoše velikim koracima kao dva luđaka hodati po vrtu, ne mogavši ni riječi jedan drugom kazati. Vinko je još jutros dojavio Lešiću po što je gospođa Vuković došla; Lešić je htio smjesta da pohrli u Matkovićev dom — makar pod kojom izlikom — no uto stiže njemu i Matkoviću vijest, da je debeli ravnatelj umro naglo od kapi, te njih dvojica poletješe odmah u sjedište ravnateljstva, odakle su se istom sada povratili. U Matkovićevoj kući nijesu o tome još ništa znali, jer Matković ne htjede svojih gostiju uzrujavati.

Kad su naglim hodom napokon dali oduška svojoj veseloj uzbuđenosti, rastaše se Vinko i Lešić, poljubiv se vruće, kako se samo dva složna srca, dvije istovjetne misli poljubiti mogu...

Kad se Vinko u kuću povratio, razilazili su se tamo na počinak. Na vratima spavaće sobe sretne on Anku gdje prenaša posteljinu i, nagnuv se k njojzi kao na poljubac, šapnu joj tihano:

— Imadeš pozdrav...

Anka ga je čula i razumjela; a čuvstvo, da je on taj čas u njenoj blizini, da nije mogao pregorjeti, a da u taj važni trenutak ne bude uz nju, to čuvstvo razlilo se po njenoj duši kao slatka pjesma, kao blagi okrepljujući miris, u kojemu bi čovjek snivao i maštao do konca svoga života. Da se on sada stvorio pred njom, ona bi išla k Urbanitzkomu pa bi mu rekla: Evo ga vidite, to je on — sudite sami, je li vrijedan mene!...

Sljedeća stranica→