Mrtvi kapitali/IV.

← III.

Mrtvi kapitali IV. autor: Josip Kozarac

V. →

IV.

Ukupna Matkovićeva obitelj našla se kod kuće što je veoma rijetko bivalo. Ono čuvstvo novosti i uzbuđenosti, kad se čovjek iz tuđine povrati svojoj kući, potrajalo je kod Luje jedva dva dana. A ta dva dana ispričao je on ocu sav politički i stranački život glavnoga grada, začiniv taj svoj politički pregled vrlo pikantnim, ali i vrlo nevjerojatnim crticama o pojedinim poznatim osobama, kao i o budućim namjerama vlade. Stari Matković slušao bi šuteći, dapače nekako glupo, visoko leteće, tamno prepletene političke kombinacije svoga sina, a tko ih je dulje kod toga razgovora promatrao, opazio bi da otac ne drži ništa do tih sinovljevih sanjarija, a sin opet da drži oca duševno preveć ograničenim, a da bi mogao shvatiti uzroke i posljedice visoke politike — kako mu ih je on kao na dlanu razložio. Oca su više zanimali sinovljevi nauci, pa čitajući vijesti »iz suda«, te imajući u pojedinim slučajevima svoje vlastito mnijenje, pitao je Luju za njegove nazore, ili je čak tražio da mu protumači, kakav je duh zakona u tim paragrafima, on da ih po zdravom razumu ne može nikako u sklad svesti. On bi takvom zgodom svaki put donio i izreske iz dotičnih novina koje je brižno čuvao. Nato bi sin još većma uzeo omalovažavati oca, kojega mogu takve tričarije zanimati; pa kad je stari Matković — svojećudan čovjek — silio na odgovor, a sin mu, ne imajući pojma o dotičnim paragrafima, nastojao da sa kakvom god doskočicom izbije ocu ta dosadna pitanja iz glave, skočio bi stari Matković sav ljutit i viknuo:

— Ti ništa ne znaš, ti nijesi ništa učio, ti si telac, ti si badava tri godine moj kruh jeo — ni jednog dana nećeš više na sveučilište, za tebe je plug i motika, a ne jus... Ti, ti...

Na te riječi bi se mladi jurista pokupio u svoju sobu i ne bi iz nje izašao, dokle god se Matković ne bi uputio na posao.

Skoro isto tako bilo i sa Nelom. Prva dva, tri dana, dok je još živjela u svježoj uspomeni na gradski život, nije ni opažala da je na selu; no treći dan, kad već nije imala majci što o sebi i svojim uspjesima pripovijedati, onda posta i njoj kao i bratu joj Luji očev dom dosadan, te su njih dvoje živjeli samo o uspomeni na lijepe gradske dane, smatrajući se jadnima sužnjima na tom selu. Nela je od same muke svaki dan zračila i čistila svoje oprave i oblačila ih redom sad ovu, sad onu, samo da joj vrijeme prođe. Lijepog pravnika jedva je bilo raspoznati u starom ljetnom odijelu, koje mu je otac sa tavana skinuo i pred postelju položio, a ono novo u svoj ormar zaključao; gospođa Matković ljutila se, kad god ga je pogledala takva izobličenog, te se bojala da će se njezin ljepušni Lujo i u licu preobraziti i poružiti u tom nepristalom odijelu.

Među tim nezadovoljnicima jedina je Anka živjela voljko i sretno, i ne opažajući u svagdanjem poslu da dani prolaze; ona se nije stidjela nikakva posla, te se ista brižna Matkovićka čudila, kako li ju sve to zanimati može. Nela bi kadgod otišla u vrt te očistila i zalila koji busen cvijeća, ali ne stoga što bi ju taj posao zanimao, nego da vidi kako će joj stajati odijelo baštovanke. Pa kad bi uzdišući od tobožnjega umora rekla majci:

— Mamá, ja sam ti sve cvijeće zalila, sve ružice očistila... joj! da znaš kako sam umorna, vidi — kako mi čelo gori, Anka mi ne vjeruje...

— Samo kad te nijesu gusjenice pojele! -našalila bi se Anka i podragala umornu »nadničarku«.

— Mamá! Anka mi se uvijek ruga, ja neću više nikad ni u dvorište, ni u vrt izaći. Ne smijem ni preko dvorišta prijeći; onaj ludi puran uvijek trči za mnom, jedva da pobjegnem. Anka ga uvijek hucka na mene.

Gospođa Matković znala je dobro da se seoska gospođica ne može dičiti takovim riječima, no tješila se da Nela posjeduje inih tako izvanrednih svojstava da joj neće nigda u životu trebati da se brine vrtom ili inim gospodarstvom.

Kad bi Vinko i Vlatko sa gumna došli, onda bi cijela kuća ponešto oživjela; s tim mlađim ljudima ušla je u kuću radost kao miris sa cvijećem. Nela je bila sretna kad se je ma kakav stranac u kući desio; ona se je i Lešiću za volju nakitila i nagizdala, napinjući sve jezične svoje vrline i doskočice, kako bi i toga seoskoga prostaka očarala, koji je finom šalom sve njezine davno izrabljene strelice u pol zbilje u pol ruga od sebe odbijao. Lujo je mislio da u majčinoj prisutnosti mora s visoka gledati i općiti s Lešićem i mlađim si bratom, te je pred majkom s nekom prezirnom mučaljivošću slušao njihove zor-govore; no kad bi se njih trojica po podne našli u sjenici uz bocu vina, onda ne samo da je oholi jurista bio onoj dvojici posve ravan, nego u koječem i mnogo, mnogo niži od gospodarskoga pristava Lešića, koji je kud i kamo ozbiljnijim očima gledao svijet, i sa puno više duševnog fonda tražio i prirodnim i društvenim pojavama uzroke i posljedice. Premda je Lujo bio sustezljiv u priznavanju i odgaljivanju svojih misli — svojstvo ljudi, koji puno, ali i onih, koji jako malo razumiju — ipak je iz njegovih nazora prosijevala ona đačka lakomišljenost, koja još nije shvatila svoje zadaće. Prosijevalo je da Lujo puno radije govori i mašta o ugodnijoj nego o ozbiljnijoj strani života; prosijevalo je da je bio Nelina slika i prilika, samo u muškom okviru. Kraj svih tjelesnih, a donekle i duševnih ljepota, koje su toga mladića resile, nije u njega bilo duševne energije, nije bilo smisla za više ideje, nije bilo onoga izvjesnoga u njemu da bi se moglo o njemu reći: U toga se čovjeka možeš pouzdati i osloniti; neka nehajna mlakost, koja je živjela od danas do sutra, bila je glavnom crtom njegova značaja. Nasuprot je Lešića upravo onaj energični, dalekovidni pogled i svagdje i svagda resio.

Lastujući jednoga dana pod sjenicom, dogovoriše se njih trojica da će ponukati gospođe na izlet na Lešićevo gumno »Čardačine«, kako bi im jedno popodne drugačije nego svaki dan prošlo. Lešić kao kućegazda gumna najavi gospođama tu odluku; gospođe pristadoše drage volje, a Nela pozdravi nekim oduševljenjem tu ideju, te joj je bilo prvo pitanje da li će još tkogod iz okolice biti na taj izlet pozvan? Na njenu žalost morade joj Lešić to pitanje zanijekati, jer najbliže selo bilo je blizu dva sata vožnje od gumna odaljeno... Nato su opet slijedile pogrde i poruge na to nesretno ladanje gdje čovjek po mjesec dana ne vidi »poštena« čovjeka, te da istom mora netko biti teško ozlijeđen ili ubijen da se pokaže kakvo povjerenstvo — a i u tomu budu većim dijelom stari liječnici i već — oženjeni suci...

Nato se ustanovio dan kada će se izlet upriličiti. Nela je sada opet imala kakva-takva razloga da se koji čas pozabavi svojom toaletom; ona je maštala kako će njeni obožavatelji iz daljine gledati i diviti joj se, te u duhu pratiti svaki njezin korak, kad bude preko strnika skakutala. Ona si je već unaprijed utvarala, što bi joj u taj čas rekao ovaj, i s kojim bi ju cvijetom sravnio onaj poklonik njezin; ona im je na sve te poklone u duši odgovarala — ovomu slađe, onomu ozbiljnije... A sva ta duševna zabava izmamila je i tjelesnu radnju: ona se svakomu od njih drugačije nasmiješila...

Dan prije izleta pala je plaha kiša, koja je ugodno rashladila zrak i pročistila zaprašenu atmosferu, tako da je vožnja na gumno bila upravo ugodna. Na prostranim kolima posadilo se njih četvero: gospođa Matković sa Lujom i obje kćeri i krenuše u jedan sat po podne na gumno, gdje su ih Lešić i Vinko čekali.

Putem kušali su razgovarati se, no čili konji kao da su letjeli utrtim putem, te ih brzo prošla volja dva-tri puta ponavljati jedno drugome svoje riječi. Udubili su se u ono tiho razmatranje, u ono mrtvo i besmrtno snatrenje, kad čovjek upravo ne može ništa sustavno da misli. Gospođa Matković napomenu da je noćas nešto sanjala, ali da se više ne sjeća što — no svakako, da je bio nekakav izvanredan san, te joj se čini, kao da joj i sada još po krvi gmili. Nela na to odmah doda da ona uvijek lijepe sne imade, dok Anka reče da rijetko kada što sanja.

Kada su izašli iz gospoštijske šume s rijetkim i nakaženim drvljem, pokazaše se visoke gamare pšenice, a iza njih gospodarske zgrade, u kojima je stanovao Lešić sa gospoštijskim radnicima. Na gumnu je vršilo do tridesetero čeljadi; u sjeni visoke gamare podigao Lešić od granja prostranu sjenicu za današnje goste, na ulazu sjenice visila od slame ispletena velika slova: »Dobro došli!« Kad je kočija sa gostima u oštrom kasu pred gumno doletjela, ispališe Vinko i Lešić kubure, a vršači zaoriše: živjeli!

— Ja mislim da tako nijesu ni njegove preuzvišenosti dočekali kao što smo mi vas! — nakloni se Lešić laskavo gospođi Matković, pomažući joj kad je silazila s kola.

Gospođa Matković je bila s tim dočekom ugodno dirnuta; ona je Lešića držala za čovjeka neuglađena zato, jer nije bio voljan pokloniti se mnogim njenim nazorima, pa joj je taj doček sada laskao, kao da joj ga je priredio onaj koji se kaje za nanesene joj uvrede te traži njezino izmirenje i milost.

Nela obučena u laganu šarenu opravu naličila je nemirnomu leptiru; svaka njena riječ, svaka njena kretnja govorila je: Zar me ne vidite kako sam lijepa, zar mi ne možete nijedne laskave riječi kazati kako sam se divno obukla?! Lešić, koji je znao biti galantan kad je htio, donese vijenac od klasja, te ga položi Neli na glavu.

— Dozvolite, da vas okrunim kao kraljicu!...

On je doduše okrunio Nelu, no njegove oči govorile su dosta jasno da je on taj vijenac za Anku spleo al njegove ruke da još ne imaju toliko snage da ga saviju oko njezina čela. Anka ga je razumjela i u duši odobravala, što kiti Nelu, a ne nju.

Nela se prokšeno i razuzdano smijala te bi pol svijeta dala, da je mogla taj čas dobiti zrcalo da se vidi, kako joj vijenac pristaje; radnici su u nju gledali kao u kakvo čudo, a ona je bila u misli da su i oni u nju zaljubljeni.

Lešić i Vinko povedoše goste među vršače. Jedna hrpa još je vršila, znojni konji umorno i mehanično trčali oko stožera okolo-naokolo, dok su žene sa grabljama pobirale i dizale ugaženu slamu sa okrunitog zrnja te ju dodavale muškarcima koji su ju bacali i slagali u gamare. Druga hrpa vijala je na vjetrenjaču; onaj koji je sipao žito u vjetrenjaču, bio je od znoja i prilijepljene prašine sav crn kao dimnjačar, te je Nela ciknula od straha kad ga je vidjela. Pod vjetrenjačom sjedila lijepa, mlada žena, zgrćući jednom rukom čisto zrnje, štono je poput vode iz vrela spuzavalo se po strmoj daski, dok je na drugoj ruci držala lijepo debelo djetešce, koje je svom duševnom snagom motrilo majčin posao. Anka uze od žene dijete i diže ga uvis, a ono se smijuckalo i veselo mahalo debelim ručicama i nogama oko njezine glave.

— Herziger Fratz! — reče Nela; no kad joj Anka htjede dati djetešce da ga i ona poljubi, odmaknu se ona jer joj se gadi golo dijete u ruke primiti...

— A zašto se oni to mijenjaju? — zapita Nela kad je muž zamijenio svoju ženu kod okretanja vjetrenjače.

— Zašto? Izvolite pokušati!... — Pa zaustavi okretača, ponudi Lešić Neli da ona kuša okretati. Nela zbilja uze za okretaljku, al se ona ne htjede ni maknuti.

— Neće da ide...

— Ali dajte maknite rukom, uprite malo...

Nela svom snagom upre, no jedva jedvice za jedan zub pomakne kolo.

— Jao moja ruka, moja ruka... to je impertinentno... mamá, meni će otpasti ruka! — jadikovala je Nela držeći desnu ruku u lijevoj.

— Koji joj je bijes što se toliko uzjaukala... — rekoše ljudi vršači nekako u čudu, apatično.

— Sirota! nije ona navikla tomu — sažalile žene Nelu.

Kad je Nela prestala jadikovati, pokušaše i ostali okretati. Gospođa Matković okrenu dva, tri puta okretaljkom! Lujo, koji je mislio da to nije ništa, zacrljenio se i usopio već kod sedmog okretaja; samo Lešić, Vinko i Anka okrenuše po deset puta kolom, a da se nije osobito umora moglo na njima opaziti.

— To je strašno! Kako taj svijet može čitav dan na toj žegi taj dosadni, teški posao raditi — reče Nela, kojoj je valjda bol u ruci udahnula te riječi, jer takove misli rijetko su kada iz njezine glave izlazile.

— O dakako, gospođice! ima jadnika kud i kamo većih, koji rade daleko dosadniji i teži posao, kojima pod tim poslom ginu svi živci i tjelesni i duševni, dok najkašnje ne usahnu kao suho drvo. Među te spadaju i oni, kojima je sav alat pero i papir; to su vam oni robovi, koje vi gospodom nazivljete, koji na dan osam do deset sati pluća svoja sagiblju nad stolom i upijaju zrak, kojim bi se ovo dijete moglo za jedan dan otrovati. A vidite li to gibanje tude, koje u isti čas pokreće i onaj živac, iz kojega izbija kosa na glavi, i onaj iz kojega nokat na malom prstu raste. To je život, kakav je narav čovjeku namijenila; taj čovjek ovdje ne vene i ne gine kao onaj u uredu, njegov život utrne bud u visokoj starosti gdje je smrt slična snu, ili ga za desetak dana skrha ljuta bolest, kao što vihor i najčvršći hrast prelomi. Vidite li taj znoj kako curi s njih, pa pitajte ih da li im išto škodi, što tako znojni piju vodu? Pitajte ih da li im je ta prašina škodljiva plućima što je upijaju, dok rade i pjevaju? Sravnite samo taj kontrast. Vi mislite, da se oni ubijaju tim teškim poslom; a oni uistinu uz taj posao pjevaju iz svega grla! Ako je itko da bude požaljen, ovi ovdje sigurno nijesu... No, pa što ste ušutjeli, zapjevajte da čuju gospođe, kako pjevati znate! — obrati se Lešić vršačima.

Mlade žene pogledaše s pol stida, s pol podsmijeha jedna drugu — a u isti čas prozuji gumnom slatka slavonska pjesma, kakove više nigdje na svijetu ne ima...

Nato povede Lešić goste u sjenicu; sredinom sjenice pružio se dug stol, sabijen od dasaka, a po njemu bilo jelo do jela poređano.

U sredini stola na velikom pladnju pružio se čitav zec, do njega sa obje strane okrugle tuste jarebice i prepelice, svaka drukčije začinjena; zatim prijesna suha šunka, izrezana u okruglo-dugoljaste komadiće, koji su se crljenjeli kao cikla; onda mirisni ovčji sir sa vrhnjem i kiselim mlijekom, a naposljetku svakojako voće. U jednom kutu bile tri boce piva, a u drugom tri boce vina. Gospođe se nemalo začudile kad vidješe tu odabranu množinu jestiva.

— Za boga miloga! toliki trošak! — uskliknu gospođa Matković.

— Kakav trošak, milostiva! Zec i jarebice stoje deset novčića praha i olova te pol dana hodanja; pivo me stoji šezdeset novčića — i to je sve, to je sav trošak...

— A ovo ostalo?

— Koje ostalo — zar sir i šunke? Reći ću vam; danas ima tri gazde na tom gumnu pa sada da ovima rečem: — Sutra ću dobiti goste, gleđite da bude štogod! — oni bi sva trojica donijeli, što god najbolje u svojoj kući imadu, al od novca ne smijete im spomenuti, jer njima nema veće uvrede, nego kad se o njima misli da trguju svojom ljubavlju i poštovanjem. Oni bi se možda jedino time našli uvrijeđeni što bih ja od njih sve trojice zatražio, dok oni svaki za sebe misle: čemu od onoga drugoga tražiti, kad ja sâm imam i mogu dati što za goste treba. Iz njegove kuće što zamoliti, to je za njega dika; on ne mjeri čovjeka po novcu, već po srcu i poštenju.

— A tko vam je sve to tako izvrsno priredio?

— A tko bi — ja sâm! To barem nije nikakova umjetnost, kao što si žene obično utvaraju kad im tko jelo pohvali...

— Oho! Vi počinjete galantni bivati! — nasmiješi se Anka, dok je Nela odmah ostavila jarebicu, kad je čula da ju je Lešić priredio.

— Ja znam, gospođice, da ste vi uvjereni da se moje riječi nijesu vas ticale — obrati se Lešić oborenih očiju napram Anki.

— Onda su se valjda mene! — koketno će Nela.

— Vas još manje! — odgovori Lešić.

Gospođa Matković, koja je dobro razumjela taj odgovor Lešićev, nakloni mu se ironično:

— Vi uvijek onaj stari...

— Izvolite, milostiva, posve izreći: onaj stari grubijanac! Hahaha... A to stoga, jer još nijesam imao sreće pokloniti se ijednomu jelu, koje je priredila gospođica Nela...

— To je impertinencija! Mamá, je li da su moje »Vanilie-stangle«, štono sam ih kod »tantike« napravila, izvrsne bile — »onkel« Vuković tako ih je rado jeo!...

— Eh, ako je tako — onda kapu dolje, te čast i poštenje još nepoznatim »Vanilie-stanglama«! — nakloni se Lešić afektirano Neli.

Dok su se gospođe sladokusile sad ovim, sad onim jelom, dotle su mladi ljudi sustavno utamanjivali jednu pečenku za drugom, jednu čašu vina za drugom.

— Za Vinka mi nije čudo, al čudim se tebi, ti si pojeo već dvije jarebice pa ćeš još šunke — spočitnu gospođa Matković Luji, jer ona je željela da on i na gumnu održi svoj finiji ton naprama drugima.

— I onda ću još sira... Tu na zraku ima čovjek vraškoga teka — izgovarao se Lujo, zaboravivši posve svoju dosadanju ulogu.

— Šteta što nema ovdje tetka Vukovića, taj bi se osvetio tvomu zecu!... Jedanput je kod nas pojeo pol odojčeta i cio janjeći but — na, al te je noći i bilo koješta... Ha — haha! — smijao se Vinko što je mogao veselije.

— Ti bi mogao s više poštovanja govoriti o svom tetku — opomenu gospođa Matković strogim pogledom Vinka.

— Ja mislim da to nije sramota reći o čovjeku da je pojeo pol praseta, kad ga jedanput u godinu dana vidi na svom stolu — a leće i graha svaki dan dva puta... — smijao se Vinko i nadalje.

Gospođa Matković pogleda ga opet poraznim očima, gušeći u sebi gnjev, jer nje nije nitko mogao teže uvrijediti, nego kad bi onako o gospodinu Vukoviću govorio. Usuprot nije Vinko mogao svoga tetka pod živu glavu trpjeti, te bi svakom zgodom spomenuo njegovu »finu proždrljivost« i »bedastu mudrost«...

Poslije jela digoše se svi da se prošeću strnikom do nedalekih gospodarskih zgrada, kamo su i kola otišla. Vinko, Lešić i Anka pođoše naprvo, dok ostalo troje ostade za njima.

Anka je pobirala po putu prosuto puno klasje te se prijetila Lešiću, neka hvali bogu da ona nije ravnatelj.

— Pa koja bi me kazna čekala, ako smijem pitati?

— Toga za sada još ne znam — ali sigurno ne bi onako dobro prošli kao kod gospodina ravnatelja. — Pri tom mu Anka pogleda u oči, a sunčani traci, lamajući se o visoke vrhove suhobrkih brijestova, zacaklili se kao dva rubina u tamnim njenim očima. U posve jednostavnom ljetnom odijelu sa bijelim slamnatim šeširom, koji je bez ikakove napreme dražesno poput leptirića poluspuštenih krila sjedio na njenoj kosi, koracala je ona sitnim ozbiljnim korakom, sa onim blagim izrazom sreće i dobrote na licu, bila je nalik toj žarkoj ljetnoj prirodi sa bogatim njenim rodom, komu se sve raduje, sve ga blagosivlje, sve željno očekuje... Takova je ona bila divna u toj jednostavnosti — a Lešiću je bilo da klekne pred nju i da se pomoli pred njom kao pred božanstvom.

Uto se diže jato jarebica, a Vinko otrča s puškom za njima, te Lešić i Anka ostadoše sami. Oboma se stislo oko srca, te se u isti čas pogledaše kao tati u kvaru zatečeni.

— Nijeste mi još ni pripovijedali kako ste se zabavljali tamo na zabavi?

— Zar vas to tako zanima?

— Zabava ni najmanje — ali nešto drugo; no ja ne imam još toga prava da tačnijom oznakom to pitanje vama stavim... Mene — je bilo strah da se vi nećete više onakovi povratiti kakovi ste tamo otišli...

— Pa što bi vi voljeli, da sam se povratila ista onakova ili drugačija?

Njemu čitavo tijelo zadrhta na to pitanje; njegovo čuvstvo uzbuni se i uznemiri kao magnetska igla, kad ju otkloniš od pravca koji ju neodoljivo i nefaljeno jednom cilju vuče. Ona je spazila tu zabunu na njemu, ona se u taj čas već i pokajala što je izrekla ono pitanje, te kao da ne polaže nikakove vrijednosti na one riječi, nastavi — okrenuvši se sa pol lica od njega.

— Ovakav jedan izlet ugodniji je meni nego tisuću onih zabava... — I nato ga opet pogleda da vidi, je li umiren s tim odgovorom — a sreća, koja je iznovice iz njegova oka sijevala, govorila joj da ju je razumio.

Uto se Vinko opet povrati, te svi stigoše pred Lešićev stan. Uz njegov stan bile su u četverokutu poredane ostale gospodarske zgrade, u kojima su obitavali »biroši« i njihove obitelji. Dok je Vinko pripovijedao svoju nezgodu sa jarebicama, prispješe i ostali k njima. Gospođa Matković jedva je dočekala da vidi Lešićeve sobe.

— Milostive misle da će vidjeti bogzna šta; ne vjerujem da će vas išta zanimati u tim prostorijama. — I Lešić povede goste unutra. Bile su dvije ovelike sobe; jedna je bila Lešićeva spavaonica, te izvanredno čista, a i u priličnom redu. Bilo tu knjiga, novina, albuma, fotografija raznih predjela, raznih vrsti stoke — i to sve u zgodnim drvenim okvirima — zatim sitnih modela svakojakih mašina itd., i sve to dosta ukusno poredano. Druga soba bila je, kako se Lešić izrazio »soba za svašta«: u jednom kutu bilo prostrto razno sjemenje, drugom patrone i ine lovačke sprave, u trećem srneći rogovi, lisičje i kuneće kože, kojekakve grbave grane itd.

— Kako vas nije strah ovdje. Ja ne bih smjela po danu biti među tim zidovima! — reče gospođa Matković.

— Da vi, milostiva, poznajete sve čari toga života u zadovoljnoj osami među četiri zida, bolje reći na toj prostranoj poljani, vi je ne biste ni sa Belvederom mijenjali a nekmoli sa onim zadušljivim sobicama, po velikim gradovima, gdje čovjek za ubitačan zrak još skupe novce plaća...

— Ja bih voljela tamo i gladna i žedna biti negoli u toj pustari kraljicom; ja bih i svoju sliku žalila da mora ovdje visiti — iščavrlja Nela.

— Ne morate je ni žaliti, gospođice, ja sam siguran da bi vaša slika, ako bi iole bila dobro pogođena, i sama odavde pobjegla... — otkresa Lešić Neli, kojoj nikako nije išlo za rukom da i s Lešićem bude »duhovita« i interesantna.

Kad su izašli van, upita gospođa Matković, zašto i ona druga polovica, s one strane gospodarskih zgrada, nije bila poorana i posijana?

— Zato, milostiva, jer smo mi nitkovići, koji nijesmo ništa drugo zaslužili nego vješala, kako sam vam već jednom, čini mi se, kazao. Tih pet stotina jutara na ovoj strani leži po dvije godine uzalud, tobož da ih narav sama nagnoji, mjesto da ih mi sami svake godine za produkciju pripravimo. To vam je mrtav kapital, koji samo svake treće godine kamate baca, dok kroz dvije godine kamate propadaju u godišnjoj vrijednosti od četiri do pet tisuća, dakle, na dvije godine poprečno devet tisuća forinti.

— Devet tisuća? Pa zašto se tako radi?

— Zašto? Da vam razjasnim, milostiva, ja ću se — ako mi dozvolite — opet morati zadjeti u one vama neugodne teme o nerazmjeru staleža i strukovnih zanimanja u našoj zemlji, a činim to samo zato, ne biste li htjeli uvidjeti da nemate pravo što gospodarski i obrtnički stalež onako omalovažavate pred činovničkim. Ta će zemlja ovdje sve dotle samo svake treće godine bacati kamate, dokle god hrvatska inteligencija bude svoje sinove slala samo u profesore, pravnike itd., a prezirala trgovačke i gospodarske škole, i dokle god ti sinovi budu voljeli životariti s onih devet stotina forinti godišnje plaće, dokle god budu voljeli biti proletarci i kruhoborci, dokle god budu prezirali ovaj kapital ovdje, koji jedva čeka ljudskih ruku da pod njima oživi i zlatom urodi... Kad bi se samo polovica onih, koji hrle činovništvu, posvetila gospodarskoj struci, naša bi domovina bila za dvadeset godina druga zemlja, jer niti bi tada bilo ovoga mrtvoga kapitala ovdje, to jest neobrađene zemlje, niti bi jedna polovica činovničkih mjesta bila također mrtvi kapital...

Gospođa Matković uvidjela je opravdanost Lešićevih nazora, no ona se ipak nije mogla oteti tvrdo usisanoj ideji da je činovnički stalež ipak najčasniji i da ga svakako ide prvenstvo u ljudskom društvu. Neli nije bilo ni ovo ni ono jasno: u mutežu njezinih pojmova digla se poput ulja samo jedna misao na površje, naime, da njeni obožavatelji ne spadaju ni ovamo ni onamo, nego da su kao mali polubozi uzvišeni nad sve — upravo kao što si đaci i poručnici to uistinu i utvaraju...

Sunce se već posve nagnulo nad šumu, plavi golubovi sve češće dolijetali na visoke brijestove, ovdje-ondje čuo se osamljeni prepeličin zov, iz šume počeo strujati prvi ublažujući hladak. — Nela se okrenu za suncem i zatvori nato svoj suncobran, a gospođa Matković, zahvaliv se Lešiću na lijepu dočeku, zapovjedi kočijašu da pritjera kola. Lešić dade osedlati svoga konja, te će jašući ispratiti goste do kuće dok je Vinko ostao na gumnu. U čas krenu kočija, a Lešić potjera usporedo s njom visokoga izrabljenoga konja, koji se svakako trsio da uzdrži jednaki korak i kas sa onima u kočiju upregnutima. Anka je sjedila sprijeda u kočiji, tako da je bila okrenuta okom u oko Lešiću; ipak njihov pogled ne sretnu se ni jedanput, njima su vlastite njihove oči smetale. Ona ga nije ni pogledala — no ona nije ni po prostranom polju, ni u šumi, ni kud bi samo oko bacila, ništa drugo vidjela, doli konjanika, kako uz nju jaše; ništa drugo nije čula do topota i rzanja Lešićeva konja. U njenoj duši gorjela su poput plamena ona dva, tri časka i ono nekoliko riječi što ih je s njime nasamu progovorila, i ona je od toga časa bila načistu da ju on ljubi. To je ona spazila na svakoj njegovoj riječi, na svakoj njegovoj kretnji; ona je posve jasno ćutjela da on neće ni izdaleka njoj spomenuti ili kakvim god znakom jasnije joj izraziti da ju ljubi, a nekmoli joj to u oči reći... No sve ono što on radi i govori, kazivao joj je puno jasnije nego prazne riječi da ju on štuje i obožava. A njoj se je to skromno odavanje ljubavi kud i kamo više mililo, jer je znala da je ono iskreno, da se ne može falsificirati kao riječi: Ja te ljubim! Ona je već u prvi mah oćutjela da njih dvoje veže srodnost duša, koja se ne da ničim ni steći ni pomutiti, koja ne ovisi od vanjskih utjecaja, nego je ukorijenjena u dnu ljudskog srca; i gdje te srodnosti ne ima, da je tamo ljubav samo izlika, riječ praznoga znamenovanja koja nije iz srca nikla, već samo naletjela u nj da prilikom opet iščezne. Ono, što ju je uz Lešića u prvi mah privezalo, bilo je da je ona toga mladoga čovjeka razumjela u dno duše, da je ona istom glavom mislila, istim srcem ćutjela kao i on; ona je u njemu vidjela svoju rođenu polu, vidjela zrcalo koje je sva i najtanja njena čuvstva što vjernijom sličnošću odrazivalo; ona je pogađala njegove misli kao da su njene vlastite.

Kočija i konjanik projuriše u ugodnomu večernjemu hladu ubrzo šumu, zatim opet polja, te kad je počeo prvi mračak padati, prispješe u selo. Pred kućom na klupi sjedio gospodin Matković, a do njega njegova svast, gospođa Vuković. Nela se silno uzradova spaziv tetku, dok se gospođa Matković nekako zbuni, ne znajući si taj nagli posjet sestrin nikako protumačiti. Prvi pogled gospođe Vuković pao je na Anku, a ona, ne znajući ni sama zašto, potraži očima Lešića; oni se pogledaše istim čuvstvom, kao da tim pogledom pozivlje jedno drugo u pomoć, kao da jedno drugo sokole... Lešić se navrat-nanos oprosti s Matkovićevima, kao da ga je nešto odande gonilo, kao da mu je šaptalo: ti si tu suvišan. Pa kao pomaman podbode konja i odjuri duž sela, što je igda konj grabiti mogao... U njemu uzavrela krv, sad mu obrazi gorjeli, sad ćutio hladni zrak na znojnome čelu. Njemu je bilo da se povrati natrag, da gospođi Matković rekne jednu riječ, pa na njezin odgovor budi da ostane u onoj dragoj kući na sve vijeke — budi da se baci pred Anku na koljena, da ju digne na konja i odjuri s njome daleko, daleko iz ovoga kraja.

Sljedeća stranica→